Pratite nas

BiH

Miroslav Lajčak: ‘Ako želimo sačuvati BiH, jedan narod ne može biti izbačen iz igre’

Objavljeno

na

Predsjedatelju OESS-a i ministru vanjskih poslova Slovačke Miroslavu Lajčaku na Sveučilištu u Mostaru dodijeljena je titula počasnog doktora. To je još jedno priznanje koje je u BiH uručeno iskusnom diplomatu.

On je prije sadašnjih funkcija bio i na poziciji predsjednika Skupštine UN-a te visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Slovi za jednog od najuglednijih europskih diplomata, ali i jednog od najboljih poznavatelja prilika u BiH. Za razliku od većine visokih predstavnika, on je ostao upamćen po vrlo konstruktivnom pristupu i pokušaju da u suradnji s domaćim političarima osigura tranziciju BiH iz međunarodnog protektorata u suverenu i funkcionalnu državu.

Bili ste visoki predstavnik međunarodne zajednice, predsjednik Generalne skupštine UN-a, a sada ste predsjednik OESS-a. To je pomalo neobično, jer dolazite iz jedne, uvjetno kazano, male države. Kako komentirate takav diplomatski uspjeh?

Slovačka nije velika zemlja, ali ima uglednu diplomaciju koja se poštuje u svijetu i utjecajnija je u odnosu na zemlje u susjedstvu. Mislim da je razlog to što se kod nas poštivao profesionalizam. Slovačka je samostalna 26 godina, a od toga je diplomat od karijere 22 ili 23 godine na čelu Ministarstva vanjskih poslova, tako da je zaštitio resor, ljudi su imali priliku za napredovanje. Nije ovdje riječ o meni, jer Slovaci su na važnim pozicijama u UN-u, EU, OESS-u i tako dalje. Nema tu tajne. Treba ljude pustiti da rade svoj posao i zaštiti ih od politizacije i političkih utjecaja.

Koliko diplomati i dužnosnici u EU razumiju što se događa u BiH?

Teško je razumjeti situaciju u BiH, jer ona je uistinu kompleksna i zahtjevna. Potrebno je provesti ovdje neko vrijeme i biti fokusiran na ovdašnje stanje da bi se mogli razumjeti procesi.

Kako uopće riješiti situaciju u BiH?

Ima li prostora da se nađe kompromis između nacionalnog i građanskog? Ako želimo sačuvati BiH, moramo sačuvati i principe na kojima je izgrađena, a to je multinacionalni princip. Znači, moramo sačuvati princip da jedan narod ne može biti nadglasan i izbačen iz igre. To bi bilo jako opasno za ovu zemlju. Mislim da nije teško postići prihvatljivo rješenje.

Tu je i pitanje prisustva međunarodne zajednice, koja treba pomagati i savjetovati, a ne imati iluziju da ona treba formirati tijela vlasti, primoravati domaće političare i donositi odluke umjesto njih. To vrijeme je prošlo. To treba shvatiti i narod u BiH te odgovore i rješenja tražiti od svojih političara, a ne od međunarodne zajednice.

Vi ste pokušavali relaksirati odnose, prenijeti odgovornost na domaće političare i rijetko ste se koristili bonnskim ovlastima. Čini se da taj pristup nije prepoznat od međunarodne zajednice?

a sam se koristio bonnskim ovlastima uglavnom vezano za Haaški tribunal, kriminal, ali ne kad je riječ o smjenama i ulasku u političke procese. Meni je i tad bilo jasno da masovno korištenje bonnskih ovlasti znači nastavak nekog međunarodnog protektorata u BiH, a to nije cilj. Cilj je pomoći BiH da postane potpuno samostalna. Želim reći da međunarodna zajednica danas ne može reći: ovo je vaša zemlja i radite sami, jer je Daytonski sporazum međunarodni ugovor i ovdje je vrlo jako prisustvo međunarodne zajednice. Međutim, to treba biti proces i u njemu međunarodna zajednica više treba savjetovati i biti medijator, a manje odlučivati. Još uvijek ima situacija kada međunarodna zajednica uistinu treba dići svoj glas, a on se upravo u tim situacijama ne čuje. Nekada treba jasno reći što je neprihvatljivo, a tada takva reakcija izostane. S druge strane, postoji uplitanje međunarodne zajednice ondje gdje bi domaći političari trebali i mogli odraditi neke stvari.

Čini se problematičnim i to što sama međunarodna zajednica u BiH ne govori jedinstvenim jezikom. Može li se to promijeniti, barem kada je EU u pitanju?

Jedan od problema je to što svaki konstitutivni narod ima svog međunarodnog odvjetnika i trudi se zaštititi svoje interese uz pomoć tog međunarodnog odvjetnika. Sve dok EU, SAD, Turska i Rusija imaju različite stavove teško možemo nešto postići. Moramo se dogovoriti u međunarodnoj zajednici o ključnim principima, a glavni je, po mom mišljenju, europska perspektiva, ulazak u EU. To ne bi trebao nitko osporavati. I onda se na toj osnovi dogovarati o ostalim pitanjima. A ne voditi bitku u BiH preko međunarodnih partnera.

Bez obzira na sva očekivanja od EU, imam osjećaj da su sve oči uprte u SAD, da se od Amerike očekuje uključivanje i da je to jedini način da se riješi problem?

Iskustvo me uči da smo na ovom području uvijek bili uspješni kad su SAD i EU našli zajednički jezik i nastupali potpuno koordinirano. Ja to želim vidjeti. Imenovanje gospodina Palmera za posebnog izaslanika dobar je signal, jer Amerika ima autoritet na ovom području. S druge strane, ni američki izaslanik ne može ponuditi ništa bolje od europske perspektive, tako da imenovanje Palmera doživljavam kao jedan impuls za EU da se više aktivira. Nije normalno da imamo američkog izaslanika, a da EU ne reagira na to. Njegova prisutnost treba pomoći EU da se aktivira i shvati kolika je njena odgovornost.

Stanje u BiH opterećuje i priljev migranata, jer je BiH ključna na toj ruti. Kako to riješiti?

Pitanje migracije je nažalost pitanje koje nije riješeno u Europi. Europa nije bila spremna na priljev migranata 2015. godine i tada je donesena naivna i štetna odluka o otvaranju svih granica. To nije bilo realno i brzo su narodi u Europi počeli reagirati, jer moramo provjeravati tko nam ulazi. Došli smo u situaciju da ugledan biznismen iz Turske mora donijeti 20 dokumenata da dobije vizu, a mi smo istodobno primali na tisuće ljudi svakodnevno, a da nismo imali pojma tko su oni. Svi su shvatili da sustav mora imati pravila i kontrolu. Zemlje koje su prve na udaru, poput Italije i Grčke, traže da im se pomogne s nekom preraspodjelom. Zemlje srednje Europe nisu naviknute na migracije i njihov strah nitko ne može ignorirati. Ni BiH nije izolirana u tom problemu. Mi trebamo naći europsko rješenje i BiH mora biti dio tog rješenja.

Kako iz perspektive predsjednika OESS-a i europskog diplomata gledate na ulogu Hrvatske, posebno na zapadnom Balkanu?

Uključuje li se Hrvatska dovoljno i konstruktivno u te procese? Hrvatska je država koja je posljednja ušla u današnji sastav EU i naravno jedna od sljednica bivše Jugoslavije. Logično je i očekivano da Hrvatska inzistira da se ovom području poklanja pozornost unutar EU. U tom smislu postoje očekivanja od Hrvatske i zato je njezin glas vrlo važan.

Jozo Pavković/Večernji.ba

Miroslavu Lajčaku dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Mostaru

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

26. Obljetnica razmjene hrvatskih zatočenika iz logora Športska dvorana u Konjicu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH / Logor u Konjicu

Na današnji dan prije 26 godina izvršena je razmjena hrvatskih logoraša iz logora Športska dvorana na Musali u Konjicu.

Logor Športska dvorana na Musali u Konjicu bila je samo jedan od preko četrdeset i više evidentiranih logora i mjesta zatočenja Hrvata sa područja općine Konjic i samog grada Konjica.

Prema izvršenoj kategorizaciji spada u jedan od jedanaest koncentracijskih logora na području Federacije BiH u proteklom Domovinskom ratu i jedan od tri koncentracijska logora na području Hercegovine (Logor IV. Osnovna škola u Mostaru i logor Muzej u Jablanici).

Status logora ovo mjesto dobilo je 10. svibnja 1992. godine kada su postrojbe muslimanskog TO-a, u dvoranu zatvorili osam srpskih civila iz Idbra koji su zarobljeni dan ranije.

Športska dvorana poznata je i kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili Hrvati i Srbi sa područja općine Konjic.

”Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici, a glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je sam donosio odluke o zatvaranju i puštanju zatočenika”, stoji u priopćenju Hrvatske udruga logoraša Domovinskog rata u BiH.

Za Logor Športske dvorana na Musali u Konjicu, Sud BiH je 17.04.2015.godine osudio Ibru Macića za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ)i izrekao zatvorsku kaznu od 10.godina uz utvrđenu bitno smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja djela.

Sud BiH je prvostupanjskom presudom 17.11.2017. godine upravnika logora Edhema Žilića osudio za Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stav 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ na zatvorsku kaznu od devet (9) godina, da bi Apelacijsko vijeće Suda BiH dana 25.05.2018.presudom usvojilo žalbu tuženog i preinačilo odluku o kaznenoj sankciji te smanjilo zatvorsku kaznu na šest (6) godina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Kazna za RTRS zbog širenja neistina o ratnim zločinima

Objavljeno

na

Objavio

Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (RAK) izrekla je novčanu kaznu u protuvrijednosti od šest tisuća eura Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS) zbog širenja informacija protivnih sudski potvrđenim činjenicama o masakru nad civilima u Tuzli kojega je u svibnju 1995. počinilo topništvo vojske bosanskih Srba, doznaje se u petak.

Tu vijest potvrdila je tuzlanska zaklada “Istina, pravda i pomirenje”, koja je entitetski javni servis i prijavila zbog širenja dezinformacija i kršenja kodeksa o djelovanju elektroničkih medija.

“Riječ je o prilogu RTRS-a o stradanju na tuzlanskoj Kapiji u kojemu su po tko zna koji put javnosti plasirane izmišljotine beogradskog ‘žutog tiska’ koju predvode ‘Večernje novosti’. U njihovom članku, kojeg je nekritički prenijela RTRS, lansirana je teza da su žrtve stradale zbog eksploziva koji je podmetnut na Kapiji i da je general (vojske RS) Novak Đukić nevin osuđen, a da pri tome nije pružena nikakva mogućnost da iznesu svoje stajalište oštećeni u predmetu Kapija”, pojasnili su iz zaklade.

Masakr na tuzlanskoj Kapiji jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

U topničkom napadu na središte Tuzle počinjenom 25. svibnja ubijena je 71 osoba, a najmanje 200 ih je ozljeđeno. Napad je počinjen u večernjim satima, a meta je bila lokacija na kojoj su se u to doba u Tuzli, koja je tijekom rata uglavnom bila pošteđena izravnih napada, uglavnom okupljali mladi. Stoga je i među žrtvama bio najveći broj mladića i djevojaka.

Najmlađa žrtva bio je dječak Sandro Kalesić, koji je u vrijeme kada je ubijen imao samo dvije i pol godine.

Istraga koja je provedena utvrdila je kako je napad na Tuzlu izvela topnička bitnica vojske bosanskih Srba, čiji su položaji bili na planini Ozren.

Zapovjednik te postrojbe bio je Novak Đukić, koji je nakon rata promaknut za generala vojske RS.

Njemu se zbog ovog zločina sudilo pred Sudom BiH, koji ga je 2008. godine proglasio krivim po zapovjednoj odgovornosti i osudio na 25 godina zatvora.

No u nevjerojatnom obratu okolnosti, prouzročenim činjenicom da se Đukiću sudilo po kaznenom zakonu bivše SFRJ, a ne BiH, on je 2014. morao biti pušten iz zatvora u Foči kako bi se postupak obnovio, a tu je okolnost iskoristio kako bi pobjegao u Srbiju gdje se i sada skriva.

Sud BiH je kaznu Đukiću u međuvremenu smanjio na 20 godina zatvora, no on se odbio vratiti u BiH, a preko odvjetnika je poručio kako se u Beogradu mora liječiti.

Iz BiH su tražili da ga se u tom slučaju smjesti u zatvor u Srbiji i da tamo odsluži kaznu, no Beograd na taj zahtjev do danas nije odgovorio, a Đukićevi odvjetnici i srbijanski mediji nakon toga su započeli kampanju čiji je cilj bio dokazati tvrdnju kako je masakr u Tuzli prouzročio eksploziv kojega je podmetnula Armija BiH kako bi nepravedno optužila srpsku stranu.

“I moje ime treba da stoji na Tuzlanskom spomeniku jer sam i ja žrtva tog zločina”, izjavio je sam Đukić beogradskim “Večernjim novostima” inzistirajući na tvrdnji da je žrtva montiranog procesa te stoga traži obnovu sudskog postupka u Srbiji, kao i svjedočenje eksperata koji bi iznijeli dokaze u njegovu korist.

Ovakve tvrdnje srbijanskih medija već godinama nekritički prenose mediji u RS bliski vlastima pod kontrolom Milorada Dodika.

RTRS ovoga je puta odlukom RAK-a BiH kažnjen zbog kršenja članaka Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija koje definiraju “pravičnost i nepristranost” i “zaštitu privatnosti”.

To je već druga takva kazna koju je zbog načina izvještavanja o masakru u Tuzli iz 1995. godine platio javni servis RS, financiran novcima građana. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari