Pratite nas

Intervju

Miro Kovač: Tihomir Orešković zaustavio je veći paket imenovanja veleposlanika

Objavljeno

na

Miro Kovač bio je ministar vanjskih poslova kratko vrijeme, manje od deset mjeseci, od čega, k tome, polovicu vremena u ulozi tehničkog ministra. Premijer Andrej Plenković jednostavno ga “nije želio” u svojoj Vladi, piše Novi list

– To je sada iza mene i više se time ne bavim. Koncentriran sam na posao saborskog zastupnika i predsjednika Odbora za vanjsku politiku, a i međunarodni tajnik sam HDZ-a i u predsjedništvu stranke. Evo neki smo dan, nakon skoro 15 godina, imali sjednicu Odbora za vanjsku politiku posvećenu Bosni i Hercegovini.

Vjerojatno vas je ipak pogodilo kad ste doznali da više nećete biti ministar.

– Tijekom predizborne kampanje bila mi je prirodna želja da nastavim taj posao, ali, kažem, ne trošim svoju energiju na tu stvar. Kad je tako odlučeno, prihvatio sam to i idemo dalje. Premda sam po izobrazbi, među ostalim, i povjesničar, okrenut sam budućnosti.

Je li vam Plenković jasno rekao zašto vas miče iz Vlade?

– Imali smo razgovor na tu temu nekoliko dana prije glasovanja o povjerenju vladi. Rekao je da ima određene obaveze i da će ih ispuniti.

Kakve obaveze?

Pretpostavljam da je imao dogovor s kolegom Stierom da će on biti ministar. Želim njemu da bude što uspješniji na mjestu ministra vanjskih poslova.

Možda je njega htio za ministra jer je htio neku drukčiju vanjsku politiku nego što ste je vi vodili. Primjećujete li neku razlike u sadašnjoj hrvatskoj vanjskoj politici u odnosu na onu koju ste vi sukreirali?

– Hrvatska je svoju vanjsku politiku počela mijenjati dolaskom na čelo Vlade Tihomira Oreškovića, u kojoj sam i ja bio ministar, i drago mi je da se sada nastavlja taj kurs. To je pozitivno.

Postoji, znači, kontinuitet vanjske politike s prošlom Vladom?

– Postoji kontinuitet i, ponavljam, drago mi je zbog toga.

Za premijera je karakteristično da inzistira da HDZ i Hrvatska moraju pripadati »europskom mainstreamu«. Kako vi to shvaćate?

– Prava borba za ulazak Hrvatske u »europski mainstream« počela je, barem sam to ja tada tako doživljavao i proživljavao, krajem osamdesetih godina. O tome svjedoči programska deklaracija HDZ-a iz 1989., kasnije i pristupni govor predsjednika Tuđmana u Saboru 1990. Htjeli smo da Hrvatska postane dio »europskog mainstreama«, dakle političke »Zapadne Europe«. To smo, uz velike muke i žrtve, i postigli. Ulaskom u Europsku uniju 2013. Hrvatska je postala »europski mainstream«.

 

U EU nismo ušli u »paketu«

Zašto onda Plenković sada to toliko naglašava?

– Moje je shvaćanje da još u potpunosti ne koristimo mogućnosti koje nam nudi članstvo u EU. Vlada Zorana Milanovića propustila je 2013. šansu da mobilizira i motivira građane na činjenici da je pristupanje Uniji objektivno predstavljalo veliki podvig hrvatskog naroda. Pa mi smo ušli u EU sami, ne »u paketu«, unatoč snažnoj struji u europskoj politici koja je inzistirala na »regionalnom pristupu«.

Zbog produbljenja krize povjerenja u europske institucije danas je to vrlo teško učiniti. Međutim, hrvatska politika ima obvezu stvoriti društveni ambijent u kojem će širi slojevi stanovništva više sudjelovati u debatama koje se tiču Europske unije i pozicije Hrvatske u njoj. Temeljno je pitanje kakvu Europsku uniju mi Hrvati želimo.

Uvjeren sam da je tu o nečem drugom riječ. Kad Plenković govori o »europskom mainstreamu«, on time ističe da bi Hrvatska trebala biti poput, primjerice, Njemačke, a ne Mađarske ili Poljske. Vlast Viktora Orbana i Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj sigurno nisu »europski mainstream«.

– To je šablonsko gledanje, navest ću vam nekoliko primjera kontra te teze. Viktor Orban ima dobru komunikaciju s Horstom Seehoferom, predsjednikom bavarske vlade i CSU-a, stranke koja je dio njemačke vladajuće koalicije i time svakako »europskog mainstreama«. Što se Kaczynskog tiče, iako on nema dužnost u izvršnoj vlasti, mnogi se europski dužnosnici sastaju s njim, pa sam tako i ja kao ministar. Angela Merkel neki je dan bila kod njega.

Poljaci se sada ne osjećaju baš ugodno zbog nekih izjava iz Amerike i svjedočimo jednom zatopljavanju između Berlina i Varšave. Nije to crno-bijelo. Za Hrvatsku je važno da živimo po vrijednostima zapisanim u svom Ustavu, da poštujemo Povelju o temeljnim pravima Europske unije i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, to su europske vrijednosti, da budemo demokratska, napredna zemlja koja svojim građanima omogućava da se u njoj osjećaju slobodno i ugodno.

Vi, dakle, nemate problema s Orbanom i Kaczynskim.

– Bio sam kao ministar u Mađarskoj i Poljskoj, a sada je također i kolega Stier. Ova Vlada ima dobre odnose i s Mađarskom i s Poljskom, to je pozitivan kontinuitet.

Ako su i Orban i Kaczynski »europski mainstream«, onda zaista ne znam tko to nije i zašto Plenković poručuje da će se boriti za »europski mainstream«. Nešto tu nije u redu.

– Ponavljam, pozitivnim smatram što predsjednik vlade daje poticaj da Hrvatska bude demokratska i napredna država, koja drugima može biti uzor, a »europski mainstream«, kako ga ja doživljavam, življenje je u skladu s vrednotama iz hrvatskog Ustava i vrijednostima zapisanima u Povelji o temeljnim pravima Europske unije i Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

»Zaboravili« na Srednju Europu

Za razliku od premijera, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikad ne govori o »europskom mainstreamu«. Ona se izričito zalaže za političko zajedništvo Hrvatske s Mađarskom i Poljskom.

– Hrvatska je u fazi pregovora o pristupanju Uniji bila prinuđena privilegirano surađivati sa zemljama takozvanog Zapadnog Balkana i zapostavili smo odnose sa Srednjom Europom. Osobno nemam nikakvih kompleksa, krucijalno je da imamo dobre odnose sa susjedima, Slovenijom, Srbijom, BiH, ali i s Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom…

U vrijeme vlada Milanovića i Oreškovića, predsjednica je promovirala ideju o nekakvoj uspravnici od Baltika do Jadrana. Od Plenkovića još nismo čuli da spominje taj termin. Kao da je ta ideja za Hrvatsku – mrtva.

– Moj je dojam da i Vlada i predsjednica žele razvijene odnose sa zemljama Srednje Europe, a je li to uspravnica ili nije, ne bih se opterećivao pojmovima.

Dok ste se kao ministar slagali s predsjednicom u vezi odnosa s Mađarskom ili Poljskom, dosta ste joj toga i zamjerali i o tome ste bez zadrške govorili. Tako ste i vrlo oštro komentirali njezino potpisivanje deklaracije sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem, u čemu ste, nesumnjivo, bili u pravu. Predsjednica bez ozbiljnih ustavnih ovlasti potpisala je nešto s premijerom susjedne države koji ima punu vlast, bio je to zaista neobičan politički aranžman.

– O toj sam temi sve rekao. Važno je da sad ozbiljno i kontinuirano radimo na poboljšanju položaja hrvatske manjine u Srbiji.

Što ćemo sa Srbijom? Njihovi ministri zasipaju nas izjavama koje zvuče kao da je u Beogradu još na vlasti Slobodan Milošević, kako se uopće postaviti prema tom fenomenu?

– Hrvatskoj je u interesu imati dugoročno partnerske odnose sa Srbijom, kao što ih imaju Njemačka i Francuska. To će biti moguće tek kada iz službene Srbije prestanu dolaziti tumačenja hrvatske realnosti i hrvatske prošlosti po staroj špranci jugoslavenskog komunizma, primjerice o postupku kanonizacije kardinala Stepinca, koji u konačnici ovisi o Svetom Ocu.

Komisija koju je inicirao papa Franjo učinila je to da je Stepinac od čisto vjerskog postao međudržavno pitanje.

– Srbija od toga uporno želi napraviti međudržavno pitanje, riječ je vjerskom pitanju, na kraju će o kanonizaciji odlučiti papa Franjo, neće Srbija, pa ni Hrvatska.

Može li se konstatirati da, koliko god dobre bile namjere pape Franje, ova komisija stvara napetosti između Hrvatske i Srbije?

– Smirit će se to. Papine su namjere, uvjeren sam plemenite, a možda će komisija pridonijeti još boljem dijalogu između Katoličke crkve i SPC-a.

 

Orešković zaustavio imenovanja veleposlanika

Godinu dana između Banskih dvora i Pantovčaka dominira pitanje imenovanje novih veleposlanika, a nema nikakvog pomaka.

– Ako nema razloga za izvanredne mjere, onda je riječ o redovnom procesu zamjene šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda. U prethodnoj Vladi taj smo postupak pokrenuli, u tri je slučaja to bilo dosta uznapredovalo, utvrđeni su prijedlozi opoziva, ali početkom lipnja predsjednik vlade Orešković zaustavio je veći paket imenovanja koji je, nakon usuglašavanja s predsjednicom, krenuo iz Ministarstva vanjskih poslova. Smatrao je da su turbulencije u Vladi već bile prevelike.

Predsjednica, međutim, tvrdi da postoje osnove za izvanredne mjere. Ona često govori da su se neki hrvatski veleposlanici praktično odmetnuli i da rade za strane, a ne za hrvatske interese.

– U slučaju da se predsjednica i Vlada dogovore da im ne odgovara politički profil nekog veleposlanika, mogu ga opozvati i to u svijetu nije neobično.

To se još nije dogodilo.

– Za prethodne Vlade pokrenuti su postupci zamjene.

Je li moguće da država pošalje negdje veleposlanika, a on počne zastupati neke tuđe intrese?

– Moguće je da veleposlanik…

… prijeđe na drugu stranu?

– Moguće je da veleposlanik ili generalni konzul ne provodi naputke koje dobiva od ministra. Ako se to utvrdi, onda se sankcionira.

Jedna je stvar ako veleposlanik ignorira naputke koji mu stižu iz Zagreba, a druga ako zbog novca ili nečeg drugog radi protiv Hrvatske.

– Ako postoji saznanje da netko krši hrvatske propise i ne postupa po uputama i naputcima ministra vanjskih i europskih poslova, legitimno ga je opozvati.

Pa zašto nije opozvan niti jedan od veleposlanika koje predsjednica zapravo proglašava nacionalnim izdajnicima, recimo, Joško Paro iz Washingtona? Ne samo to, Paro bi, kad se vrati u Hrvatsku, morao biti procesuiran kao izdajnik.

– O postavljenju i opozivu veleposlanika odlučuju predsjednica Republike i Vlada.

Ako je hrvatski veleposlanik zavrbovan od neke strane sile, to je posao i za Državno odvjetništvo.

– Ja govorim samo o funkcioniranju sustava zamjene veleposlanika.

Zar nije zastrašujuće ako u Washingtonu imamo čovjeka koji se, ako je vjerovati predsjednici, okrenuo protiv Hrvatske, a ništa se ne poduzima?

– Predsjednica i Vlada donijet će odluku o veleposlanicima.

 

Trump je obećao društvene promjene

U Bijeloj kući sada je predsjednik koji zastupa upravo te ideje.

– Donald Trump je dobio izbore jer je obećao promjene u američkom društvu. On želi promijeniti i svijet, a sada postaje svjestan kompleksnosti takvog pothvata.

Uvjeren sam da ćemo za nekoliko mjeseci, kad se u Washingtonu stvari poslože, imati vanjsku politiku koja neće previše odudarati od one koju je vodio Barack Obama. Politiku ne definiraju samo državnici nego je određuju i, da ih tako nazovem, duboke silnice. Francuski povjesničar Pierre Renouvin je to nazvao »les forces profondes«.

Hrvatska uvijek tijesno surađuje s Njemačkom, bez obzira tko je na vlasti u Zagrebu i Berlinu. Za nas je važno da budemo budni, pratimo procese u svijetu i izgrađujemo institucije i mehanzime, svoje društvo osviještenih građana. Kad imate snažne institucije i osviještene građane, onda društvo napreduje. Kad previše toga ovisi o jednom predsjedniku ili ministru, nema dugoročno održivog razvoja. Snažne institucije u stanju su i korigirati greške nekvalificiranih političara.

Trumpov politički uspon pobudio je velike nade europske populističke desnice da bi i ona mogla uspjeti.

– Nemam ništa protiv populizma ako on znači bliskost s pukom, izravnu komunikaciju s ljudima. To je pozitivno. Ja sam protiv desnog i lijevog ekstremizma, protiv politike koja se temelji na manipulaciji osjećajima ljudi. Ali, ti su pokreti često posljedica nesposobnosti etabliranih političkih stranaka da uvaže opravdane strahove i potrebe građana.

Primjerice, u Njemačkoj se nisu u potpunosti uvažavali strahovi ljudi od izbjegličkog vala i logično je da je onda dio njih odlučio podržati Alternativu za Njemačku. Kao što je u Hrvatskoj 2015. dio birača glasovao za Most, kako bi prodrmali politički sustav. Protestnim glasačima puna je kapa političke korektnosti, ne žele je trpjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Tomašić: Budite sudionik vremena u kojemu živimo

Objavljeno

na

Objavio

“Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.”

Gospođo Tomašić, kako zastupnici zemalja u Europskom parlamentu vide Republiku Hrvatsku?

– Slika Hrvatske u Europi je ovakva: pola ih misli da smo fašistička zemlja, a pola demokratska koja žudi Zapadu. Za njih smo mi ljudi koji nemaju svoje “ja” i koje se može lako kupiti te koje se lako može nagovoriti da slušaju druge. Nažalost, slika je takva. Zapravo, mi sami stvaramo takvu sliku, jer dopuštamo ljudima da nas proglašavaju fašistima umjesto da budu kažnjeni. Zaslužuju da ih pitamo gdje oni vide ustaše? No, takva slika ide van, jer da ne ide van ne bi se dogodilo ovo što se dogodilo na Bleiburgu. Isto tako, znate da su neke države zabranile nastupe marku Perkoviću Thompsonu. Tada je Republika Hrvatska trebala reagirati. Ja nisam njegov odvjetnik i ne branim ga. Nemam zašto, ali Hrvatska država treba ga braniti jer u njegovim riječima, riječima njegovih pjesama nema ni grama mržnje ni napadanja, nego je on domoljubni pjevač. To nekima smeta i upravo oni šalju sliku vani, a Vlada se ne očitava o tomu. Mislim da je Vlada trebala tražiti objašnjenje zašto mu se brane nastupi u pojedinim zemljama i reći kako Marko Perković nije fašist te da su to obične laži.. No, kad službene institucije šute, onda se s druge strane laže sve više i više.

Postoji hrvatska povijest i to se treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama, isto kao što i socijalizam treba prihvatiti sa svim i dobrim i lošim stranama. Treba reći da je ono što je loše loše, a što je dobro da je dobro.  Kad to prihvatimo krenut ćemo naprijed.  A kad je samo moje dobro i što god ja napravim dobro, a sve što drugi napravi loše je, nećemo krenuti pravim putem.

Radi li Vlada Republike Hrvatske dobro svoj posao?

– Naša se diplomacija boji reagirati vani, u bilo kojoj državi. Ako ja odem u neku državu i ne slažem se s onim što oni kažu, oni me proglase fašistom. To bi naši “antife” počeli širiti i još više optuživati. Mislim da u takvim slučajevima država treba reagirati i tražiti dokaze za takve poteze. Trebaju jednostavno reći kako je dotična osoba došla i iznijela svoje mišljenje te da je kvalificiranjem osoba prekoračena ovlast. No, naši se u takvim slučajevima nikad ne oglašavaju, kao da to nije njihova stvar, kao da naši ljudi nisu državljani RH. I onda kad Vlada ne reagira, onda stvarno stranci misle da ono što šire antifašisti zapravo jeste istina. Niti naši diplomati niti Vlada što se tiče toga ne rade dobro svoj posao. Ovdje nema ustaša. Postoje pojedinci koji žele nešto, ali to nije zakonski regulirano i onda se to jednostavno ignorira. Oni koji govore o ustaštvu su mala šačica ljudi koja za sebe traži pozornost.

U svom “govoru” na Bleiburgu biskup mons. dr. Ivica Petanjak je kazao kako se hrvatski narod međusobno parniči. Nije li upravo to razlog loše slike u svijetu?

– To je ono što ja govorim. Mi smo podijeljeni, kako oni kažu, na  antifašiste, što znači da sve ono što mi kažemo to je samo dobro i to se broji. Mi, drugi, koji imamo drugačije mišljenje, ali želimo razgovarati s antifašistima, nikad nismo u pravu. I oni su uvijek u pravu. I to vam je tako. Mi kao glasna većina se međusobno tužimo, u kafićima po nekim kutovima, a nikad nećemo stati jedni iza drugih, nego pričamo iza leđa. To treba prestati. Ako je netko lopov lopov je, ako je poštena osoba onda je poštena osoba i tu je kraj rasprave. Kod nas je problem što znamo osjetiti inferiornost i blateći drugoga zapravo prikrivamo svoje slabosti i nikad nećemo priznati kako neke stvari koje smo i mi radili nisu bile dovoljno dobre.

U jednom ste trenutku bili rekli kako se više nećete baviti politikom? Zašto baš “Hrvatski suverenisti”?

–  Mislila sam da ću predhodnom mandatu završiti sve što sam zamislila. Da se tako završilo danas bi bila u mirovini i to s krunom karijere. Željela sam završiti stvari oko male plave ribe. Kad vi spomenete komisiju i kad imate zakon drugačiji od onoga kakav je komisija donijela i vi ga promijenite, onda ste učinili nešto veliko. Mislila sam da ću to završiti, ali još nisam. Treba ići u trijalog. Ako prođem ja ću dobiti trijalog, a ako ne, onda će ga u našoj grupi dobiti Talijani i to me je najviše potaknulo na ponovnu kandidaturu. Kad već imamo suvereniste odlučila sam ići preko njih. Ovako, ako prođem stignem završiti planirano, a ako ne prođem savjest mi je čista. Svijet se dijeli na suvereniste i globaliste. Mi smo mala država, i ako se svrstamo uz globaliste onda ćemo uvijek biti jedna mala regijica, a ja Hrvatskoj želimo puno više od toga.

Europska unija je sadržana od malih djelića, malih država.

– Ja sam Hrvatica i toga se ne sramim. Naša je zemlja krvlju branjena uvijek. Mi smo jedna mala država. I kad idemo u naše muzeje znamo da su svi eksponati naši, iz naše zemlje, a kad idete u muzeje u velikim zemljama poput Francuske i Engleske, veliki je broj stvari opljačkano i doneseno iz nekih drugih krajeva. Mi, iako smo mala država, mnogo puta do sada poharana, ipak možemo biti ponosni na svoje.  Mi se svoje povijesti ne sramimo. Imaju drugi mnogo goru povijest iz Drugog svjetskog rata od nas, pa se ne srame. Nas se lupa po glavi s našom poviješću samo zato što to mi dopuštamo. I stara narodna kaže: “ Ne mogu gaziti po vama ako se ne prostrete.” A mi se prostiremo kako znamo za sebe. Imamo pravo braniti interese svojega naroda.  Meni su u EU znali reći: – Vi ste ovdje da branite interese EU.” Ja sam im odgovarala: – Ja sam ovdje, jer su me izabrali hrvatski građani i ja ovdje branim interese svojega naroda i ja sam tu zbog njega.”

Često se čuje kako su naši građani koji žive u inozemstvu na margini događanja.

– Mi bismo trebali imati Ministarstvo useljeništva. S tim ljudima se treba razgovarati. Ima ih mnogo koji se žele vratiti u Domovinu, ali tu je takva papirologija i odbojnost. Ovdje to ide otprilike ovako: “Daj mi 500 eura za to, daj mi opet 500 eura za to”, itd…

Zaboravlja se nešto drugo a to je da su gotovo svi naši ljudi davali novce za vrijeme rata. Ja i moj muž dali smo samo 64.000 dolara za koje imamo pismene dokaze, a što je s drugima koji su davali mnogo više. Kad ti ljudi dođu ovdje, oni žele ulagati velike novce, milijune, ali oni su toliko revoltirani da jednostavno kažu: “ Klima za iseljenike ovdje se može ovako opisati: “Dođi na godišnji s novcem. Pošalji što više novca. Donesi što više novca i otvori tvrtku ali ne miješaj se u vlast.” Problem je u tome, što ti ljudi pored kapitala imaju i znanje. Zamislite samo koliko snage oni mogu donijeti. No, ovdje se cijene samo uhljebi, klimavci, i zato nam je kako nam je.

U posljednje vrijeme dolaze i neke dobre inicijative.

– Kad budemo imali Ministarstvo za useljeništvo, kad budemo znali što bi hrvatska Vlada željela da hrvatski iseljenici kupe i kad bi im se sve na vrijeme omogućilo bez traženja nekih dodatnih bespotrebnih papira i novaca ljudi bi dolazili. Kad su im papiri čisti 1/1 i kad znaju da će ih se lijepo dočekati onda će se ljudi vraćati i novac će ostavljati ovdje, a ne nositi negdje vani. Oni stranci koji u Hrvatskoj dobiju određene iznose nose vani. Nemam pojma zašto naša Vlada konačno to sve ne izregulira, jer je jednostavno.

Gospođo Tomašić, može li se u Hrvatskoj živjeti od poštenog rada?

– Može se živjeti od poštenog rada. Za normalnog čovjeka ne treba puno. Mi smo živjeli vani i imali smo puno, ali nismo uživali. Puno više mi znači ovdje, nego ono trčanje tamo-ovamo kako bi drugima mogao pokazati što sve imaš. Treba mi rad da živim, a ne da živim kako bi radila. Tako da sve to treba kombinirati i naći vremena za obitelj.

Podrijetlom ste iz BiH kako, po Vama, žive naši ljudi u BiH?

–  Pa, imate predsjednika HDZ BIH, Čovića koji nikada ništa nije napravio za Hrvate. On je napravio jako puno za sebe. Kad pitate tamošnje Hrvate, on se trebao mnogo više brinuti za Hrvate u BiH, a naša Vlada ga je trebala tjerati na to, poticati, a ne davati mu počasne doktorate koje nije zaslužio, tako da Hrvati u BiH trebaju jakog vođu koji doista voli BiH, svoj hrvatski narod i želi da taj narod ostane na svojim ognjištima. Nažalost, danas nije tako.

Za dva dana su izbori za Europski parlament.

– Ovo je vrijeme kada će HDZ gledati učvrstiti svoju vlast, a tako je i vrijeme kad građani mogu HDZ-u svojim glasovima pokazati da ih HDZ ne vodi u pravom smjeru. Dakle, ako im daju puno glasova onda će oni reći: – Narod odobrava naš rad.. Ako ne dobiju puno glasova to će biti svojevrsna poruka HDZ da ne rade dobro. Jako je važno da narod izađe na izbore. Ne možete samo osuđivati zavaljeni u obiteljske fotelje. Budite dio događaja i vremena u kojemu živimo. Nije teško izaći i glasovati. A ako vam odgovora ono što ja govorim i zašto se zalažem ja sam na listi broj 6.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Marijana Petir: Ljudski život nema cijenu

Objavljeno

na

Objavio

Marijana Petir

“Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.”

Gospođo Petir, kandidatica ste za zastupnicu u Europskom parlamentu. Budući ste odradili već jedan mandat zastupnice u Europskom parlamentu, što po Vama, jedan politički predstavnik treba imati kako bi mogao uspješno zastupati interese svoje zemlje?

– Smatram kako svaki političar i političarka bez iznimke mora u prvom redu voljeti svoju domovinu i interese svoga naroda postavljati na prvo mjesto. Kada je nacionalni interes na prvome mjestu, onda ne bi trebalo biti nedoumica kako postupiti u nekom ključnom trenutku i za kakve politike se zalagati… Domoljublje, bogoljublje, radišnost i čestitost odlike su koje bi morale krasiti svakog čovjeka, pa tako i svakog političara. Politiku smatram pozivom te mislim da svaki političar mora sebe podrediti tome pozivu kako bi upravo dobrobit naroda stavio na prvo mjesto.

Biti zastupnik svoje zemlje u jednom ovako visokom političkom domu je velika čast, ali i odgovornost. Svaki kandidat mora biti svjestan mukotrpnog rada i promišljanja.

– Rad u Europskom parlamentu ne staje. Ja svakoga ponedjeljka rano ujutro putujem za Bruxelles ili Strasbourg gdje radim i do 14 sati dnevno te se četvrtkom poslijepodne/uvečer vraćam za Hrvatsku gdje od petka do nedjelje primam građane, izlazim na teren, obilazim naše poljoprivrednike… To je posao od 0 do 24, nema tu radnog vremena niti praznog hoda. Kada je riječ o pripremama za plenarne sjednice ili sjednice odbora, one su uistinu temeljite i zahtjevne. Morate znati da mi na plenarnoj sjednici možemo govoriti svega jednu minutu. Za tu jednu minutu govora, mi moramo pročitati stotine stranica dokumenata i dobro ih proučiti, izraditi stajalište, utvrditi argumente pa te argumente uobličiti da uspijemo što više reći u što manje riječi. No iza kulisa plenarne sjednice i tog jednominutnog govora odvija se još veća borba – trčanje po hodnicima, ugovoranje sastanaka i uvjeravanje kolega zastupnika da podrže moj prijedlog, da shvate zašto je Hrvatska specifična ili da je nešto što ja tražim za Hrvatsku i za hrvatske građane dobro i za njih i njihove građane.

U svom mandatu zastupnice odradili ste veliki posao zastupajući interese raznih kategorija hrvatskoga stanovništva. Posebnu ste empatiju pokazivali prema poljopriredi.

– Poljoprivrednu proizvodnju prije svega smatram strateškim nacionalnim interesom jer pitanje samodostatnosti proizvodnje hrane je pitanje nacionalne sigurnosti. Ponosna sam da sam u proteklom mandatu u Europskom parlamentu uspjela izboriti mnoge pozitivne stvari za naše poljoprivrednike, a među njima i europske subvencije za zdrave obroke mlijeka, voća i povrća za djecu u osnovnim školama koji se trebaju nabavljati s naših OPG-a. Nakon ruskog embarga 2014. godine za naše proizvođače jabuka i mandarina izborila sam obeštećenje na europskoj razini zahvaljujući kojem su oni mogli svoje proizvode besplatno podijeliti potrebitima četiri godine za redom. Izborila sam i prvo zakonodavno izuzeće za Hrvatsku – ono za hrvatske šume koje su bile okupirane za vrijeme Domovinskog rata, što nam omogućuje da i dalje možemo gospodariti svojim šumama na održivi način. Sa sto amandmana na reformu Zajedničke poljoprivredne politike koji su usvojeni na Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj zaštitila sam interese hrvatskih poljoprivrednika, uključujući: veće potpore za mlade poljoprivrednike i osiguranje generacijske obnove; potpore za nove poljoprivrednike (starije od 40 godina); zaštitu financijske omotnice za potpore u poljoprivredi; paket mjera za bolji položaj ruralnih žena; učinkovitije financiranje pčelarstva i izravne potpore po pčelinjoj zajednici; posebne potpore za područja stradala u Domovinskom ratu. Usvajanje tih mjera na plenarnoj sjednici moj je prioritet!

Vaši česti susreti s vjerskim autoritetima i susreti na molitvenim doručcima pokazuju i Vašu opredijeljenost za očuvanje hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, prije svega, pitanja vezanih za život.

– Zalažem se za očuvanje općeljudskih vrijednosti, to su univerzalne vrijednosti na kojima počiva cijela naša civilizacija i koje moramo očuvati zbog naše budućnosti. Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, ljudski život nema cijenu, pravo na život temeljno je ljudsko pravo iz kojeg proizlaze sva druga prava. Bespredmetno je raspravljati o ikakvim pravima ako dokinemo to temeljno ishodišno pravo. Danas su vrijednosti dovedene u pitanje, žele se dokinuti, redefinirati. Ne smijemo to dopustiti.

Nedavno ste potpisali inicijativu za referendum “67 je previše”. Zbog čega?

– Podržala sam sindikate u njihovoj inicijativi da se provede referendum i promijene uvjeti za mirovinu i drago mi je da su uspjeli prikupiti dovoljan broj potpisa. Smatram kako ljudski rad moramo poštovati, i kako radnicima i u njihovom radu, ali i u njihovoj starosti i mirovini, moramo očuvati dostojanstvo. Ja se godinama zalažem za dostojanstveno radno vrijeme i prava radnika u svim sektorima, kao i za uvođenje neradne nedjelje za radnike i radnice u sektoru trgovine. I posljednje istraživanje koje sam provela ponovno je pokazalo kako velika većina hrvatskih građana podržava uvođenje neradne nedjelje, no usprkos tome trgovine u Hrvatskoj mogu raditi 24 sata na dan 365 dana u godini. Majke ne mogu provesti nedjelju sa svojom djecom. Ne samo da se time stvara antiobiteljsko raspoloženje, već rad nedjeljom, ali i prekovremeni rad kojemu je izloženo jako puno radnika, ima i posljedice po zdravlje radnika. Ja ponovno ovim putem apeliram i na Vladu Republike Hrvatske da regulira rad nedjeljom, ali i na poslodavce da poštuju rad, ali i obiteljiski i privatni život svojih radnika.

Danas su vatrogasci proslavili svoj dan. Često Vas viđamo u vatrogasnoj odori.

– Članica sam Dobrovoljnog vatrogasnog društva od malih nogu i to članstvo je imalo važnu ulogu u mom odrastanju, naučilo me timskom radu, važnosti odvajanja svog vremena za plemenite svrhe… Tradiciju dobrovoljnih vatrogasnih društava smatram veoma vrijednom za odgoj novih generacija. Kao dobrovoljna vatrogaskinja, vrlo se rado odazivam različitim varogasnim okupljanjima i drago mi uvijek susresti se s kolegicama i kolegama vatrogaskinjama i vatrogascima. Baš sam prošloga vikenda ravno iz Slavonije došla u Trebarjevo Desno gdje je Vatropromet proslavio 25. godina djelovanja. Hrvatske vatrogasce sam ugostila i u Bruxellesu, ali i dovela belgijske vatrogasce u Hrvatsku kako bi mogli zajedno razmjenjivati iskustava. Drago mi je da se kao zastupnica u Eurposkom parlamentu mogu boriti i za naše vatrogasce i bolju regulaciju zaštite od požara.

Javnost Vas je prepoznala još kao mladu aktivisticu HSS-a. Dolazak Kreše Beljaka na mjesto predsjednika stranke promijenio je smjer djelovanja stranke, a očito i neslaganja s brojnim članovima stranke, pa i stranačkim  nositeljima javnih dužnosti.

– Krešo Beljak je uništio najstariju hrvatsku stranku, a sve više članova HSS-a udaljuje se od njega, čak i oni koji su mu bili relativno bliski. Kako ovih dana u kampanji obilazim Hrvatsku uzduž i poprijeko, susrećem HSS-ovce koji mi prilaze i izražavaju podršku ogorčeni zbog stanja u HSS-u. Sve ukazuje na to da će HSS Kreše Beljaka unutar Amsterdamske koalicije na europarlamentarnim izborima doživjeti potpuni potop te se nadam da će to biti početak kraja Beljakove strahovlade te vraćanje stranke u ruke starim i istinskim članovima.

 U Europskom parlamentu ste već učinili mnogo za Hrvatsku. Nastavljate istim smjerom?

– Nastavljam istim smjerom pod olimpijskim geslom „Brže, više, jače“. I dalje ću se boriti da zaštitim hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji i hrvatskim građanima osiguram sve što im kao europskim građanima pripada.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari