Pratite nas

Kolumne

Miroslav Tuđman: Goldstein ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 90-ih

Objavljeno

na

Ivo Goldstein tvrdi (Globus, 21. 9. 2018.) da su se na obilježavanju 25 obljetnice osnutka Hrvatske Republike Herceg Bosne u Mostaru “okupili zagovornici po­djele” BiH, te da “obljetnicu Herceg Bosne nipošto ne treba slaviti”. Njegova je poruka “krajnje je vrijeme da se s istinom o toj štetnoj tvorevini suoče oni koji je slave”, jer je Herceg-Bosna shizofreni san Franje Tuđmana o stvaranju “velike Hrvatske” i ujedinjenu Hrvata obnovom Banovine Hrvatske.

Ivo Goldstein očito ne može shvatiti ni prihvatiti da i Banovina Hrvatska i Herceg Bosna od 1990-ih do danas nisu paradigma za “podjelu Bosne” već za priznanje konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u tronacionalnoj BiH.

Goldstein ne poznaje događaje, ne priznaje činjenice, ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 1990-ih te konfuzno i kontradiktorno iznosi ocjene bez argumenata, ili na citatima izvučenim iz konteksta. Goldsteinu takav pristup nije stran, pa i ovaj tekst nije ništa drugo do proizvod “traljave znanosti”. Ali su zato njegovi stavovi politička potpora onim snagama koje poriču Hrvatima pravo na konstitutivnost kao i pravo da sami biraju svoje predstavnike i u najvišim institucijama BiH, piše Miroslav Tuđman / Globus

Goldsteinov tekst je dokaz da on sam nije sposoban a ni spreman suočiti se s istinom. Kako nema interesa za činjenice, jer su mu uvjerenja formirana na predrasudama, to polemika s takvim Goldsteinom nije moguća. Zato je potrebno njegovim tvrdnjama suprotstaviti činjenice. Jer istinu trebaju znati, pogotovo generacije koje nisu bile sudionici vremena u kojima je nastala HZHB. Budući da je format novinskoga teksta limitiran, to će niz njegovih krivotvorina i neistina ostati bez odgovora.

1. Ivo Goldstein: … Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogodi­ti u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. … Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiksideja.

Činjenice. Sporazum Cvetković – Maček o Banovini Hrvatskoj 1939. priznanje je konstitutivnosti Hrvata i prava na autonomiju, te je početak razbijanja centralističkoga uređenja u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazum je povijesni poučak za politički program stvaranja federativnog uređenja druge Jugoslavije.

Donošenje Uredbe o osnivanju Banovine Hrvatske značilo je “prvo razbijanje dotadašnjega centralističkoga držanoga uređenja” i postavljanje pravnih osnova za preuređenje Kraljevine Jugoslavije, za njezino pretvaranje u složenu, federativnu ili konfederativnu državu… Potpisivanjem sporazuma o osnutku Banovine, Hrvatskoj su prvi put u Kraljevini Jugoslaviji službeno priznata određena nacionalna prava u državnopravnom, političkom i u gospodarskom smislu, što joj je bilo do tada potpuno poreknuto u Versailleskoj i vidovdanskoj Jugoslaviji (F. Tuđman, 1965.)

Komunistička je partija iz polovičnoga uspjeha Sporazuma Cvetković – Maček izvukla radikalne političke i povijesne ocjene, na temelju kojih će već 1941. ponuditi program “rješavanja nacionalnoga problema u cjelini” rušenjem srpskog hegemonističkoga režima a stvaranjem federativne Jugoslavije s obećanjem ravnopravnosti svih njezinih naroda:

Po mišljenju CK KPJ, Sporazum od 26. kolovoza 1939. bio je polovičan zbog toga što se ograničio samo na hrvatsko pitanje, a nije rješavao nacionalno pitanje u cjelini, i drugo što je bit hrvatskoga pitanja ostala i dalje neriješena, a to je “ … da hrvatski narod slobodno odlučuje o svojoj sudbini”… CK KPJ je smatrao da se problem Sporazuma postavlja kao pitanje “njegova demokratskoga proširenja i produbljenja, kao problem rušenja politike srpskih hegemonista, politike rata i reakcije i nacionalnoga ugnjetavanja” (F. Tuđman, 1965.).

2. Ivo Goldstein: Tuđmana sve to vrijeme nije napuštala opsesivna želja da dijeli BiH… Tuđman je jedini zagovarao podjelu BiH. Nisu to domislili ni Gojko Šušak ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ovaca.

Činjenice. U listopadu 1990. BiH je središte Velikoga ratišta u općem napadu na Hrvatsku a JNA garancija uspjeha secesionističkih planova bosanskih Srba. Mnogi nisu vjerovali u budućnost BiH:

… poslije svega što se dogodilo podjela Bosne je jedini izlaz i mislim da će Srbi morati izdvojiti svoje teritorije i svoje ljude. Mi ćemo predložiti Muslimanima da u ostatku BiH ostanemo kao zajednica te da se konfederalno pridružimo Sloveniji i Hrvatskoj ili da budemo samostalni potpuno. Ako oni to ne prihvate onda ćemo i mi tražiti svoj dio (Stjepan Kljuić, Novi list, 13. 10. 1991.).

Iako postoji tračak nade da se sukob u Jugoslaviji može razriješiti na način koji predlaže Europska zajednica, izgledi da će Bosna i Hercegovina zadržati svoje sadašnje granice čine se sve manjim. Najbolji ishod koji možemo očekivati je onaj u kojem bi “umjerenjaci” uspjeli provesti republiku kroz “dogovorenu podjelu” kojom bi se srpska područja ujedinila sa Srbijom, hrvatske enklave bi se priključile Hrvatskoj a Muslimani bi se ili udružili s Hrvatskom ili bi od ostataka iskrojili islamsku državu (CIA, 19. 12. 1991.).

3. Ivo Goldstein: Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi … Ministarsko vijeće EZ najavilo je da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju). Ne čekajući da se to dogodi, Tuđman se požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu (HZHB) …

Činjenice. Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji usvojila je Prijedlog ugovornih odredbi za konvenciju EZ-a za političko rješenje jugoslavenske krize Haag, 3. 11. 1991.) u kojem se definiraju uvjeti pod kojima će EZ priznati “nezavisnost onih republika koje to žele”. Konvencija EZ predviđa i pravo na poseban status “pripadnika nacionalnih i etničkih grupa”:

…područja u kojima osobe koje pripadaju nacionalnoj ili etničkoj grupi tvore većinu, imat će poseban status autonomije. Takav status omogućuje: a) pravo na posjedovanje i isticanje nacionalnih obilježja te grupe; b) izbrisano; c) obrazovni sustav koji vodi računa o vrijednostima i potrebama te grupe; d) – zakonodavno tijelo – administrativnu strukturu, uključujući regionalne policijske snage – sudstvo koji bi bili odgovorni za pitanja u tom području i koji odražavaju sastav stanovništva u njemu; e) uvjete za odgovarajuću međunarodnu kontrolu…

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uspostavljena je u Grudama 18. studenoga 1991. godine radi obrane od agresije. Nakon međunarodnoga priznanja BiH Odlukom o uspostavi HZ HB iz srpnja 1992. godine potvrđuje se neovisnost i cjelovitost BiH: “Polazeći od Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je Bosna i Hercegovina ustanovljena kao zajednica tri konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba…”

4. Ivo Goldstein: Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao raditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje” tisuća Hrvata…

Činjenice. Predsjednik “Tuđman se nije ustezao” zagovarati ni vojnu intervenciju SAD-a radi okončanja rata i opstanka BiH:

F. Tuđman: Nažalost, i europske države, pa i Sjedinjene Američ­ke Države nisu sklone za vojnu intervenciju, a Srbi to koriste i, kao što vidite, nastavljaju s osvajanjem, rušenjem, proganja­njem, izgonom, osobito muslimanskog pučanstva. … Mi smo im preporučivali da, ako već neće da šalju postrojbe kopnene, da izvrše zračni udar, da bi to vjerojatno jedan odlučan zračni udar po vitalnim objektima u Bosni i Hercego­vini i Srbiji bio vjerojatno dovoljan da se okonča taj rat. Ali, nemaju još naznaka da bi to učinili. (5. 12. 1992.)

Hrvatska je politika od početka do kraja bila dosljedna zagovarajući državu tri konstitutivna naroda, dakle (kon)federalni ustroj BiH, što je priznala i MZ:

Od samog se početka priznavalo da su gledišta triju strana u pogledu strukture buduće Bosne i Hercegovine različita. Jedna je strana u početku zastupala centraliziranu, unitarističku državu, podijeljenu na nekoliko područja, koja bi imala samo administrativnu funkciju. Druga je strana držala da bi se zemlja morala podijeliti na tri neovisne države, muslimanskoga, srpskoga i hrvatskog naroda, od kojih bi svaka imala vlastiti međunarodni zakonski identitet, a međusobno bi te tri države mogle tvoriti labavu konfederaciju radi usklađivanja nekih aktivnosti. Treća je strana podupirala kompromisno gledište (Izvješće supredsjedatelja MKBJ, studeni 1992.).

5. Ivo Goldstein: Tuđmanovi etnocentristički stavovi bili su beznadno zastarjeli. On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio je opsjednut svojim vizijama…

Činjenice. Ustav Bosne i Hercegovine kao i svi prijedlozi ustavnog rješenja međunarodne zajednice (MZ) za BiH polazili su od činjenice da je Bosna i Hercegovina zajednica tri konstitutivna naroda:

Bosna i Hercegovina će biti država sačinjena od tri konstitutivne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima (Cutileirov plan, Sarajevo 18. 3. 1992., prihvaćen od A. Izetbegovića, R. Karadžića, M. Bobana).

Bosna i Hercegovina će biti decentralizirana država, Ustav će prepoznavati tri konstitutivna naroda, kao i grupu ostalih, s tim da će većinu funkcija vlasti obavljati provincije (Vance-Owenov plan, 30. 1. 1993. potpisnici: A. Izetbegović, R. Karadžić, M. Boban).

Bosna i Hercegovina bit će konfederacija republika. Ustav će priznati tri konstitutivna naroda, a većinu funkcija vlasti obnašat će same republike (Owen-Stoltenbergov mirovni plan, Ženeva 30. 7. 1993.)

Politika predsjednika dr. Franje Tuđmana prema BiH bila je dosljedna i sukladna stavovima MZ:

1) BiH može opstati samo kao država tri ravnopravna konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba.

2) BiH moraju tvoriti konstitutivne jedinice BiH temeljene na nacionalnim načelima a vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima.

3) Budućnost BiH ne ovisi o Hrvatima u BiH niti od Hrvatske, već od interesa MZ da se suprotstavi dvama unitarizmima koji su imali za posljedicu raspad BiH: a) srpska secesija i ”ostanak” u Jugoslaviji; b) muslimanski hegemonizam i bosanski unitarizam – koji nisu priznavali pravo ni Hrvatima ni Srbima na konstitutivnost.

6. Ivo Goldstein: Osnovao je u kolovozu 1993. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pa je smatrao da smije otvoreno iskazivati želje za podjelom BiH.

Činjenice. Činjenica je da su i međunarodni predstavnici smatrali da tronacionalna BiH jedino kao trodijelna država može funkcionirati i da je konfederalno rješenje najlogičnije:

Jose Cutileiro: … osnovno pitanje te priče je: možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodijelnu (tripartitnu) Bosnu. Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo, da jedino zamisao o trodijelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve (Jose Cutileiro pred Haškim tribunalom 19. 2. 2013. u slučaju Karadžić).

Lord David Owen: Mislim da se /Izetbegović/ mora suočiti s neugodnom činjenicom da će imati konfederaciju ili, kako vi kažete, nazovimo je federacijom, u svakom slučaju tri republike. Pitanje je kako ćemo dugo čekati da se Izetbegović odluči. A obojica znamo da mu je gotovo nemoguće donijeti odluku. Dovedete ga do ruba, a on se povuče i tako se to ponavlja. Sve smo to doživjeli. Ne možemo sebi dopustiti luksuz trošenja vremena (D. Owen razgovor s F. Tuđmanom, 7. 7. 1993.)

Koncem srpnja 1993. tri su se strane u BiH suglasile s konfederalnim uređenjem BiH, o čemu je glavni tajnik UN-a izvijestio VS UN-a:

Nakon intenzivne rasprave o nizu nacrta koje su podnijele stranke, s izmjenama i dopunama svih triju stranaka, 30. srpnja su se suglasili o ustavnom sporazumu za Uniju republika Bosne i Hercegovine da čine dio ukupnog mirovnog rješenja. Tekst Ustavnog sporazuma reproduciran je u dodatku II ovom izvješću (2. 8. 1993. UN Doc. S/26233).

Tek nakon što su prihvaćena ustavna načela Owen-Stoltenbergova plana, i nakon što je Glavni tajnik izvijestio o tome VS UN-a, osnovana je 28.8.1993. Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao jedna od republika Unije republika BiH.

7. Ivo Goldstein: Tuđman je lagao i sebi i drugima, jer od travnja te godine, kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, HVO je bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz Travnika, Bugojna i Fojnice.

Činjenice. Muslimanski/bošnjački čelnici nikada nisu iskreno prihvatili načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti tri naroda u BiH:

….I na kraju, uvalili su nam jednu udicu koju smo prihvatili – konstitutivnih naroda. Što su to oni unijeli u konstituciju BiH? Došli su s torbama da bi bili kmetovi ovdje! Ja mislim, ko ima prst obraza, prst obraza, ne dva, ne može podržati ovaj mirovni sporazum … (dr. Abdulah Konjicija, Bošnjački sabor 27-28. 9. 1993.)

Tko je “lagao i sebi i drugima” nije teško zaključiti. Svjestan da “Hrvati nastavljaju biti glavna blokada pri stvaranju bosanske države” Izetbegović je ponudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine Republici Hrvatskoj, jer “su mu Hrvati veliki problem, želi ih se otarasiti i misli da je to najbolji način, ali Tuđman je otklonio ponudu” (Jacques Paul Klein, VL 6. 3. 2007.)

Alija Izetbegović potpisao je s M. Krajišnikom “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” (16. rujna 1993.) kojom je usuglašeno da Republika Srpska nakon dvije godine i provedenog referenduma može napustiti Uniju, pod uvjetom da će sva prava Unije BiH (i članstvo u UN-u) biti “automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom”.

Zadovoljivši interese Srba, a orijentiran na stvaranje bošnjačke države, Izetbegović je naredio Armiji BiH da vojno očisti Hrvate iz područja u kojima su od pamtivijeka živjeli. U veljači 1994. zapovjednik ABiH general Rasim Delić podnio je sljedeće izvješće:

HVO /je/ eliminiran s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centralom u Travniku.

Odgovornost za etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne skriva se iza optužnice da je glavni krimen “vodstva HZ(R)H-B-a i Franje Tuđmana” zagovarati i ustrajati na programu (kon)federalnog uređenja BiH.

Danas pak svako inzistiranje na dosljednim provedbama federalnih odrednica Washingtonskog i Daytonskoga sporazuma ponovo je kriminalni pothvat zagovornika konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH.

Miroslav Tuđman / Globus

 

Analiza nastupa Ive Goldsteina u TV emisiji Nedjeljom u 2

 

 

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

Objavljeno

na

Objavio

“Dosta je bilo pukih obećanja Srbima u Vukovaru“ prenosi Večernjak od 13. srpnja. Vjerojatno zato što su suci Ustavnog suda savršeno svjesni kako taj sud nikada ne bi vidjeli da nema politike. Stoga su svjesno skrenuli svojom presudom u politički prostor. To je za svaku pohvalu jer napokon javno priznaju kako su duboko svjesni da su samo zahvaljujući politici i došli na Gornji grad (Ustavni sud).

Treba biti samo strpljiv pa će Selanec, Kušan, Abramović, Antičević… u nekoj budućoj presudi tog Suda početi ozbiljno i dijalektički razmišljati i o jednoj blažoj varijanti SAO Krajine. Obećanja se moraju ispunjavati. Pitanje je samo tko je kome što obećao? Možda je Ustavni sud u ovom sastavu nekome doista nešto i obećao. Vukovarci sigurno nisu!

Naime, Sud obvezuje Gradsko vijeće Vukovara da već u listopadu ove godine postupi u skladu s izmjenama Statuta i o tome mora obavijestiti Ustavni Sud. Evo nam još jedno parapolitičko tijelo koje prijeti Vukovarcima. Što će se dogoditi ako grad Vukovar u listopadu ne postupi po komandi “časnog“ Suda? Hoće li Sud po kazni zabraniti ćirilicu u Vukovaru, a latinicu u Borovom selu? Cijeli život su nas učili o Sutjesci, Jajcu, Neretvi, Drvaru, a o bitkama za Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Karlovac, Gospić podučava nas danas Ustavni sud RH kroz ovakve presude.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava “reagovao je retrogradno“ i poručio kako se odluka Ustavnog suda neće poštivati sve dok se ne budu ispoštivala prava stradalnika Domovinskog rata. Naglasio je da su “temeljne vrijednosti Ustava RH pravo na život, ljudsko dostojanstvo i  ljudsku slobodu“. Upravo su ta prava bila zgažena velikosrpskom agresijom na Vukovar. Sjetimo se samo masovnih ubojstva, mučenja, zatvaranja, silovanja, odvođenja u srpske koncentracijske logore više od 30.000 tisuća hrvatskih građana. Što je s njihovim ustavnim pravima, pravima silovanih žena, članova obitelji ubijenih, što je s “nestalima“?… Odlično je Penava poentirao ukazujući na ideološko sljepilo “časnog“ Suda i ustvrdivši da su prvo na redu prava iz 1991. godine, a tek onda prava iz 2017. ili 2018.g.

Kako to da Ustavni sud nije upozorio Vladu RH na dužnost da 30.000 robijaša koji su bili zatočeni u srpskim logorima nakon pada Vukovara dobije satisfakciju? Onima koji su tamo mučeni, ubijani i premlaćivani mjesecima? To je bilateralni problem Vlada Hrvatske i Srbije, a ne pitanje privatnih tužbi logoraša pred srpskim sudovima. S obzirom na naglašavanje ljudskih sloboda u Ustavu RH, to je pravno relevantno pitanje za suce ovog Ustavnog suda?

Je li se ikada itko od sudaca tog Suda zapitao kako je moguće da oni koji su bili gospodari života i smrti na Ovčari, sajmištu i u bolnici danas rade u vukovarskoj policiji, gradskim službama i drugim javnim institucijama, a da ih nikada nitko nije pozvao na odgovornost za sva zlodjela koja su činili nad hrvatskim stanovnicima Vukovara? Je li im ikada pravno zasmetalo da žrtve svakodnevno susreću svoje nekažnjene silovatelje na ulici? Dobro, slažem se, to  nije zgodna tema za suce našeg Ustavnog suda. Oni se bave samo pločama!

Ovaj Ustavni sud ne može izbjeći svoju sudbinu

Ipak, tema za njih je moj predmet koji je, naravno, ukinut. Notorni Saša Blagus je u Novom listu napisao za mog klijenta prof.dr.sc. Josipa Jurčevića da se radi o “notornom manipulatoru i ideologu hrvatske inačice fašizma“. Ni manje ni više. Sudovi su sudili u korist Jurčevića. Ustavni sud smatra da sudovi za osuđujuću presudu Blagusu moraju imati “iznimno ozbiljne razloge“. Zamislite da netko napiše za nekog od ovih sudaca Ustavnog suda da je manipulator i boljševik, koje bi se ljevičarsko kokodakanje dogodilo. Kako bi se zgranula big mama Anka Taritaš Mrak, što bi sve osvanulo u Večernjakovom Obzoru, što bi napisao Antonie Tomić, a  Neno Stazić bi vjerojatno samo promrmljao: ”Jesam li vam ja rekao.. loše i šlampavo obavljen posao 1945. godine”.

Odbijena je i tužba Marka Franciskovića koji je osuđen  platiti 30.000 kn Goranu Radmanu jer ga je na YouTubeu nazvao suradnikom KOS-a. Sud smatra “da to nije bilo u kontekstu javne rasprave niti je dokazao istinitost“. Analogno tome “časni sud“ vjerojatno smatra da je naš Saša Blagus, nakon javne rasprave, dokazao da je prof. Jurčević “notorni malipulator“ fašistički ideolog. To je barem u ovakvoj Hrvatskoj lako dokazivo. Dovoljno je da to napišeš i pošalješ, recimo, Novom listu, a oni to objave bez rasprave. Javne… Ovaj Ustavni sud i da hoće ne može izbjeći svoju povijesno-političku sudbinu.

Baš sada kad je Dalija Orešković bolno kriknula: ”Kandidiram se, ne mogu sve ovo mirno gledati“, misleći valjda kako se sve lakše gleda s Pantovčaka, Ustavni sud dodaje lagani impuls njenoj kandidaturi i prihvaća ustavnu tužbu Tomislava Karamarka. Svojedobno je odluka Dalijinog povjerenstva koštala Karamarka mjesta potpredsjednika Vlade. Tu su odluku potvrdili Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud. Onako usput rečeno, neki od sadašnjih sudaca Ustavnog suda bili su i nekadašnji suci upravnog suda koji su “nagazili“ Karamarka. Sad su sve te odluke odletjele u povijest i sve kreće od nule. Dalija je sa sjetom u očima izjavila da je zabijen zadnji čavao u lijes Povjerenstva za sukob interesa. Tko je zabio prvi čavao nije nam barem za sada otkrila.

Dobro kažu Arapi: “Ponekad nas sudbina snađe na cesti kojom smo išli da je izbjegnemo“

Dva su ”zgodna” povijesna datuma – 10. travnja i 10. srpnja. Dana 10. travnja 1941. godine osvanula je crna i tamna endehazija, a dana 10. srpnja 1949. godine službeno je počeo raditi legendarni Goli otok. Dana 9. srpnja 1949.. godine, iz svih krajeva neprežaljene Juge bilo je dopremljeno na Goli otok oko 1200 političkih zatvorenika “naše zemlje ponosne“. “Svečano“ otvaranje dogodilo se 10. srpnja 1949.. godine. Zlobni krkani kažu kako je na otvaranju pjevao mješoviti zbor 6. ličke i 11. dalmatinske brigade uz dirigentsku palicu maestra Aleksandra Rankovića. “Klasne neprijatelje“ navodno je dočekao veliki transparent dobrodošlice: “Dobro došli!” i ”Nikada s Golog ne o’šli!“.  Neki i nisu “o’šli“, a neki i danas evociraju slavne dane kad su energično i prkosno u odsudnim trenutcima Staljinu rekli – da!!!

Irinej nas podučava da su katolički svećenici u Jasenovcu pobili milijun Srba. Valerijanov memorandum SPC tvrdio je da su do kraja lipnja 1941. godine Hrvati pobili 100.000 Srba. Krajem srpnja taj je broj već bio narastao na 180.000 Srba, a krajem rujna bio je čak 350.000 tisuća. Sada se očekuje premijera filma o Diani Budisavljević s tezom da je u NDH “zaklano“ 750.000 tisuća nevinih i razoružanih Srba. Usput se prikazuje i kako je Diana spasila od sigurne smrti 10.000 srpske djece. Još se jedino zna je li to onih 10.000 za koje je naš Pupi 1991.. godine tvrdio da ih je Tuđman prekrstio. Naravno, kada se laže onda neka to bude i masno. Dok istina navuče gaće, laž obiđe pola zemaljske kugle.

Jednostavan uvid u popis stanovništva prije Drugog svjetskog rata i nakon “oslobođenja“ otkriva tko je u tom ratu pretrpio veće gubitke. Treba uzeti u ruke sjajnu knjigu Stjepana Loze, “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“ pa na 736 stranica pročitati kako Lozo detaljno i dokumentirano piše o Koritskim jamama i svim jamama koje su bile pripremljene Hrvatima. Velikosrpske snage dočekale su pripremljene kako vrijeme pada Kraljevine Jugoslavije tako i vrijeme pada komunizma 1989.. godine. Naoružane do zuba i uz snažnu propagandu SPC-a o genocidnosti Hrvata. Posljedice te industrije smrti nakon 1945. godine još danas se otkrivaju.

Ovih dana provodi se još jedno iskopavanje u dvorištima Učiteljske škole u Savskoj cesti u Zagrebu. Bojim se kako iskopavanja vjerojatno nikada neće ni prestati. Naravno, nitko ozbiljan ne očekuje da Goran Gerovac, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Nenad Stazić, Boris Vlašić, Roby Bajruši, Branimir Pofuk i slični ikada uzmu Lozinu knjigu u ruke. No, ta knjiga ionako nije pisana za okamenjene jugo nostalgičare. To je knjiga za konačnu spoznaju prave istine o komunizmu i velikosrpskom genocidu nad Hrvatima. Stvarno je bilo vrijeme za takvo djelo.

Voltaire je jednom napisao: “Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu“

U Hrvatski sabor stiže veliko pojačanje Nenadu Staziću – Ivan Klarin, načelnik općine Tisno. Bit će vruće i “tisno“ na lijevoj strani sabornice. Klarin je inače “poznati“ ustavni stručnjak opće prakse. Začudo, usprkos toj ”stručnosti” još nije postao sudac Ustavnog suda. Dobro bi došao ovom sadašnjem sastavu. Lani je taj ljevičar odbio zahtjev za ustupanjem općinskog prostora kako bi se održala prezentacija knjige akademika Josipa Pečarića jer je naš ”ustavni stručnjak”, analizirajući sadržaj knjige, “naišao na teze koje nisu u skladu s preambulom Ustava RH“.

Knjiga se zvala “Thompson – pjesmom za Hrvatsku“. Već iz naslova Klarinu je s ustavnopravnog aspekta sve bilo jasno. Akademik Pečarić mu je na to odgovorio: “Nevjerojatno je da vam smeta predstavljanje knjige o Thompsonu – provodite li vi Memorandum SANU 2?” Naš Ivan istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka i po reakciji na pojavu prijetnje smrću biskupu Košiću, ustvrdivši da biskup Košić “namjerno iritira hrvatsku javnost“. Tu je naš Ivan u pravu. Sve koji “namjerno“ iritiraju hrvatsku javnost treba ubiti. To su metode ljevičarskih demokrata, a što se tiče hrvatske javnosti, ona će prije ili kasnije doznati da je bila iritirana.

Jedan moj klijent, Ante Kulušić, tužio je našeg ustavnog “stručnjaka“ za kazneno djelo klevete prije nekoliko godina. Međutim, Klarin do sada nije vidio suda. Najprije je zatražio promjenu mjesne nadležnosti pa je predmet po načelu ekonomičnosti preseljen u Šibenik. Do sada se “hrabri“ načelnik nije pojavio ni na jednom od brojnih ročišta. Tek tada je sud napokon donio odluku da ga se na sljedeće privede putem policije. E, sad se u Ivanu probudio duh budućeg suca Ustavnog suda pa je u roku odmah aktivirao svoj saborski mandat tako da će ga ubuduće zaštiti od privođenja imunitet saborskog zastupnika. I tako će naš Klarin pobjeći kako od odgovornosti po privatnoj kaznenoj tužbi Ante Kulušića, tako i od 87 prijava raznim inspekcijama koje su protiv njega podnesene zbog njegove obiteljske tvrtke, kojoj je, osim turističko-ugostiteljske, jedna od djelatnosti bila i pogrebna oprema. Ali za druge, ne za Ivana. Očito će još dugo Općinski sud u Šibeniku čekati na Ivana, vjerojatno do zastare. Za Ivana Klarina stvarno ima života prije smrti. I njegove i biskupa Vlade Košića.

Kao što je rekao Mahartma Gandhi: “Oko za oko i na kraju će cijeli svijet biti slijep“

Naišao sam u ”Dnevno hr.” na zgodnu vijest. Nakon skoro trideset godina Varaždinske Toplice su preimenovale Ulicu maršala Tita u ulicu Franje Tuđmana. Brzi su naši Zagorci. Ljudi se uvijek pomalo pitaju kako to da u Hrvatskom zagorju nema rata. Stari desničarski cinik prof. Žukina, moj teniski partner, lakonski odgovara: “Zato jer tamo nema ni Srba ni Hrvata”. Osim Maršalove ulice “nastradala“ je i Ulica 32. divizije JNA koja je preimenovana u Ulicu 104. Brigade Hrvatske vojske, Ulica Martina Pušteka, prvoborca, po novom je Ulica grada Vukovara. Naravno, sve to može samo ako to Ustavni sud ne poništi. Trg slobode zvat će se Trg svetog Martina. Gradonačelnica Varaždinskih Toplica Dragica Ratković iz HSLS-a još je pred dvije godine izjavila da ima hitnijih stvari od preimenovanja ulica. Protiv promjena naziva ulica bili su vijećnici Reformista koji smatraju da bi bilo bolje graditi dječje vrtiće. Jaka reforma! Skoro revolucionarna. I tako su naši Zagorci skromno i u tišini, u primjerenoj brzini od 30 godina, zamijenili maršala  generalom.

Abraham Lincoln je jednom rekao: “Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina“. Makar se s njim ne slažem, dobro zvuči!

Mnoštvo predsjedničkih kandidata i medijski dinosaurusi

Svaki dan jedan novi predsjednički kandidat ili kandidatkinja. Uz ove etablirane i one neočekivane svoju progresivnu kandidaturu najavio je i Dejan Jović, popularni savjetnik, dekan, antifa, analitičar. Čovjek misli da mu je – sada ili nikada. Jedva čekam da u kampanji ponovi slavnu izjavu kako se na referendumu o hrvatskoj samostalnosti samo 11 posto glasača izjasnilo za hrvatsku samostalnost. Ako može Dejan s ovakvim referencama, pitam se zašto ne bi objavila svoju kandidaturu, recimo, i Karolina Vidović Krišto. Žena ima podršku od oko 100.000 ”prijatelja” na fejsu, ne računajući onu i na drugim off-medijima. Ne lobiram ni za koga već samo ističem tko se sve kandidira i tko bi se mogao kandidirati zbog podrške na društvenim mrežama.

Uostalom, primjer Trumpa govori o snazi društvenih mreža. Ne samo u Americi nego i kod nas tiskani mediji kao Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi list itd. postaju pomalo dinosaurusi čiji medijski utjecaj kopni iz dana u dan. Još je ”vruće, toplo” ljeto, ali prosinac se polagano i tiho približava pa ćemo imati prigodu vidjeti i čuti sve što kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) republike imaju za reći i pokazati. Čak i ono što ne bi željeli da vidimo i znamo.

Anatole Francois je jednom rekao: “Kandidatima se zamjera što govore sami o sebi. Međutim, to je ipak predmet o kome mogu najbolje govoriti“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatski novac u svrhu recikliranja jugoslavenskih ideja

Objavljeno

na

Objavio

U dubini Radetove duše…

Udubini duše ostao sam socijalist – veli poznati glumac Rade Šerbedžija, ovogodišnji dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo, u velikoj ispovijesti za Globus, ali raspreda Rade tu na dugo i na široko i o mnogim drugim stvarima, politici, kulturi, ideologiji, Partiji, Bibliji, nacionalizmu, Plenkoviću, Hasanbegoviću…

Kako je Šerbedžijin deklarirani sustav vrijednosti paradigmatičan za ovo vrijeme totalitarizma tzv. političke ispravnosti, pozabavit ću se malo nekim naglascima iz njegova intervjua. Ne toliko zbog Šerbedžije, koliko zbog vremena.

Rade socijalist

Prvo, o socijalizmu. Šerbedžija kaže: ”U dubini duše sam socijalist. Član Saveza komunista bio sam samo godinu dana. I brzo sam odustao od tih ideala (…). Ali sam u duši ostao socijalist jer želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori na jedan idealistički način gdje smo svi ljudi ravnopravni i jednaki pred bogom.”

Lijepe želje, međutim Šerbedžija nije iskren ili je skandalozno neobaviješten. Svako društvo dosada koje se nazivalo komunističkim ili socijalističkim, drakonski je kažnjavalo različitost, proganjalo manjine i većinu svojih članova držalo u siromaštvu.

Ako i nije bilo beskućnika, to je stoga što je beskućništvo uvijek i određena vrsta slobode, a slobodu socijalizam ne podnosi. Izjednačavanje socijalizma i biblijskog nauka jest besmislica, a Bog pisan malim slovom nije Bog iz Biblije niti se ima smisla na njega pozivati.

Pohvala Plenkoviću

O vlasti Šerbedžija zbori biranim riječima: ”Znam da se možda mnogi moji prijatelji lijevih orijentacija neće složiti sa mnom ako kažem da vjerujem da naš premijer Plenković čini sve što je u njegovoj moći i da se trudi i da uistinu želi nešto učiniti, ali stalno upada u stupice užasnog stanja u kojem se ova zemlja nalazi.

Nema tog čarobnjaka koji može, kao predstavnik vlasti, išta smisleno učiniti. Kako kad smo sve uništili i rasprodali?” Kad god čujem da ovi ”lijevih orijentacija” hvale HDZ-ove premijere, u glavi mi zvoni na uzbunu, sjetim se Sanadera, Kosorice i sličnih detuđmanizatora. Ti su za jugoljevičare ušančene u kulturi i medijima učinili više nego Račan i Milanović skupa.

“Sada imamo ministricu”

O Teatru Ulysses: ”Prema našem teatru emitirano je toliko negativne energije, naročito u početku, da danas moram reći – pobijedili smo.

Bilo je podmetanja, raznih bezveznih tekstova u žutoj štampi koji su nas opisivali gotovo kao kriminalce. (…) Ali, stvari se mijenjaju, više nema ni takvih napisa, izgleda da su se ipak umorili i shvatili da mi predstavljamo Hrvatsku i njezinu kulturu u skromnim i teškim uvjetima.

Kada je Andrea Zlatar-Violić bila ministrica kulture, imali smo veliku podršku. Vidjela je što radimo i rekla: ‘Ljudi, to je sjajno.’ Dignula nam je budžet na normalnu, dostojanstvenu razinu i stvarno nam pomogla. A onda je došao Hasanbegović, koji je sve to iz svojih ideoloških razloga potpuno srušio.

Dao nam je najmanju moguću potporu, samo što nas nije ugasio. Sada imamo ministricu Ninu Obuljen-Koržinek, koja nam opet pokušava pomoći, ali teško je od nule ponovno krenuti prema gore.”

Komentar ovomu, mislim, ne treba, ali ne mogu odoljeti da ne podcrtam ovo ”sada imamo ministricu”. Koja pomaže njima, tko god oni bili.

Otišao 1990. – “zbog ljubavi”

O odlasku iz Hrvatske devedesetih: ”Ja sam iz Hrvatske otišao 1990. i to ponavljam godinama i vjerojatno sam dosadan i ljudima i sebi s tom svojom pričom… Otišao sam zbog ljubavi…” Otišao je, kako veli, iz ljubavi. U Beograd.

U ono isto vrijeme kada su njegove kolege Sven Lasta i Slobodan Praljak iz ljubavi otišli u Sunju. Miro Barešić, Ante Gotovina, Nedo Vegar i brojni drugi tih su dana iz svojih inozemnih boravišta otišli u Hrvatsku.

Valjda isto zbog ljubavi ili, ako baš hoćete, osjećaja pripadanja. U teškim, turbulentnim vremenima svatko ide tamo gdje pripada ili mu se barem čini da pripada.

Tumačenje nacionalizma

O nacionalizmu pak Šerbedžija kaže: Serbedzija2”Ako kao književnik nisi napisao svoju knjigu koju si morao napisati, najlakše ti se okrenuti nacionalizmu; ako nisi uspio kao obiteljski čovjek, što god da ne uspiješ, odabirom nacionalizma kao svoga svjetonazora pokrit ćeš sve svoje neuspjehe.

Nacionalizam je najbolje rješenje kojim ćeš moći opravdati svoju neuspješnost u životu. A i zajedno smo uvijek jači, zar ne?” Ne znam, ali po ovomu ispada da Slobodan Novak ili Aralica nisu napisali knjigu ”koju su morali napisati”, da Thompson ili Škoro nisu uspjeli kao glazbenici ili Željka Markić i Ladislav Ilčić kao obiteljski ljudi jer su sve njih iz Šerbedžijina jata prozvali nacionalistima.

Posve iskreno

Šerbedžija također priznaje da je ”kultura često nemoguća bez politike i političara, upravo zato što oni mogu osigurati financijska sredstva za rad”.

U toj nepoetičnoj, suhoparnoj konstataciji velikog glumca, pjesnika i socijalista Rade sadržan je sukus djelovanja hrvatskih kulturnjaka, kako Rade kaže, ”lijevih orijentacija”, odnosno jugoslavenske orijentacije.

Navezati se na hrvatska proračunska sredstva, ulagivanjem politici i političarima, ali i ucjenjivanjem i reketom zbog tobožnjeg nacionalizma, fašizma i slično. Porazno je za hrvatsku kao državu što se tako utjerana sredstva koriste u svrhu recikliranja jugoslavenskih ideja.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari