Pratite nas

Kolumne

Miroslav Tuđman: Goldstein ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 90-ih

Objavljeno

na

Ivo Goldstein tvrdi (Globus, 21. 9. 2018.) da su se na obilježavanju 25 obljetnice osnutka Hrvatske Republike Herceg Bosne u Mostaru “okupili zagovornici po­djele” BiH, te da “obljetnicu Herceg Bosne nipošto ne treba slaviti”. Njegova je poruka “krajnje je vrijeme da se s istinom o toj štetnoj tvorevini suoče oni koji je slave”, jer je Herceg-Bosna shizofreni san Franje Tuđmana o stvaranju “velike Hrvatske” i ujedinjenu Hrvata obnovom Banovine Hrvatske.

Ivo Goldstein očito ne može shvatiti ni prihvatiti da i Banovina Hrvatska i Herceg Bosna od 1990-ih do danas nisu paradigma za “podjelu Bosne” već za priznanje konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u tronacionalnoj BiH.

Goldstein ne poznaje događaje, ne priznaje činjenice, ne razumije ni hrvatsku ni bošnjačku politiku 1990-ih te konfuzno i kontradiktorno iznosi ocjene bez argumenata, ili na citatima izvučenim iz konteksta. Goldsteinu takav pristup nije stran, pa i ovaj tekst nije ništa drugo do proizvod “traljave znanosti”. Ali su zato njegovi stavovi politička potpora onim snagama koje poriču Hrvatima pravo na konstitutivnost kao i pravo da sami biraju svoje predstavnike i u najvišim institucijama BiH, piše Miroslav Tuđman / Globus

Goldsteinov tekst je dokaz da on sam nije sposoban a ni spreman suočiti se s istinom. Kako nema interesa za činjenice, jer su mu uvjerenja formirana na predrasudama, to polemika s takvim Goldsteinom nije moguća. Zato je potrebno njegovim tvrdnjama suprotstaviti činjenice. Jer istinu trebaju znati, pogotovo generacije koje nisu bile sudionici vremena u kojima je nastala HZHB. Budući da je format novinskoga teksta limitiran, to će niz njegovih krivotvorina i neistina ostati bez odgovora.

1. Ivo Goldstein: … Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogodi­ti u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939. … Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiksideja.

Činjenice. Sporazum Cvetković – Maček o Banovini Hrvatskoj 1939. priznanje je konstitutivnosti Hrvata i prava na autonomiju, te je početak razbijanja centralističkoga uređenja u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazum je povijesni poučak za politički program stvaranja federativnog uređenja druge Jugoslavije.

Donošenje Uredbe o osnivanju Banovine Hrvatske značilo je “prvo razbijanje dotadašnjega centralističkoga držanoga uređenja” i postavljanje pravnih osnova za preuređenje Kraljevine Jugoslavije, za njezino pretvaranje u složenu, federativnu ili konfederativnu državu… Potpisivanjem sporazuma o osnutku Banovine, Hrvatskoj su prvi put u Kraljevini Jugoslaviji službeno priznata određena nacionalna prava u državnopravnom, političkom i u gospodarskom smislu, što joj je bilo do tada potpuno poreknuto u Versailleskoj i vidovdanskoj Jugoslaviji (F. Tuđman, 1965.)

Komunistička je partija iz polovičnoga uspjeha Sporazuma Cvetković – Maček izvukla radikalne političke i povijesne ocjene, na temelju kojih će već 1941. ponuditi program “rješavanja nacionalnoga problema u cjelini” rušenjem srpskog hegemonističkoga režima a stvaranjem federativne Jugoslavije s obećanjem ravnopravnosti svih njezinih naroda:

Po mišljenju CK KPJ, Sporazum od 26. kolovoza 1939. bio je polovičan zbog toga što se ograničio samo na hrvatsko pitanje, a nije rješavao nacionalno pitanje u cjelini, i drugo što je bit hrvatskoga pitanja ostala i dalje neriješena, a to je “ … da hrvatski narod slobodno odlučuje o svojoj sudbini”… CK KPJ je smatrao da se problem Sporazuma postavlja kao pitanje “njegova demokratskoga proširenja i produbljenja, kao problem rušenja politike srpskih hegemonista, politike rata i reakcije i nacionalnoga ugnjetavanja” (F. Tuđman, 1965.).

2. Ivo Goldstein: Tuđmana sve to vrijeme nije napuštala opsesivna želja da dijeli BiH… Tuđman je jedini zagovarao podjelu BiH. Nisu to domislili ni Gojko Šušak ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ovaca.

Činjenice. U listopadu 1990. BiH je središte Velikoga ratišta u općem napadu na Hrvatsku a JNA garancija uspjeha secesionističkih planova bosanskih Srba. Mnogi nisu vjerovali u budućnost BiH:

… poslije svega što se dogodilo podjela Bosne je jedini izlaz i mislim da će Srbi morati izdvojiti svoje teritorije i svoje ljude. Mi ćemo predložiti Muslimanima da u ostatku BiH ostanemo kao zajednica te da se konfederalno pridružimo Sloveniji i Hrvatskoj ili da budemo samostalni potpuno. Ako oni to ne prihvate onda ćemo i mi tražiti svoj dio (Stjepan Kljuić, Novi list, 13. 10. 1991.).

Iako postoji tračak nade da se sukob u Jugoslaviji može razriješiti na način koji predlaže Europska zajednica, izgledi da će Bosna i Hercegovina zadržati svoje sadašnje granice čine se sve manjim. Najbolji ishod koji možemo očekivati je onaj u kojem bi “umjerenjaci” uspjeli provesti republiku kroz “dogovorenu podjelu” kojom bi se srpska područja ujedinila sa Srbijom, hrvatske enklave bi se priključile Hrvatskoj a Muslimani bi se ili udružili s Hrvatskom ili bi od ostataka iskrojili islamsku državu (CIA, 19. 12. 1991.).

3. Ivo Goldstein: Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi … Ministarsko vijeće EZ najavilo je da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju). Ne čekajući da se to dogodi, Tuđman se požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu (HZHB) …

Činjenice. Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji usvojila je Prijedlog ugovornih odredbi za konvenciju EZ-a za političko rješenje jugoslavenske krize Haag, 3. 11. 1991.) u kojem se definiraju uvjeti pod kojima će EZ priznati “nezavisnost onih republika koje to žele”. Konvencija EZ predviđa i pravo na poseban status “pripadnika nacionalnih i etničkih grupa”:

…područja u kojima osobe koje pripadaju nacionalnoj ili etničkoj grupi tvore većinu, imat će poseban status autonomije. Takav status omogućuje: a) pravo na posjedovanje i isticanje nacionalnih obilježja te grupe; b) izbrisano; c) obrazovni sustav koji vodi računa o vrijednostima i potrebama te grupe; d) – zakonodavno tijelo – administrativnu strukturu, uključujući regionalne policijske snage – sudstvo koji bi bili odgovorni za pitanja u tom području i koji odražavaju sastav stanovništva u njemu; e) uvjete za odgovarajuću međunarodnu kontrolu…

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uspostavljena je u Grudama 18. studenoga 1991. godine radi obrane od agresije. Nakon međunarodnoga priznanja BiH Odlukom o uspostavi HZ HB iz srpnja 1992. godine potvrđuje se neovisnost i cjelovitost BiH: “Polazeći od Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je Bosna i Hercegovina ustanovljena kao zajednica tri konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba…”

4. Ivo Goldstein: Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao raditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje” tisuća Hrvata…

Činjenice. Predsjednik “Tuđman se nije ustezao” zagovarati ni vojnu intervenciju SAD-a radi okončanja rata i opstanka BiH:

F. Tuđman: Nažalost, i europske države, pa i Sjedinjene Američ­ke Države nisu sklone za vojnu intervenciju, a Srbi to koriste i, kao što vidite, nastavljaju s osvajanjem, rušenjem, proganja­njem, izgonom, osobito muslimanskog pučanstva. … Mi smo im preporučivali da, ako već neće da šalju postrojbe kopnene, da izvrše zračni udar, da bi to vjerojatno jedan odlučan zračni udar po vitalnim objektima u Bosni i Hercego­vini i Srbiji bio vjerojatno dovoljan da se okonča taj rat. Ali, nemaju još naznaka da bi to učinili. (5. 12. 1992.)

Hrvatska je politika od početka do kraja bila dosljedna zagovarajući državu tri konstitutivna naroda, dakle (kon)federalni ustroj BiH, što je priznala i MZ:

Od samog se početka priznavalo da su gledišta triju strana u pogledu strukture buduće Bosne i Hercegovine različita. Jedna je strana u početku zastupala centraliziranu, unitarističku državu, podijeljenu na nekoliko područja, koja bi imala samo administrativnu funkciju. Druga je strana držala da bi se zemlja morala podijeliti na tri neovisne države, muslimanskoga, srpskoga i hrvatskog naroda, od kojih bi svaka imala vlastiti međunarodni zakonski identitet, a međusobno bi te tri države mogle tvoriti labavu konfederaciju radi usklađivanja nekih aktivnosti. Treća je strana podupirala kompromisno gledište (Izvješće supredsjedatelja MKBJ, studeni 1992.).

5. Ivo Goldstein: Tuđmanovi etnocentristički stavovi bili su beznadno zastarjeli. On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio je opsjednut svojim vizijama…

Činjenice. Ustav Bosne i Hercegovine kao i svi prijedlozi ustavnog rješenja međunarodne zajednice (MZ) za BiH polazili su od činjenice da je Bosna i Hercegovina zajednica tri konstitutivna naroda:

Bosna i Hercegovina će biti država sačinjena od tri konstitutivne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima (Cutileirov plan, Sarajevo 18. 3. 1992., prihvaćen od A. Izetbegovića, R. Karadžića, M. Bobana).

Bosna i Hercegovina će biti decentralizirana država, Ustav će prepoznavati tri konstitutivna naroda, kao i grupu ostalih, s tim da će većinu funkcija vlasti obavljati provincije (Vance-Owenov plan, 30. 1. 1993. potpisnici: A. Izetbegović, R. Karadžić, M. Boban).

Bosna i Hercegovina bit će konfederacija republika. Ustav će priznati tri konstitutivna naroda, a većinu funkcija vlasti obnašat će same republike (Owen-Stoltenbergov mirovni plan, Ženeva 30. 7. 1993.)

Politika predsjednika dr. Franje Tuđmana prema BiH bila je dosljedna i sukladna stavovima MZ:

1) BiH može opstati samo kao država tri ravnopravna konstitutivna naroda Hrvata, Muslimana i Srba.

2) BiH moraju tvoriti konstitutivne jedinice BiH temeljene na nacionalnim načelima a vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima.

3) Budućnost BiH ne ovisi o Hrvatima u BiH niti od Hrvatske, već od interesa MZ da se suprotstavi dvama unitarizmima koji su imali za posljedicu raspad BiH: a) srpska secesija i ”ostanak” u Jugoslaviji; b) muslimanski hegemonizam i bosanski unitarizam – koji nisu priznavali pravo ni Hrvatima ni Srbima na konstitutivnost.

6. Ivo Goldstein: Osnovao je u kolovozu 1993. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pa je smatrao da smije otvoreno iskazivati želje za podjelom BiH.

Činjenice. Činjenica je da su i međunarodni predstavnici smatrali da tronacionalna BiH jedino kao trodijelna država može funkcionirati i da je konfederalno rješenje najlogičnije:

Jose Cutileiro: … osnovno pitanje te priče je: možemo li imati unitarnu Bosnu ili moramo imati trodijelnu (tripartitnu) Bosnu. Na kraju, moje uvjerenje je bilo, bio sam u to vrijeme tamo, da jedino zamisao o trodijelnoj državi može funkcionirati, što je bilo na kraju i uvjerenje Dicka Holbrooka. I to je sve (Jose Cutileiro pred Haškim tribunalom 19. 2. 2013. u slučaju Karadžić).

Lord David Owen: Mislim da se /Izetbegović/ mora suočiti s neugodnom činjenicom da će imati konfederaciju ili, kako vi kažete, nazovimo je federacijom, u svakom slučaju tri republike. Pitanje je kako ćemo dugo čekati da se Izetbegović odluči. A obojica znamo da mu je gotovo nemoguće donijeti odluku. Dovedete ga do ruba, a on se povuče i tako se to ponavlja. Sve smo to doživjeli. Ne možemo sebi dopustiti luksuz trošenja vremena (D. Owen razgovor s F. Tuđmanom, 7. 7. 1993.)

Koncem srpnja 1993. tri su se strane u BiH suglasile s konfederalnim uređenjem BiH, o čemu je glavni tajnik UN-a izvijestio VS UN-a:

Nakon intenzivne rasprave o nizu nacrta koje su podnijele stranke, s izmjenama i dopunama svih triju stranaka, 30. srpnja su se suglasili o ustavnom sporazumu za Uniju republika Bosne i Hercegovine da čine dio ukupnog mirovnog rješenja. Tekst Ustavnog sporazuma reproduciran je u dodatku II ovom izvješću (2. 8. 1993. UN Doc. S/26233).

Tek nakon što su prihvaćena ustavna načela Owen-Stoltenbergova plana, i nakon što je Glavni tajnik izvijestio o tome VS UN-a, osnovana je 28.8.1993. Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao jedna od republika Unije republika BiH.

7. Ivo Goldstein: Tuđman je lagao i sebi i drugima, jer od travnja te godine, kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, HVO je bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz Travnika, Bugojna i Fojnice.

Činjenice. Muslimanski/bošnjački čelnici nikada nisu iskreno prihvatili načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti tri naroda u BiH:

….I na kraju, uvalili su nam jednu udicu koju smo prihvatili – konstitutivnih naroda. Što su to oni unijeli u konstituciju BiH? Došli su s torbama da bi bili kmetovi ovdje! Ja mislim, ko ima prst obraza, prst obraza, ne dva, ne može podržati ovaj mirovni sporazum … (dr. Abdulah Konjicija, Bošnjački sabor 27-28. 9. 1993.)

Tko je “lagao i sebi i drugima” nije teško zaključiti. Svjestan da “Hrvati nastavljaju biti glavna blokada pri stvaranju bosanske države” Izetbegović je ponudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine Republici Hrvatskoj, jer “su mu Hrvati veliki problem, želi ih se otarasiti i misli da je to najbolji način, ali Tuđman je otklonio ponudu” (Jacques Paul Klein, VL 6. 3. 2007.)

Alija Izetbegović potpisao je s M. Krajišnikom “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” (16. rujna 1993.) kojom je usuglašeno da Republika Srpska nakon dvije godine i provedenog referenduma može napustiti Uniju, pod uvjetom da će sva prava Unije BiH (i članstvo u UN-u) biti “automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom”.

Zadovoljivši interese Srba, a orijentiran na stvaranje bošnjačke države, Izetbegović je naredio Armiji BiH da vojno očisti Hrvate iz područja u kojima su od pamtivijeka živjeli. U veljači 1994. zapovjednik ABiH general Rasim Delić podnio je sljedeće izvješće:

HVO /je/ eliminiran s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centralom u Travniku.

Odgovornost za etničko čišćenje Hrvata iz srednje Bosne skriva se iza optužnice da je glavni krimen “vodstva HZ(R)H-B-a i Franje Tuđmana” zagovarati i ustrajati na programu (kon)federalnog uređenja BiH.

Danas pak svako inzistiranje na dosljednim provedbama federalnih odrednica Washingtonskog i Daytonskoga sporazuma ponovo je kriminalni pothvat zagovornika konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH.

Miroslav Tuđman / Globus

 

Analiza nastupa Ive Goldsteina u TV emisiji Nedjeljom u 2

 

 

Javor Novak: Bankrot obiteljskog biznisa ‘Goldstein d. o. o.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari