Connect with us

Kultura

Miro Kovač izdao knjigu ‘U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije’

Objavljeno

on

Miro Kovač, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova, doktorirao je povijest međunarodnih odnosa na Sorboni, a predmet njegova interesa – odnosi Francuske i Hrvata, posebice između dva svjetska rata – pretočeni su u upravo objavljenu knjigu “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije”. Izdana u povodu stogodišnjice Vidovdanskog ustava, pokazuje kako su Francuzi reagirali na pojavu hrvatskog pitanja te kako je francuski utjecaj i stav imao dalekosežne posljedice na Hrvate i šire sve do današnjih dana.

Relativno malo su se detaljnije i obuhvatnije proučavali povijesni odnosi Hrvata sa svjetskim silama. Predmet vašeg interesa je razdoblje odnosa s Francuskom prije i poslije Prvog svjetskog rata. Po čemu je ono značajno?

Prvi svjetski rat doveo je do nestanka četiriju carstava, Njemačkoga, Ruskoga, Turskoga i Austro-Ugarskoga, i potom do uspostave novog svjetskog poretka. Za Hrvate je pak značajno što su 1918. naglo prekinute državnopravne veze s Habsburgovcima i Mađarima, a koje su trajale gotovo četiri odnosno više od osam stoljeća. Versajski poredak, čiji je glavni jamac bila Francuska, omogućio je formiranje nove južnoslavenske državne zajednice, u koju su ušli i Hrvati kao bivši konstitutivni element Austro-Ugarske, ali u kojoj je Srbija kao francuski ratni „junior” partner preuzela i vodila glavnu riječ. Nastanak prve Jugoslavije nosio je, međutim, u sebi sjeme nesporazuma i razdora: Hrvati su naivno vjerovali da će se moći nacionalno emancipirati, dok su Srbi bili uvjereni da su oslobodili svoju južnoslavensku braću i da im bivši austro-ugarski teritoriji pripadaju kao nagrada za goleme žrtve koje su podnijeli za vrijeme rata. Smatrali su da su ostvarili svojevrsnu Veliku Srbiju.

Skovali ste termin versajsko-vidovdanska Jugoslavija. Kakva je bila ta država?

Rođena iz Antantine i srpske vojne pobjede, iz predratnog širenja jugoslavenstva u hrvatskim, slovenskim i srpskim političkim krugovima, iz talijanske okupacije, iz žurbe i improvizacije, nova državna zajednica završila je u rukama beogradske političko-vojne kaste. Toj se kasti otvorila perspektiva asimilacijske misije, koju ipak nije mogla provesti. Osim pobjedničke vojske i političke klase izvježbane u vođenju međunarodnih poslova, balkanski Beograd nudio je premalo da bi se u Zagrebu mogao smatrati privlačnim središtem poput Beča ili Budimpešte. No upravo su kulturna i industrijska inferiornost Srbije i političko-pravni okvir zajedničke države – koji je išao u prilog interesima Beograda, ali je u zametku sadržavao više demokracije od sustava u banskoj Hrvatskoj pod ugarskim pokroviteljstvom – omogućili artikuliranje hrvatskoga nacionalnog pokreta.

Taj je pokret, kako je to formulirao dr. Ivo Banac, dovršio procese hrvatske nacionalne konsolidacije, zaključivši cijelo jedno stoljeće koje je započelo s ilirskim preporoditeljima. Zaslijepljena i pasivna, nezrela i nemoćna, hrvatska politička elita bila je prigrlila himerično jugoslavenstvo da bi se lakše obranila od germanskih, mađarskih i talijanskih pretenzija. Taj oportunizam nije bio plemenit, ali je zato bio učinkovit: iako je djelovala jugoslavenski, ostala je u biti hrvatska i tako, za razliku od traumatiziranih Mađara, spasila većinu hrvatskih zemalja. No tek što su Hrvati iskusili grubost Beograda, koji nije mario za habsburške legalističke metode, počeli su se udaljavati od jugoslavenstva i okretati se hrvatstvu. Nameće se, dakle, teza da su Hrvati kao nacija sazreli tek u prvoj Jugoslaviji! Tu sam tezu, kao i uvjerenje da su Hrvati predvođeni Antom Trumbićem spasili velik dio hrvatskih zemalja ulaskom u Kraljevinu SHS, svojedobno prezentirao i Franji Tuđmanu, koji se složio da je to u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bila jedina moguća pragmatična politika.

Koliko je takva situacija pogodovala nastanku hrvatskog pitanja?

Konstitutivni elementi hrvatske nacionalne homogenizacije bili su političko djelovanje Stjepana Radića i seljaštvo koje je tvorilo golemu većinu naroda. Narod, koji je, po sudu francuskog parlamentarca Andréa Lebeya iz lipnja 1917., trebao o svojoj budućnosti odlučiti plebiscitom, što se nije dogodilo, bio je praktično isključen iz predratnog političkog života u Translajtaniji, to jest u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. Na izborima za Sabor 1913. tek je svaki dvanaesti građanin banske Hrvatske imao pravo glasa. Vidovdanski ustav jamčio je pak biračko pravo svakom državljaninu (doduše ne i ženama) s navršenom 21 godinom. Potencijal seljaštva u hrvatskoj politici otkrio je Stjepan Radić i tako stekao čvrstu osnovu za iznošenje autonomističkih hrvatskih zahtjeva. Seljačkog podrijetla, oženjen Čehinjom, dobro obrazovan, poliglot i populist, panslavistički i pomalo jugoslavenski orijentiran, ali prije svega veliki hrvatski rodoljub i domoljub, taj je francuski đak sve do svoje smrti 1928. bio neprijatelj za Beograd, ali i smetnja za Pariz.

Koliko su se Francuzi uopće bavili hrvatskim pitanjem?

Francuzi su počeli tek pri kraju rata ozbiljnije raditi promidžbu prema Hrvatima i drugim “drugorazrednim narodima” Austro-Ugarske kako bi demoralizirali njezine vojne postrojbe. Cilj je bio skršiti najprije Austro-Ugarsku, a zatim i samu Njemačku. Međutim, ono što je otežavalo postizanje savezništva Francuza s Hrvatima bile su obveze Francuske prema Italiji temeljem Londonskog ugovora, a koji je Talijanima jamčio dobivanje i hrvatskih područja. Za Hrvate, svedene na politički objekt, bilo je frustrirajuće da Francuzi, čije su trupe nakon rata dočekane u Zagrebu s oduševljenjem, nisu uspjeli spriječiti talijansko zauzimanje Rijeke, koja po Londonskom ugovoru nije trebala pripasti Italiji.

Koja je bila motivacija Francuske da se postavi kao zagovaratelj Vidovdanskog ustava?

Za francusko stajalište odlučujuće su bile tri stvari: politički i vojni savez sa Srbijom; strah da će bivša habsburška područja zbog svoje prevelike heterogenosti ponovno pasti pod germanski utjecaj; i naklonjenost unitarističkoj i centralističkoj državi, u skladu s vlastitom upravnom tradicijom starom pet stoljeća koju je blagoslovilo i jakobinstvo.

Zašto Francuska nije prihvatila opciju koju su zagovarale Britanija i SAD, o drukčijem, federalnom uređenju prve Jugoslavije?

U Francuskoj je prevladala privrženost Srbiji, čije su glavne aktere poput predsjednika vlade Nikole Pašića francuski dužnosnici osobno poznavali i uvažavali. Pašić je u ime srpske vlade prihvatio Ženevsku deklaraciju i time se obvezao da će Srbija priznati Narodno vijeće SHS i tražiti od saveznika da ga priznaju. U francuskim arhivima pronašao sam dokumente koji potvrđuju ono čemu je kasnije svjedočio parlamentarac Ernest Pezet: “Pašić je teška srca potpisao deklaraciju; potom je uskočio u vlak za Pariz. Bio je u prijateljskim odnosima sa Stephenom Pichonom, našim ministrom vanjskih poslova, koji uopće nije poznavao jugoslavensko i općenito dunavsko pitanje; nije mu bilo teško uvjeriti Pichona da je njegova politika solidnija od Trumbićeve: tako je pansrbizam, koji se nije takvim prikazivao, odnio pobjedu nad jugoslavenstvom.” Da je Francuska tada prihvatila stajalište Amerikanaca i Britanaca (na koje je utjecao Ante Trumbić), bilo bi najvjerojatnije došlo do formiranja jugoslavenske (kon)federacije, a ne do centralizirane države sa srpskom dominacijom.

Je li krivo reći da je takav stav Francuske dugoročno utjecao na događaje na jugoistoku Europe?

Francuski publicist Jacques Bainville već je 1920. izrazio sumnju u održivost versajskoga poretka. Cijenio je držanje savezničke Srbije u ratu, ali je bio itekako svjestan toga da novoformirane države poput Čehoslovačke Republike ili Kraljevine SHS neće imati snage na dulji rok zauzdati Njemačku, a što je bio stoljetni kredo francuske politike. Dva desetljeća poslije ispravnima su se pokazala Bainvilleova predviđanja, a i ona slobodnozidarskoga pisca Alberta Lantoinea koji je 1932. zapisao: “Ako dođe do rata, regije koje su pripojene Srbiji kako bi se stvorila Jugo-Slavija vidjet će u njemu priliku da iziđu iz postojeće države.”

Koliko se odnos Francuske prema Hrvatima mijenjao tijekom vremena?

Odnos se promijenio kada je Hrvatska izvojevala svoju neovisnost, a posebno nakon što je vlastitim snagama oslobodila okupirana područja i priključila se, temeljem svoje volje, političkom Zapadu. Djelotvorna hrvatsko-francuska vojna suradnja postojala je inače već u Domovinskom ratu. U zadnja tri desetljeća su se odnosi između Hrvatske i Francuske temeljito transformirali, od slabog međusobnog poznavanja došli smo do partnerskih odnosa unutar političkog Zapada.

Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari