Pratite nas

Kolumne

Miroslav Tuđman: Goldstein ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 90-ih

Objavljeno

na

Ivo Goldstein tvrdi (Globus, 21. 9. 2018.) da su se na obilježavanju 25 obljetnice osnutka Hrvatske Republike Herceg Bosne u Mostaru “okupili zagovornici po­djele” BiH, te da “obljetnicu Herceg Bosne nipošto ne treba slaviti”. Njegova je poruka “krajnje je vrijeme da se s istinom o toj štetnoj tvorevini suoče oni koji je slave”, jer je Herceg-Bosna shizofreni san Franje Tuđmana o stvaranju “velike Hrvatske” i ujedinjenu Hrvata obnovom Banovine Hrvatske.

Ivo Goldstein očito ne može shvatiti ni prihvatiti da i Banovina Hrvatska i Herceg Bosna od 1990-ih do danas nisu paradigma za “podjelu Bosne” već za priznanje konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u tronacionalnoj BiH.

Goldstein ne poznaje događaje, ne priznaje činjenice, ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 1990-ih te konfuzno i kontradiktorno iznosi ocjene bez argumenata, ili na citatima izvučenim iz konteksta. Goldsteinu takav pristup nije stran, pa i ovaj tekst nije ništa drugo do proizvod “traljave znanosti”. Ali su zato njegovi stavovi politička potpora onim snagama koje poriču Hrvatima pravo na konstitutivnost kao i pravo da sami biraju svoje predstavnike i u najvišim institucijama BiH, piše Miroslav Tuđman / Globus

Goldsteinov tekst je dokaz da on sam nije sposoban a ni spreman suočiti se s istinom. Kako nema interesa za činjenice, jer su mu uvjerenja formirana na predrasudama, to polemika s takvim Goldsteinom nije moguća. Zato je potrebno njegovim tvrdnjama suprotstaviti činjenice. Jer istinu trebaju znati, pogotovo generacije koje nisu bile sudionici vremena u kojima je nastala HZHB. Budući da je format novinskoga teksta limitiran, to će niz njegovih krivotvorina i neistina ostati bez odgovora.

1. Ivo Goldstein: … Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogodi­ti u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. … Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiksideja.

Činjenice. Sporazum Cvetković – Maček o Banovini Hrvatskoj 1939. priznanje je konstitutivnosti Hrvata i prava na autonomiju, te je početak razbijanja centralističkoga uređenja u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazum je povijesni poučak za politički program stvaranja federativnog uređenja druge Jugoslavije.

Donošenje Uredbe o osnivanju Banovine Hrvatske značilo je “prvo razbijanje dotadašnjega centralističkoga držanoga uređenja” i postavljanje pravnih osnova za preuređenje Kraljevine Jugoslavije, za njezino pretvaranje u složenu, federativnu ili konfederativnu državu… Potpisivanjem sporazuma o osnutku Banovine, Hrvatskoj su prvi put u Kraljevini Jugoslaviji službeno priznata određena nacionalna prava u državnopravnom, političkom i u gospodarskom smislu, što joj je bilo do tada potpuno poreknuto u Versailleskoj i vidovdanskoj Jugoslaviji (F. Tuđman, 1965.)

Komunistička je partija iz polovičnoga uspjeha Sporazuma Cvetković – Maček izvukla radikalne političke i povijesne ocjene, na temelju kojih će već 1941. ponuditi program “rješavanja nacionalnoga problema u cjelini” rušenjem srpskog hegemonističkoga režima a stvaranjem federativne Jugoslavije s obećanjem ravnopravnosti svih njezinih naroda:

Po mišljenju CK KPJ, Sporazum od 26. kolovoza 1939. bio je polovičan zbog toga što se ograničio samo na hrvatsko pitanje, a nije rješavao nacionalno pitanje u cjelini, i drugo što je bit hrvatskoga pitanja ostala i dalje neriješena, a to je “ … da hrvatski narod slobodno odlučuje o svojoj sudbini”… CK KPJ je smatrao da se problem Sporazuma postavlja kao pitanje “njegova demokratskoga proširenja i produbljenja, kao problem rušenja politike srpskih hegemonista, politike rata i reakcije i nacionalnoga ugnjetavanja” (F. Tuđman, 1965.).

2. Ivo Goldstein: Tuđmana sve to vrijeme nije napuštala opsesivna želja da dijeli BiH… Tuđman je jedini zagovarao podjelu BiH. Nisu to domislili ni Gojko Šušak ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ovaca.

Činjenice. U listopadu 1990. BiH je središte Velikoga ratišta u općem napadu na Hrvatsku a JNA garancija uspjeha secesionističkih planova bosanskih Srba. Mnogi nisu vjerovali u budućnost BiH:

… poslije svega što se dogodilo podjela Bosne je jedini izlaz i mislim da će Srbi morati izdvojiti svoje teritorije i svoje ljude. Mi ćemo predložiti Muslimanima da u ostatku BiH ostanemo kao zajednica te da se konfederalno pridružimo Sloveniji i Hrvatskoj ili da budemo samostalni potpuno. Ako oni to ne prihvate onda ćemo i mi tražiti svoj dio (Stjepan Kljuić, Novi list, 13. 10. 1991.).

Iako postoji tračak nade da se sukob u Jugoslaviji može razriješiti na način koji predlaže Europska zajednica, izgledi da će Bosna i Hercegovina zadržati svoje sadašnje granice čine se sve manjim. Najbolji ishod koji možemo očekivati je onaj u kojem bi “umjerenjaci” uspjeli provesti republiku kroz “dogovorenu podjelu” kojom bi se srpska područja ujedinila sa Srbijom, hrvatske enklave bi se priključile Hrvatskoj a Muslimani bi se ili udružili s Hrvatskom ili bi od ostataka iskrojili islamsku državu (CIA, 19. 12. 1991.).

3. Ivo Goldstein: Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi … Ministarsko vijeće EZ najavilo je da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju). Ne čekajući da se to dogodi, Tuđman se požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu (HZHB) …

Činjenice. Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji usvojila je Prijedlog ugovornih odredbi za konvenciju EZ-a za političko rješenje jugoslavenske krize Haag, 3. 11. 1991.) u kojem se definiraju uvjeti pod kojima će EZ priznati “nezavisnost onih republika koje to žele”. Konvencija EZ predviđa i pravo na poseban status “pripadnika nacionalnih i etničkih grupa”:

…područja u kojima osobe koje pripadaju nacionalnoj ili etničkoj grupi tvore većinu, imat će poseban status autonomije. Takav status omogućuje: a) pravo na posjedovanje i isticanje nacionalnih obilježja te grupe; b) izbrisano; c) obrazovni sustav koji vodi računa o vrijednostima i potrebama te grupe; d) – zakonodavno tijelo – administrativnu strukturu, uključujući regionalne policijske snage – sudstvo koji bi bili odgovorni za pitanja u tom području i koji odražavaju sastav stanovništva u njemu; e) uvjete za odgovarajuću međunarodnu kontrolu…

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uspostavljena je u Grudama 18. studenoga 1991. godine radi obrane od agresije. Nakon međunarodnoga priznanja BiH Odlukom o uspostavi HZ HB iz srpnja 1992. godine potvrđuje se neovisnost i cjelovitost BiH: “Polazeći od Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je Bosna i Hercegovina ustanovljena kao zajednica tri konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba…”

4. Ivo Goldstein: Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao raditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje” tisuća Hrvata…

Činjenice. Predsjednik “Tuđman se nije ustezao” zagovarati ni vojnu intervenciju SAD-a radi okončanja rata i opstanka BiH:

F. Tuđman: Nažalost, i europske države, pa i Sjedinjene Američ­ke Države nisu sklone za vojnu intervenciju, a Srbi to koriste i, kao što vidite, nastavljaju s osvajanjem, rušenjem, proganja­njem, izgonom, osobito muslimanskog pučanstva. … Mi smo im preporučivali da, ako već neće da šalju postrojbe kopnene, da izvrše zračni udar, da bi to vjerojatno jedan odlučan zračni udar po vitalnim objektima u Bosni i Hercego­vini i Srbiji bio vjerojatno dovoljan da se okonča taj rat. Ali, nemaju još naznaka da bi to učinili. (5. 12. 1992.)

Hrvatska je politika od početka do kraja bila dosljedna zagovarajući državu tri konstitutivna naroda, dakle (kon)federalni ustroj BiH, što je priznala i MZ:

Od samog se početka priznavalo da su gledišta triju strana u pogledu strukture buduće Bosne i Hercegovine različita. Jedna je strana u početku zastupala centraliziranu, unitarističku državu, podijeljenu na nekoliko područja, koja bi imala samo administrativnu funkciju. Druga je strana držala da bi se zemlja morala podijeliti na tri neovisne države, muslimanskoga, srpskoga i hrvatskog naroda, od kojih bi svaka imala vlastiti međunarodni zakonski identitet, a međusobno bi te tri države mogle tvoriti labavu konfederaciju radi usklađivanja nekih aktivnosti. Treća je strana podupirala kompromisno gledište (Izvješće supredsjedatelja MKBJ, studeni 1992.).

5. Ivo Goldstein: Tuđmanovi etnocentristički stavovi bili su beznadno zastarjeli. On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio je opsjednut svojim vizijama…

Činjenice. Ustav Bosne i Hercegovine kao i svi prijedlozi ustavnog rješenja međunarodne zajednice (MZ) za BiH polazili su od činjenice da je Bosna i Hercegovina zajednica tri konstitutivna naroda:

Bosna i Hercegovina će biti država sačinjena od tri konstitutivne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima (Cutileirov plan, Sarajevo 18. 3. 1992., prihvaćen od A. Izetbegovića, R. Karadžića, M. Bobana).

Bosna i Hercegovina će biti decentralizirana država, Ustav će prepoznavati tri konstitutivna naroda, kao i grupu ostalih, s tim da će većinu funkcija vlasti obavljati provincije (Vance-Owenov plan, 30. 1. 1993. potpisnici: A. Izetbegović, R. Karadžić, M. Boban).

Bosna i Hercegovina bit će konfederacija republika. Ustav će priznati tri konstitutivna naroda, a većinu funkcija vlasti obnašat će same republike (Owen-Stoltenbergov mirovni plan, Ženeva 30. 7. 1993.)

Politika predsjednika dr. Franje Tuđmana prema BiH bila je dosljedna i sukladna stavovima MZ:

1) BiH može opstati samo kao država tri ravnopravna konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba.

2) BiH moraju tvoriti konstitutivne jedinice BiH temeljene na nacionalnim načelima a vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima.

3) Budućnost BiH ne ovisi o Hrvatima u BiH niti od Hrvatske, već od interesa MZ da se suprotstavi dvama unitarizmima koji su imali za posljedicu raspad BiH: a) srpska secesija i ”ostanak” u Jugoslaviji; b) muslimanski hegemonizam i bosanski unitarizam – koji nisu priznavali pravo ni Hrvatima ni Srbima na konstitutivnost.

6. Ivo Goldstein: Osnovao je u kolovozu 1993. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pa je smatrao da smije otvoreno iskazivati želje za podjelom BiH.

Činjenice. Činjenica je da su i međunarodni predstavnici smatrali da tronacionalna BiH jedino kao trodijelna država može funkcionirati i da je konfederalno rješenje najlogičnije:

Jose Cutileiro: … osnovno pitanje te priče je: možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodijelnu (tripartitnu) Bosnu. Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo, da jedino zamisao o trodijelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve (Jose Cutileiro pred Haškim tribunalom 19. 2. 2013. u slučaju Karadžić).

Lord David Owen: Mislim da se /Izetbegović/ mora suočiti s neugodnom činjenicom da će imati konfederaciju ili, kako vi kažete, nazovimo je federacijom, u svakom slučaju tri republike. Pitanje je kako ćemo dugo čekati da se Izetbegović odluči. A obojica znamo da mu je gotovo nemoguće donijeti odluku. Dovedete ga do ruba, a on se povuče i tako se to ponavlja. Sve smo to doživjeli. Ne možemo sebi dopustiti luksuz trošenja vremena (D. Owen razgovor s F. Tuđmanom, 7. 7. 1993.)

Koncem srpnja 1993. tri su se strane u BiH suglasile s konfederalnim uređenjem BiH, o čemu je glavni tajnik UN-a izvijestio VS UN-a:

Nakon intenzivne rasprave o nizu nacrta koje su podnijele stranke, s izmjenama i dopunama svih triju stranaka, 30. srpnja su se suglasili o ustavnom sporazumu za Uniju republika Bosne i Hercegovine da čine dio ukupnog mirovnog rješenja. Tekst Ustavnog sporazuma reproduciran je u dodatku II ovom izvješću (2. 8. 1993. UN Doc. S/26233).

Tek nakon što su prihvaćena ustavna načela Owen-Stoltenbergova plana, i nakon što je Glavni tajnik izvijestio o tome VS UN-a, osnovana je 28.8.1993. Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao jedna od republika Unije republika BiH.

7. Ivo Goldstein: Tuđman je lagao i sebi i drugima, jer od travnja te godine, kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, HVO je bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz Travnika, Bugojna i Fojnice.

Činjenice. Muslimanski/bošnjački čelnici nikada nisu iskreno prihvatili načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti tri naroda u BiH:

….I na kraju, uvalili su nam jednu udicu koju smo prihvatili – konstitutivnih naroda. Što su to oni unijeli u konstituciju BiH? Došli su s torbama da bi bili kmetovi ovdje! Ja mislim, ko ima prst obraza, prst obraza, ne dva, ne može podržati ovaj mirovni sporazum … (dr. Abdulah Konjicija, Bošnjački sabor 27-28. 9. 1993.)

Tko je “lagao i sebi i drugima” nije teško zaključiti. Svjestan da “Hrvati nastavljaju biti glavna blokada pri stvaranju bosanske države” Izetbegović je ponudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine Republici Hrvatskoj, jer “su mu Hrvati veliki problem, želi ih se otarasiti i misli da je to najbolji način, ali Tuđman je otklonio ponudu” (Jacques Paul Klein, VL 6. 3. 2007.)

Alija Izetbegović potpisao je s M. Krajišnikom “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” (16. rujna 1993.) kojom je usuglašeno da Republika Srpska nakon dvije godine i provedenog referenduma može napustiti Uniju, pod uvjetom da će sva prava Unije BiH (i članstvo u UN-u) biti “automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom”.

Zadovoljivši interese Srba, a orijentiran na stvaranje bošnjačke države, Izetbegović je naredio Armiji BiH da vojno očisti Hrvate iz područja u kojima su od pamtivijeka živjeli. U veljači 1994. zapovjednik ABiH general Rasim Delić podnio je sljedeće izvješće:

HVO /je/ eliminiran s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centralom u Travniku.

Odgovornost za etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne skriva se iza optužnice da je glavni krimen “vodstva HZ(R)H-B-a i Franje Tuđmana” zagovarati i ustrajati na programu (kon)federalnog uređenja BiH.

Danas pak svako inzistiranje na dosljednim provedbama federalnih odrednica Washingtonskog i Daytonskoga sporazuma ponovo je kriminalni pothvat zagovornika konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH.

Miroslav Tuđman / Globus

 

Analiza nastupa Ive Goldsteina u TV emisiji Nedjeljom u 2

 

 

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari