Pratite nas

Razgovor

Miroslav Tuđman: Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Objavljeno

na

Foto: MORH / J. Kopi

Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom

Relativno kratko nakon posljednje vrlo zapažene knjige “Druga strana Rubikona” (2017.) prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objavio je još jedno zanimljivo djelo – prvu kritičku analizu iskonstruiranoga pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog poduhvata (ZZP) u svezi s presudom šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U povodu predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom, prof. dr. sc. Tuđmanom.

Kako ste došli na ideju da knjigu nazovete Haški krivolov?

Radni je naziv rukopisa bio Vrijeđanje pravde. No,tijekom razgovora s ljudima kojima je bio poznat sadržaj nametnuo se kao logičan naslov Haški krivolov. Naslov implicira ne samo da su nedužni ljudi „ulovljeni“ završili u Haagu, nego da su i Tužiteljstvo i suci kršili pravne norme i standarde, kako bi opravdali svoj „krivolov“.

U knjizi analizirate pravni institut ZZP u predmetu IT-04-74, odnosno šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Do kojih ste spoznaja u svezi s time došli i što se, gledajući iz današnje perspektive, htjelo sa ZZP-om?

U knjizi analiziram presudu u onome dijelu koji se odnosi na ciljeve ZZP-a. Šestorica Hrvata nisu ni optuženi da su osobno počinili zločin ili da su zapovjedili zločin, već da su mogli znati, ili da su imali informacije, kako su počinjeni neki zločini. Zato je Haški tribunal usvojio do tada nepostojeći institut ZZP-a, kako bi ih mogao optužiti. Već sama ta činjenica da se oni optužuju za ZZP, koji kao pravni institut nije postojao u vrijeme na koji se odnosi optužnica, pravno je neodrživa. Pogotovo jer to ima za posljedicu da i optužnica i presuda nužno poprimaju političku konotaciju i poruku. Svjedoci smo da Bošnjaci presudu tumače da je HZ HB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), odnosno HR HB jednako ZZP. Kad bi to bilo tako, onda su pripadnici ZZP-a i J. Cutiliero, C. Vance, D. Owen, T. Stoltenberg, odnosno i EU i VS UN-a.

Jeste li pretpostavljali na što sve u tom opsežnom poslu možete naići? Što Vas je najviše iznenadilo?

Po struci nisam pravnik. Možda su me zato najviše iznenadile činjenice da Raspravno vijeće nije htjelo prihvatiti kao dokaze one dokumente koji opovrgavaju optužnicu, a dokaze koji su tijekom 13 godina procesa prihvaćeni, a u suprotnosti su s optužnicom o ciljevima ZZP-a, ni Raspravno i  Žalbeno vijeće nije se u svojim presudama odredilo prema njima. Takvi su dokazi jednostavno  prešućeni. Također iznenađuje činjenica da se Tužiteljstvo koristilo dokazima do kojih je došlo na nelegalan način. Tužiteljstvo ICTY-a raspolagalo je s dokazima koji su u suprotnosti s optužnicom u predmetu IT-04-74, ali ih je odbilo uvesti i u ovaj predmet. Sve to čini optužnicu neutemeljenom, a presudu neodrživom.

Stavovi veleposlanika Galbraitha oprečni su lobistu Galbraithu

Tko su bili glavni svjedoci Tužiteljstva ICTY u čitavom konstruktu ZZP?

Glavni svjedoci Tužiteljstva o ciljevima ZZP-a su Robert Donia, Ciril Ribičič, veleposlanik Herbert Okun, Josip Manolić i veleposlanik Peter Galbraith. To su glavni svjedoci na koje se presuda poziva o ciljevima ZZP-a. Podrobno sam analizirao njihove izjave. Začuđuje s kojom su lakoćom ti svjedoci govorili o događajima i procesima o kojima su tako malo znali. Osim toga, njihove su izjave međusobno kontradiktorne i u pravilu bez poznavanja osnovnih političkih i povijesnih činjenica.

U početku knjige, u glavi – Vijeđanje pravde, bavite se presudom i samoubojstvom generala Praljka. Tko su oni koji će ga nositi na savjesti jer su vehementno odbacili njegovu obranu, koju je sam nazvao „Arhimed-Praljkov zakon”?

General Praljak je svjedočio na sudu tri mjeseca. Svjedočio je 12 posto od ukupnoga vremena zasjedanja Raspravnoga vijeća. Ništa nije skrivao, nije glumio gubitak pamćenja, na sva je pitanja imao izravne i otvorene odgovore. Očekivao je poštenu i pravednu presudu. Nije je dobio i zadnje su mu riječi bile: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu“. Ne znam imaju li tužitelji i suci Raspravnoga i Žalbenoga vijeća savjest. Vjerojatno će odbacivati svoju odgovornost, ili skrivati se iza direktiva po kojima su radili. Na to ukazuje i činjenica da su neki suci i tužitelji dolazili nakon izrečene presude u Sarajevo i Mostar po priznanja koja su im uručivali Bošnjaci. Upravo zbog takvoga ponašanja tužitelja i sudaca, koje bi u nekim uređenim pravnim sustavima bilo dostatni razlog za preispitivanje presude, naša nas savjest prema šestorici i posebno prema Praljku obvezuje da se izborimo za istinu i pravdu.

Manolićevo svjedočenje obradili ste u posebnome poglavlju “Judin poljubac”. U kršćanstvu je taj poljubac simbol izdaje. Što je Josipa Manolića motiviralo da se pred Haškim sudom na taj način postavi spram prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Manolića je pregazilo vrijeme već početkom 1990-ih. On je išao rušiti predsjednika Tuđmana 1994., a kada nije uspio, pokušao je to „zaboraviti“. U vrijeme detuđmanizacije pojavio se kao svjedok u Haagu. Potvrdio je sve što je tužitelj Kenneth Scott od njega tražio, a potom i što je obrana tražila. Odvjetnik Karnavas otvoreno mu je rekao „da laže u zapisnik“. Manolić je u sudnici izravno optužio šestoricu da bi odmah potom tvrdio da on to nije rekao. Vjerujem da metafora s Judom dobro opisuje Manolićevo ponašanje, kojemu su negativne strasti zamračile potrebu da iznese činjenice i istinu.

Nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith jedan je od onih koji je podupro tezu Tužiteljstva o ZZP-u. Je li to bio rezultat tadašnjih pogleda američke politike, ili je to bila njegova osobna “dionica”?

Peter Galbraith došao je u lipnju 1993. za američkoga veleposlanika u Hrvatsku. Slijepo je slijedio direktive State Departmenta do te mjere da je došao u sukob s djelatnicima svojega veleposlanstva koji su radili za CIA-u i Pentagon. Bez znanja o realnim odnosima i bez diplomatskoga iskustva, smatrao je da će svojim medijskim nastupima, s kojima se hvalio i u Haagu, odigrati ključnu političku ulogu. Vjerujem da je njegov osobni angažman bio i veći od očekivanja službenoga Washingtona. To dokazuje i ono što je tijekom njegova svjedočenja rečeno: Galbraith je kao lobist Kurda u Iraku zagovarao njihovu autonomiju preciznijom argumentacijom nego što je HZ HB tražila od Sarajeva. Stavovi veleposlanika Galbraitha i lobista Galbraitha potpuno su oprečni.

Izdvojeno mišljenje suca Antonettija na 500 stranica

U široj hrvatskoj javnosti manje je poznato kako je jedan od eksperata kojeg je forsiralo Tužiteljstvo u konstruiranju ZZP-a bio Ciril Ribičić. U osnovnim crtama kako se “proslavio” taj slovenski ustavno-pravni stručnjak?

Ciril Ribičič napisao je svoju „Ustavnopravnu analizu formiranja i djelovanja HZ H(R)B“ već 1999. godine, a na zahtjev tužitelja u predmetu Kordić i Čerkez. Od tužiteljice Susan Somers dobio je predsjednički transkript od 27.12.1991. (razgovor predsjednika Tuđmana s delegacijom HZ HB). Taj transkript koji je nelegalno završio u Haagu, Ribičiču je bio dovoljan da i 2007. potvrdi sve što je od njega Tužiteljstvo očekivalo. Kada je svjedočio u predmetu protiv šestorice rekao je 2007. da ništa ne bi mijenjao. Svoje je svjedočenje objavio već u formi knjige 2000. pod naslovom „Geneza jedne zablude“, a hvali se da je ponosan što su predgovore toj knjizi napisali Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Na sudu je predstavljen kao ustavnopravni stručnjak, tražio da ga se oslovljava sa profesore, ali ostao je ono što je bio: (bivši) predsjednik SK Slovenije, nespreman priznati pravo i drugim narodima bivše Jugoslavije na slobodu i demokraciju.

Više manje sva svjedočenja u predmetu IT-04-74 koje je pripremilo Tužiteljstvo, Haški je sud prihvaćao vrlo benevolentno. Druga, koje je predlagala obrana, među njima i svjedočenje generala Kleina, odbacivana su. Kakav je to Sud kojem nisu bile problem ni krivotvorine, ako su se uklapale u zadani koncept?

Raspravno i Žalbeno vijeće nisu razmotrili izjavu J.P. Kleina da je Izetbegović nudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, nisu prihvatili „tajni“ sporazum (14.9.1993) Tuđman-Izetbegović o federaciji hrvatske i bošnjačke republike (prema Owen-Stoltenbergovom planu) u konfederaciji s Hrvatskom, nisu prihvatili ni jedan dokaz Islamska deklaracijao napadnim operacijama Armije BiH i etničkom čišćenju Hrvata u srednjoj Bosni; nisu prihvatili Islamsku deklaraciju kao dokaz političkih ciljeva Alije Izetbegovića, nisu prihvatili ciljeve i zločine mudžahedina u BiH; potpuno su zanemarili humanitarnu i vojnu pomoć Hrvatske Muslimanima i Armiji BiH itd… Jedino je predsjednik Raspravnoga vijeća sudac Antonetti bio protiv takvog odnosa prema dokumentima i dokazima, i u svojem izdvojenom mišljenju na 500 stranica odbacio je optužnicu koja je građena na institutu ZZP-a. Međutim ostao je nadglasan sa 2: 1.

U knjizi navodite kako je Alija Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisao “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” kojom pristaje da se Republika Srpska može izdvojiti iz BiH. S druge strane hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nudio je Hercegovinu, što je on odbacio. Kakvu je BiH zamišljao autor Islamske deklaracije?

Alija Izetbegović nikada se nije odrekao Islamske deklaracije u kojoj je iznio svoju političku filozofiju i ciljeve svojega, tj. muslimanskoga političkog programa. On je samo radi međunarodne zajednice (MZ) zagovarao „građansku državu“, međutim ni u teoriji ni u praksi nije htio priznati konstitutivnim narodima BiH, dakle Hrvatima i Srbima, pravo na suverenost i ravnopravnost. Smatrao je da je nacija izmišljotina kojom Zapad želi kolonizirati i razjediniti islamski svijet. Zato je bio protiv „etničke“ podjele BiH. Nikada nije govorio o tronacionalnoj BiH. Potpisivao je sve mirovne planove međunarodne zajednice za ustavno rješenje BiH, ali nikada nije imao namjeru pristati na federalni ustroj BiH, bilo ustroj na kantone, provincije ili republike. Nikada nije htio ustrojiti zajedničko zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije BiH iako je potpisao pet, šest sporazuma o tome. Sve do srpnja 1995., dakle tek nakon Srebrenice potpisao je vojni savez sa Hrvatskom.

HVO je spasio BiH i Hrvatsku    

Ako međunarodna zajednica ima negativan stav o HZ Herceg-Bosni, zašto je prihvatila Republiku Srpsku. Zna li uopće što će s BiH?

Bošnjačka politika tvrdi da je međunarodna zajednica imala negativan stav o HZ HB. Europski mirovni planovi zagovarali su teritorijalno razgraničenje BiH koje polazi od ustroja kantona, provincija i republika prema nacionalnom kriteriju. Na toj je osnovi priznata RS i na toj je osnovi potpisan Washingtonski sporazum, kao federacija hrvatske i bošnjačke republike re-organizirane u deset kantona. Do takvih rješenja se došlo 1994. i 1995. primarno zbog kompromisa američke politike, s jedne strane, te interesa britanske i francuske politike s druge strane. Ravnopravnost i interesi Hrvata u Federaciji trebali su biti zajamčeni postojanjem Doma naroda te posebnim odnosima Federacije (odnosno BiH) s Republikom Hrvatskom.

Godišnjica osnivanja HZ Herceg-Bosne, zbog istog nadnevka u sjeni je velike hrvatske ratne rane nastale srbijanskim razaranjem i okupacijom Vukovara. Treba li snažnije obilježavati osnivanje te zajednice?

Potrebno je podsjetiti da do formiranja HZ HB 18. studenog 1991. nije došlo slučajno, nego kao odgovor na okupaciju i razaranje Vukovara. Taj je datum i onda bio snažna poruka da će se Hrvati boriti protiv agresije te da sami žele odlučivati o svojoj sudbini. HVO je spasio ne samo BiH od totalne okupacije, nego je početkom 1992. spriječio prodor jugo-komunističke armije prema Splitu i Zadru. Taj datum i danas je poruka i muslimanskome hegemonizmu i srpskome secesionizmu da bez Hrvata kao ravnopravnoga konstitutivnoga i suverenoga naroda u BiH, BiH nema budućnost. Bez Hrvata kao ravnopravnoga političkoga čimbenika BiH će se raspasti.

Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Kakvi se zadatci nameću pred hrvatskom državnom vlašću nakon ove opsežne i sustavne analize – Haški krivolov?

Haški krivolov analiza je presude IT-04-74. Knjiga se ne bavi političkim programima ili analizom političkih prilika u BiH danas. No, čitatelji mogu lako doći do zaključka. Presuda je neodrživa, a zločini koji su počinjeni krivo su adresirani na optuženu šestoricu. Hrvatska državna politika, pak, mora zagovarati da BiH, ako želi pristupiti euroatlantskim integracijama, mora osigurati punu ravnopravnost i sigurnost hrvatskome narodu u BiH.

Postoji li mogućnost da se knjiga prevede na engleski, odnosno kad smo kod toga je li netko pokazao interes za prijevod Vaše posljednje knjige Druga strana Rubikona?

Na žalost, hrvatska službena politika nema sustavnu politiku prezentiranja znanstvenih publikacija međunarodnoj javnosti. Bilo bi normalno i poželjno da se svake godine objavi nekoliko knjiga na engleskom i drugim jezicima, koje bi na znanstveni, a to znači argumentirani i objektivni način prezentirale događaje i povijest nastanka hrvatske države, Domovinskoga rata, politiku prema BiH itd. Sada je međunarodna znanstvena javnost uskraćena za takve knjige, tiskaju se krivotvorine ili pristrane rasprave autora kojima istina nije na prvome mjestu. Ako se to promijeni, možda će biti interesa i za ove knjige o kojima govorimo.

Sud nije utvrdio tko je srušio Stari most u Mostaru

U knjizi ne spominjete rušenje Staroga mosta u Mostaru za koje iz godine u godinu bošnjačka strana uporno optužuje HVO. Što je Haški sud s tim u svezi odlučio?

Bez obzira na to što se u knjizi tim pitanjem ne bavim, smatram ga važnim. Haški sud odbio je utvrditi tko je srušio most. Prihvatio je gledište da je most bio legitimni vojni cilj. Tako je ostao “i vuk sit i koza cijela”.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Petir: ‘Metode koje se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti’

Objavljeno

na

Objavio

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime”, ističe u razgovoru za Narod.hr Marijana Petir, bivša hrvatska eurozastupnica i bivša članica HSS-a.

Na skandaloznu izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka da UDBA u 45 godina nije ubila dovoljno ljudi odmah ste reagirali tražeći njegovu ostavku. Sada vaš primjer slijede ugledni članovi HSS-a i sve više organizacija na terenu. Ima li šanse da Beljak napokon ode?

Krešo Beljak i dalje obnaša sve političke dužnosti nakon što je pozvao na egzekuciju političkih neistomišljenika i izrazio žaljenje jer UDBA nije pobila više hrvatskih emigranata. On je sramota hrvatske politike i jedino normalno bi bilo da podnese ostavku na sve političke dužnosti. To je ono što sam zatražila od njega a sada se mom zahtjevu priključuje sve više dužnosnika i organizacija HSS-a. Ovo nije prva njegova izjava kojom je skandalizirao hrvatsku javnost no sada su napokon članovi HSS-a počeli reagirati jer Beljak iznosi teze koje su u dubokoj protivštini s onim što članstvo HSS-a misli, živi i osjeća. Članovi su mu još nekako prešli preko toga što je izgubio sve izbore do sada od parlamentarnih, lokalnih do europarlamentarnih ali mu ne mogu preći preko toga da promiče ideju ubijanja neistomišljenika, posebice kada znamo da je HSS od komunista bio prognan iz domovine te su i tadašnji čelnici HSS-a bili politički emigranti koje je UDBA progonila i ubijala.

Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine Beljak je na press konferenciji suspendirao vas i drugih 100 dužnosnika HSS-a. Većina suspendiranih napustila je u međuvremenu HSS, vi ste ostali kao posljednja no onda ste 2017. godine izbačeni ste iz HSS-a. Tada nije bilo neke veće reakcije no Beljak se sada obračunava i s onima koji su ga podržali i želi utišati bilo koji glas oporbe. Jučer je poslao proglas županijskim organizacijama da discipliniraju članstvo jer će inače biti poduzete stegovne mjere protiv onih koji to ne učine.

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime.

Beljak je poduzeo niz nedemokratskih i protustatutarnih aktivnosti kako bi eliminirao sve svoje neistomišljenike i protukandidate i kako bi ostao na čelu HSS-a, iako je svima posve jasno da on svojom ideologijom, svojim vrijednostima, prošlošću, ali i sadašnjošću s pravim članovima HSS-a i s naukom braće Radić ne dijeli ništa. Vidljivo je iz svakog njegovog poteza da on HSS želi odmaknuti od temeljnih vrijednosti HSS-a i onog što HSS u svojoj biti jest: demokršćanska i pučka stranka. Svi oni koji podržavaju ovakvu politiku Kreše Beljaka preuzimaju odgovornost za uništavanje jedne od najstarijih stranaka u Hrvatskoj a slanje proglasa da članovi ne smiju misliti, govoriti i djelovati po vlastitoj savjesti samo pokazuje da je riječ o komunističkom mentalitetu vodstva stranke kojem je demokracija nepoznat pojam.

U kojem smjeru danas ide HSS i što se može poduzeti?

HSS kako su ga dizajnirali braća Radić i oplemenio Vladko Maček bio je i ostao moj politički izbor no nažalost današnji HSS pod upravljanjem Kreše Beljaka nema nikakvog doticaja s tim pravim HSS-om. Na društvenim mrežama možete vidjeti da sve više članova javno optužuje Beljaka da je proveo „genocid“ u HSS-u. Ovako loše stanje u stranci nije bilo nikada. HSS nema politiku, a predsjednik kada i istupi u javnosti, bolje bi bilo da ne govori ništa jer samo sramoti članstvo. Nije ispunio niti jedno obećanje koje je dao kada je izabran za predsjednika HSS-a. HSS danas ne uništavaju druge stranke već je uništava njeno vodstvo. Ako se takva politika nastavi, veoma brzo Hrvatske seljačke stranke neće biti. Sa kolegama sam poduzela sve zakonom propisane aktivnosti kako bih spasili stranku jer nisam odustala od borbe za HSS ali na nasilje nisam željela odgovoriti nasiljem već sam koristila sve dostupne pravne mehanizme kako bih dokazala što je istina. Ja i dalje živim i djelujem po Radićevim i Mačekovim načelima u koja duboko vjerujem i na kojima sam odgajana i vjerujem da je isto tako s većinom članova HSS-a, kazala je Petir u razgovoru za Narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari