Pratite nas

BiH

Mirjana Lučić Baroni

Objavljeno

na

Ujedinjeni narodi 30. kolovoza slave Međunarodni dan nestalih osoba, tako da se ovih dana sve vrtjelo oko nestalih. Sada se pitam filozofski, može li nešto što je bilo nestati. Ne nestaju samo osobe, nestaju ideje, države, mladost, predmeti.

Nešto što je bilo ne može nestati

y266616134628492Ja u svemu mislim da nešto što je bilo ne može nestati, jer vrijeme djeluje u tri dimenzije – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To se događa istodobno. Neki kaže ako se nekoga ne možeš sjetiti, to je nestalo, nije ni tada nestalo, to je nešto što je bilo i upisano je u Stvoriteljevoj knjizi.  Nešto što je bilo, ne može nestati.

A i čovjek ako je mudar, istodobno živi u sva tri vremena. Čovjek, ako se ne sjeća prošlosti i nema viziju budućnosti, živi nesigurno u sadašnjosti.

Što je ovakav naslov? Moja mala Marija prati sport sa mnom i vidi kako ja skačem od dragosti gledajući Mirjanu Lučić Baroni na US Openu. Pita me tko je ova teta, a ja govorim: „Nije to teta, to je naša mala Mikica iz Ljubuškog“. Hercegovka koja je prije 15 godina bila najbolja mlada igračica na svijetu. Igrala je polufinale Wimbledona sa 17 godina. Isto tako, prije 15 godina je nestala iz sportskog i javnog života, a taman je to bilo kad je krenula hajka protiv Herceg Bosne, a posebno Hercegovaca. To je ono vrijeme ruganja bijelim čarapama i mobitelima, i razdoblje kad je po zapovijedi vjerojatno Engleza, Stipe Mesić i njegova stara komunistička ekipa počela praviti fašisizaciju Hrvata Herceg Bosne, posebno Hercegovaca. I taman tada se pojavila Mikica. Možete samo zamisliti hipotetički da je 15 godina imala normalan razvoj karijere, ako ne bi bila prva, bila bi među prvih 10 svih ovih 15 godina, što bi to značilo za promociju Hercegovine. Najviše vidimo što Đoković znači za jednu Srbiju.

I onda se netko upleo u njezinu obitelj i napravio svađu. To je jedan paradoks što se nikad nije dogodilo u Hercegovini da majka s četvero djece napusti oca i ode u Ameriku. Ja čisto sumnjam da se tu nisu uplele tajne službe kojima je bio zadatak uništiti sve što je hrvatsko, hercegovačko i katoličko. Ali naša Mirjana Lučić je čudo, dokaz gena, gena kamenih. Pet godina nije igrala tenis i tko zna kako se jadnica snalazila po Americi, vidim da se posljednjih godina vrti oko 100. mjesta na ljestvici. Ta uporna hercegovačka žena je kroz kvalifikacije i turnir pobijedila šest mečeva, čak bi i ovaj sedmi dobila da nije malo ozlijeđena i da nije vjetar puhao, što je njoj važno za servis. I kad je skinula bandažu na početku drugog seta, da je imao netko iz publike dati joj domaće rakije da se namaže, i ovu bi Erani „namlatila“ i ne bi me iznenadilo da je osvojila US Open.

Ako se imalo razumijete u tenis, ovo je veći uspjeh što je ona sada ostvarila u 32. godini svoga života  nego kad je sa 17 godina bila u polufinalu Wimbledona. To su ti geni, geni kameni, ona je dokazala da je čudo. Ja bih je samo zamolio pošto se udala da počne rađati nove šampione, što u ženskoj, što u muškoj konkurenciji, neka se širi vjera Božja i geni, geni kameni. Samo da ostanem u tenisu, tada je isto naglo prekinuta karijera Ivana Dodiga, i on se tek kasnije uključio u ozbiljni tenis u 25. godini. I on je fenomen i Hercegovine i Međugorja. Marin Čilić je imao koliko-toliko normalnu karijeru, već je tada prestala hajka kada je on sazrijevao 2005./2006. I eto sve to troje iz Ljubuškog i Čitluka, iz naše Hercegovine među 16 najboljih na svijetu. Zamisli što bi sve bilo da nije ugašena Herceg Bosna, i da je ostalo naše Ministarstvo kulture, sporta, obrazovanja i znanosti i da ne kažem što sve još. Koliko bi bilo Bogdanovića, Sesara, Dodiga, Čilića, Lučića, itd. Ali ne da ova ekipa pod engleskim rukovodstvom kojima je cilj uvijek neka Jugoslavija, a glavni problem te Jugoslavije je udariti po Hercegovini i središnjoj Bosni, jer tu je katoličanstvo najjače.

Četiri komunistička jahača Apokalipse opet u Mostaru

Upravo su oni ovih dana održali sastanak u Mostaru,  neka međunarodna konferencija o nestalim osobama iz ovog rata. Došli su u Mostar predsjednici iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Sarajeva, iz država i gradova koje su na ovaj ili onaj način bili sudionici obrane ili agresije na Mostar ničim izazvani. Neću ulaziti u detalje, ali dobro je što su se sastali, da se i to riješi.

Po međunarodnom pravu ratni zločin nikad ne zastarijeva, znači samo od Drugog svjetskog rata u Hercegovini se vodi 20.000 nestalih, u cijeloj Hrvatskoj i BiH zajedno više od 200.000. Još je živih svjedoka toga vremena i postoji 900 jama, gdje se nalaze tijela tih ljudi. Sva četvorica iz Zagreba, Beograda, Podgorice i Sarajeva su bivši komunisti, s tim da ovaj iz Sarajeva ima malo zelenila. Njima ne pada na pamet donijeti lustracijski zakon, da napokon ti poginuli i nestali nađu svoj smiraj. Dapače, ovome Josipoviću je to obiteljski biznis i manufaktura. Pa njegov „ćaća“ Ante je bio na Širokom Brijegu kad su pobijeni fratri, on zna barem gdje je 10.000 tih nestalih. I čak mu je mali dobio izbore s pjesmom „Gdje je nestao čovjek“. On zna onu staru mudrost „kad pogine jedan čovjek, to je tragedija, ali kad nestane cijeli jedan narod, to je statistika“. Pod hitno lustracija i da se riješimo tog crvenog komunističkog fašizma. Oni su došli u Mostar, a pune im arhive i u Zagrebu, Sarajevu i u Podgorici, a glavna je arhiva u Beogradu. Nitko ne uvjetuje Srbiji ulazak u Europsku uniju da se otvore arhivi u upravi KOS-a i Udbe, i otkriju zločini koje su pravili Tito i njegovi podanici nad ovim narodom. Toj tzv. Europskoj uniji samo komunisti odgovaraju, jer preko njih mogu maltretirati i krasti ovaj narod, ali neće još dugo, jer liberalni kapitalizam i bankarski fašizam ide svome kraju.

Što se krvlju brani, ne pušta se lako

I kako rekoh, nešto što je bilo – ne može nestati, a posebno ako je to sveto, to je Hrvatska Republika Herceg Bosna. Ove godine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u organizaciji HNS-a i HR HB održana je svečana akademija u povodu 21. obljetnice HR HB. Ne može nestati. Evo proteklih nekoliko godina to se počelo obilježavati i ove godine je bilo veličanstveno. Imali smo prvi put prijenos preko internetske televizije s četvero izvanrednih govornika. Vlado Šoljić napokon nije zamuckivao i odlično je govorio, Željko Raguž je održao govor o povijesnom dijelu, izvanredni su bili govori Čovića, što nije začuđujuće, ali prije svega predsjednika HDZ-a Hrvatske Tomislava Karamarka. Veoma je zanimljivo da je on prvi predsjednik HDZ-a Hrvatske koji je došao na obilježavanje Dana HR HB. Je li to slučajno ili ne, tko će znati. Kako se ono pjevalo u Mostarskim kišama Pere Zubca; Ili nije htjela, ili nije smjela, tko će ga znati. Ali glavno da je došao i održao veličanstven govor. Ne isprazan, nego fino, jednostavno objasnio da smo mi jedan narod, jedno tijelo, jedna duša i hrvatska će država, a posebno kada HDZ dođe na vlast, sve učiniti za zaštitu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je dobro.

Gledamo se mi ovi koji smo osnivači, i govorimo jesmo li ostarjeli. Pa, jašta smo nego ostarjeli, pa treba nam 300 tone boje za kosu, da nas sve ofarba. A tješimo se kako dobro izgledamo. Zanimljivo, najbolje od svih nas i duševno i tjelesno izgleda onaj koji je najviše propatio, to je moj dragi prijatelj Dario Kordić. Bolje izgleda od svih nas, da ne kažem da je duhovno i duševno daleko ispred nas. Svi smo se s pravom natjecali tko će se slikati s njim. Znači ne može se uništiti, što se krvlju brani, ne pušta se lako, HR HB je svetinja hrvatskog naroda ne samo u BiH, nego i u cijelom svijetu. Mostar nije stolni grad hrvatskog naroda, Mostar je najvažniji grad hrvatskog naroda. Da je pao Mostar 1992. godine, nikada ne bi bilo Hrvatske, ali ni jedne države na ovom prostoru. Sve bi bila Velika Srbija iz Londonskog sporazuma iz 1915. godine, a koliko bi onda bilo nestalih osoba, koliko bi onda bilo jama, ja mislim da bi se svaki dan 24 sata trebala održavati konferencija o nestalim narodima i narodnostima u toj nekoj trećoj Jugoslaviji. I zato, draga braćo Hrvati, pamet u glavu i radimo na jedinstvu i zajedništvu hrvatskog naroda da imamo svoj mir, da ne budemo „dobre sluge loših gospodara“. Nego napokon da mi možemo vladati svojom sudbinom. Mislim da dolazi to vrijeme.

Sve se ovo može lako objasniti pjesmom „Od stoljeća sedmog“ autora Dražena Žanke i kako ide jedan stih: „A sad evo opet nova zora rudi, poslije dugih lita Hrvatska se budi. Tu na našoj zemlji naš se barjak vije. Crven bijeli plavi više se ne krije“.

Piše: Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari