Pratite nas

Intervju

MIRO KOVAČ: Bila bi povijesna perverzija da Srbija bude policajac i sudac svima iz bivše Jugoslavije

Objavljeno

na

Miro Kovač jedan je od ministara nove Vlade koji je bio više nego spreman uskočiti u novi posao vođenja hrvatske vanjske politike jer je već godinama u toj profesiji.

[ad id=”93788″]

Ministar s doktoratom iz Sorbone iz područja međunarodnih odnosa, koji je karijeru u Hrvatskoj počeo prije više od 20 godina, najprije u Uredu predsjednika države, a potom i u Ministarstvu vanjskih poslova, tijekom diplomatske karijere prošao je i Pariz i Bruxelles, a bio je i veleposlanik Hrvatske u Njemačkoj prije nego što je u HDZ-u postao tajnik za međunarodne odnose.

I u toj ulozi stekao je prilično iskustvo jer je sudjelovao na mnogim sastancima Europske pučke stranke. Zato se i doživljava kao ministar koji dolazi iz sustava kojem je na čelu.

Ministar Kovač u interviewu za Magazin Jutarnjeg lista govori o izazovima hrvatske vanjske politike i o prioritetima Europske unije i NATO-a, gdje je sada Hrvatska sudionik kreiranja politike. Govori i o izazovima s kojima se suočava u odnosima sa susjedima, uključujući otvorena pitanja sa Srbijom zbog kojih je Hrvatska i zaustavila napredak u pripremi otvaranja poglavlja 23 Srbiji u procesu pristupanja EU.

Migrantska kriza i dalje je najveći izazov Europske unije, a izazvala je i najdublje podjele u EU do sada. Koji je stav Hrvatske o mjerama koje je EU poduzela i koje je najavila za suočavanje s ovom krizom? Mislim i na kvote koje su za neke EU članice neprihvatljive.

Pokazalo se da je zatvaranje tzv. balkanske rute uvelike smanjilo priljev izbjeglica i migranata. Bila je to, dakle, nužna i učinkovita mjera, plod uspješne suradnje između Hrvatske, Austrije, Slovenije, Srbije i Makedonije. Na ovom primjeru vidimo da udruženim naporima srednje i manje zemlje mogu promijeniti stvarnost. Pomogli smo sebi i time Europskoj uniji, ako hoćete najviše onim zemljama koje su primile najviše izbjeglica, u prvom redu Njemačkoj. Za svojih posjeta inozemstvu uvijek ističem da Hrvatska smije i mora biti ponosna na svoje humano i učinkovito postupanje prema izbjeglicama i migrantima. Kad je riječ o samoj kvoti, najavili smo da smo spremni u Hrvatskoj primiti nešto manje od 500 izbjeglica i migranata iz Turske. Međutim, samo provođenje ovisit će o tome hoće li okvirni dogovor o kvotama biti ostvaren na razini cijele Europske unije. Kao što znamo, nisu baš sve zemlje članice voljne prihvatiti migrante. U Mađarskoj je, primjerice, predviđeno održavanje referenduma na tu temu. Na kraju krajeva, cilj nam mora biti postizanje održivog, zajedničkog europskog rješenja.

Je li balkanska ruta bespovratno zatvorena. Ima li Hrvatska plan u slučaju otvaranja rute iz Grčke prema Albaniji koja bi mogla ići i prema Hrvatskoj?

Za sada nema naznaka da bi moglo doći do povećanja priljeva migranata preko Albanije. Kad je o Hrvatskoj riječ, spremni smo na sve izazove. Imamo već dovoljno iskustva u upravljanju migrantskom krizom, zar ne?

Na početku mandata ste najavili ‘saniranje’ odnosa sa susjedima. Kako ih ocjenjujete s obzirom na to da su ključna otvorena pitanja i dalje neriješena: arbitraža sa Slovenijom, pitanje Ine u odnosima s Mađarskom i problemi u odnosima sa Srbijom?

miro kovač intervjuČim sam preuzeo dužnost ministra, rekao sam da je jedan od prioriteta hrvatske vanjske politike saniranje, tj. jačanje odnosa sa susjedima. To i radimo. Bitno smo promijenili ozračje, ono je sada pozitivno, nema više međusobnih vrijeđanja. Sa svim susjedima želimo imati uređene odnose, to ne ide preko noći, to je mukotrpan posao. Neriješenih pitanja sa susjedima će uvijek biti, no odbijam odnose s njima gledati kroz tu prizmu. Za moga posjeta Sloveniji kolega Karl Erjavec i moja malenkost složili smo se da granični spor ne bi trebao biti u središtu pozornosti i opterećivati općenito vrlo dobre odnose između naših dviju zemalja. Hrvatska je jasno rekla što nudi – strukturirane bilateralne razgovore kojima bi, na temelju međunarodnog prava i u duhu dobrosusjedskih odnosa, dvije prijateljske države kao što su Hrvatska i Slovenija došle do održivog rješenja. I na relaciji Zagreb – Budimpešta znatno smo promijenili klimu. Ponovno smo uspostavili željeznički promet, prijateljski komuniciramo. Ostaje, naravno, vrlo složeno pitanje odnosa između Ine i MOL-a. Dogovorili smo se da ćemo u tišini raditi na rješenju. Kad je o Srbiji riječ, odnosi su sve intenzivniji na području trgovinske razmjene, najavljen je i veći broj turista iz Srbije ove godine. U Srbiji traje izborna kampanja, mi se u to ne miješamo. Čekamo da se formira nova vlada. Nakon toga ćemo moći nastaviti strukturirano graditi bolje, po mogućnosti partnerske odnose i rješavati probleme – pitanja ratnog nasljeđa, nestalih, otetog kulturnog blaga, granice na području Dunava.

Kakva je uloga Hrvatske u promicanju procesa proširenja EU, procesa koji u Bruxellesu više nije omiljen, a u našem južnom susjedstvu i dalje se nadaju članstvu u EU?

Istina, s obzirom na teške izazove s kojima se suočava Europska unija – dužnička kriza, migrantska kriza, referendum u Velikoj Britaniji – proširenje nije tema koja zanima javnosti starih zemalja članica. Na toj temi tamošnji kolege političari ne mogu poentirati. Naprotiv, lako je poentirati na kampanjama kojima ukazujete na probleme u funkcioniranju Europske unije ili kojima se protivite daljnjem proširenju. Najsvježiji primjer je referendum u Nizozemskoj, kojim je izražena volja naroda da se ne potvrdi sporazum o pridruživanju između Europske unije i Ukrajine. Kratkoročno može, dakle, biti politički vrlo isplativo biti EU skeptik, protiviti se proširenju. Međutim, u našem je hrvatskom interesu da se za naše jugoistočne susjede zadrži europska perspektiva, da imaju šansu uključiti se u zajedničku europsku obitelj, dakako na temelju striktnog ispunjavanja pristupnih kriterija. Specifičnost zemalja jugoistočne Europe jest u tome da je sam pristupni proces u korelaciji s društvenom preobrazbom i stabilizacijom političkih prilika. Stoga Hrvatska aktivno podržava približavanje svojih jugoistočnih susjeda Europskoj uniji. To smo nedavno pokazali u odnosu na Bosnu i Hercegovini koja je predala zahtjev za članstvo u Europskoj uniji.

Hrvatska još nije dala pristanak na napredak prema otvaranju poglavlja 23 u pristupnim pregovorima Srbije s EU, zbog čega se sada i govori o ‘hrvatskoj blokadi Srbije’. Zašto je to Hrvatska učinila i kada će dati svoj pristanak da se ide prema otvaranju tog poglavlja?

Ma kakva blokada. Riječ je o ispunjavanju kriterija u ‘poglavlju svih poglavlja’, onom posvećenom pravosuđu i temeljnim pravima. Radi se, dakle, o vrednotama koje čine identitet naše europske obitelji, među ostalim o poštovanju vladavine prava i ljudskih prava, uključujući prava manjina.

Jasno je da potpuna suradnja s Haaškim sudom kriterij u pregovorima. Isto tako je vrlo jasno da država iz koje su potekli planovi za ratove 1990-ih ne može biti sudac i policajac za ratne zločine za sve zemlje bivše Jugoslavije – uključujući Hrvatsku. Zamislite. To je apsurdno, pače povijesna perverzija, i onemogućava dobrosusjedsku suradnju. A jasno je i da Srbija mora primjenjivati načelo vladavina prava u slučaju međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina. Mi svoju obvezu već dugo provodimo neovisno o tom sporazumu. Očekujemo da hrvatska manjina bude zastupljena u Narodnoj skupštini, i to na temelju zakona, kao što to predviđa međudržavni sporazum. Srbija će se tijekom pregovora mijenjati jer će usvajati zajedničke europske vrijednosti. I Hrvatska se promijenila na putu uključenja u Europsku uniju. Podsjećam da je hrvatski pregovarački proces bio mukotrpan, težak i bolan. Trebalo je provesti dosta teških i nezgodnih reformi. I Srbija će morati provesti određene reforme ako želi zaključiti pristupne pregovore s Europskom unijom. Usput rečeno, ne sjećam se da je itko od zapaženijih političara govorio o blokadi kada su osobito Njemačka i Velika Britanija – s pravom – inzistirale da se, prije nego što se otvore prva pregovaračka poglavlja, pokrene uređenje odnosa između Beograda i Prištine. Srbija je od formalnog početka pregovora do otvaranja prvih poglavlja ‘izgubila’ skoro dvije godine. Ne sjećam se da je itko iz državnog vodstva u Srbiji zbog toga kritizirao Njemačku ili Veliku Britaniju.

[ad id=”68099″]

Je li Hrvatska svoj stav obrazložila drugim članicama EU i Europskoj komisiji? Koliko je naša diplomacija sada angažirana u tome?

Naravno da su upoznate i naravno da je služba vanjskih poslova angažirana na tom planu.

Jesu li u tom pravcu koordinirani stavovi Ministarstva vanjskih, predsjednice, premijera i dvaju potpredsjednika Vlade, pa čak i oporbe jer se radi o pitanju koje ima važan nacionalni interes?

Imamo jasno definiran stav državne vlasti. A dijeli ga, kao što smo se ovih dana osvjedočili, i glavna oporbena stranka.

Što kažete na primjedbu Komisije da Hrvatski zahtjevi nisu dio EU zakonodavstva i da se trebaju rješavati bilateralno, a ne da budu na stolu u procesu proširenja EU?

To što je ovih dana objavljeno u hrvatskim novinama je papir Europske komisije za internu uporabu koji je izrađen u ljeto prošle godine nakon što je prihvaćena rezolucija Europskog parlamenta o Srbiji. Ni više, ni manje od toga. Ponovit ću stav Hrvatske. Zakon o nadležnosti srpskih sudova za ratne zločine predstavlja uplitanje u unutarnje stvari Hrvatske, ne služi uspostavi dobrosusjedskih odnosa i stoga mora biti izmijenjen. O napredovanju prema članstvu u Europskoj uniji odlučuju zemlje članice, znači i Hrvatska.

U Bruxellesu se govori da će na Hrvatsku biti ‘diplomatskog pritiska’. Osjećate li takav pritisak?

Ne.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati