Pratite nas

Povijesnice

Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.)

Objavljeno

na

Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.) – hrvatski emigrant i revolucionar.

Barešić je u Zagrebu legionara Prebega upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na što je Barešić rezolutno otpovrnuo: “Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!”

U jeku Hrvatskog proljeća kao bomba iz vedra neba odjeknula je vijest da je 7. travnja 1971. izvršen atentat na jugoslavenskoga ambasadora u Stockholmu Vladimira Rolovića. Ime atentatora Mire Barešića bilo je nepoznato u širim iseljeničkim krugovima, a o njemu dosje nisu vodile ni Udba ni tajne službe zapadnih zemalja, pa tako ni ona švedska. Iznenađenje je bilo još veće kad se doznalo da taj, kako su ga jugo-mediji nazvali, opaki ustaški emigrant potječe iz partizanske obitelji.

Na današnji dan prije 23 godine poginuo je Miro Barešić. Rođen je Šibeniku 10. rujna 1950., hrvatski je emigrant i revolucionar, heroj Domovinskog rata. Šira javnost ga je upoznala nakon što je u travnju 1971. godine u Švedskoj izvršio atentat na jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića.

Prošavši svojevrsnu emigrantsku epopeju – služenje doživotne kazne, oslobađanje nakon otmice zrakoplova, utočište u Paragvaju, službovanje u Washingtonu, CIA-ina otmica i izručenje natrag u Švedsku, štrajk glađu gotovo do smrti te, naposljetku, protjerivanje – Barešić se početkom srpnja 1991. vratio u domovinu. Na tragu ideje nacionalne pomirbe, odmah se, bez ikakve zadrške ili zazora spram bivših komunista u novoj vlasti, priključio hrvatskim postrojbama, no poginuo je već u prvoj akciji 31. srpnja pokraj Miranja Donjih, u zaleđu zavičajnih Pakoštana.

S obzirom da okolnosti njegove smrti nisu bile adekvatno profesionalno istražene, kao i na činjenicu da su u to vrijeme ključne pozicije u sigurnosno-obavještajnom aparatu držali njegovi dojučerašnji neprijatelji (Josip Manolić, Zdravko Mustač, Josip Perković…), u znatnome dijelu javnosti prevladava mišljenje da Barešićeva pogibija nije bila slučajna. Kao takva, i dandanas je ostala jedna od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.

Na braniku Domovine

Odlučivši se za povratak iz emigracije u domovinu, Miro Barešić u travnju 1991. u Paragvaju je snimio opširno video-svjedočenje. Na kraju svjedočenja dao je naslutiti da će se vrlo brzo vratiti u domovinu i pridružiti se hrvatskim braniteljima:

“Moj stav u biti se nije ništa promijenio. Nama je uvijek bilo jasno da je Hrvatska okupirana i da je jugoslavenska mafija uvijek željela da Hrvatsku drži pod svojim nogama, ali današnja hrvatska demokratska vlada je jedinstvena i hrvatski narod je spreman i dokazao da je složan. Mogu vam kazati da hrvatski narod nikad u povijesti nije bio složniji nego danas. Danas je svim Hrvatima jasno da bez hrvatske države neće imati slobode, niti sreće ni budućnosti.

doric-baresicDanas je hrvatski narod jedinstven, složan i ja vjerujem da nije daleko dan kada će Hrvatska biti slobodna i kad će svaki Hrvat moći živjeti u slobodnoj demokratskoj državi Hrvatskoj. Ja sam sretan i ponosan da mogu gledati danas kako je hrvatski narod na nogama i kako se odupire toj srpskoj mafiji koja pod svaku cijenu s ucjenama želi uništiti hrvatsku naciju. Ali ne može jer danas je svaki Hrvat na nogama i svaki Hrvat gleda da doprinese nešto za tu mladu Hrvatsku koja će vjerojatno za kratko vrijeme biti slobodna. Koja će biti priznata u svijetu i ja sam sretan zbog tog dana koji nadolazi, ja živim i spreman sam pomoći koliko mogu da se ti snovi svih nas Hrvata ostvare – slobodna i demokratska država Hrvatska.”

 I uistinu, ubrzo nakon tog svjedočenja, uz pomoć suradnika u domovini pribavio je jugoslavensku putovnicu na lažno ime Božidar Smotalić. Dana 12. srpnja 1991. potajno se vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na nova lažna imena – Mirko Marić i Ante Aras – te se stavio na raspolaganje hrvatskome državnom vodstvu. Tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Vice Vukojević svjedoči:

“Nazvao me je Zdeslav Turić koji je tada radio u SZUP-u (Službi za zaštitu ustavnog poretka, civilnoj kontraobavještajnoj službi – op. a.) i izvijestio da se Miro Barešić nalazi u Zagrebu. Otišao sam do predsjednika države dr. Franje Tuđmana i prenio mu vijest, na što je on rekao: “Ako je došao boriti se za Hrvatsku, neka se uključi”. To je inače bilo vrijeme kad je predsjednik Tuđman pozvao sve Hrvate, kako one u iseljeništvu, tako i one u jugoslavenskim strukturama, u miliciji, Udbi, JNA, diplomaciji itd., da se priključe obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Kako je Zbor narodne garde upravo iz MUP-a prelazio u novoosnovano Ministarstvo obrane, Barešića sam preko Gojka Šuška (tada istodobno pomoćnika ministra i obrane i iseljeništva) povezao s ministrom obrane Martinom Špegeljom, a on sa svojim pomoćnikom za specijalne jedinice Josipom Perkovićem.”

U okviru ZNG Barešić je preuzeo zapovjedništvo nad jednom jedinicom za posebne namjene, čiji je pripadnik bio i bivši legionarBoris Prebeg. Njih su se dvojica dopisivala u emigraciji, ali se nisu imala priliku neposredno upoznati.

Barešić ga je u Zagrebu upoznao s planom da njihova diverzantska postrojba djeluje na okupiranome području u zadarskome zaleđu. Sve OK. Ali, kada mu je otkrio da se u svrhu opremanja i razrade akcija nekoliko puta sastao i s pomoćnikom ministra obrane Josipom Perkovićem, Prebeg je žučno negodovao. Nije vjerovao bivšemu udbaškom šefu. Na što je Barešić rezolutno otpovrnuo: “Hrvatsku moramo najprije osloboditi, a onda ćemo srediti naše račune!”

Nenadana pogibija

miro_baresic_r9qqMeđutim, Miro Barešić poginut će već 31. srpnja – u jednoj od prvih diverzantskih akcija u zadarskom zaleđu, kod Miranja Donjih, na području (današnje) općine Pakoštane. Izvješće o akciji i njegovoj pogibiji za Ministarstvo obrane sastavili su 13. kolovoza 1991. sudionici akcije Antonio Lekić i Ivan Drviš, danas umirovljeni časnici HV-a. Opisali su kako su njih dvojica, pod Barešićevim nadzorom i uz Prebegovo sudjelovanje, izradili plan – nakon, dakako, višestrukog izviđanja terena. Njihova postrojba od petnaestak boraca podijelit će se u dvije skupine; cilj: izvesti više diverzantskih udara na potezu od Vrane i Miranja Donjih prema Benkovcu.

O tim će prijepornim događajima dosta godina kasnije progovoriti i Boris Prebeg. U knjizi Vjekoslava LasićaBarešić najprije je opisan početak akcije: “Iz Vrane se krenulo u pravcu Miranja gdje se formiraju dvije skupine. Jedna ide iznad Kozareve kuće. Drugi dio skupine prelazi preko ceste, nekoliko nas se izdvaja na određenom mjestu s ciljem miniranja četničkih bunkera.”

Kad su stigli blizu cilj(ev)a, međutim, utvrdili su da se stanje na terenu preko noći promijenilo: armijske i krajinske snage bile su daleko brojnije nego prošlih dana, nego jučer! Kako, zašto? Uslijedile su kratke konzultacije sa zapovjednikom Barešićem: što napraviti u novonastaloj situaciji? Ali Srbi su ih uočili. Ili „uočili”. Prebeg: “Dok smo bili kod Miranja, četnici su krenuli prema nama u čišćenje terena.”

Kad je došlo do sukoba s JNA i snagama tzv. SAO Krajine – vratimo se na Lekića i Drviša – prva skupina koju je osobno vodio Barešić razdvojila se u više grupica. On sam našao se u trojci, citiramo, “s pripadnikom postrojbe čiji su inicijali M. M. (Mladen Mustač – op. a.) te s vodičem (Zrinko Šarić)”. Barešićeva pogibija u izvješću je opisana na sljedeći način: “U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk. U jednom trenutku, dok mu je vodič pomagao u povlačenju, ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič koji je okrznut metkom po leđima. Ubrzo zatim Miro Barešić je i izdahnuo. M. M. i vodič povukli su se dalje u pravcu Vrane.”

U istoj akciji, samo na drugoj lokaciji, poginuli su Zdeslav Turić, Milan Pandžić i Frano Bokanović. Prebeg je za spomenutu knjigu smatrao potrebnim izjaviti: “Želio bih naglasiti da je prije Mirine pogibije došlo do izdaje ili dojave četnicima. Oni su de facto znali da mi dolazimo. Tako se dogodilo da su oni sačekali nas u pojačanom sastavu, umjesto da mi njih iznenadimo u njihovim rovovima.”

Indicije o izdaji

Na sumnju da se radilo o izdaji i klopci za Barešića upućuje i svjedočenje bivšega političkog emigranta Tomislava Krole koji je početkom 90-ih prošloga stoljeća blisko surađivao s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom (i njegovim glavnim operativcem Josipom Manolićem). Na jednome njihovu susretu, na kojem se razgovaralo o povratku u Domovinu i zapošljavanju emigranta Stipe Bilandžića, Tuđman se dotaknuo Barešićeva slučaja. Krolo:

“Rekoh, Poglavaru, što ćemo mi sa Stipom Bilandžićem, što vi mislite o Bilandžiću, o tom mom prijatelju i suborcu. Tuđman je dvaput prešutio odgovor na moje pitanje, a nakon moga trećeg inzistiranja, pogleda u ovoga jednog svoga savjetnika pa u drugog, i odgovori meni, kaže: “Gospodine Krolo, a dovedite ga, pa ćemo ga dati Perkoviću i Mustaču. Kada već hoćete da prođe kao njegov prethodnik”. A ja upitam Tuđmana: „A koji prethodnik?”. On odgovori: „Zar ne znaš da je Miro Barešić ubijen?”. Ostao sam zatečen, znao sam da je Barešić došao ovamo i da je na fronti, ali nisam znao da je poginuo. Nisam tada shvatio što je Tuđman htio reći (…). Znam da je Barešić pošteni dečko, da je napravio junaštvo, da su ga ovdje dobro primili. Tek kasnije sam shvatio da je i Tuđman imao strah da bi Bilandžić kao poznati emigrant kojeg je Udba pokušala nekoliko puta ubiti, ako se vrati u Hrvatsku i uključi u rat, mogao kao i Barešić nastradati od ruke nekadašnjih šefova Udbe.”

Što je Franjo Tuđman tada znao, a mi još uvijek ne znamo?! Mi tek znamo da je prvu međunarodnu tjeralicu za udbaškim šefom Josipom Perkovićem Njemačka bila raspisala još 22. studenog 1977. – šest godina prije likvidacije Stjepana Đurekovića, koja je danas tako silovito reaktualizirana. A znamo i zašto: jer je osobno nagovarao jednoga hrvatskog iseljenika – čak mu i nudio visoku novčanu nagradu! – ako likvidira toga istog Bilandžića o kojem su razgovarali dr. Tuđman i Krolo!

Tek znamo još nešto. Zaplijenjena dokumentacija o obavještajno-subverzivno-terorističkoj skupini Labrador otkriva da su neprijateljske tajne službe raspolagale s više-manje svim informacijama o Barešićevu povratku u Domovinu i njegovim planovima. Kako su to uspijevali? Krenimo redom… Podatci o Barešiću prikupljali su se i u ime demokratske hrvatske države. Činio je to zagrebački Centar Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), uglavnom putem legalnoga i ilegalnoga prisluškivanja kojim je upravljala Sanja Traživuk, supruga Branka Traživuka, Perkovićeva bliskog suradnika i kuma još iz Jugoslavije. Upravo su njih dvojica, kako će posvjedočiti sam Traživuk, od Krunoslava Pratesa u Luxemburgu preuzeli ključ tiskare u kojoj će biti ubijen Stjepan Đureković.U znak povjerenja Perković će ga i postaviti za načelnika II. odjela hrvatske republičke Udbe, odjela zaduženoga za borbu protiv emigracije!

Nakon prvih višestranačkih izbora Traživuk je, armijski rečeno, preveden iz Udbe u SZUP – u šefa njegovoga protuterorističkog odjela! I upravo je (i) njemu supruga Sanja po službenoj dužnosti dostavljala prikupljene podatke o Barešiću. Time ne samo što su bila narušena pravila tajno-policijskog rada da supružnici, ako su oboje zaposleni u službi, ne smiju raditi po istoj liniji, nego je lako moguće da je baš to bilo kobno za Barešića i njegovu skupinu.

Jer, kasnije se otkrilo, Traživuk je u vrijeme akcije kod Miranja Donjih bio ponajvažniji suradnik KOS-a (armijskoga protuobavještajstva) u Hrvatskoj – suradnik koji je neprijateljskoj strani dostavljao sve podatke i dokumente s kojima je raspolagao!

Traživuk je te iste podatke i dokumente, po službenoj dužnosti, dostavljao i u Ured za zaštitu ustavnog poretka (UZUP), krovno tijelo svih tajnih službi u RH. A Ured su vodili Josip Manolić i Zdravko Mustač, koji se netom bio vratio u Zagreb iz Beograda – s mjesta šefa cijele jugoslavenske Udbe! Oni su, pak, kako proizlazi iz njihovih vlastoručnih napomena na rubovima međusobne korespondencije, sve materijale prosljeđivali Perkoviću, koji je u međuvremenu postavljen za pomoćnika hrvatskoga ministra obrane za posebne jedinice (dakle Barešićeva nadređenog) i šefa Sigurnosno-informativne službe (SIS – vojno kontraobavještajstvo).

No ipak najgore u cijeloj priči jest to što je bračni par Traživuk – i Branko i Sanja – bio pod sumnjom da radi za neprijatelja dugo prije Barešićeve pogibije. To nameće zaključak da je nekome u vrhu tadašnjih hrvatskih tajnih služba bilo u interesu da KOS dobije podatke o Barešićevu kretanju, namjerama i planovima.

Povezani Linkovi:

Prava istina o organizatorima otmice švedskog zrakoplova 15. rujna 1972. godine.

‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’

Tko je kriv za smrt Mire Barešića?

MARIO BARIŠIĆ, BIVŠI VOJNI POLICAJAC, nakon istraživanja arhiva iz RepublikE srPske krajine, tvrdi : “Barešića su ubili hrvatski zavjerenici, a ne četnici”

Karataš Miro Barešić poginuo pod velom urote Perković

Poruku Mire Barešića, Anđelka Brajkovića…

Bože Vukušić/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Napad u Mostaru autobombom prvi je teroristički čin koji su islamisti izveli u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Prije 22 godine eksplodirala je auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf.

Teroristički napad autobombom dogodio se u Zapadnom Mostaru, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. godine u 23.40 sati a krivac je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana

U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.

Prvi je na mjesto događaja stigao SFOR. Istraga je započela dan poslije, a vodila ju je krimpolicija Hercegovačko-neretvanske županije uz pomoć stručnjaka iz Zagreba i Splita. Idući dan u jutarnjim satima istraga je bila okončana.

Odmah nakon napada, domaće i strane sigurnosne službe angažirale su se oko istrage počinitelja. Bošnjački političari i mediji su za napad optuživali Hrvate. Kako se napad dogodio nedugo nakon ujedinjenja policije u Mostaru i pobjede HDZ-a BiH na općinskim izborima, pripadnici mirovnih snaga ponudili su tri moguća motiva za podmetanje bombe. Politički motiv objasnili su napadom na “novouspostavljene policijske snage stacionirane u PU Mostar”; kriminalistički motiv naveli su kao mogućnost da je “mafija” željela pokazati policiji da je nakon zadnjih uhićenja jača; te teroristički motiv, koji je za cilj imao što više žrtava i što veću materijalnu štetu. Treći razlog bio je najmanje razmatran, jer su smatrali uobičajenim da teroristi nedugo poslije napada preuzmu odgovornost. Sumnje Stabilizacijskih snaga kasnije su se pokazale pogrešnima.

Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.

Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. godine. Handala je dobio kaznu od 10 godina zatvora, no nalazi se u bijegu. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Daran Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Danak u krvi’ – Odvodili su mladiće u dobi od 13 do 17 godina i stvarali vojnike – Janjičare

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Moačanin (68), turkolog je rođen u Zagrebu, a školovao se i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i orijentalistiku u Sarajevu. Pri Odsjeku za orijentalistiku i hungarologiju predavao je islamsku civilizaciju, osmansku paleografiju i diplomatiku. Prema Moačaninu, osmanska država imala je čvrstu vlast zbog strogog vojnog ustroja.

– Osmanska država, koja je postala carstvo, od vrha do dna vojna je organizacija, nastala otprilike 1300. u sjeverozapadnoj Maloj Aziji kao kneževina lokalnih kondotjera koji su živjeli od rata i ni od čega drugoga. Iznajmljivali su se u službu većih i jačih, pa su i sami polako jačali i tako vrlo vješto i spremno apsorbirali sve moguće institucije – kao što su one tradicionalne iz središnje Azije, stare turske plemenske, a zatim i klasične institucije islamskih država, bizantske ustanove i raznorazne pravne i socijalne elemente balkanskih država. I sve su to vrlo spretno i uspješno povezali i razvili mehanizam koji im je u prvih 200 ili 250 godina jamčio ekspanziju. Jer, i kad su gubili bitke, uvijek i iznova imali su nove vojnike – objašnjava Moačanin, piše Večernji List BiH

Naime, srednjoeuropske sile, prije svega Ugarska, ali i zapadne sile nisu funkcionirale tako. Kršćanska zapadna sila u to se vrijeme bazirala ili na vitezovima ili na najamnicima. I jedni i drugi bili su nedisciplinirani, nisu se slagali međusobno, nisu priznavali vodstvo, postavljali su pretjerane zahtjeve za novčane nagrade i slično. A ako pohod propadne, bilo ih je teško ponovno okupiti.

– Osmanlije su, s druge strane, funkcionirali kao podmazana mašinerija koja se sama obnavlja preko ratnog plijena i danka u krvi, tzv. devširme, stvaranjem janjičara. Poslije se promijenio odnos snaga jer na Zapadu je počeo tehnički i znanstveni napredak koji oni nisu mogli pratiti. I kad je taj napredak zahvatio vojnu sferu, Turci su počeli zaostajati – priča Nenad Moačanin.

Prema njegovu mišljenju, janjičarski sustav bio je presudan u osmanskim osvajanjima. Zašto?

– Janjičari su bili na neki način poput legije stranaca. Nije isto, ali postoje neke paralele. Nije važno tko si i što si, jesi li nešto skrivio prije, sve se to briše i sultan je jedina referentna točka, on je jedina domovina i jedini identitet. Ništa drugo ne postoji – objašnjava Moačanin. Devširmu, danak u krvi, usavršio je Mehmed II. Osvajač (1432. – 1481.) sredinom 15. stoljeća. Iako je opća predodžba da su Osmanlije dankom u krvi, devširmom, u janjičare odvodili djecu, ipak to nije točno. U janjičare nisu odvođena mala djeca, nego su to bili tinejdžeri. Uzrast za sakupljanje i odvođenje bio je između 13. i 17. godine. Kad je već bila stabilizirana turska vlast, onda bi jednostavno, u nepravilnim vremenskim razmacima, išli pa kupili tinejdžere, ali ne uvijek u isto područje. Izgleda da su imali dobre informacije pa su dolazili na područja gdje su tinejdžeri bili i stasitiji i inteligentniji. Zaobišli bi bogato selo u ravnici i penjali se u neko brdo, u mali zaselak da jednog ili dvojicu odvedu – pripovijeda Moačanin. Pravilo je bilo da ne uzimaju sinove jedince kako ne bi ekonomski ruinirali obitelj.

– Nastojali su više uzimati djecu malo viđenijih i uglednijih ljudi, a ne baš od posljednje sirotinje. Onda su ih razvrstavali za vojsku, najveći dio baš za janjičare. Međutim, one koji nisu bili toliko fizički spremni, a pokazivali su talent za nešto drugo, uzimali bi u dvorske službe, za poslugu ili čak za majstore nekih zanata. Iz te devširme, iz danka u krvi, potekao je i priličan broj dvorskih umjetnika. Mnoge kršćanske obitelji nisu htjele da ih zahvati devširma. U tom slučaju pokušali su bježati ili sakriti dijete, s tim da su neki znali vlastito dijete i osakatiti kako ih vlasti ne bi odvele i regrutirale za janjičare. Opet, nekima je to odgovaralo, nekima je to bila dobra investicija. Dijete će, mislili su, napraviti karijeru, možda postati čak i vezir, pa im izgraditi nešto, odužiti se rodnom kraju. A nakon što ih odvedu, djeca “danka u krvi” morala su se najprije preobratiti na islam, nakon čega su ih slali u Malu Aziju.

– Tamo su ih na selu smještali po kućama da služe i usput nauče jezik. Kada prođu akulturaciju i jezičnu asimilaciju, tada bi ih pokupili pa odveli na dvor da vježbaju ratne vještine – tumači dalje je Moačanin.

Mnogi janjičari bili su svjesni svoga vjerskoga podrijetla te su zato bili skloni derviškim redovima, pomalo sinkretističkim. Nije kod janjičara striktno prolazio sunitski islam. Pili su oni i vino. No u čemu je zapravo dugo vremena bila prednost osmanske nad kršćanskom vojskom?

Janjičari su, naime, prva vojska koja je trajno smještena u vojarne, njih ne treba tek skupljati, stalno su spremni za rat. Smješteni su u središtu carstva, u Istanbulu, odakle ih šalju na osvajačke pohode.

– Istodobno, janjičari su i sultanova garda. U doba najvećeg uspona Osmanskog Carstva, sredinom 16. stoljeća, bilo ih je 15 do 20 tisuća. Svi su bili stranog podrijetla. Bilo im je zabranjeno da se žene, smjeli su silovati na pohodima, ali se nisu smjeli ženiti – naglašava ugledni povjesničar Nenad Moačanin.

– U slučaju da se janjičari istaknu u vojnim pohodima, dobivaju status spahije i žive od prihoda sela, mogu zasnovati obitelj, ali ne prije 30. godine života. U kasnijim razdobljima janjičari su se počeli baviti zanatima i uplitati u politiku zato što u njihove redove masovno ulaze Turci. Prije sultani nisu vjerovali maloazijskim Turcima koji su ukorijenjeni i imaju svoje veze i mreže. Među janjičarima svakako je bilo mnogo Hrvata, a neki su kao janjičari postali poznati.

– Jedan je od njih, sasvim sigurno, veliki vezir Rustem-paša koji je oženio Sulejmanovu kćer, onda Pijale-paša… Jusuf Mašković je bio admiral, vrhovni zapovjednik pomorskih snaga, osvojio je Kretu… – zaključuje Moačanin, piše Večernji List BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari