Pratite nas

Razgovor

Miro Kovač: ‘Hoćemo li zabraniti petokraku i rušiti takve spomenike!? Onda ćemo rušiti i na groblju’

Objavljeno

na

Gost Novog dana bio je HDZ-ov zastupnik i bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač koji je dao svoje viđenje ideoloških podjela koje u posljednje vrijeme vladaju na politčkoj sceni i u društvu zbog ploče HOS-a u Jasenovcu.

U centru Zagreba tijekom vikenda došlo je do ‘prosvjeda’ u kojem su zapaljene ‘Novosti’. Koliko je to štetno?

U Hrvatskoj imate mogućnost javnog okupljanja i možete izraziti svoj stav. Policija je bila tamo, zapalili su nekoliko primjeraka ‘Novosti’. Daje se tome previše pažnje, naravno da moramo napraviti sve da štitimo prava svih svojih građana, ali raditi veliku priču oko toga je pretjerano. To je je učinila manja skupina političkih aktivista. Nekim pojavama se daje previše značenja.

Nije li problem u neodlučnosti oko tema poput ploče HOS-a u Jasenovcu?

Treba gledati zakone u Hrvatskoj. Kad smo kod HOS-a ako pogledate zakone o braniteljima tu stoji da su pripadnici HOS-a bili branitelji. I tu stoji da imaju pravo u svečanim prigodama nositi svoje odore. Trenutno je sve lege artis. Imamo određene prigovore i zahtjeve kad je u pitanju ploča u Jasenovcu.

Kako biste vi to riješili?

Zasad je sve po zakonima. Naravno da treba razumjeti ljude da su povrijeđeni njihovi osjećaju kad je riječ o Jasenovcu gdje je bio koncentracijski logor. HOS-ovci nisu bili ustaše i nisu se borili za ustašku državu nego za Hrvatsku i protiv agresije na Hrvatsku. To je bio motiv onih koji su se borili u HOS-u.

Spominje se rješenje da bi posebno područje mogao biti i Vukovar koji bi zabranio petokraku. Kako tim parcijalnim rješenjima doći do konačnog rješenja?

Ovo je sve nezgodno. Ali na neki način je čak i dobro da imamo ovu temu jer moramo konačno to odraditi. Moramo definirati neke stvari. To sve sada jest po zakonu… Ali hoćemo li zabraniti petokraku i rušiti sve takve spomenike? Hoćemo li u tu krajnost ići? Onda ćemo rušiti i spomenike na groblju. Moramo razuman stav uzeti, a za to treba vremena.

U Poljskoj su zabranjeni komunistički simboli, u Njemčkoj nisu. Treba vidjeti što je za nas najbolje rješenje koje će zadovoljiti očekivanja naših ljudi i građana i koje je kompatibilno s našom povijesti. Moramo naći rješenje koje neće vrijeđati potomke pogubljenih u Jasenovcu, ali neće vrijeđati ni branitelje.

Milijan Brkić: Oko HOS-ove ploče u Jasenovcu postupat će se po zakonu

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Admiral Davor Domazet Lošo: Danas se vodi rat bez vojnika i bojišnice (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Gostujući sinoć u talk showu Naše TV “Dobar, loš, zao” admiral i geostrateg Davor Domazet Lošo iznio je svoje viđenje povijesnih i političkih događaja, od lokalne do globalne razine.

Na pitanje o toplo-hladnih odnosima s nekim od hrvatskih predsjednika(ica), admiral dodaje kako u Vijeću za domovinsku sigurnost, gdje ga je predsjednica Grabar-Kitarović razriješila dužnosti, nije moglo biti učinkovitijeg djelovanje zbog 28 ljudi koji se poprilično razlikuju.

“Svi misle da je obavještajni rat rad agenata, to nije ni 2%, danas živimo u informacijskom dobu i najveća obavještajna vrijednost je analitika, umni ljudi”, govori Domazet Lošo o području djelovanja kojim se i sam godinama bavi.

Prema riječima Theodora Roosevelta “ono što je se događa, netko je i planirao”, tako tvrdi da nije usamljen u pisanju analiza koje javnost često karakterizira kao teorije zavjere i nije nepoznato da postoji Trilateralna komisija, Bilderberška skupina, Rimski klub koji nastoje krojiti svjetska kretanja.

Prema riječima gosta ne postoji više klasična lijeva i desna scena, već globalistički i suverenistički dio javne scene te se kroz takve odnose danas vodi rat bez vojnika i bojišnice, primjer toga je upravljana migrantska kriza.

Što god se događa u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Francuskoj itd., ne možemo rastumačiti do kraja ukoliko ne gledamo gdje se danas nalazi Europa u geopolitičkim preslagivanjima svijeta.

Jeli itko vidio Miloševića u lijesu, kako danas izgleda ljestvica moći u svijetu, što se sprema Bosni i Hercegovini te ostale zanimljivosti iz emisije pogledajte u prilogu.

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Veliki, životni, neobjavljeni intervju Mladena Pavkovića s dr. Markom Veselicom u povodu godišnjice smrti ovog istaknutog hrvatskog političara, ekonomiste i mučenika

Objavljeno

na

Veliki, životni, neobjavljeni intervju Mladena Pavkovića s dr. Markom Veselicom (Glavica kraj Sinja, 9. veljače 1936. – Zagreb, 17. veljače 2017.), u povodu godišnjice smrti ovog istaknutog hrvatskog političara, ekonomiste i mučenika

Marko Veselica: Spasila me vjera u Isusa Krista

Prije godinu dana, 17. veljače, u Zagrebu je umro prof. dr. Marko Veselica, kojeg su proglasili i „hrvatskim Mandelom“. Mnogi su došli na njegov sprovod, a i zastupnici Hrvatskog sabora odali su mu počast minutom šutnje. Njegov prijatelj i suborac Ante Glibota tom je prigodom napisao i dirljivo oproštajno pismo, koje još uvijek odzvanja.

Kao istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća pod optužbom za „hrvatski nacionalizam“ godinama je bio zatvaran i mučen. Nakon izlaska iz zatvora također su ga proganjali Titovi Udbaši i bilo mu je zabranjeno javno istupanje. Ali, nije htio, iako je mogao, pobjeći iz SFRJ u emigraciju, jer se bojao da bi ga negdje u svijetu, kao Brunu Bušića, mogli i ubiti. Nu, iako je prošlo godinu dana od njegove smrti, po njegovu imenu još se uvijek ne zove neka ulica ili trg, iako smo i to predlagali.

S Veselicom sam surađivao godinama. Čak sam o njegovu životu snimio i jedan dokumentarni film. Često smo i razgovarali, pa je dobro prisjetiti se što je sve govorio, kako je razmišljao io čemu je sanjao čovjek koji je po mnogo čemu zadužio hrvatsku državu.

  • Marko, jeste li Vi – hrvatski mučenik?

 

  • Kao što je poznato, ja sam u doslovnom i konkretnom smislu riječi, dugoročno od 11. siječnja 1972. do 9. siječnja 1990. bio jedna od najprogonjenijih osoba hrvatskoga naroda  u tadašnjoj srbokomunističkoj Jugoslaviji. Bio sam jedna od vodećih osoba u kreiranju i organiziranju hrvatskog narodnog preporoda zvanog „Hrvatsko proljeće“, u kojem sam, na temelju raspoloženja i odluka jednog značajnog postotka pripadnika hrvatskog naroda, bio izabran za zastupnika Grada Zagreba, u tadašnje „Društveno političko vijeće Savezne skupštine“ u Beogradu 1969., u vodeće organe Saveza socijalističkih sindikata Republike Hrvatske, Vijeće i predsjedništvo ovoga sindikata, kao i izabran za predsjednika komisije istog sindikata za društveno-ekonomske odnose 1968. Također sam, krajem 1970.,  izabran u Upravni i Izvršni odbor Matice hrvatske u središnjici u Zagrebu i za predsjednika Komisije za ekonomske odnose. S mojim rođenim bratom prof. dr. sc. Vladimirom Veselicom, pokrenuo sam vrlo značajan, nadahnut i vrhunski profiliran dvotjednik „Hrvatski gospodarski glasnik“ (HGG). Sve te moje legitimne aktivnosti, kao i  nadahnuta domovinska i znanstveno-intelektualna stvaralačka energija, dovela me u poziciju da me, takozvana Državna služba sigurnosti, Jugoslavije i Hrvatske, uz podršku vodećih organa CK Hrvatske i Jugoslavije, nakon sječe Hrvatske u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971., proglasila šerifom kontrarevolucije“ u Hrvatskoj, jer su ovi organi, svestrani, legitimni, demokratski i stvaralački Hrvatski narodni preporod proglasili zločinačkim pothvatom najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i njegovih dostojanstvenih i najvažnijih, javnih kulturno-političkih i znanstvenih udruga.

Kao takav sam bio uhićen 11. siječnja 1972. i stalno sam bio prvooptuženi za cjelokupno „Hrvatsko proljeće“ i nakon programirane šestomjesečne istrage, protiv mene i grupe od deset osoba, u kojoj je bio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Protiv svih nas je podignuta optužnica, u kojoj se mene, na temelju čl. 100. Kaznenog zakona SFRJ, stavilo na prvo mjesto optuženog za njihovu takozvanu kontrarevoluciju u „Hrvatskom proljeću“.

O svim tim kaznenim i prognaničkim postupcima vodećih sigurnosno-političkih i pravosudnih organa i organizacija, svojedobno sam  detaljno odgovarao prof. dr. sc. Zdravku Tomcu u knjizi koja je izašla 5. siječnja 2006., pod nazivom „Junak našeg vremena“. Autor ove knjige je temeljito, svestrano i konkretno ušao u osnovne karakteristike, vrijednosti moje osobe i boravka u zatvorima srbokomunističke Hrvatske i Jugoslavije. Bio sam u dva navrata osuđen na osamnaest godina strogog zatvora i osam godina izgona iz javnosti, što znači na ukupno dvadeset i šest godina. Također mi je državna sigurnosti nasilno upala u četiri i po sobni stan od 128 kvadrata s garažom. No, i pored toga što sam bio bačen u dugotrajne godine tamnovanja u zatvore tadašnje srbokomunističke Jugoslavije i Hrvatske, ja sam u zatvoru doživio vrhunsku duhovno-vjersku i intelektualno-egzistencijalnu kristalizaciju i profilaciju. Preko ove kristalizacije i profilacije, kod mene se razvio jedan novi mentalni i duhovno-spiritualni korpus preko kojega sam dodirnuo Isusa Krista i Evanđelje, kao i sve dragocjene vrednote i neprolazne odlike hrvatskog naroda i Republike Hrvatske. Znajući da sam nevino osuđen i prognan radi ljubavi za slobodu, neponovljivost i neuništivost svoga hrvatskog naroda, došao sam do toga da moram i dalje ostati vjeran prema Isusu Kristu, svome hrvatskom narodu, njegovoj sudbini, opstanku i budućnosti. Radi toga su za mene mučeništvo, patnja i križ, koji sam nosio, za svoj prognani i ponosni hrvatski narod i pravo na njegovu slobodu, neponovljivost, nezavisnost i budućnost, postali jedan veliki i nepotrošivi izvor stvaralačke i egzistencijalne životne energije i svestranog, duboko ukorijenjenog i profiliranog, kapaciteta moje osobe.

Svestrano i vrhunski sam sretan što je u travnju i svibnju 1990. na prvim slobodnim demokratskim izborima od 1945., demokratskom odlukom hrvatskoga naroda i svih drugih birača i građana Republike Hrvatske, stvorena slobodna, samostalna, pravedna, cjelovita i poštena Republika Hrvatska. Također sam bio sretan i aktivan što je hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske, preko svojih najboljih sinova i kćeri, bio sposoban da se takoreći goloruk, organizira, naoruža i vojno pripremi za obranu tek stvorene samostalne i demokratske Republike Hrvatske, protiv programiranog velikosrpskog agresora na čelu sa Slobodanom Miloševićem. I pored nepovoljnog odnosa snaga u naoružanju, kao i pripremljenim vodećim generalima i oficirima, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, hrvatski narod, svi građani Republike Hrvatske i branitelji njene slobode, nezavisnosti i cjelovitosti, je bio spreman da se na vrlo težak način naoruža i pripremi i oslobodi značajan postotak okupirane novostvorene Republike Hrvatske, preko „Bljeska“ početkom svibnja i „Oluje“ od 4. do 8. kolovoza 1995. godine.

No, danas se osjećam nesretnim, što ne idu dovoljno plodonosno procesi profilacije  stvorene, branjene i oslobođene Republike Hrvatske i što nas, mnogobrojni svjetski čimbenici, prije svega u okviru Europske unije, žele svrstati u zapadni Balkan, zajedno s agresorom Srbijom i Crnom Gorom i jednim djelom drugih država, čijem  civilizacijskom krugu primarno ne pripadamo, jer je Hrvatska, prije svega, sastavni dio srednje Europe i preko Jadranskog mora, Mediterana. Također sam nesretan zbog toga što se u strukturi jednog dijela najznačajnijih ustanova i poluga hrvatske države, probio dio kriminalno-mafijaških snaga, kojima ništa nije sveto i koji su se manje-više čitavo vrijeme, bavili i bave prije svega pljačkom Republike Hrvatske i destrukcijom njenih kapitalnih i konkretnih organizama i poluga razvitka i funkcioniranja.

 

U KNJIGAMA SAM OPISIVAO SUDBINU HRVATSKOG NARODA

 

  • Nu, što se izmijenilo u Vašem životu nakon 1990., odnosno, jeste li kroz to vrijeme počeli zaboravljati muke kroz koje ste prošli?

 

  • Sigurno je, da se nikada ne će moći, ni izdaleka i u većem obujmu, zaboraviti sve muke kroz koje sam osobno prošao, zajedno sa svojom suprugom Boženom, djecom Snježanom i Ines, pokojnom majkom Katom, bratom Vladimirom, sestrom Marijom i drugom svojom rodbinom, kao i muke kroz koje je prošao najbolji dio sinova i kćeri hrvatskog naroda. Te muke i patnje su izgleda bile neminovne, jer se hrvatski narod iz mnogobrojnih objektivnih i raznovrsnih drugih čimbenika, našao u tako složenom položaju u kojem su bili ugroženi njegov opstanak, nezavisnost, neponovljivost, neuništivost, i budućnost. U mojem životu izmijenilo se to, da više nisam bio drastično i fizički progonjen i da sam se mogao relativno slobodno, posvetiti istraživanju i svestranom proučavanju povijesti i sudbini moga hrvatskog naroda, kao i svih događaja u kojima sam konkretno i osobno sudjelovao od svoje svijesti, kada sam imao šest godina i kada je nevino ubijen u selu Glavicama, moj stric Ante, kao i kada je, dvije godine kasnije, poginuo u kretanju prema oslobađanju Knina u desetom mjesecu 1994., moj stric Petar-Stipe Veselica. Želim dakle, iz svojeg vlastitog motrišta, proživljenog iskustva i znanstveno-intelektualne profilacije, baciti pogled na sve te prekretničke, žive ali prošle, događaje i procese, s ciljem da konstruktivno i kritički analiziram svestrani, temeljiti i konkretni karakter tih procesa kao i posljedica na sudbinu mog cijelog hrvatskog naroda i mene osobno i moje obitelji. U tom pravcu sam dosad među ostalim objavio: „Zov savjesti iz hrvatskog Sibira“, (1990.), na oko tristotinjak stranica, u Zagrebu, kao „Samizdat“; „S vjerom u Hrvatsku“, knjigu objavljenu 1992., također kao „Samizdat“; „Moja hrvatska sudbina – uznički dnevnik iz hrvatskog Sibira“, veličine četristo i dvadeset stranica, u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske, (2003.), „Uskrsnuće Republike Hrvatske od 1996. do 1995. godine“, veličine 420 stranica, nakladnik: „Grafis“, Zagreb, siječanj 2006., itd.

U knjigama sam nadahnuto, znalački i konkretno u okviru svojih znanstveno-intelektualnih i publicističkih darovitosti i dometa, opisivao temeljito i svestrano  povijest i sudbinu svoga hrvatskog naroda i sve objektivne i subjektivne čimbenike o kojima ovisi njegova sadašnjost i budućnost. Sigurno je da najbolji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda i narod u cjelini i svi građani Republike Hrvatske, moraju praviti nadahnute, temeljite, duhovno-intelektualno-stvaralački profilirane napore, da hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, sačuvaju, prije svega njenu  autentičnost, neponovljivost, izuzetnost, nezavisnost, cjelovitost i plodonosnu budućnost. Svi mi koji volimo svoju hrvatsku domovinu, njenu slobodu i nezavisnost, svu njenu djecu i njihovu budućnost, moramo sve učiniti, da naša bića budu duhovno-spiritualno i etički nadahnuta i nesebična, i da se daruju svojoj jedinoj i voljenoj domovini Hrvatskoj. Isto tako moramo učiniti sve da otkrijemo i razvijemo sve najbolje u svojim darovitostima i svestranim kapacitetima s kojima raspolažemo, jer o tome ovisi prosperitet, gospodarski učinci, neuništivost i budućnost Republike Hrvatske. U tom pravcu,  jasno da svakodnevno susrećemo mnogobrojne osobe, političke, intelektualne, gospodarske i marketinško-financijske korporacije kojima ništa nije sveto i koje ne žele sebe darovati svojoj jednoj hrvatskoj domovini. Ali vjerujem da takvi ne mogu pobijediti, jer u njima postoji nešto razorno, ne samo opasno za hrvatski narod i njegovu ukupnu organizaciju, nego je opasno i za njih osobno i sve organizme i metode u kojima  djeluju.

 

  • Susrećete li danas svoje mučitelje?

 

  • Nemam previše susreta sa svojim mučiteljima jer se većina njih, radi starosti, a možda i stida, nalazi povučena i izolirana. Međutim, opasno je i neugodno gledati čitav niz osoba na hrvatskoj stranačkoj i ukupnoj političkoj i kulturno-intelektualnoj sceni, koji rade o glavi hrvatskome narodu i hrvatskoj državi i koji uporno žele svaku hrvatsku ideju i projekt, ma koliko ona bila stvaralačka, legitimna i demokratska, proglasiti ekstremnim šovinizmom od kojega se treba ograditi i takve nosače slobodarskog ukorijenjenog i prepoznatljivog identiteta, svim sredstvima izbaciti s hrvatske intelektualno-znanstvene, stranačke, parlamentarne, kulturno umjetničke i ukupne hrvatske scene. Također moram istaknuti, da se skoro nitko od mojih mučitelja, kao i mučitelja mnogobrojnih Hrvata i Hrvatica, prije svega u razdoblju od 1945. do 1990., nije ispričao, nego pokušava svoj takozvani antifašizam pozitivno afirmirati, u kojem je bilo strahovito puno neopravdanih zločina i terora, nad mnogobrojnim nevinim Hrvaticama i Hrvatima u cijelom periodu od 1945. do 1990. godine. Ima jedan broj osoba koji se u tom razdoblju transformirao i sagledao sve promašaje i zablude  vlastitog političkog života, ali nažalost, takvi čine manjinu i većina na sve moguće načine, ne želi se odreći svojih promašenih zločina i komunističko-jugoslavenskih  ideologija i projekata s kojima su bili opsjednuti.
  • A je li se Vama osobno netko od njih ipak  ispričao?

 

  • Gotovo mi se nitko, od mojih konkretnih progonitelja i mučitelja, nije ispričao, osim što je bivši referent u Kazneno popravnom domu Stara Gradiška, Ivan Stanić, napisao značajnu knjigu o teroru koji se događao u ovoj ustanovi, u kojoj sam i ja robijao nešto manje od četiri godine. U toj knjizi je otkrio, kako je dio ekstremnih velikosrba u Staroj Gradiški, u dodiru s Državnom službom sigurnosti Hrvatske i Jugoslavije, radio na tome da me se tajno ubije u ovom KP domu, što se nije dogodilo, radi toga što sam bio zaštićen od mnogih svjetskih čimbenika i institucija koje su branile nevino osuđene osobe, među koje su i mene ubrajali. Za mene se naročito borila Međunarodna amnestija iz Londona, preko svojih filijala u većini zapadnoeuropskih zemalja. U tom pravcu, dobio sam trideset sedam tisuća švedskih potpisa od vodećih članova švedskog Parlamenta, kao i intelektualnih i kulturnih radnika Švedske, da me se pusti iz zatvora, jer sam osuđenik savjesti i nevino osuđen na strogi zatvor u Staroj Gradiški. Sigurno je da je i u takvom srbokomunističkom sustavu na nivou Hrvatske i Jugoslavije bilo osoba koje su se protivile mojoj fizičkoj likvidaciji i koje su radile na tome, da prije izdržavanja cijele kazne, izađem iz zatvora, što se i dogodilo 27. studenog 1977. godine, kada me je pomilovao predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, a to je pomilovanje iznosilo trinaest i pol mjeseci. Mora se sagledati da su procesi preobrazbe većine ljudi vrlo složeni, i da se veoma teško događaju. Svaki čovjek mora sam doći do jedne vrste vlastitog duhovnoga, nacionalnoga i moralnoga uskrsnuća, da bi na temelju toga mogao biti spreman sučeliti se s mogućom patnjom i križem koji mora nositi, ukoliko ne prihvaća zločinačko-kriminalne metode vođenja sa svojim vlastitim narodom i njegovom državom.

 

  • Kako se danas sjećate Stare Gradiške i Lepoglave? Blijede li ta sjećanja?

 

  • U knjigama „Moja hrvatska sudbina – uznički dnevnik iz hrvatskog Sibira“ i „Uskrsnuće Republike Hrvatske 1990.-1995. godine“, dosta sam detaljno obradio oba zatvora i izložio svoja sjećanja na svoj položaj u njima, zajedno s ostalima nevino osuđenim hrvatskim političkim zatvorenicima. Također sam, u nekoliko navrata bio u KPD Stara Gradiška, koji se nalazi u raspadanju, što nije prihvatljivo. KPD Stara Gradiška, bio je vrlo opasan prognanički logor i zatvor u kojem je od 1945. do 1990. godine, robijalo preko trideset i dvije tisuće hrvatskih političkih zatvorenika ili jedna tisućina od ukupnog broja zatvorenika u ovome zatvoru. Držim da bi trebalo ovaj zatvor sačuvati i pretvoriti ga u jednu vrstu spomenika hrvatskog križa i patnje, tako da buduće generacije i svjetska javnost mogu vidjeti koje su sve patnje i zločine prošli mnogobrojni nevini Hrvati, samo radi njihove ideje, poštenja i hrabrosti da se zalažu za stvaranje slobodne, samostalne, pravedne, cjelovite i demokratske Republike Hrvatske.

ROBIJAO SAM S TEŠKIM KRIMINALCIMA

  • U zatvoru ste bili s najtežim kriminalcima. Recite nam još jednom, zašto su Vas osudili, koliko ste godine proveli iza rešetaka? Da se ne zaboravi!

 

  • Već sam istaknuo da sam osuđen na osamnaest godina strogog zatvora i osam godina izgona iz javnosti, to znači ukupno dvadeset i šest godina, ali s obzirom da je nakon osamnaest godina od mog uhićenja, 11. siječnja 1972. godine, prošlo osamnaest godina kako je stvorena hrvatska država, onda sam ja ukupno u istražnom zatvoru u Petrinjskoj 18, KPD Stara Gradiška i KPD Lepoglava proveo jedanaest godina i četrdeset i šest dana i još sedam godina u progonu na slobodi, radi zabrane javnog istupanja. Dakle, nisam bio progonjen svih dvadeset i šest godina jer je, kao što sam istaknuo, nakon osamnaest godina od moga prvoga uhićenja, na slobodnim demokratskim izborima stvorena samostalna, cjelovita i demokratska Republika Hrvatska. Dakle, osuđen sam za prvu robiju 1972. godine po članu 100. Kaznenog zakona SFRJ na sedam godina strogog zatvora i četiri godine izgona iz javnosti. Na drugom procesu, radi intervjua kojeg sam dao nakon smrti Josipa Broz Tita njemačkom časopisu „Der Spiegel“, pod naslovom „Hrvatsko pitanje kao smrtonosna bolest Jugoslavije“, koji je izišao u listopadu 1980. godine, sam osuđen na jedanaest godina zatvora i četiri godine izgona iz javnosti.

U KPD Stara Gradiška robijao sam s teškim kriminalcima i višestrukim povratnicima koji su osuđeni za užasna ubojstva, silovanja, drske i razbojničke krađe, privatne i državne imovine i novca. S takvim raznovrsnim kriminalcima različite vrste, spavao sam u velikim sobama koje su u prosjeku primale od trideset dva do trideset i šest osuđenika. To su bili strahovito teški uvjeti robijanja u kojima su nevino osuđeni politički osuđenici sa mnom na čelu i ostalim zatvorenicima bili najteže tretirani i proganjani. Jedan dio njih koji su osuđeni za najteža krivična djela, ubojstva, silovanja, trgovine drogom i pljačke, je bio upotrijeebljen za doušnike ili kako su ih robijaši popularno zvali „cinkere“, koji su, prije svega pratili najistaknutije i možemo reći skoro sve nevino osuđene političke zatvorenike. Oni su slali svoje izvještaje vodećim osobama zatvorske uprave i Službi državne sigurnosti Hrvatske i Jugoslavije.

Mnogobrojni ekstremni velikosrpski čimbenici i Hrvati, izdajnici i karijeristi, smatrali su da mene osobno i još neke, nevino osuđene hrvatske političke zatvorenike, treba ilegalno i potajno ubiti. No, nadležni republički i savezni faktori na čelu s Josipom Brozom Titom na nivou Jugoslavije i Vladimirom Bakarićem na nivou Hrvatske, smatrali su da se to ne smije dopustiti jer da to strahovito ruši ugled i nanosi štetu Hrvatskoj i Jugoslaviji. Radi svoje prljave igre, osuđenik Vinko Pintarić, koji je ubio troje ljudi, među njima i svoju vlastitu ženu, trebao je biti ubojica mene osobno i bio je poslovođa tapetarije u kojoj sam ja radio kao tapetar. No, to nije mogao napraviti radi procjena vodećih faktora u Hrvatskoj i Jugoslaviji, radi ugleda Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, kao i radi financijske i druge podrške vodećih zapadnoeuropskih zemalja na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama.

No, on je ipak radi svojih obećanja da će me likvidirati po dogovoru, dobio godišnji odmor na slobodi i nije se nakon mjesec dana odmora više vratio, da nastavi izvršavati svoju kaznu u KPD Stara Gradiška, nego je ratovao s policijom u zapadnom Zagorju, oko godinu dana. Radi pokušaja ubojstva jednog mladog gospodina u jednom selu u zapadnom Zagorju, njega je njegov otac teško ranio sjekirom i isjekao mu ruke.  Nakon toga su ga svezali i pozvali policiju da ga uhapsi i vrati u zatvor. No, on je nakon oporavka, pobjegao i drugi put iz zatvora i u borbi s policijom bio teško ranjen i umro od tih rana. Iz ovoga se vidi kome je zatvorska uprava i državna služba sigurnosti davala povjerenje u odnosu na nevino osuđene političke zatvorenike među kojima sam  bio i ja. Radi svega ovoga, kao što znamo, morala je propasti i rastrojiti se diktatorska velikosrpska i zločinački represivna srbokomunistička Jugoslavija i izrasti samostalna, cjelovita, pravedna i demokratska Republika Hrvatska.

 

  • Osjećate li se kao Nelson Mandela? Što Vas veže, a što razdvaja s ovim stradalnikom?

 

  • Ja sam, stjecanjem okolnosti, dobio od jednog broja istaknutih javnih i političkih radnika, naziv Hrvatski Nelson Mandela. Međutim, moja sudbina je potpuno drugačija kao i konkretna kronologija moga progona na bivšoj srbokomunističkoj političkoj i civilizacijskoj sceni. On je postao svjetsko popularno ime, naročito ljevičarskih stranaka zapadnih zemalja, kao globalni simbol borbe za slobodu svoga naroda i svoje države, Južnoafričke unije. On je, dakle, produkt s jedne strane, vlastite povijesti i sudbine, a ja sam rezultat povijesti i sudbine svoga hrvatskog naroda i sebe osobno. Sigurno je, da ja nisam ostvario takve pozicije u novostvorenoj samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskog od 1990. godine na ovamo, kao što je to doživio Nelson Mandela. Iz čitavog niza mnogobrojnih objektivnih i subjektivnih razloga, ja takoreći nisam dobio ni jednu važnu poziciju u novostvorenoj Republici Hrvatskoj, osim što sam postao saborski zastupnik u Republici Hrvatskoj, od listopada 1995. do prosinca 1999. godine. Mnogobrojni su razlozi zbog čega se to nije dogodilo, jer su u vrh hrvatske države, njenih institucija, ušle drugačije snage i vodeće osobe kao njihovi predstavnici s drugačijim karakteristikama nego što sam ja osobno imao, kao javni politički radnik. Uvijek sam branio esencijalne vrednote, sadržaje i domete koji bi trebale ostvariti političke stranke i njihovi vodeći dužnosnici, što iz mnogobrojnih razloga hrvatski narod i svi ostali građani Hrvatske nisu adekvatno vrednovali. No, držim da, moji duhovi i moralni ideali u aktivnosti za opstanak i plodonosnu budućnost hrvatskoga naroda, nisu potrošeni i da će borba za njihovo ostvarenje i dalje biti izuzetno značajna i, kao takva, potrebna hrvatskome narodu.
  • U zatvor ste otišli kao komunista, a vratili se kao vjernik!

 

  • Moja biografija je autentična i originalna i ona je imala etape, sadržaje i forme svoje profilacije i realizacije. Možemo reći, da sam kao mladi čovjek, bio neka vrsta komuniste-idealiste i utopiste, kada nisam bio dovoljno intelektualno profiliran i istinski informiran. Držao sam, naročito poslije Rezolucije Informbiroa, da je komunizam jedan društveno-politički sustav koji može dovesti do oslobađanja radničke klase i cijelog hrvatskog naroda i njegovih najlucidnijih osoba i grupacija, do ostvarenja pravde, prosperiteta i visokog životnog nivoa kako radničke klase, tako i cijelog naroda. Nisam u početku odmah mogao sagledati sve zadane korozije i determinante koje karakteriziraju jednopartijski represivno-autoritarni i opasan jednopartijski dogmatski komunistički sustav. No, s mojim odrastanjem i razvojem, kao zreo čovjek već za vrijeme studija na Ekonomskom fakultetu, kao i dolaska na Ekonomski fakultet, kao sveučilišnog asistenta, počeo sam sagledavati da ovaj sustav ima puno svojih negativnih i opasnih karakteristika, i da se on treba konkretno, svestrano i stvaralački mijenjati i otvoriti putove njegove prekretničke preobrazbe. Na temelju takvih procesa moga vlastitog političkog i ukupnog stvaralačkog usavršavanja, postao sam temeljiti i hrabri kritičar ovog sustava. Sve više sam ulazio u mnogobrojna intelektualna, civilizacijska i duhovna pitanja, preko čega sam dolazio do novih spoznaja o važnosti vjere u životu svakog pojedinca i svakog naroda. S mojim nasilnim upadom u zatvor, u Petrinjskoj 18, 11. siječnja 1972., i dugotrajnom robijom i progonom, s kojima sam bio dugotrajno i nasilno uhvaćen u razdoblju od oko osamnaest godina, došao sam do autentičnih, nadahnutih i spasonosnih otkrivenja i preko njih do vjere u Isusa Krista i Evanđelja, koja su napisana u najčitanijoj knjizi planete, Bibliji. To mi je pomoglo da dođem do zlatnih žila svoga duha, i preko njih do kreacije i profilacije svoje nove osobe i njene svestrane, stvaralačke, duhovne, političke i životne avanture. Vjera u Krista i sve ono što proizlazi iz njegova kršćanskog nauka, pomogli su mi da razvijem i vrhunski usavršim svoju osobu i da duhovno i psihički, pa čak i fizički, opstanem u teškom i dugotrajnom razdoblju svoje robije i da, nakon svega, iziđem biomentalno i stvaralački zdrav iz zatvora u kojem sam proveo jedanaest godina i četrdeset šest dana, i da se nakon izdržanog zatvora i pored zabrane javnog istupanja, uključim u sve prekretničke i veoma važne političke i nacionalne procese u svojoj hrvatskoj domovini.

 

  • Što Vam je bilo najteže u zatvoru? Jeste li vjerovali da ćete izbjeći živi iz „mračara“?

 

  • Sigurno je da sam zatvaranje doživio kao tragičan doživljaj i vrlo opasnu i tešku etapu svoga života. Silno sam bio nesretan radi položaja u koji je došla moja cijela obitelj, na čelu sa suprugom Boženom, djecom Snježanom i Ines, pokojnom majkom Katom, bratom Vladimirom i sestrom Marijom, i njihovim obiteljima. Isto tako, potpuno je torpediran moj gospodarsko-financijski položaj, i konkretna životna sudbina moje uže i šire obitelji. No, zahvaljujući upornosti moje drage supruge Božene, kao i šire obitelji i jednog broja istinskih prijatelja-rodoljuba, moja supruga i djeca, opstali su, jer su dobili jednu značajnu financijsku i ljudsku podršku, da mogu normalno živjeti. Što se tiče moje vjere da li ću živ izići iz zatvora, nisam mogao biti sasvim siguran u to. Znao sam, da mi jedan ekstremni dio velikosrba i Hrvata, rade o glavi i da će nastojati da mi se oduzme život i da ne iziđem živ iz zatvora. No, s druge strane, ipak sam na neki način, spoznao da nije u interesu vodećih čimbenika Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije, na čelu s Titom i Bakarićem, da mi se oduzme život. S druge strane, znao sam, iako ne dovoljno, da mnogobrojni humanitarni i duhovni čimbenici Europe i svijeta i njihove vodeće osobe, rade na zaštiti moje osobe i da u tom pravcu postoje značajne europske i svjetske prepreke da mi se ne oduzme život. S druge strane, razvio sam svoj kapacitet, preko kojega sam se mogao suočiti sa svojom tragičnom sudbinom, kao i sudbinom mnogobrojnih političkih zatvorenika i cijelog hrvatskog naroda. Ta spoznaja, da se iz vrhunskih i opravdanih razloga, istinski, žilavo i hrabro borim za slobodu svoga porobljenog hrvatskog naroda, mi je davala izvanrednu snagu, izdržljivost i nerazorivost, da sam mogao izdržati sav svestrani i dugoročni teror nad svojom osobom, svojom obitelji i svojim hrvatskim narodom.

TITO JE BIO ZLOČINAC

 

  • Kakvo mišljenje imate danas o Titu, a kakvo o Miloševiću?

 

  • Držim da je Tito vrlo opasna i mistificirana osoba, a da ima sve karakteristike diktatora i vrhunskog progonitelja svoga hrvatskog naroda i svih naroda Jugoslavije. On je bio oličenje totalitarnog, diktatorskog, nehumanog i zločinačkog srbokomunističkog sustava, organizacije cijele srbokomunističke Jugoslavije i tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. U okviru svojih znanstveno-intelektualnih i moralnih dostignuća, preko sadržaja nekih mojih knjiga, relativno nadahnuto, strateški i analitički argumentirano, obradio sam čitavi sustav porobljenosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske, u takozvanoj srbokomunističkoj Jugoslaviji. Vodeća figura ovog sustava, Josip Broz Tito, od svibnja 1945. do svibnja 1980. godine kada je preminuo, bio je svestrana, temeljita i konkretna inkarnacija ovog sustava sa svim teškim i mnogobrojnim posljedicama u ubijanju sinova i kćeri hrvatskoga naroda i svih drugih nesrpskih naroda Jugoslavije, teroru, gospodarsko-financijskoj pljački, diskriminaciji, obezvređivanju svih duhovno- moralnih vrijednosti, koje hrvatski narod i njegova katolička crkva i druge najznačajnije institucije u hrvatskom narodu, izgrađivao od sedmog stoljeća na ovamo, a pogotovo u modernoj i aktualnoj hrvatskoj povijesti u XIX. i XX. stoljeću.
  • Tragično je, što se i dalje vrši neopravdana i nakaradna mistifikacija života i djela Josipa Broza Tita i što mu se ne daje ono istinito mjesto u povijesti hrvatskog i srpskog naroda i svih naroda bivše srbokomunističke Jugoslavije. Radi cjelokupne politike i organizacije bivše raspadnute države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, došlo je, kao što znamo, do agresije, zločinačkog rata, kojega su kreirali i vodili nosači velikosrpske, okupatorske strategije i politike, da se nasilno stvori velika Srbija i da se spriječi stvaranje samostalnih, slobodnih i legitimnih država svih naroda bivše Jugoslavije, pa prema tome i hrvatskog naroda. Ovaj rat od 1990. do 1995. godine, imao je za cilj, kao što znamo, da uništi svaku ideju i konkretan projekt, mirnim, demokratskim putem stvaranja slobode i samostalne i cjelovite Republike Hrvatske i da se veliki dio hrvatskog naroda iseli sa svojih zavičajnih prostora i napusti Republiku Hrvatsku. No, goloruki hrvatski narod i njegovo stranačko, političko, državno i vojno vodstvo, bio je sposoban da se odupre velikosrpskoj zločinačkoj agresiji i da obrani i oslobodi Republiku Hrvatsku od velikosrpske agresije i okupacije, kao i da osigura međunarodno priznanje ove države. No, o tome se, kao što znamo, pišu mnogobrojne i različite knjige o Josipu Brozu Titu i posljedicama njegovog, relativno dugotrajnog, vladanja Jugoslavijom i Hrvatskom.
  • Kao što je poznato, ratni zločinac, diktator i vođa velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo i nešto malo na Sloveniju, Slobodan Milošević je konkretan izraz finiša velikosrpske politike koja se formirala od Ilije Garašanina od 1844. i kasnije preko Aleksandra Karađorđevića, Nikole Pašića i Aleksandra Rankovića, poslije Drugog svjetskog rata. Nakon smrti Josipa Broza Tita, velikosrpski čimbenici, išli su na rušenje svega, uz podršku hrvatskih izdajnika-karijerista, što se u Hrvatskoj događa na liniji izgradnje nacionalne svijesti, temeljite i svestrane političke i nacionalne izgradnje hrvatskog naroda i kreacije njegovih političkih, duhovnih, gospodarskih, kulturnih i svih drugih strategija i politika koje trebaju spasiti i organizirati hrvatski narod u otporu uništavajućoj velikosrpskoj strategiji odmazde nad hrvatskim narodom i sprečavaju njegovog slobodnog demokratskog organiziranja, da se slobodno i autonomno konstituira i organizira. U tom pravcu, Milošević je osjetio, da su procesi promjena u istočnoeuropskom lageru, na čelu sa SSSR-om, neminovni i da će oni zahvatiti i srbokomunističku Jugoslaviju i dovesti u pitanje hegemonističko-apsolutističku poziciju srpskog naroda i njegovih elita u takvoj državi. Radi toga je smatrao, da prije nego se hrvatski narod duhovno, intelektualno i politički organizira i profilira, treba upotrijebiti sve vojne, obavještajne, gospodarske i vanjskopolitičke kapacitete Jugoslavije, za hitnu realizaciju zločinačkog projekta stvaranja Velike Srbije. U tom pravcu, jasno da je Slobodan Milošević simbol jednog apsolutno neprihvatljivog zločinačko-agresivnog projekta, čiji je cilj bio, da se ne izgradi, konstituira i održi samostalna, cjelovita demokratska Republika Hrvatska. No, kao što smo vidjeli, hrvatski narod, svi građani Hrvatske i svi njihovi najbolji sinovi i kćeri, kao i u vrlo kratkom roku nadahnuto, konkretno i viteški organizirane njegove političke stranke, koje su stvorile na prvim slobodnim demokratskim izborima, u travnju i svibnju 1990. godine svoju samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, našle su načina, konkretne i uspješne organiziranosti, da se suprotstave ovome projektu i da izgrade hrvatsku državu, vojsku, policiju, financijsko-gospodarsku samostalnost i vanjsku politiku, preko čega su zaustavili agresiju, oslobodili i međunarodno afirmirali hrvatski narod i hrvatsku državu. Iz ovog proizlazi da je hrvatski narod i njegova država, jedna konkretna realnost, koja po mome dubokom uvjerenju, ne može doći u pitanje, a Slobodan Milošević je bio i ostao – zločinac.

 

  • S prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom jedno ste vrijeme bili i na robiji. Što se dogodilo da ste se kasnije razišli?

 

  • Ja, osobno, sam se s prvim pokojnim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, upoznao negdje nakon 1966. godine, kada je, na četvrtom Brijunskom plenumu, pao Aleksandar Ranković. Meni je imponiralo, što sam sreo jednog uglednog hrvatskog generala, znanstvenog radnika i povjesničara, koji ima izgrađenu političku i svestranu svijest o položaju i sudbini hrvatskoga naroda, kao i što nudi svoja dostignuća u ocjeni povijesti našeg naroda, kao i projekte njegove konkretne budućnosti u stvorenoj geostrateškoj i međunacionalnoj konstelaciji na nivou bivše Jugoslavije i u europskim i svjetskim okvirima. Što smo se više upoznavali, to smo ulazili u sve dublje i konkretne dodire i zajedničko djelovanje, prije svega u Matici hrvatskoj. Čak sam jedno vrijeme smatrao da bi Tuđman trebao u modernoj konstelaciji i sastavu svih istaknutih i vodećih osoba Hrvatske, postati predsjednik Matice hrvatske. Došao sam do spoznaje da je Matica hrvatska kapitalna, svestrana, tradicionalna i dobro ustrojena ustanova hrvatskoga naroda, koja ima kapitalan i prekretnički značaj za njegov preporod i za nadahnuto i plodonosno vođenje cjelokupnog, takozvanog „Hrvatskog proljeća“. No, to se nije dogodilo, jer je za predsjednika Matice hrvatske u tom odlučujućem trenutku krajem 1970. godine izabran vrlo ugledni hrvatski lingvist i stručnjak za hrvatski jezik, akademik Ljudevit Jonke. No, skupa s predsjednikom Tuđmanom, ušao sam tada u Izvršni i Upravni odbor Matice hrvatske kao i u širu redakciju Hrvatskog tjednika.

Kao što je poznato, radi stvaralačke dinamizacije „Hrvatskog proljeća“ i u okviru toga, fascinantne ekspanzije Matice hrvatske, u čemu smo skupa intenzivno, nadahnuto i konkretno djelovali, došlo je do likvidacije „Hrvatskog proljeća“ i svih njegovih vodećih osoba i institucija ili, možemo reći, do njegove sječe u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971. godine. U okviru te sječe, donesen je zaključak da se treba pod hitno otvoriti kazneni progon jednog dijela vodećih osoba u Matici hrvatskoj i na široj intelektualnoj i političkoj sceni. U tom pravcu smo, predsjednik dr. Franjo Tuđman i ja, bili svrstani u vodeću grupu koju treba uhititi i nemilosrdno kazneno goniti. Iz čitavog niza razloga, pokojni predsjednik Franjo Tuđman je izdvojen iz ove grupacije 1972., i osuđen  na dvije godine zatvora, od čega je izdržao devet mjeseci. Ja sam kao što je poznato, osuđen na sedam godina strogog zatvora i četiri godine izgona iz javnosti. Izdržao sam skoro šest godina zatvora u istrazi u Petrinjskoj 18, i u Kazneno popravnom domu Stara Gradiška.

Ponovo smo suđeni 1981. godine, gdje sam za intervju „Der Spiegel“-u dobio jedanaest godina zatvora i četiri godine izgona iz javnosti, a pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, tri godine zatvora i nekoliko godina izgona iz javnosti. Mi smo nakon svega što se dogodilo i novih političkih međunacionalnih procesa, koji su se odvijali u bivšoj Jugoslaviji, počeli intenzivno komunicirati 1988. godine, a naročito u drugoj polovici te godine. Smatrali smo, da se vodeći ljudi, nacionalno svjesne i kvalitetne osobe, moraju hitno okupiti i stvoriti političku viziju, strategiju i pragmatičku politiku okupljanja svih uglednih, najsvjesnijih, najsposobnijih i najhrabrijih osoba, koje će biti sposobne hrvatskome narodu i građanima Republike Hrvatske, ponuditi politički i nacionalni program organizacije hrvatskoga naroda i stvaranja političkog pokreta i stranaka koje će narodu ponuditi izlaze i prolaze u konfrontaciji s velikosrpskom politikom stvaranja Velike Srbije, koju predvodi velikosrbin Slobodan Milošević, koji je 1987. izabran za predsjednika Centralnog komiteta Socijalističke Republike Srbije.

U tom pravcu smo mi, možemo tako reći, bili u intenzivnom komuniciranju na liniji stvaranja Hrvatske demokratske zajednice, zato što je predsjednik dr. Franjo Tuđman, izgradio temeljit, nadahnut, svestran i relativno prihvatljiv program, kako to treba voditi i ostvarivati. No, u jednoj fazi zajedničkoga rada na ovakvom projektu, u kojem je dr. Franjo Tuđman vodio vodeću ulogu, počeli smo se razilaziti već u travnju, svibnju i lipnju 1989. godine. Radi ovakvih razilaženja on je, skupa s jednim dijelom vodećih ljudi koje je okupio oko sebe, skriveno ili možemo reći, tajno, 17. lipnja 1989. stvorio u dvorani nogometnog kluba „Borac“ na Jarunu, Hrvatsku demokratsku zajednicu, na kojoj je izabran za predsjednika. Nakon toga, mi smo nastojali da dođe do pomirenja, ali to nije uspjelo i grupa na čelu s mojim bratom prof. dr. Vladimirom Veselicom, Ivanom Gabelicom, prof. dr. Antom Vukasovićem i samnom osobno, stvorila 4. studenog 1989. godine u kongresnoj dvorani Ekonomskog fakulteta, Hrvatsku demokratsku stranku, za čijeg predsjednika je izabran moj brat Vladimir.

Držim da stvaranje više stranaka na hrvatskoj stranačkoj političkoj sceni, nije kontraproduktivan, antihrvatski i antidemokratski proces. I Hrvatska demokratska zajednica  i Hrvatska demokratska stranka su bile državotvorne, demokratske i nacionalne, pa prema tome, neke razlike u finesama nisu ključne jer bez više stranaka nema plodonosnoga političkog tržišta i prihvatljive političke konkurencije, što je bitno za izrastanje i konstituiranje pluralističke i demokratske Republike Hrvatske. No, također držim da pored određenih razlika, smo obojica, svaki na svoj način, radili na stvaranju, obrani i oslobađanju Republike Hrvatske. No, treba priznati da je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, imao jednu vrhunsku političku i nacionalnu stvaralačku viziju okupljanja hrvatskog naroda na stvaranju, obrani i oslobađanju Hrvatske, radi čega je dobio na svim slobodnim izborima veliku podršku najvećeg postotka pripadnika hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Normalno je da je u tim procesima došlo do određenih negativnih pojava koje nije bilo moguće sasvim izbjeći, a isto tako, i sam predsjednik Tuđman je pravio određene greške, koje nije dovoljno kritički vrednovao i ispravljao. U tom pravcu, ja osobno i stranka koju sam vodio od kraja 1990. do ožujka 2001., imali smo određene kritičke stvaralačke primjedbe s željom da se moraju korigirati neki konkretni poduhvati predsjednika Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice. No, što je vrijeme više odmicalo, dolazilo je do jedne nove kristalizacije i jednog organskog približavanja na liniji obrane onih esencijalnih i najkonkretnijih vrednota hrvatske države, njenog opstanka i budućnosti, jer se osjećalo i spoznavalo, da se formiraju i integriraju raznovrsne osobe, njihove grupacije i stranke koje žele dovesti u pitanje nezavisnost, integritet i identitet hrvatskoga naroda. U tom pravcu treba priznati sve odlučujuće i velike zasluge predsjednika Tuđmana u stvaranju i vođenju hrvatske države.

 

  • Je li Tuđman, unatoč svega, ipak najveći Hrvat među Hrvatima?

 

  • Teško je u tom pravcu davati precizne ocjene, ali sigurno je da pokojni predsjednik Franjo Tuđman spada u najveće Hrvate u dramatičnoj i složenoj povijesti hrvatskoga naroda, a pogotovo stvaranja samostalne, cjelovite i demokratske države Hrvatske. No sasvim je sigurno na temelju dosadašnjih spoznaja i objektivnog vrednovanja dostignuća predsjednika Tuđmana, da on ne spada među najveće Hrvate u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda, a pogotovo da je možda najveći i najuspješniji Hrvat u kreaciji, hrabrosti, viziji i plodonosnom poduhvatu stvaranja, vođenja, obrane i oslobađanja samostalne, cjelovite i demokratske Republike Hrvatske.

 

  • Nego, vratimo se još malo na Vaše robijaške dane. Naime, nakon što su Vas osudili, na koji je način bila osuđena i Vaša obitelj?

 

  • Moja obitelj je prošla vrlo dramatičnu i dugotrajnu etapu izolacije i terora. Držim da je najveće napore izdržala moja voljena supruga Božena, koja se, bez ostatka, posvetila meni i našoj djeci Snježani i Ines. Ona je također bila, na određeni način, šikanirana u osnovnoj školi na Strmoj cesti, u kojoj je bila nastavnica povijesti. Svakako da joj nije bilo lako proživljavati bol i tragediju moje teške osude sa strogim zatvorom i boravkom u Staroj Gradiški, kao i čitavom financijskom i životnom problematikom koju je trebala savladavati. Također je teško doživjela i oduzimanje četiri i pol sobnog stana sa 128 kvadrata s garažom, nakon moga pritvaranja. Naročito teško je doživjela moj drugi zatvor, kada sam bio osuđen za intervju „Der Spiegel“-u u listopadu 1981. godine na jedanaest godina zatvora i četiri godine izgona iz javnosti. Na određen način, ona je s djecom bila izolirana, ali je radi ljubavi prema meni i djeci  i našoj hrvatskoj domovini, našla nadahnuća i sposobnosti da sve izdrži i da me dočeka nakon relativno duge robije i teške izolacije. Važno je da se održala organska veza i istinska ljubav između mene i moje supruge Božene i naše voljene djece Snježane i Ines, kao i da su ostali iskreni i dobri odnosi s mojom pokojnom majkom Katom, bratom Vladimirom, sestrom Marijom i njihovim obiteljima. Kao što se vidi, bio sam nevino osuđen skupa sa svojom obitelji i svojim hrvatskim narodom, na vrlo tešku i dugotrajnu robiju. Vrijeme je pokazalo da sam u svim bitnim stvarima bio u pravu i da su ideje i projekti o stvaranju slobodne, samostalne, cjelovite i demokratske hrvatske države, mene i istaknutih i progonjenih osoba hrvatskoga naroda u tom periodu, bile ispravne, proročke i istinite što je vrijeme od 1990. godine, kada je demokratski stvorena hrvatska država, na ovamo, autentično i konkretno pokazalo.

HRVATSKA NEMA ŠTO TRAŽITI U TZV. ZAPADNOM BALKANU

 

  • Što možete, a što ne možete oprostiti?

 

  • Na temelju kristalizacije do koje sam, preko vjere u Krista i sva načela koja proizlaze iz Evanđelja, i u svoj hrvatski narod, došao do saznanja da se treba opraštati, ali da se ne mogu prihvatiti ideje nositelja velikosrpskih opcija, kao i mistifikacije vrlo opasne i negativne osobe Josipa Broza Tita, koji je odgovoran za tragičnu i krvavo razornu sudbinu hrvatskoga naroda, kao i obnove u jednom novo dizajniranom načinu ideja jugoslavenstva i ljevičarsko- komunističkih opcija funkcioniranja hrvatske države i hrvatskoga naroda. Također ne mogu prihvatiti da se Hrvatska, od strane međunarodnih faktora, a i samih opozicijskih i vladajućih stranaka, svrstava u takozvani Zapadni Balkan, a s druge strane, da se ne traži otplata ratne štete koju je velikosrpski čimbenik napravio hrvatskome narodu i hrvatskoj državi. Također ne mogu prihvatiti da nestaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine, da se sve više pretvaraju u nacionalnu manjinu.

 

  • Nego, možete li reći, o čemu, osim o slobodi, najviše razmišlja čovjek – iza rešetaka?

 

  • Čovjek iza rešetaka, ukoliko je vrhunski nadahnut, nerazoriv i vjeruje u svoje ideje, inspiracije i vrijednosti radi kojih je zatvoren, osim o slobodi sebe i svoga naroda, najviše razmišlja i o smislu i sadržaju svoga vlastitog života, kao i života budućnosti svoga hrvatskoga naroda, ali i o univerzalnim problemima čovjeka i svih naroda Europe i svijeta. Bez vrhunskih otkrivenja smisla života i načina kako ga održati, profilirati i oploditi iza rešetaka, nemoguće je održati svoju osobu u zatvoru u tako teškim, nasilnim i opasnim uvjetima u kojima se nalazi. No, kako sam došao do otkrivenja vrhunskih ideala i vrijednosti, preko kojih sam oplemenio, oplodio i stvaralački usavršio svoj život, stalno sam razmišljao kako da opstanem, kako da drugim osobama, ne samo političkim zatvorenicima, nego i klasičnim kriminalcima, poklonim nesebično, nadahnuto i nenametljivo, dio svoje ljubavi i viđenja smisla života. Dio tih razmišljanja sam zabilježio, oplodio i realizirao u nekim svojim dosada objavljenim knjigama.

 

  • Imate li Vi neki recept kako se normalno vratiti u život nakon jedanaest godina zatvora?

 

  • Kao što sam već istaknuo, ja sam, nakon pritvaranja 11. siječnja 1972. godine, teške i dugotrajne istrage od šest mjeseci do 10. srpnja 1972. godine, osude na kaznu strogog zatvora od sedam godina i izgona iz javnosti od četiri godine, drugog uhićenja 24. travnja 1981. i osude u listopadu iste godine na jedanaest godina zatvora i četiri godine izgona iz javnosti, doživio jednu vrhunsku duhovno-intelektualnu i egzistencijalnu kristalizaciju i profilaciju svoje osobe. To mi je omogućilo da patnju i križ pretvaram u poluge i laboratorij istraživanja smisla svoga života i aktivnosti u naporu da moj hrvatski narod bude neovisan i slobodan i da se može stvaralački, svestrano, nadahnuto i konkretno konstituirati, profilirati i razvijati. Ta spoznaja, do koje sam došao i pored vrlo opasnih i dramatičnih uvjeta u kojima sam robijao, i boli radi sudbine i dramatike života moje supruge Božene i djece Snježane i Ines, dala mi je snagu da izdržim zatvor i poslije zatvorski period i da stalno radim na usavršavanju svoje osobe i njenom darivanju svojoj obitelji i svome hrvatskom narodu. Dakle, nema nekog šablonskog i rutinskog recepta koji se može predložiti svim drugarima, nego im se može sugerirati ideja i iskustvo, da je kapitalno, izazovno i spasonosno pitanje da se svaki čovjek mora okrenuti sam sebi i otkriti ono najdublje i skrovito u svome vlastitom biću, kao i vrhunskim duhovno-spiritualnim dostignućima najvećih osoba svoga naroda i čovječanstva. U toj povratnoj sprezi između vrhunskih, svestranih, dubokih i konkretnih vlastitih kristalizacija i profilacija s profilacijama i kristalizacijama vrhunskih i konkretnih dostignuća najvećih osoba svoga, i drugih naroda, može se doći do jednog osmišljenog, plodonosnog i smišljenog života svakog pojedinca, svake obitelji i svoga cijelog hrvatskog naroda.

 

  • A, kako se osjećate danas, nakon što smo ostvarili stoljetni hrvatski san – hrvatsku državu? Jeste li na određeni način i dalje hrvatski mučenik?

 

  • Sasvim sigurno je da za mene osobno i za sve iskrene Hrvate i Hrvatice, koji su na različite načine sve dali od sebe da se konačno stvori i konkretno profilira samostalna, cjelovita, pravedna i demokratska Republika Hrvatska. To je zaista ostvarenje stoljetnog sna najboljih sinova i kćeri hrvatskoga naroda u našoj mukotrpnoj, možemo reći krvavoj, ali ponositoj i viteškoj povijesti cijelog hrvatskoga naroda i njegovih najboljih sinova i kćeri. Naši neprijatelji, kao i karijeristi, megalomani, sebičnjaci i mentalno-intelektualni bolesnici, su se stoljećima borili protiv ispravnih i legitimnih težnji najboljih sinova i kćeri hrvatskoga naroda kao i cijelog naroda da se stvori samostalna, slobodna, pravedna, cjelovita, prosperitetna i demokratska Republika Hrvatska. Mnogobrojni su objektivni i subjektivni vrlo moćni čimbenici utjecali na to da se to ne ostvari i zato su hrvatski narod i njegovi najbolji sinovi i kćeri morali podnijeti strahovito velike žrtve i patnje i nositi svoj hrvatski križ u krvavoj i mukotrpnoj povijesti hrvatskoga naroda. Ali pored svega toga, zahvaljujući geniju, viteštvu, stvaralačkoj energiji i neuništivosti ideje i sna o neponovljivosti hrvatskoga naroda i njegove volje i legitimnog prava da jednog dana ostvari svoju slobodnu, samostalnu, pravednu i demokratsku Republiku Hrvatsku, ipak je došao trenutak da se taj san ostvari. Taj san, otpor našim neprijateljima i okupatorima, kao i slabostima jednog dijela pripadnika hrvatskoga naroda, imao je svoje duboko korijenje i vrhunsku duhovno-spiritualnu, domoljubnu i moralnu inspiraciju, koju nikakva sila, korupcija, laži i zločini nisu mogli uništiti, radi toga, što je ono duhovno-spiritualno i nadnaravno, što je stoljećima egzistiralo u stvaralačkoj energiji, viteštvu i ljubavi za ono zlato hrvatskoga duha, genija neuništivosti, bilo superiorno, kojega nikakva materijalno-zločinačka sila nije mogla potpuno rastrojiti i likvidirati sa hrvatske nacionalne, europske i međunarodne scene. Radi toga, sigurno da sam neizmjerno i neiskazivo sretan, što se najprije demokratskim putem preko prvih slobodnih i demokratskih izbora u travnju i svibnju 1990. stvorila samostalna, slobodna, cjelovita i demokratska država Republika Hrvatska. I pored organizacije velikosrpskog zločinačkog projekta na temelju memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti 1986. i izbora ratnog zločinca Slobodana Miloševića za predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalističke Republike Srbije 1987. godine, hrvatski narod i svi svjesni građani drugim nacionalnosti Republike Hrvatske uz predvođenje svoga na demokratskim izborima izabranog državnog vodstva u travnju i svibnju 1990., se organizirao, naoružao i ušao u postrojbe Hrvatske vojske i policije i goloruk dao viteški i nepobjedivi otpor velikosrpskoj, zločinačkoj agresiji i pokušaju okupacije velikog postotka prostora novostvorene samostalne i demokratske Republike Hrvatske.

U vrlo kratkom roku, svi najbolji Hrvati i Hrvatice i drugi građani Republike Hrvatske uz svoje državno, političko i vojno vodstvo, su  zaustavili, kao što je poznato, velikosrpsku agresiju i okupaciju Republike Hrvatske na 26 % njenog prostora, zatim se u vrlo kratkom roku, nadahnuto, znalački i viteški naoružali i pripremili za konačno oslobađanje svoje jedine i voljene novostvorene, samostalne i demokratske Republike Hrvatske i preko „Bljeska“ i „Oluje“ oslobodili u vrlo kratkom roku svoju stvorenu i sanjanu samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. No, protivnici hrvatskoga naroda i države, Hrvati karijeristi, sebičnjaci i instrumenti stranih obavještajnih službi, neprihvatljivi nosači terorističko kolonijalnih strategija i politika rasturivanja ovako stvorene Republike Hrvatske, sve rade da ona ne funkcionira, nadahnuto i plodonosno.

Najprije nas se uz, nažalost, pristanak hrvatske vlasti i oporbe, izmanipuliralo da potpišemo sustav sigurnosti i stabilnosti jugoistočne Europe u kojoj se Hrvatska skupa sa agresorom Srbijom i Crnom Gorom svrstava u zapadni Balkan. Hrvatska prije svega pripada prostoru srednje Europe i Mediterana i ona treba temeljito, sustavno, dugoročno, intelektualno opremljeno  djelovati u pravcu da je se individualno tretira, a nikako preko ovakvog, za nas neprihvatljivog geostrateškog, međudržavnog, gospodarsko- financijskog i upravno-pravnog mehanizma. Ako smo iz vrlo temeljitih razloga izašli iz nama neprijateljske tvorevine srbokomunističke Jugoslavije i uz strahovite napore i žrtve obranili i oslobodili Republiku Hrvatsku onda ne vidim razloga da nas se ponovo na temelju nekih imperijalno- kolonijalnih skrivenih strategija gura u zapadni Balkan.

Nesretan sam i radi toga što su se u ključne ustanove, poluge i veoma važne djelatnosti Republike Hrvatske, uključili pohlepni i negativni elementi, koji su preko pretvorbe društvenog i državnog vlasništva u privatno i dioničko, temeljito i u velikom obujmu opljačkali hrvatsko gospodarstvo, hrvatski narod i sve građane Republike Hrvatske. Nažalost, najbolji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, branitelji i stvaraoci samostalne i slobodne Republike Hrvatske, nisu našli dovoljno inspiracije i konkretne pragmatičke i menadžersko-organizacijske sposobnosti, djelotvornosti i kooperativnosti da oni preuzmu najznačajnije i odgovorne funkcije, kako u predstavničko-zakonodavnim institucijama Republike Hrvatske, tako i u izvršnoj vlasti i u vođenju kapitalnih korporacijskih, poduzetničkih struktura i drugih značajnih ustanova i djelatnosti Republike Hrvatske.

Radi toga na neki način bolno proživljavam takve procese u profiliranju, funkcioniranju i pokušaju rastakanja Republike Hrvatske i diskvalifikaciji njenog neponovljivog identiteta i suvereniteta. No, držim da će najbolji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, njihove političke stranke, duhovne, znanstveno- intelektualne, kulturne, umjetničke i sve druge institucije i udruge naći inspiracije, proročkog nadahnuća i konkretne djelotvornosti i nepotkupljivosti da sačuvaju ono zlato duha, lucidnosti, poštenja i viteštva hrvatskoga naroda kao nezahrđivo zlato koje nikakvi požari i otrovi vremena, geopolitike i života neće rastočiti. To zlato genija, duha, viteštva nepotkupljivosti i djelotvornosti hrvatskoga naroda će, vjerujem, ostati kao nerazoriva poluga i komponenta vertikale i katedrale hrvatskoga duha, nezavisnosti, slobode i neuništivosti hrvatskoga naroda i njegove stvorene samostalne, slobodne, pravedne, poštene, cjelovite i demokratske Republike Hrvatske.

 

  • Kakvu ste naknadu dobili za sve patnje u vrijeme komunizma?

 

  • Moja najveća naknada je, što je stvorena, obranjena i od velikosrpskog agresora i okupatora preko „Bljeska“ i „Oluje“, oslobođena Republika Hrvatska. To je realizacija ne samo moga sna, nego i najboljih sinova i kćeri hrvatskoga naroda i njihovih intelektualno-nacionalnih, državotvornih i političkih formacija, koji su se stoljećima, a posebno od 1945. do 1990. godine, borili za slobodnu, samostalnu, cjelovitu, poštenu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Sa stvaranjem hrvatske države u travnju i svibnju 1990., postao sam slobodan čovjek, a ne prognanik od srbokomunističkih okupatora i terorista, koji su sve učinili da se nikada ne stvori samostalna i demokratska Republika Hrvatska. Kao slobodan čovjek sam se politički aktivirao i skupa s drugim nepotkupljivim, nadahnutim i poštenim Hrvatima i Hrvaticama sam stvarao hrvatske političke stranke, kao i djelovao u raznovrsnim drugim udrugama preko kojih sam mogao stvaralački i konkretno djeovati na kreaciji i instalaciji svih raznovrsnih sadržaja i problema u naprijed navedenim institucijama da bi novostvorena Republika Hrvatska mogla odigrati svoju prekretničku povijesno-političku i državno-nacionalnu ulogu. Normalno, da sam se mogao vratiti kao sveučilišni docent na svoj Ekonomski fakultet i normalno, nakon devetnaest godina nezaposlenosti i terora raditi i dobivati svoju redovnu plaću na Ekonomskom fakultetu od 1. siječnja 1991. godine. Također sam počeo pisati knjige u kojima sam u okviru tragedije hrvatskoga naroda obradio i svoju vlastitu sudbinu u kontekstu veoma složenih i raznovrsnih čimbenika, koji su uvjetovali hrvatsku prošlost, naročito u razdoblju od 1945. do 1990., a posebno u razdoblju od 1960. do 1990. godine. Bio sam sretan što mogu slobodno putovati na prostoru stvorene samostalne, cjelovite i demokratske Republike Hrvatske i u okviru tih putovanja boraviti u mnogobrojnim opićinama, gradovima i drugim prostorima svoje novostvorene, samostalne i demokratske Repubike Hrvatske i u okviru toga izlagati svoja izgrađena i profilirana stajališta o sudbinskim i konkretnim problemima hrvatskoga naroda i hrvatske države. Također sam u listopadu 1995. godine izabran za zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora gdje sam proveo četiri godine i nakon toga otišao u mirovinu 1. veljače 2000. godine. Boravak u Hrvatskom saboru mi je omogućio da mogu svestrano i konkretno biti informiran o svim bitnim konkretnim problemima pred kojima se nalazi hrvatski narod i hrvatska država i o njima zauzimati svoje stavove i izlagati ih na sjednicama Zastupničkog doma Hrvatskoga sabora, kao i pojavljivati se u javnosti kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora, davati raznovrsne izjave i intervju-e kako tiskovnim tako i elektronskim medijima u Republici Hrvatskoj. Bio sam, dakle, sretan što sam mogao u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj to obavljati i to je za mene bila velika naknada koju sam dobio u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj.

Također sam, kao nevino osuđeni politički zatvorenik, na temelju zakona kojeg je donio Hrvatski sabor dobio naknadu od otprilike 200 000 kuna za izdržanu nepravednu robiju, koja je iznosila jedanaest godina i četrdeset šest dana. Taj zakon mi je priznao za svaku godinu nevino izdržane kazne, dvije godine redovnog radnog staža, kao i za svaku godinu nezaposlenosti jednu godinu staža, tako da sam dobio dvadeset šest godina redovnog radnog staža, što je vrlo važno za određivanje visine moje mirovine. Kako sam se ja iskreno i sa vlastitom odlukom i sviješću borio za nezavisnost, slobodu i demokratski život hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, ja sam zadovoljan sa svim onim što se dogodilo prije svega sa mojim hrvatskim narodom i njegovom u krvi stvorenoj, slobodnoj, samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj i što sam ja u okviru toga mogao slobodno stvaralački, odgovorno i pošteno raditi i stvarati i što sa mogao u takvoj slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj darovati svoja znanja, fizičke i znanstveno-intelektualne i političke energije svome voljenome hrvatskom narodu i njegovoj slobodnoj državi republici Hrvatskoj.

 

  • Je li za vas petokraka ili crvena zvijezda, fašistički simbol?

 

  • Crvena zvijezda, gledajući globalno, nije fašistički simbol, ali obzirom da ju je upotrijebio represivni, diktatorski i zločinački komunistički sustav i režim u istočnoeuropskim i srednjeeuropskim, kao i u čitavom svijetu kao svoj simbol, onda bih odgovorio da je crvena zvijezda, nažalost, postala boljševičko-komunistički simbol u jednom negativnom i zločinačkom smislu riječi. Crvena zvijezda, kao u jednoj fazi utopističko-idealistički simbol, sanjara, stvaranja besklasnog neeksploatatorskog i pravednog komunističkog društva, pretvorila se, u praksi konkretne upotrebe i realizacije, pogotovo u tzv. Sovjetskom Savezu na čelu s Lenjinom i Staljinom, kao i drugim satrapijama u mnogobrojnim komunističkim zemljama u srednjoj i istočnoj Europi, u simbol zločina, terora, represije i svestrane nehumanosti i vrlo teških i raznovrsnih ljudskih, nacionalnih i opće čovječanskih posljedica, preko kojih se može ocijeniti strahovita tragedija svih naroda koji su pod pritiskom vođa komunističkih partija i čitavog niza neminovnih i programiranih događaja pretrpjeli ogromne zločine i vro teške dugoročne posljedice na povijest, dostignuća i sudbinu svojih naroda i država.

Kao što je poznato, strahovito dugo vremena, izbjegavalo se identificirati i kvalificirati drastičan, raznovrstan i strahovito velik komunistički zločin u svim zemljama u kojima su se istalirali ovakvi zločinački, diktatorski, reprsivni komunistiki režimi. Svi su se promašaji htjeli prebaciti na Adolfa Hitlera u Njemačkoj i njegov nacističko-zločinački režim, koji je doveo do Drugog svjetskog rata i svih njegovih zločinačkih i strahovitih posljedica, kao i na Benita Mussolinija u Italiji, kao i na rasističko-fašistički režim u Japanu u istočnoj Aziji. U srbokomunističkoj Jugoslaviji, u koju je, stjecajem okolnosti, morala ući i Republika Hrvatska i hrvatski narod, desio se strahovito veliki i drastičan zločin u stvaranju ove države nad hrvatskim narodom i svim drugim narodima u okviru Jugoslavije, pa možemo reći, čak i nad srpskim narodom. Svako ulaženje u ovaj zločin  i njegovu srbokomunističku tvorevinu, smatralo se kazneno djelo, radi čega su mnogobrojni Hrvati i Hrvatice, zločinački i nepravedno ubijeni ili kazneno progonjeni i bačeni u stravične logore i tamnice srbokomunističke Jugoslavije i Hrvatske. Posljedice i obujam ovoga zločina, što se tiče hrvatskoga naroda, su neviđeno velike i raznovrsne i one se ni izdaleka nisu istražile, formulirale i pohranile. Zato je zadatak generacija našega vremena, da se utvrde izvori, akteri, metode, sadržaji i ciljevi ovakve zločinačke vizije, strategije i konkretno profilirane pragmatike stvaranja srbokomunističke Jugoslavije u kojoj bi hrvatski narod bio temeljito, drastično, bezobzirno i relativno mnogobrojno ugrožen. Dakle, držimo da se treba suprotstaviti svakom zločinu, bez obzira iz kojih razloga je on nastao i da Hrvatska treba postati slobodna, nezavisna, poštena, pravedna, demokratska i prosperitetna država, koja će svim građanima Republike Hrvatske, neovisno o njihovoj nacionalnosti i idejnoj orijentaciji, omogućiti slobodan, stvaralački i pošten život u svojoj samostalnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj.

 

  • Treba li se i dalje pridavati tako velika pažnja Jasenovcu i Kumrovcu?

 

  • Kao što je poznato, prije svega, Jasenovcu srbokomunistički i nekritički židovski čimbenici posvećuju veliku pažnju i vrše neviđenu mistifikaciju s ciljem da veliki dio hrvatskoga naroda proglase zločinačkim i fašističkim. Sigurno je, da se odupirem dijelu zločina kojega su napravili odgovorni i konkretni nosači i stvaratelji Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. godine. Sigurno je, da neovisno od svih zločina i raznovrsnog terora, uništavanja cijeloga hrvatskoga naroda i njegovih najpoštenijih, demokratskih i nacionalno svjesnih snaga od strane velikosrpskog okupatora na čelu s Aleksandrom Karađorđevićem i Nikolom Pašićem, kao i mnogobrojnim drugim akterima ovakvog zločinačkog projekta, čiji je cilj bio da uništi svaku ideju o stvaranju slobode, nezavisnosti i ravnopravnosti hrvatskoga naroda u ovoj tvorevini, nije prihvatljivo da se vrši neodgovoran, ekstreman i neprihvatljiv teror nad svim pripadnicima srpskoga naroda u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srbi u Hrvatskoj su građani Republike Hrvatske, kao njihove prirodne i legitimne domovine i prema tome, svi oni koji prihvaćaju takvu Hrvatsku, ne smiju biti izloženi nikakvom teroru niti diskriminaciji. Isto tako, pripadnici srpskoga naroda moraju shvatiti da hrvatski narod ima pravo da stvori svoju slobodnu, samostalnu, cjelovitu i demokratsku hrvatsku državu i da zato ne može prihvatiti velikosrpske hegemonističko-terorističke vizije, ambicije i metodologije uništavanja svih onih koji se bore za takvu Hrvatsku. Radi toga je Jasenovac upotrijebljen kao instrument da se cijeli hrvatski narod proglasi zločinačkim i da se svaka ideja o njegovoj slobodi, nezavisnosti i prosperitetu proglasi šovinističkom i neprihvatljivom. Radi toga su napuhivani podaci o ljudskim žrtvama u krvi u Jasenovcu, tako da su oni išli toliko daleko da se tvrdilo, da je u Jasenovcu ubijeno preko milijun Srba i Židova. Sva kasnija objektivna istraživanja, čak i od dijela srpskih znanstvenika i publicista, pokazala su da je u Jasenovcu ubijeno, prema dokazanim podacima, od četrdeset do maksimalno osamdeset tisuća, ne samo Srba, nego i Roma, Židova i Hrvata. Isto tako, treba znati da je Jasenovac produžio svoj život i nakon stvaranja srbokomunističke Jugoslavije od sredine svibnja 1945. godine i da su u njemu terorizirani i ubijeni mnogobrojni nevini Hrvati, što se nije smjelo istraživati i publicirati ovakve podatke. Taj logor, koji je mučio i ubijao desetke i desetke tisuća nevinih ljudi do 1948. godine, nije objektivno istražen i formuliran odgovarajućim studijama, svjedočanstvima, što bi tek trebalo napraviti. Znači da je Jasenovac polivalentan fenomen i da on ima dvije vremenske etape od 10. travnja 1941. godine do 15. svibnja 1945., ali i od 15. svibnja 1945. do određenog datuma 1948. godine. Također, kao što znamo, nije se dopustilo da se otvoreno i objektivno znantveno istražuju sve žrtve terora i zločina na mnogobrojnim nevinim Hrvatima i Hrvaticama, nakon stvaranja srbokomunističke Jugoslavije i masovnog nezakonitog i zločinačkog ubijanja desetaka tisuća Hrvata i Hrvatica u različitim logorima i zatvorima srbokomunističke Jugoslavije i Hrvatske. Taj teror i žrtve treba temeljito, znanstveno opremljeno, objektivno i nepristrano istražiti, o tome napisati studije, knjige, memoare, kao i snimiti filmove i literarno svestrano i nadahnuto obraditi sve događaje. Također je, kao što znamo, stvaran kult, mistifikacija o varošici Kumrovcu, u kojem je rođen 1892. ratni zločinac, diktator i najopasnija osoba cijeloga hrvatskoga naroda i svih naroda Jugoslavije, Josip Broz Tito, njegova se osoba nije smjela do njegove smrti, 4. svibnja 1980. istraživati, jer se od njega stvorilo nepogriješivo božanstvo i najveća ličnost hrvatskoga naroda i svih naroda Jugoslavije. No, obzirom da je srbokomunistička Jugoslavija, kao tvorevina, čiji je on bio glavni simbol i akter projektiranja, profilacije i vođenja, došla u temeljitu i svestranu krizu i da se dogodio zločinački rat velikosrpskog agresora na čelu s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem protiv hrvatskog, bošnjačko-muslimanskog i albanskog naroda od 1990. do kraja XX. stoljeća, otvorilo se pitanje uloge i svih stravičnih i tragičnih posljedica koje je ona proizvela i Josipa Broza Tita. Radi toga je potrebno demistificirati, svestrano, nadahnuto, meritorno i objektivno istražiti njegovu osobu i čitavi kontekst u kojemu je ona djelovala, kao i Kumrovec, kao simbol njegova rođenja i desetljetne mistifikacije toga mjesta i Josipa Broza Tita. Držim da je ta mistifikacija bila mračna, zlonamjerna i neutemeljena i da treba iz potpuno novog motrišta i utemeljenih, legitimnih i prihvatljivih duhovno-moralnih i političkih kriterija procijeniti ulogu Josipa Broza Tita i na temelju argumenata dovesti u pitanje Kumrovec, kao sveto mjesto ove osobe i promašenog zločinačkog srbokomunističkog projekta, čiji je nositelj bio Josip Broz Tito.

 

  • Ova mjesta imaju svoje simbole, a Vukovar ih ni nakon deset godina Domovinskog rata nema.

 

  • Kao što znamo, Vukovar je postao simbol i konkretna tragična, ali dostojanstvena, stvaralaška i viteška kategorija kojem treba dati vrhunsko, najveće i sveto mjesto u povijesti razaranog i uništavanog hrvatskoga naroda. Branitelji Vukovara koji su se ustrojili, kako od dragovoljaca Domovinskog rata u tome gradu, hrvatskom Podunavlju i istočnoj Slavoniji, kao i pridošlica iz Bosne i Hercegovine je sveto, junačko i najveće mjesto moderne hrvatske povijesti i sudbine. Velikosrpski agresor je smatrao da u roku od desetak dana sa svojom, do zuba naoružanom oklopnom silom, preko tenkova, aviona, ratnih kamiona i teškoga oružja i neograničenih količina municije i granata, treba uništiti branitelje Vukovara, i nakon toga krenuti dalje prema zapadu Hrvatske i onemogućiti profiliranje, instaliranje, na prvim slobodnim demokratskim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, stvorene samostalne, cjelovite, pravedne, demokratske Republike Hrvatske. No, umjesto da se u drastično nesrazmjernom odnosu snaga, na štetu hrvatskih branitelja u Vukovaru, ostvari uništenje i okupacija ovoga časnoga viteškog hrvatskoga grada, ovaj grad je izdržao devedeset dana, dakle, devet puta više nego što je agresor planirao. Sasvim sigurno da, dio velikosrpske strategije i njenih još prisutnih aktera na srbijanskoj sceni i lukavoj podršci međunarodnih čimbenika, ovoj strategiji, kao i djela izdajničkih antihrvatskih snaga u strukturi Republike Hrvatske, ne žele da se od Vukovara stvori onaj simbol, memorija, inspiracija i svjedočenje, koji bi imao neprikosnoven, plodonosan, perspektivan i viteški značaj za afirmaciju slobode, neuništivosti i nepobjedivosti hrvatskoga naroda. Radi svega toga, kao što vidimo dugo se čeka da se Vukovaru dade onaj svestrani, nacionalni, viteški i plodonosan značaj koji bi poslužio svim sadašnjim i budućim generacijama kao sveto mjesto kojega treba posjetiti i kojemu se treba pokloniti s ushićenjem, jer je on simbol naše vječne, neuništive i spasonosne obrambene i oslobodilačke akcije hrvatske vojske i branitelja u sudaru s velikosrpskom zločinačkom strategijom, koja je htjela rasturiti hrvatsku vojsku, hrvatski narod i samostalnu, slobodnu, prosperitetnu, pravednu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

U tom pravcu treba sve učiniti da Vukovar dobije ono spomeničko, duhovno, viteško i državotvorno domovinsko značenje, koje on ima iz najnovije povijesti i sudbne hrvatskoga naroda. U tom pravcu poželjno je razraditi sve vizije, projekte, metode i simbole, koji će Vukovaru dati ono mjesto i prioritetni značaj, koji on ima u sudbini i povijesti hrvatskoga naroda. Također je potrebno razraditi jednu stvaralačku, nadahnutu, dobro opremljenu viziju, strategiju i projekt, stvaralačke i učinkovite obnove i budućnosti razvoja i profilacije gospodarstva i cjelokupnoga života grada Vukovara jer on to zaslužuje i ima takvu neponovljivo svetu povijesno-stratešku i geostratešku lokaciju i značaj, ne samo za grad Vukovar, istočnu Slavoniju, nego i za cijeli hrvatski narod i njegovu Republiku Hrvatsku.

 

  • Kakav Vam je bio san u zatvoru, a kakav je danas?

 

  • I pored tragično-prognaničkog položaja u kojem sa se našao u zatvoru, istinski sam sanjao spasonosnu i plodonosnu budućnost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Na temelju moje vrhunske, temeljite, stvaralačke i svestrane katarze, do koje sam autentično i konkretno došao vrlo brzo, već u istražnom zatvoru u Petrinjskoj 18, a pogotovo u daljnoj fazi moje kristalizacije i preobrazbe, boraveći u KPD Stara Gradiška, i kasnije Lepoglava, otkrio sam, da zločinačka, nasiljem i lažima nametnuta srbokomunistička Jugoslavija, ne može dugotrajno izdržati i da se ona mora raspasti u okviru čega će hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske, koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu, naći inspiracije, stvaralačke energije, viteštva, organizacijsko managerskih i političkih sposobnosti, da se u datom trenutkom organizira i profilira preko konkretnih ustrojenih državotvornih, nacionalnih i demokratskih hrvatskih političkih stranaka, preko čega će se pripremiti prvi slobodni demokratski izbori u Republici Hrvatskoj, preko kojih će se oni izjasniti za samostanu, demokratsku, cjelovitu, pravednu i neuništivu Republiku Hrvatsku. Također, sam sve više postao temeljito, svestrano i konkretno svjestan, da se najbolji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda i svi drugi građani, koji prihvaćaju Hrvatsku, trebaju istinski preobraziti i stvaralački, duhovno i moralno proflirati da bi u ovakvim okolnostima porobljenosti Hrvatske, mogli biti nosači djelovanja i borbe za njenu sobodu, nezavisnost, gospodarski prosperitet i budućnost.

Došao sam do toga, da su ideju hrvatske slobode, nezavisnosti, opstanka i neuništivosti iznijeli samo oni sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, koji su bili nesebični, mudri, nepokolebljivi, neuništivi, nadahnuti i hrabri, da održe sve iskonske i dragocjene vrijednosti iz našega hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Također sam došao do zaključka da je katolička Crkva Hrvatske i njene vodeće elite, preko svojih najvećih proroka, najhrabrijih kardinala, biskupa i svećenika, sačuvala ono egzistencijalno, duhovno i nacionalno zlato hrvatskoga naroda, kojega nikakvi požari, otrovi i razarači vremena nisu mogli rastrojiti, nego je to zlato ostalo kao ona dragocjenost iz koje se gradila katedrala hrvatske prošlosti, a sigurno će se nastaviti izgrađivati i usavršavati katedrala hrvatske budućnosti. Ovaj san, sam sa protjecanjem moje dugotrajne i teške robije, stalno usavršavao i povećavao izvore njegove regeneracije i stvarao,na temelju mojih uvida u hrvatsku povijest i sudbinu, temelje i nadahnuća, da je hrvatski narod neuništiv i da nikakva materijalno zločinačka sila, bez obzira koliko je rafinirana, ne može uništiti san o slobodi, nezavisnosti i budućnosti hrvatskoga naroda.

Nalazeći se na slobodi, a pogotovo od stvaranja i profiliranja hrvatske države na prvim slobodnim, demokratskim izborima, u travnju i svibnju 1990., došao sam do saznanja temeljitih i konkretnih uporišta, da je novostvorena, samostalna, integralna i demokratska Republika Hrvatska, jedna izuzetno važna tvorevina koja će trebati dosta vremena da se organizira, usavrši, konkretno i plodonosno afirmira i uspješno funkcionira rješavajući sva ključna, strateška, dugoročna i konkretna pitanja hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske. Kako hrvatski narod, nije stoljećima imao svoju nezavisnu, dobro ustrojenu i organiziranu hrvatsku državu i kako je preko njene imperijalno-kolonijalne okupacije, prije svega od 1918. do 1990. godine, sve učinjeno da se razori svijest i konkretno znanje o najvažnijim vrijednostima i oznakama hrvatskoga naroda i njegovo pravo na samostalnu, slobodnu i konkretnu hrvatsku državu, to će normalno, biti potrebno dosta dugo vrijeme, svestrani, stvaralački, organizacijsko-državotvorni i managerski napori da se ona organizira, uspješno i plodonosno funkcionira i proizvodi materijalno-financijske, vojno-sigurnosne, kulturno-umjetničke i vanjsko-političke efekte. Iz toga proizlazi da hrvatski narod treba, preko svojih elita, svih političkih stranaka i konkretnih državnih institucija i instrumenata, organizirati, nadahnuti, stvaralački, znanstveno-istraživački i svakovrsni drugi rat na osnovu kojega će biti sposoban izgrađivati, profilirati, usavršavati i kreirati plodonosnu budućnost hrvatske države i hrvatskoga naroda. U tom procesu analiziram sve naše slabosti i promašaje, kako radi sebičnosti i jednog dijela bolesnih patologija hrvatskoga naroda i naših vanjskih neprijatelja, i raznovrsnih protivnika, koji na različite načine rade na tome da se diskvalificira ono što je najstvaralačkije i najpozitivnije u hrvatskome narodu i da preko toga pokaže da hrvatski narod nije povijesni narod i da nema pravo na svoju nezavisnu, slobodnu i perspektivnu hrvatsku državu. O tim sam pitanjima govorio i pisao preko mnogobrojnih svojih intervju-a, javnih nastupa i napisanih knjiga, gdje sam u okviru svojih darovitosti i dometa, dosta iscrpno obrazložio svoje stavove i kritički analizirao napravedne i zločeste protivnike hrvatske države i hrvatskoga naroda.

 

  • Neki Vam zamjeraju što ste postali prijatelj s dr. Zdravkom Tomcem.

 

  • Sa dr. Zdravkom Tomcem počeo sam se družiti već u počecima, kada je demokratskim putem, preko izbora, stvorena samostalna, demokratska Republika Hrvatska i njeni organi i institucije. Što smo se više upoznavali, to sam dolazio do konkretnih i autentičnih saznanja, da je prof. dr. Zdravko Tomac, jedna istinska osoba, koja voli svoju domovinu Hrvatsku i svoj hrvatski narod, koja je intelektualno, stvaralački nadahnuta i pozitivno ambiciozna, kao i da je do kraja poštena osoba, koja nikome ne želi učiniti zlo, nego prije svega dobro, svome hrvatskome narodu. Što su procesi dalje odmicali u funkcioniranju, ustrojavanju, obrani i oslobađanju Republike Hrvatske i što je dr. Zdravko Tomac napisao sve više autentičnih, nadahnutih, izuzetnih i vrhunskih knjiga o temeljnim geostrateškim problemima hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, to smo više dolazili do međusobnog prožimanja i međusobnog uvažavanja. U tom pravcu sam bio i promotor nekoliko njegovih znamenitih i vrhunskih knjiga koje su ostavile veliki trag na svijesti i savjesti hrvatskoga naroda i njegovih najboljih sinova i kćeri. Na osnovu svih naših međusobnih prožimanja, autentičnog, detaljnog i konkretnog upoznavanja, došli smo do zaključka, da je on spreman i da bi to bilo plodonosno i prihvatljivo, da napravi knjigu autentičnih i konkretnih razgovora samnom osobno. On je proučio sve knjige koje sam do sada napisao, gdje je dio tih knjiga i sam s drugima javno promovirao, autentično i konkretno upoznao moju osobu i njenu svestranu, autentičnu i životnu kristalizaciju, kako na znanstveno-intelektualnom, tako i na duhovno-moralnom i nacionalnom nivou. Iz svega toga nastali su razgovori između mene i moga prijatelja dr. Zdravka Tomca, iz čega se pojavila knjiga dr. Zdravka Tomca, pod naslovom: „Junak našeg vremena – razgovor s Markom Veselicom“. Ova knjiga izišla je 5. siječnja 2006. i predstavljena je hrvatskoj javnosti povodom svečane proslave sedamdesete godišnjice moga rođenja u hrvatskom narodnom kazalištu, 8. siječnja 2006. godine.

Također, zajednički djelujemo, a to prije svega radi prof. dr. Zdravko Tomac na stvaranju kvalitetno nove i zajedničke stranke „Hrvatsko zvono“, gdje će se osnivačka skupština ili sabor, održati 29. siječnja 2006., u 10 sati na Zagrebačkom velesajmu u dvoranama „Globus“-a. U ovu stranku bi ušao značajan broj respektabilnih hrvatskih političkih stranaka, s tim da bi u nju ušla i Hrvatska kršćanska demokratska unija, samnom na čelu i s dr. Antom Kovačevićem, a da ona nebi izgubila svoj identitet. Želimo hrvatskom narodu i građanima Republike Hrvatske, ponuditi jedan nadahnuti, politički, moralno utemeljen i razvojno plodonosan program. Preko ove stranke i njenog programa, koji će biti razmatran 29. siječnja 2006., želimo zaustaviti proces dinamizacije, imperijalno-kolonijalne okupacije Hrvatske i uništavanje njenoga identiteta, slobode i suvereniteta. Želimo da se konstruktivno i kritički pristupi pregovorima s izaslanstvima Europske unije i da Hrvatska tu nađe svoje prihvatljivo i plodonosno mjesto, a ne da kao suverena, integralna i slobodna država nestane s političke scene Europe i svijeta. Također, želimo da mladoj generaciji, a pogotovo njenim stvaralačkim znanstveno-intelektualnim snagama, pružimo mogućnost da oni postanu stvaralački nosači preobrazbe, konkretnog i plodonosnog projektiranja budućnosti gospodarskog i ukupnog razvitka i života Republike Hrvatske. Držimo da u hrvatskome narodu i Republici Hrvatskoj egzistiraju značajne stvaralačke i moralne snage, koje se moraju otkriti, usavršiti i pragmatično organizirati, kako radi svojih osobnih i obiteljskih interesa, tako i radi prosperiteta i poštene budućnosti hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Radi svega toga, visoko cijenim osobu Zdravka Tomca koja sa svojim stvaralačkim korpusom, znanjem, poštenjem i managersko-intelektualnim i komunikacijskim sposobnostima, može biti jedan od ključnih nosača preporoda, opstanka i budućnosti hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.

 

  • Imate li nekih skrivenih želja?

 

Moja najveća želja, koja se na različite načine, svestrano, konkretno i nepotkupljivo, javno izrazila, jeste da se očuva identitet, sloboda, nezavisnost i neuništivost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, i da se na utemeljen i stvaralački način razotkriju sve skrivene i rafinirano organizirane europske i svjetske snage, koje rade na destrukciji i diskvalifikaciji novostvorene, samostalne, integralne i demokratske Republike Hrvatske. Također, želim da se stvore tiskovni i elektronski mediji, koji bi bili stvaralački i moralno vrhunski profilirani, da omoguće najboljim sinovima i kćerima hrvatskoga naroda, da otvoreno i argumentirano iznose svoja znanstvena, politička i nacionalna dostignuća o najvažnijim, konkretnim i plodonosnim problemima hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske. Također, je moja najveća skrivena želja da se hrvatski narod u svakom pogledu preporodi i dobije vrhunsko nadahnuće i konkretne potrebe i želje da se savlada hrvatska demografska smrt, koja je već stoljeće i pol zahvatila hrvatski narod, a koja se naročito manifestirala od 1991., kada u Republici Hrvatskoj ima više umrlih nego rođenih, što otvara u dugoročnom procesu gibanja hrvatskoga naroda, da on nestaje s ovih prostora i da će ovaj prostor zauzeti drugi narodi planete. S obzirom da je hrvatski narod prolio strahovito mnogo svoje krvi, da bi opstao na ovim prostorima, kao i žrtvovao značajan obujam svoga bogatstva i prostora, držim da on treba na ovome prostoru ostati i sve se više rađati hrvatske djece, tako da se povećava broj stanovnika Republike Hrvatske. Daljnja moja, donekle skrivena, ali i djelomično izložena želja jeste, sprečavanje nestanka hrvatskoga naroda iz Bosne i Hercegovine koji se sve više iz konstitutivnog i kvalitetnog, ravnopravnog naroda ove države, pretvara u nacionalnu manjinu. Hrvatski narod Bosne i Hercegovine je vrlo značajna i spasonosna komponenta cjelokupnog hrvatskoga naroda i bez njegova opstanka i razvoja u Bosni i Hercegovini, teško je zamisliti stabilnost i budućnost opstanka hrvatskoga naroda u Republici Hrvatskoj. Treba znati da je veliki postotak hrvatskoga naroda u sadašnjoj Republici Hrvatskoj, porijeklom iz Bosne i Hercegovine i da je Bosna i Hercegovina bila biološki i stvaralačko razvojni bazen regrutacije hrvatskoga naroda u Republici Hrvatskoj, kao i da su Hrvati Bosne i Hercegovine dali veličanstven i odsudan doprinos obrani i oslobađanju Republike Hrvatske od velikosrpskog napadača i okupatora. Također želim da daleko veću ulogu u životu i budućnosti Republike Hrvatske imaju mnogobrojni, na nepravedan način, iseljeni Hrvati u Europske i prekomorske zemlje. Jedan značajan broj Hrvata i Hrvatica u iseljenoj Hrvatskoj, dao je veliki doprinos stvaranju, obrani i oslobađanju hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Držim da nije stvorena nadahnuta, stvaralačka i konkretno učinkovita politika prema Hrvatima i Hrvaticama u iseljenoj Hrvatskoj i da se nisu iskoristili svi kapaciteti, darovitosti, managarsko-financijske i druge mogućnosti i želje iseljenih Hrvata i Hrvatica, da investiraju u svoju Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

 

  • Postoji li mogućnost da Hrvatska ponovo bude sastavni dio neke nove Jugoslavije?

 

  • Naprijed sam izložio da veliki europski i svjetski čimbenici su preko velikosrpskog i mistificiranog jugoslavenskog čimbenika, stvorili obje Jugoslavije: kraljevsko karađorđevićevsku i Titovu srbokomunističku Jugoslaviju. Velikosrpski čimbenik, uz podršku Hrvata unitarista i jednog broja kupljenih Hrvata – izdajnika, je iskoristio tu situaciju i kreirao strategiju i politiku da stvori veliku Srbiju, što je djelomičko uspio, ali nikada nije mogao potpuno ugasiti i rastrojiti ideju i projekt stvaranja sobodne, samostalne i demokratske Republike Hrvatske. Također i drugi narodi Jugoslavije, stvorili su svoje slobodne, samostalne i demokratske države u periodu od 1990. godine do današnjih dana. No, nažalost međunarodni faktori su kreirali nakon „Bljeska“ i „Oluje“ u Republici Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini, Pakt o sigurnosti i stabilnosti jugoistočne Europe, što se još zove „Zapadni Balkan“ u kojega su ušle sve bivše Jugoslavenske državne zajednice, osim Slovenije i Albanije. Nažalost, odgovorni i močni faktori zapadne Europe, skupa sa SAD-om, ne odnose se odgovorno i pravedno prema svim narodima koji čine ovaj prostor na kojem živi hrvatski narod. U tom pravcu, oni su temeljito, dugotrajno i konkretno odgovorni za sve tragične događaje koji su se dogodili na ovome prostoru, kako u Drugom svjetskom, tako i u Domovinskom ratu od 1990. godine do kraja stoljeća. Nikako se ne žele izvući zaključci da su sve mehaničke i umjetno projektirane i stvorene državne tvorevine i neprirodne asocijacije, doživjele svoje velike neuspjehe, radi čega su svi narodi, a posebno hrvatski narod, pa čak i srpski narod, imali velike žrtve i svestrane, negativne, gospodarsko-financijske, demografske i psihološke učinke. Radi svega toga, hrvatska politička elita, njegove političke stranke i sve institucije stvorene i funkcionirajuće hrvatske države trebaju otvoriti do kraja svoje oči i kreirati jednu stvaralačku i plodonosnu misao, da se hrvatski narod više ne da porobiti i gurati tamo gdje mu nije mjesto i gdje će izgubiti svoj integritet, identitet, suverenitet i nezavinost. Pred nama je, dakle, jedan period jednog vrhunskog i intelektualnog politički superiornog napora, da se zaustavi svaki projekt i njegova konkretna realizacija koji bi doveo u pitanje opstanak nezavisnost i budućnost hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.

 

  • Kako gledate na nove hrvatske mučenike – Gotovinu, Norca i ostale generale?

 

Možemo kazati, da se evidentno vidi da određeni moćni međunarodni čimbenici, ne žele prihvatiti činjenicu da je hrvatski narod svojom energijom, krvlju, voljom i odlučnošću, stvorio, obranio i oslobodio Republiku Hrvatsku od velikosrpsog agresora i okupatora. Poznato je da je velikosrpski agresor upotrijebio zajedničku vojsku, Jugoslavensku narodnu armiju i ekstremne srpske četničke pobunjenike, da se rasturi novostvorena samostalna i demokratska Republika Hrvatska, da se veliki dio hrvatskoga naroda pobije i istjera iz Republike Hrvatske i na značajnom postotku ovoga prostora, stvori Velika Srbija. Kao što je poznato, najsvjesniji i najhrabriji dio hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske, se goloruk, vojno i braniteljski organizirao da zaustavi zločinačku agresiju Srbije na Republiku Hrvatsku, i tu agresiju zaustavio na dvadeset šest posto osvojenoga teritorija stvorene i međunarodno priznate Republike Hrvatske. Isto tako, Hrvatski narod se u vrlo kratkom roku naoružao, pod vrlo teškim uvjetima nabavio i počeo proizvoditi oružje, spremajući se ukoliko to bude neminovno, da vojnim putem oslobodi svoju, demokratski stvorenu, Republiku Hrvatsku u travnju i svibnju 1990. godine. Kada nisu uspjeli nikakvi pregovori sa srpskim pobunjenicima i njihovim umjetno stvorenim institucijama u okviru „Republike Srpske Krajine“, hrvatska vojska i policija krenula je u oslobodilačku oružanu akciju okupiranih prostora Republike Hrvatske. Ovo oslobođenje je napravljeno viteški, nadahnuto i uspješno u vrlo kratkome roku, za dva dana se oslobodio, preko „Bljeska“ u svibnju 1990. godine i za četiri dana, od 4. do 8. kolovoza 1990. godine preko „Oluje“,  ostali dio okupirane Republike Hrvatske. Kao što je poznato, međunarodni faktori su izvršili pritisak na ovako stvorenu i oslobođenu Republiku Hrvatsku, da amnestira dvadeset i pet tisuća velikosrpskih pobunjenika, koji su s oružjem u ruci ratovali protiv hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske i u okviru toga napravili mnogobrojne zločine i štete. Taj Zakon o amnestiji srpskih pobunjenika je donesen u prvoj polovici 1996. godine u Hrvatskom državnom saboru. U toku Domovinskog rata na okupiranom prostoru Republike Hrvatske ubijeno je sedam tisuća civila hrvatske nacionalnosti i dvjesto pedeset osoba srpske nacionalnosti. Jasno, da je tragično da pogine bilo koja osoba, bez obzira kojoj nacionalnosti pripada, ali je ovo dokaz da su masovno i u daleko većem obujmu ubijani Hrvati na okupiranom prostoru Republike Hrvatske. Kao što je poznato, za ovih sedam tisuća ubijenih osoba hrvatske nacionalnosti se vode vrlo rijetki kazneni postupci, a s druge strane, legitimna i oslobodilačka akcija hrvatske vojske se hoće proglasiti globalnim i kolektivnim poduhvatom hrvatske države i hrvatskoga naroda. Ovo je prvi put u povijesti ratovanja, da se kazneno gone pripadnici jednoga naroda, koji je bio okupiran, masovno ubijan i istjerivan s legitimnih prostora svoje domovine Hrvatske. Kao što je poznato, Amerikanci i Britanci su prema saznanjima nepristranih analitičara s bombardiranjem Dresdena, ubili sto tisuća nevinih civila Nijemaca i da nikada nitko nije odgovarao za takva ubojstva. Kao što vidimo, Haaški sud, kao politička institucija, želi sve vodeće hrvatske generale i dužnosnike hrvatske države, proglasiti ratnim zločincima i realizirati tezu da je oslobodilački Domovinki rat, bio monstruozan zločin svih hrvatskih branitelja i njihovih vodećih generala i niže pozicioniranih dužnosnika, protiv, po njima nevinog, srpskog naroda, koji je nažalost, kao što znamo, prihvatio okupaciju legitimnog prostora Republike Hrvatske od 17. kolovoza kada je organizirao „balvan revoluciju“ u Kninu, pa do 8. kolovoza kada je preko „Oluje“ oslobođen najveći postotak Republike Hrvatske. U tom pravcu držim da se neopravdano progone hrvatski generali Gotovina, Norac i ostali i da to može imati vrlo teške posljedice, ne samo za njih osobno i njihove obitelji, nego i za cijeli hrvatski narod i Republiku Hrvatsku. Sve treba učiniti da se raskrinka ovakva strategija i politika Haaškoga suda, koji je sasvim sigurno, instrument jednog broja velikih država i njihovih europskih i svjetskih asocijacija. Uskoro se, kao predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika – žrtava komunizma, skupa s vodećim dužnosnicima ovoga društva, spremam podsjetiti i generala Norca u Glini i generala Gotovinu u Den Haagu i u okviru te posjete dati im jednu ljudsku, demokratsku, moralnu i domovinsku podršku da izdrže na križu u borbi za opstanak i budućnost hrvatskoga naroda.

 

  • Imate li povjerenja u Haaški sud?

 

  • Istaknuo bih da sam bio u malobrojnoj grupi od pet zastupnika Hrvatskog državnog sabora, koji sam glasovao protiv ustavnog zakona o Den Haagu. Drugi zastupnici su bili pripadnici Hrvatske stranke prava. Proročki sam predviđao da će ovaj sud postati oštra sjekira, koja će pokušati posjeći glavu slobodnom i ponosnom hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Iz optužnica, koje su kasnije kreirane i konkretno uobličene, vidljivo je, da se ne radi o tome da se sudi zločincima pojedinaca, koji su napravljeni u toku domoviskog rata, nego da postoji vrhunska i perfidno profilirana strategija i politika europskih i svjetskih čimbenika da se hrvatski oslobodilački Domovinski rat proglasi ratnim zločinom i da se kaže da je hrvatska država nastala na zločinu, što daje podlogu velikosrpskim osvajačima, ubojicama i okupatorima da ponovno kreiraju svoju autonomnu državnu političku ovlast „Republika Srpska Krajina“. To radi glavni urednik časopisa „Veritas“, Savo Štrbac koji je bio tajnik vlade „Republike Srpske Krajine“. Osim toga, on je i glavni obavještajac i serviser Haaškoga suda, koji nekritički, antipravno i neljudski uzima njegova neprojerena svjedočanstva, pomoću kojih diže optužnice protiv hrvatskih generala i samostalne demokratske Republike Hrvatske. Držim da je ovako projektiran, profiliran i vođen Haaški sud, instrument jedne silne nepravde prema hrvatskome narodu i njegovoj samostalnoj, slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. On neće dovesti do nikakve prade i stabilizacije ovoga prostora, nego unosi nove instrumente, presude i činjenice, nepravde i nestabilnosti i njegova djelatnost može dovesti ili do nove okupacije Republike Hrvatske i stvaranja Republike Srpske Krajine ili do novoga rata između hrvatskoga i srpskoga  naroda, što je neprihvatljivo i što bi ugrozilo ne samo opravdanu slobodu i nesamostalnost cjelovite i međunarodno priznate Republike Hrvatske, nego i izazvalo kaos u Bosni i Hercegovini i mogući novi rat u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

 

  • Volite li glazbu i poeziju?

 

  • Sigurno da volim i glazbu, a posebno poeziju. Naročito volim dio vrhunske i kvalitetne hrvatske narodne glazbe, preko koje se izražava genij, ritmika i stvaralačka lucidnost hrvatskoga naroda, preko čega se vidi autentičnost ukorijenjenost, neponovljivost i izuzetnost hrvatskoga naroda i njegovog svestranog glazbenog genija. Poeziju volim kao dio književnog i lingvističkog genija i neponovljivosti hrvatskoga naroda. Jezik je vrhunska tvorevina i najvažnija komponenta hrvatskoga nacionalnoga identiteta i stvaralaštva. Kao što kaže veliki njemački filozof Martin Hiedeger, jezik je kuća bitka, a filozofi i pjesnici su njegovi čuvari. Prema tome, preko poezije se izražavaju darovitosti vrhunskih hrvatskih pjesnika, preko kojih njihova poetska duša govori o vrhunskim emocijama, duhu i sadržaju života hrvatskoga naroda i svih stanovnika Republike Hrvatske. Nadahnuta ostvarenja hrvatskih vrhunskih pjesnika kao što su Tin Ujević, Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić i mnogi drugi, stvorili su neprolazna pjesnička djela koja su ušla u memoriju i dragocjenu riznicu duha, povijesti i sudbine hrvatskoga naroda.

 

  • Gledate li televiziju?

 

  • Normalno da gledam, jer je ona elektronsko-tehničko postignuće cijelog čovječanstva, preko kojega svaki pojedinac može preko maloga ekrana biti u kontaktu, kako s vrhunskim i svestranim dostignućima iz svih stvaralačkih oblasti, znanstveno- intelektualnog, kulturno-umjetničkog i filmskog života, kao i s konkretnim političkim, državnim, gospodarskim i sportskim događajima, kako na cijeloj planeti, tako i u svome hrvatskome narodu. No, normalno, da televiziju gledam selektivno i kritički i nisam rob njenog pressinga i mitomanije. Ne želim postati mehanički primatelj televizijskih informacija i svih kreacija koje ona servira, nego nastojim biti kreativna, originalna, stvaralačka i neponovljiva osoba. Želim, dakle, kreirati svoj osobni život u okviru svestranih i univerzalnih procesa i ispuniti svoju dušu, misao i sve ostale komponente svoga bića sa svojim vlastitim stvaralačkim naporom i selektivnim dodirima s raznovrsnim tvorevinama i proizvodima Hrvatske televizije i televizija ostalih naroda i država. U kino idem rijetko jer većinu filmova gledam na Hrvatskoj televiziji, koja u tom pravcu pruža velike mogućnosti, a hrvatske tiskovine objavljuju sadržaje i nazive emisija koje će prezentirati Hrvatska televizija.

 

  • Razmišljate li o smrti?

 

  • Sigurno da sam o smrti počeo razmišljati već od ranih djetinjih dana, kada sam uživo vidio mnogobrojne smrti koje su se dogodile u mome užem krugu, nevino je i zločinački, bio ubijen moj stric Ante u trideset i trećoj godini života, u mome rodnom selu Glavicama, od razbojničke ruke nekih njegovih susjeda. Ova smrt na mene je ostavila veliki dojam, koji je ušao u cjelokupnu moju psihu i gledanje na takozvanu tragičnu dimenziju svakoga ljudskoga života. Isto tako, relativno mlad je poginuo u partizanima, moj pokojni otac Petar-Stipe, u listopadu 1944., u mjestu Kijevu, između Vrlike i Knina. Oca Petra-Stipu nismo mogli vidjeti niti dostojno pokopati jer je zajedno s nekoliko poginulih hrvatskih partizana, bio pokopan u jedan zajednički zemljani grob, na mjestu gdje je bio ubijen. Također sam doživio i smrt svoje voljene pokojne majke Kate, koja se dogodila u svibnju 1985., kada sam izdržavao robiju u KPD Lepoglava. Na njen pokop, na Mirogoju, došao sam vezan od tadašnje Milicije KPD Lepoglava, i nakon njenog pokopa nisam mogao ostati sa svojom obitelji na nikakav način. Sigurno je da smo svi smrtni ljudi, pa i ja osobno, i da se nije lako suočiti s tom neminovnom činjenicom. No, preko vjere u Isusa Krista, se na jedan drugačiji način suočavam sa smrću, nego mnogi ljudi koji ne vjeruju u ništa. Važno je da me vole moja djeca i unuci, moja supruga Božena, brat Vladimir i njegova obitelj i sestra Marija i njena obitelj, kao i istinski prijatelji i osobe koje vjeruju u svoj hrvatski narod, njegovu slobodu, nezavisnost i budućnost. Važno je da se darujem svojoj voljenoj djeci i unucima i obitelji moga brata i sestre kao i svom hrvatskom narodu i njegovom sadašnjem i budućem potomstvu. Preko toga ostvarujem smisao svoga smrtnog života i posvećujem se svojim najvoljenijima i svome hrvatskome narodu.

 

  • Da se ponovo rodite, što biste, a što ne biste nikada ponovili?

 

  • Držim da je svatko od nas jedan Božji, nadnaravni i ljudski naravni događaj, i da nitko ne može odrediti kakav će i što će biti. Svaki čovjek, pa i ja osobno, je bačen u koloplet života u kojem mora prihvatiti jedan dio iskonskih zakona i načela i plivati u brzim, opasnim i privlačnim rijekama svoga života i života svojih najbližih. Prema tome ponovio bih svoj život i postavio se na stranu dobra i ljubavi s voljom i željom da se darujem svojim najbližima i svim osobama u svome gradu i cijelom čovječanstvu. To darivanje, stvaralački i viteški napor da budem što bolji i plodonosniji u okviru kršćanskih i vrhunskih, moralnih i opće ljudskih načela, bi i dalje bila osnovna opsesija i preokupacija moga života u mojoj zemlji i mojem hrvatskom narodu.

 

Razgovarao: Mladen Pavković

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari