Pratite nas

Intervju

Miroslav Tuđman: Moći ćemo se okrenuti budućnosti tek kada lijeva opcija osudi komunističke zločine

Objavljeno

na

Intervju s povodom: Predstavljanje šest knjiga korespondencije F. Tuđmana u četvrtak u Zagrebu, piše O. Barišić/HKV.hr

Povod ovom razgovoru promocija je šest knjiga korespondencije prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, gdje je prikupljena arhivska građa nastala u vremenskom razdoblju od 1990. do 1999. Ona će se održati će se ovaj četvrtak, 26. veljače, u 18 sati u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a, Zagreb. Radi se, dakle, o vrlo opsežnom arhivskom materijalu. Možete li za naše čitatelje izdvojiti neke od posebno značajnih dokumenata, možda manje poznatih, a koji će ovom prilikom biti prvi put predstavljeni široj hrvatskoj javnosti?

Korespondencija prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa stranim državnicima objavljena je u šest svezaka, na 3600 stranica, a sadrži oko 1400 dokumenata. Dokumenti se objavljuju kao faksimili, tj. preslike izvornika. Dokumenti bez kojih je nemoguće proučavati, razumijevati i tumačiti ključne političke događaje. Zato će ta građa biti nezaobilazni izvor za sve domaće i strane istraživače i sve one koje zanima povijest nastanka Hrvatske od 1990. do 1999.

Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali i dvije je trećine na stranim jezicima – što znači da je jedna trećina dokumenata dostupna u prijevodu (manje je poznato da državnici pišu na službenom jeziku svoje zemlje a prijevod se pisma dostavlja „iz uljudnosti”). Najveći dio pisama između 412 korespondenata, prvi se put objavljuje. Svaka knjiga ima tematski predgovor, a u šestoj su knjizi svi ti pregovori objavljeni na engleskom jeziku – pa će ovaj niz od šest knjiga biti od važnosti i za strane istraživače i povjesničare. Predgovore su pisali akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo Lučić, dr. Ante Nazor, dr. Nikica Barić i ja.

Tko bi na promociji trebali biti govornici i na što biste Vi stavili naglasak same promocije?

Na promociji će u ime izdavača Hrvatskog instituta za povijest govoriti ravnateljica dr. Jasna Turkalj, a u ime Hrvatske sveučilišne naklade direktorica Anita Šikić. Akademik Davorin Rudolf, dr. Ivo Lučić i Josip Mihaljević govorit će kao pisci predgovora i urednici pojedinih knjiga.

Kao glavni urednik ove edicije govorit ću o motivima objavljivanja ovih dokumenata. Ima simbolike u tome da se Tuđmanov arhiv mogao objaviti tek sada kada se službena politika odrekla „detuđmanizacije”. Lijeva opcija zato što je bila na to prisiljena – oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču. Predsjednica Grabar Kitarović već je na inauguraciji najavila da će svoju politiku voditi na temeljima politike predsjednika Tuđmana. Kako sam u predgovoru pisao o načelima i odrednicama nacionalne strategije predsjednika Tuđmana, to ću podsjetiti na nekoliko njegovih prešućivanih i zaboravljenih mirovnih inicijativa koncem 1992. i 1993. – kako bihupozorio na činjenicu da je hrvatska službena politika pribjegavala vojnim operacijama tek onda kada su bile iscrpljene sve političke i diplomatske opcije.

U svezi arhivske građe vezane za prvoga hrvatskog predsjednika, naše bi čitatelje sigurno bi zanimalo i gdje se ona općenito čuva, koliko je adekvatno smještena, tko o njoj vodi brigu, kako se financira i je li u njoj pohranjeno sve što bi trebalo biti pohranjeno?

Kada je 2000. godine Mesić došao na Pantovčak on je dijelio odabranim novinarima dokumente iz arhive svoga prethodnika, kako je sam rekao „da
senzibilizira” javnost o kriminalnoj djelatnosti svojega prethodnika. Tada je po njegovu nalogu bez deklasifikacije i bez evidencije velika količina dokumenata izravno dana haškim istražiteljima i haškome Tužiteljstvu, sve sa ciljem da se podigne optužnica protiv predsjednika Tuđmana i hrvatske politike 1990-ih.

Trebalo je 5-6 godina da Vlada prisili Mesića kako bi arhivska građa Prvoga predsjednika završila u Hrvatskom državnom arhivu. Ako se ne varam u HDA je pohranjeno oko 2000 registratora te građe. Ta je arhivska građa samo iznimno dostupna istraživačima tako da se ne može decidirano tvrditi je li svešto bi trebalo biti tamo i pohranjeno. Nažalost, Hrvatska nema posebni zakon o postupanju s arhivom predsjednika države i o režimu korištenja takve građe.

Bez ikakve dvojbe, može se reći kako je u Hrvatskoj nakon 15 godina detuđmanizacije izborom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nastupio novi politički trenutak. Međutim, stječe se dojam kako se neki nikako ne mogu pomiriti s izbornim rezultatima, gotovo do razine njihovoga nepriznavanja. Ponašanje pojedinih dužnosnika iz vlasti, pri tome, krajnje je neprimjereno, osudili bismo se reći, na razini ulice. Kako to komentirate?

Politika „detuđmanizacije” koja se provodila od 2000. godine imala je za posljedicu ne samo odbacivanje politike pomirbe – politike koja je bila preduvjet zajedništva u stvaranju i obrani Hrvatske – nego i raskol na političkoj sceni. Paradoks je da su te unutarnje podjele danas očitije nego 1990-ih. To ide tako daleko da predsjednik Vlade otvoreno govori kako se ne želi sastati sa liderima oporbe, a sada ni s novom predsjednicom. Naknadno izlazi na površinu i da se Milanović nije sastajao ni sa Josipovićem.

Takva isključivost i netolerantnost samo potencira političku i gospodarsku krizu u kojoj se nalazimo već niz godina. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponudila je zajedništvo i domoljublje kao platformu suradnje sa svim političkim čimbenicima, ali očito to je neprihvatljivo aktualnoj koaliciji na vlasti. Ako se takvi odnosi nastave onda ćemo imati još gore odnose na političkoj sceni, slabije izglede za gospodarski oporavak – pa ćemo i dalje stagnirati a živjeti u iščekivanju parlamentarnih izbora kako bi se politička scena uljudila.

Dobar dio podjela u hrvatskom društvu izvodi se u skladu s krivotvorinama iz komunističkih vremena, pri čemu se potpuno krivo izjednačavao Brozov jugokomunistički pokret s hrvatskim antifašizmom. Sami ste nazočili prosvjednima Kruga za Trg, kojima se željelo ukazati na neodrživo stanje po kojem jedan od najljepših zagrebačkih trgova još uvijek nosi ime Josipa Broza Tita. Kako gledate na problem sa simbolima totalitarističkog komunističkog režima u Hrvatskoj? Kako to da netko može i danas, u 21. stoljeću, šutke prelaziti preko masovnih partizanskih/komunističkih zločina pri kraju i nakon 2. svjetskog rata?

Vijeće Europe i Parlament EU usvojili su nekoliko rezolucija o osudi totalitarnih režima, posebno komunističkoga totalitarnog režima. Takve je osude lijeva politička
opcija samo formalno pozdravila, ali nikada ih nije prihvatila a još manje implementirala. Zato se uporno skrivaju iza antifašizma, braneći komunistički režim i Tita. Treba podsjetiti da je Europska unija mogla nastati samo na ideji oprosta. Nema više kolektivnih političkih optužbi Njemačke, Italije, Španjolske za fašizam. To je stvar povijesti i osude totalitarnih ideologija a ne naroda.

Kod nas su još žive podjele iz Drugoga svjetskog rata te proizvodnja kolektivne krivnje, jer je lijeva opcija mentalno još uvijek baštinik svoje komunističke prošlosti. Zato nije spremna osuditi komunističke zločine, a niti priznati da postoji velika razlika između demokratskoga antifašizma i komunističkoga antifašizma. Tek onda kada lijeva opcija bude spremna osuditi komunističke zločine Hrvatska će postati „normalna” zemlja, moći će se okrenuti izazovima budućnosti.

Mediji su opširno izvještavali o odluci nove predsjednice o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. Kako komentirate taj njezin potez? Što treba modernoj Hrvatskoj?

Titova bista PantovcakNe znam je li donijeta konačna odluka o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. No, očita je polarizacija stavova u medijima o tome gdje je mjesto toj bisti. Lijeva politička opcija inzistira na njezinu ostanku jer da je Tito simbol antifašizma i zaslužan za povratak Istre, primorskih otoka, Zadra u sastav Hrvatske. Desna opcija je protiv biste na Pantovčaku jer traži osudu komunističkih zločina počinjenih nakon rata za vrijeme Tita. Premještaj Titove biste u muzej mogao bi sadržavati poruku da se Tito iz ideološke domene seli u povijest. Ali samo „mogao bi”.

Hrvatski Ustav poziva se i na antifašizam ali i na osudu komunističkog totalitarnog sustava. U Hrvatskoj nema zagovornika fašističke baštine ali ima pobornika komunističke baštine. Kako je izostala osuda komunističkih zločina i komunističkoga režima to je mjesto Titove biste i dalje političko pitanje. Sukob oko mjesta Titove biste bit će i nadalje točka razdora, gdje god ona bila, sve dok i u povijesnim udžbenicima ne bude mjesta za osudu komunizma i komunističkih zločina.

I za kraj, vratimo se još jednom Predsjedničinom pozivu na zajedništvo i jasnom odbijanju pojedinih struktura da do njega dođe. Naime, i pojedini istaknuti mediji objavljivali su komentare s ciljem potpunog relativiziranja njene konstruktivne uloge, manje-više, da Predsjednica može govoriti što god hoće ali da se ništa od toga ne će dogoditi. Time se, zapravo, podupire stanje po kojem bi trebalo biti normalno da iznad demokratskoga poretka u Republici Hrvatskoj postoji još netko. Do kada će sprega ovakvih medija i ovakve politike funkcionirati?

Kada bi bila točna teza da je uloga predsjednice države politički irelevantna – onda vjerojatno ne bi ni postojao problem njezinih susreta sa predsjednikom Vlade i ostalim vladinim dužnosnicima. No, očito tome nije tako.
Predsjednik države ima niz ovlasti u području međunarodnih odnosa, diplomacije, obrane, nacionalne sigurnosti itd. Ne samo na simboličkoj razini.Zbog svojega društvenog položaja i utjecaja predsjednica države djeluje kao integrativni čimbenik na političkoj sceni. Ta integrativna snaga daje joj važnu ulogu, a može u kriznim situacijama biti i presudna.

Nažalost, Milanović a priori odbija ne samo suradnju već i susret s predsjednicom Grabar Kitarović, jer on nije „licemjer”, budući da je „nije želio” za predsjednicu. Usput, davao je potporu Josipoviću u izbornoj kampanji, koji pak – kako se sada vidi – Milanovićanije želio. U tom kolopletu željenih i neželjenih odnosa pokazuje se uskogrudnost i egoističnost vladajuće koalicije, poglavito predsjednika Vlade. Ishodište njegova problema je što ne može priznati da je desna, a ne lijeva, politička opcija izbavila Hrvatsku iz totalitarnog jugoslavenskoga lonca i uvela demokraciju i demokratske standarde u Hrvatsku.

Nažalost, Milanović se ne želi ponašati prema tim standardima. U tome ima potporu mentalnih komunista koji čvrsto drže svoje dobro plaćene pozicije i u nizu medija. Oni mu daju potporu. Ako nekim čitateljima danas ta potpora ne čini sramotnom, za godinu-dvije svi će se čuditi kako je takvo njegovo ponašanje bilo moguće.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Goran Marić: Hrvatski je narod duboko ukorijenjen u povijest BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Ministar državne imovine Goran Marić u intervjuu za Večernji list BiH govorio je o ministarstvu kojemu je na čelu i svom radu, ali i o temama vezanima uz njegovu mladost u Hercegovini i život u Zagrebu.

Na pitanje o radnom vremenu ministra, Marić kaže kako ministar nema i ne može imati radno vrijeme.

„Stvar je to odgovornosti, odnosa i snage interesa da nešto napravite. Samo plivanje u poslovima resora državne imovine ne može osigurati učinkovitost obavljanja poslova. Kada je riječ o složenost ovog posla, o vlasništvu i imovini, može se pokrenuti čitava akademija… Osobno sam radio uvid u ideju te zaključio kako postoje razlozi za utemeljenje kolegija o temi država, imovina, identitet… To bi bio jedan novi dragocjeni aspekt integralnoga znanja o modernoj Hrvatskoj“, kaže ministar Marić i dodaje kako su upravo imovina i vlasništvo odredili narav političke orijentacije i ukupnih društvenih odnosa.

„U poslu osobno volim gledati cjelinu, kontekst, okolnosti, znakove, trenutačne fenomene, a najdublje sediment i uvjetovanost ukupnog stanja u Hrvatskoj. Slikovito rečeno, radim i kad spavam.”

Knjiga ministra Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“ govori o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i svemu što je do nje dovelo, a Marić kaže kako je motivacija za pisanje bio osjećaj duga prema Hrvatskoj iz kojega proizlazi dužnost da se taj slom ispravi.

„Sigurno je da aktualna Vlada ima uvide u realno stanje društva i gospodarstva. Iz toga se onda stvaraju mogućnosti povlačenja poteza. Nema brzopoteznoga i čudotvornog rješenja iako je često potrebno posegnuti i za ad hoc mjerama. Osobno sam sklon pratiti korelacije pojava i rezultata te poteze osnažiti zrelim odlukama i strategijama. Godina bilo koje vlade dovoljna je tek za identifikaciju, a i čitavi jedan mandat potreban je za pokazati bitne promjene“, kaže Marić o gospodarskoj slici Hrvatske.

Marić naglašava kako misli da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju.

Mjesec studeni je dio godine kada se cijela Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, ali je i mjesec kada se obilježava stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 1991. u Grudama je ustanovljena HZ Herceg Bosne, a okolnosti su tada bile neizvjesne i konfuzne za Hrvate u BiH, naglašava Goran Marić, rođeni Gruđanin.

„Kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH. Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas“, kaže Marić.

Hercegovačko tlo zamijenio je životom u Zagrebu, ali redovito odlazi u Grude i ističe kako dio tradicije nosi u sebi i nastoji ga osnažiti. Prošle je godine primio Večernjakov pečat „Naše gore list“ za koji kaže kako je dragocjeno priznanje.

„Ja to shvaćam kao uzvraćanje ljubavi za ljubav! Jer odlazak iz zavičaja, bez obzira na razloge, u čovjeku izaziva neki osjećaj krivnje. Trenutkom odlaska započinjemo sanjati povratak. Ali, povratak se često odgađa, kao i ispunjenje svakog čovjekova sna. Upravo na tom stvarnom i imaginarnom putu povratka šaljemo poruke kao otrgnuti list svojoj gori. A taj se list ničim ne da i ne može otrgnuti.“, kaže ministar državne imovine.

Na pitanje dolaze li bolji dani za hrvatski narod, Marić kaže:

„Kako bih se mogao smatrati ozbiljnim i odgovornim ako ne bih vjerovao u budućnost našeg naroda! Hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije odustajao. I kad je bio izložen povijesnim milenijskim dezintegracijama, a one su bile česte, nikad nije pristao ne bezuvjetnu pokorenost. Uvijek je znao sačuvati izlaze… I koliko god je ovo vrijeme kompleksno i konfuzno, njegov će um, i svjesni i nadahnuti kršćanski entitet, osigurati i sačuvati svoj suvereni misaoni i stvarni prostor. Bitno je pritom da u budućnost idemo bez antagonizama kao narod golemog povijesnog iskustva, razumno i u miru. Jer nikakvi sukobi ne vode dobru. Oni vraćaju povijest natrag, u stanje trajnog poraza i frustracija, a time u nenadoknadive gubitke. Jednako tako, ne možemo u budućnost kao narod s osjećajem manje vrijednosti, nego velikodušno u svom punom integritetu, u praktičnom i plodnom suglasju sa svojim okružjem. Mi smo narod povijesti, njezini sudionici, branitelji i graditelji. Unatoč podjelama, mehaničkim kroz velika iseljavanja, ideološkim i drugim instrumentalizacijama, sačuvali smo ime i njegovo značenje. Sačuvali smo taj instinkt, taj imunitet i memoriju. Upravo naša nas povijest može čuvati od pogrešaka, a osobito od amnezije. Devedesete su godine donijele odlučujuću autentičnost kao jamstvo za bolje dane koje spominjete. Ove činjenice zahtijevaju dostojne lidere, puninu mudrosti, orijentaciju i zajedništvo naroda.“

Sjećate li se toga istodobno i tužnog i ponosnog 18. studenoga 1991. godine i kakvi osjećaji danas naviru o tom danu?

– Vukovar je živi grad i živa stvarnost u bezbroj svojih pojava i izdanja. Kojeg god se sjetim, bilo njegovih ulica, njegovih institucija, ljudi, uvijek je to susret s njegovom dramom, slikama i poviješću, koju smo usvojili kao svoju. Ili drukčije, povijest Vukovara postala je povijest moderne Hrvatske, ali i povijest svakoga od nas.

To se najsnažnije pokazuje u mjesecu i vremenu koji su pred nama. Sami datum 18. studenoga 1991. godine – on se ne može zvati danom. To je drama, sinonim stradanja, sinonim pomračenja ljudske vrste, ali i paradigma njezina poraza. Kad već govorim o tome, osobno mislim da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju. Očito još nisu odrasle odgovornost i svijest o stvarima koje su same po sebi najveće istine o utemeljenju suverene Hrvatske. Nažalost, Hrvatska kao da još prohodava u prostorima svoje stvarnosti. I, što je nedvojbeno, Vukovar u tome nije osamljeno mjesto ni fenomen. A Dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne ima svoju emotivnu, ali i realnu političku uvjetovanost i percepciju. Stvaranje HZ Herceg Bosne u studenome 1991. u Grudama bezuvjetno je potrebno povezati s kontekstom zbivanja. Poznato je da bez nomenklature nema sadržaja, nema institucionalnoga integriteta koji uređuje i čuva odnose. Okolnosti u BiH u vrijeme uspostavljanja HZ Herceg Bosne bile su konfuzne i neizvjesne za Hrvate u BiH, a što su zbivanja ratnih devedesetih i potvrdila. A, kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH.

Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije
i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas.

Cijeli intervju pročitajte ovdje Večernji list BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari