Pratite nas

Komentar

Miro Kovač: I RH se može postaviti tvrdo što drugim zemljama ne bi odgovaralo

Objavljeno

na

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović boravi u radnom posjetu Mađarskoj – tek nekoliko dana nakon što je službeno Budimpešta zajedno sa Ljubljanom zaustavila Hrvatsku u priključenju Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj. Slovenija je zaustavila Hrvatsku zbog arbitraže o granicama, Mađarska zbog postupanja Hrvatske prema MOL-u i Žoltu Hernadiju, prvom čovjeku te tvrtke. 

O ovoj temi govorili su u Studiju 4 predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku Miro Kovač i Bosiljko Mišetić, bivši potpredsjednik vlade iz 1995.

Mišetić je 2016. kritizirao mađarskog veleposlanika zbog odnosa MOL-a prema INI. Tvrdio je kako bi taj slučaj mogao zahladiti odnose s Mađarskom, što se upravo dogodilo.

Kazao je kako je to bilo na jednom diplomatskom klubu gdje je bio gost  mađarski veleposlanik koji je isticao silne taktičko-političke hvalospjeve u odnosima Hrvatske i Mađarske, na što je konstatirao da je Mađarska doista bila jedna od ključnih zemalja koja je u teškim trenucima uspostave hrvatske države, obrane i oslobađanja bila  stvarno prijatelj i prijateljski se obnašala prema Hrvatskoj. Međutim, kasnije su se ti odnosi poremetili, poremećaj počinje sa uzurpacijom INA-e i gubljenjem većinskog vlasništva u INA-i, Hrvatska se praktički djelomično odrekla svog energetskog suvereniteta.

Na pitanje može li se riješiti konflikt sa Mađarskom, Kovač je rekao da ćemo vidjeti što će predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ispričati  hrvatskoj javnosti nakon povratka iz Mađarske, najavila je da će razgovarati i sa mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Smatra da moramo biti relaksirani i da dajemo previše pažnje ulasku u OECD. Dodaje kako to je važna organizacija, ali nije na razini našeg priključenja EU-u i NATo savezu.

Ionako je ulazak u OECD dugogodišnji postupak, to če potrajati još koju godinu. Kovač smatra da moramo biti svjesni i svoje pozicije, svoje snage – naši prijatelji Mađari su odlučili blokirati napredovanje RH na putu prema članstvu u OECD, s druge strane znamo da je sud EU-a u Luxemburgu odlučio odbiti tužbu Mađarske zbog odluke mađarske vlade da ne prihvati izbjeglice na svoj teritorij u sklopu odluke europske komisije o preraspodjeli izbjeglica. “U ovom slučaju Mađarska ne prihvaća odluku suda u Luxemburgu da ta odluka ne obvezuje Mađarsku, s druge strane imamo u Hrvatskoj jedan postupak protiv predsjednika uprave Hernandija – radi se o sudskoj vlasti, koja je neovisna o izvršnoj vlasti i sada bismo mi kao izvršna vlast trebali ispaštati zbog toga što radi sudska vlast”, dodao je.

“Hrvatska se može u nekim trenucima, ako i dalje bude ovako nerazumnog postupanja prema Hrvatskoj, može se isto tako postaviti tvrdo u nekim drugim situacijama, što možda ne bi odgovaralo nekoj drugoj državi”, istaknuo je Kovač.

Mađarski veleposlanik smatra kako to nije afera nego problem koji sudski treba riješiti. Mišetić je rekao da je apsolutno da se iza toga krije nešto drugo. Važno je reći da arbitraža nije sudska presuda i ona nema instrument da se i sankcionira odluka arbitraže. Kao što je doborovljni pristanak, tako je i bilateralno pitanje da li će se postupiti po odluci arbitraže. To je ista stvar što se tiče odnosa MOL-a i INA-e, kao što je ista stvar kada je u pitnju odnos sa Slovenijom za Savudrijsku valu.

U pravu je premijer Andrej Plenković kada kaže da arbitražna odluka, bez obzira što je RH opravdano istupila iz arbitraže, je odluka koja ne obvezuje RH. No ovdje se događa sljedeća stvar – to su politički pritisci od institucija u kojima je RH – od EU-a i od OECD-a. Pokazuje da takve institucije gube vjerodostojnost ako će RH za to što je sudska vlast u okviru svoje ovlasti postupila u odnosu na Hernandija i što je MOL u sukobu sa INA-om, dodaje Mišetić.

Biti će situacija u bliskoj budućnosti kada će Hrvatska moći zauzeti stav koji možda neće odgovarati Mađarskoj ako ona ustraje na ovakvoj poziciji, rekao je Kovač.

Slovenci skoro zvali vojsku za pritisak na Hrvatsku!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Hrvatski vojnici će najbolje ocijeniti uspješnost moga mandata i mandata gospodina Kotromanovića

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI VOJNICI ĆE NAJBOLJE OCJENITI USPJEŠNOST MOGA MANDATA I MANDATA GOSPODINA KOTROMANOVIĆA

Nisam opterećen s bivšim ministrom Kotromanovićem, možda je on sa mnom, pretpostavljam zbog karizme iz 4. gardijske brigade.
Sve što je započeo, malo što je završio, osim Migova koji su na zemlji i oduzetih prava i dostojanstva hrvatskim vojnicima.
Uvijek sam spreman s njim stati pred hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku i hrvatski narod pa neka oni kažu svoj sud!

 

Povijesni dan u partnerstvu SAD-a i Hrvatske: Na Plesu predstavljeni helikopteri Black Hawk

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari