U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Povodom presude za pjevanje „Bojne Čavoglave“ s pozdravom „Za dom spremni“ (ZDS) za narod.hr prokomentirao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo mišljenje dr. sc. Nazora o samom slučaju:

“Vjerujem da su ljudi već zasićeni ovakvim temama i čeprkanjem po povijesti, kojem kao da je smisao odvraćanje javnosti od važnih tema poput gospodarstva i nametanje negativne percepcije o Hrvatskoj.

Početak Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ jedna je od omiljenih tema onih koji na sve načine pokušavaju nametnuti tezu o fašizaciji hrvatskog društva, ali im nedostaju ozbiljni argumenti, pa su jedva dočekali dio presude koji im, pa makar i nategnut izvan svakog razumnog konteksta, u tome može pomoći. Kao da je spomenuta presuda jedina i konačna, kao da je njen sadržaj neupitan.

Pa Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko… Prostor koji je ta presuda dobila u dijelu medija samo potvrđuje spoznaju da pojedine osobe svjesno dižu tenzije u hrvatskom društvu tendenciozno tumačeći Ustav RH, iako je prilično jasno da ako se netko poziva na Ustav kao argument za zabranu pozdrava ZDS, onda s istim argumentom treba zabraniti i komunističke simbole i pozdrave, jer Ustav RH jasno spominje i odmak od njih.

ZDS nije izvorno zločinački kako to neki tumače, u takvom obliku pojavio se početkom 1930-ih kao izraz otpora velikosrpskoj politici i hegemoniji, a u tom duhu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten je i u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije i fašizma.

Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, jer se za pozdrav pod kojim je nezakonito i neopravdano počinjen zločin nad desecima tisuća ljudi ne može tvrditi „da nije sporan“.

To znaju i oni koji napadaju amblem HOS-a i početak pjesme „Bojna Čavoglave“ zbog pozdrava ZDS u njima, ali ih, ne mareći za ujednačenost kriterija, stavljaju isključivo u kontekst Drugog svjetskog rata, kako bi njihovom kriminalizacijom i zabranom pokušali kompromitirati i obranu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih mjesta koja su, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, u Domovinskom ratu branili pripadnici HOS-a.

Ako se već predlažu zabrane, koje su uglavnom radikalnija i teško provediva opcija, onda bi trebalo zabraniti javnu uporabu svih simbola i pozdrava koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer su barem u jednom svom razdoblju bile odgovorne za masovna ubojstva ljudi i jer su ljude dijelili po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili klasnoj pripadnosti.

Sukladno tome, ponovit ću kako je žalosno da u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava.

Jednako tako, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

Da to nije civilizacijski prihvatljivo ni politički mudro znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Stoga mi je, upravo zbog civilizacijske razine i zbog toga što suvremena Hrvatska ima svoje službene i nekompromitirane simbole, nastale u pobjedničkom Domovinskom ratu, prihvatljiva preporuka da je simbolima i pozdravima iz Drugog svjetskog rata i poraća mjesto u muzejima, a da se u javnosti mogu koristiti tek u iznimnim slučajevima.

U svakom slučaju, umjesto nametanja zabrana držim da je bolje poštivati kontekst vremena u kojem su spomenuti simboli bili u uporabi, na tragu onoga što je u prvom dijelu „Dokumenta dijaloga“ preporučilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, jasno osudivši sve nedemokratske, odnosno totalitarne režime.

Uostalom, u znanosti se – svejedno je li riječ o povijesti ili pravu, kontekst vremena ili neke druge „olakotne okolnosti“ uzimaju u obzir prilikom donošenja zaključaka. Sukladno tome, hrvatski zakoni trebaju se prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.

U odnosu na ukupan broj branitelja nije ih bilo mnogo, nisu bili ni presudan čimbenik za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali bili su hrabri sudionici teških borbi onda kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrost ni osjećaj ni motiv boriti se za Hrvatsku.

Stoga bi i ljudi koji provode zakone trebali pokazati razumijevanje za uporabu amblema HOS-a u obilježavanju događaja iz Domovinskog rata i u tom kontekstu on ne može biti kriminaliziran, kao što ne može biti kriminalizirana ni pjesma koja se tada javno izvodila i bila prihvaćena kao oblik otpora velikosrpskoj agresiji.

Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme „Bojna Čavoglave“, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?