Pratite nas

Razgovor

Miroslav Tuđman: Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Objavljeno

na

Foto: MORH / J. Kopi

Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom

Relativno kratko nakon posljednje vrlo zapažene knjige “Druga strana Rubikona” (2017.) prof. dr. sc. Miroslav Tuđman objavio je još jedno zanimljivo djelo – prvu kritičku analizu iskonstruiranoga pravnog instituta zajedničkoga zločinačkog poduhvata (ZZP) u svezi s presudom šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U povodu predstavljanja knjige razgovarali smo s autorom, prof. dr. sc. Tuđmanom.

Kako ste došli na ideju da knjigu nazovete Haški krivolov?

Radni je naziv rukopisa bio Vrijeđanje pravde. No,tijekom razgovora s ljudima kojima je bio poznat sadržaj nametnuo se kao logičan naslov Haški krivolov. Naslov implicira ne samo da su nedužni ljudi „ulovljeni“ završili u Haagu, nego da su i Tužiteljstvo i suci kršili pravne norme i standarde, kako bi opravdali svoj „krivolov“.

U knjizi analizirate pravni institut ZZP u predmetu IT-04-74, odnosno šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Do kojih ste spoznaja u svezi s time došli i što se, gledajući iz današnje perspektive, htjelo sa ZZP-om?

U knjizi analiziram presudu u onome dijelu koji se odnosi na ciljeve ZZP-a. Šestorica Hrvata nisu ni optuženi da su osobno počinili zločin ili da su zapovjedili zločin, već da su mogli znati, ili da su imali informacije, kako su počinjeni neki zločini. Zato je Haški tribunal usvojio do tada nepostojeći institut ZZP-a, kako bi ih mogao optužiti. Već sama ta činjenica da se oni optužuju za ZZP, koji kao pravni institut nije postojao u vrijeme na koji se odnosi optužnica, pravno je neodrživa. Pogotovo jer to ima za posljedicu da i optužnica i presuda nužno poprimaju političku konotaciju i poruku. Svjedoci smo da Bošnjaci presudu tumače da je HZ HB (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna), odnosno HR HB jednako ZZP. Kad bi to bilo tako, onda su pripadnici ZZP-a i J. Cutiliero, C. Vance, D. Owen, T. Stoltenberg, odnosno i EU i VS UN-a.

Jeste li pretpostavljali na što sve u tom opsežnom poslu možete naići? Što Vas je najviše iznenadilo?

Po struci nisam pravnik. Možda su me zato najviše iznenadile činjenice da Raspravno vijeće nije htjelo prihvatiti kao dokaze one dokumente koji opovrgavaju optužnicu, a dokaze koji su tijekom 13 godina procesa prihvaćeni, a u suprotnosti su s optužnicom o ciljevima ZZP-a, ni Raspravno i  Žalbeno vijeće nije se u svojim presudama odredilo prema njima. Takvi su dokazi jednostavno  prešućeni. Također iznenađuje činjenica da se Tužiteljstvo koristilo dokazima do kojih je došlo na nelegalan način. Tužiteljstvo ICTY-a raspolagalo je s dokazima koji su u suprotnosti s optužnicom u predmetu IT-04-74, ali ih je odbilo uvesti i u ovaj predmet. Sve to čini optužnicu neutemeljenom, a presudu neodrživom.

Stavovi veleposlanika Galbraitha oprečni su lobistu Galbraithu

Tko su bili glavni svjedoci Tužiteljstva ICTY u čitavom konstruktu ZZP?

Glavni svjedoci Tužiteljstva o ciljevima ZZP-a su Robert Donia, Ciril Ribičič, veleposlanik Herbert Okun, Josip Manolić i veleposlanik Peter Galbraith. To su glavni svjedoci na koje se presuda poziva o ciljevima ZZP-a. Podrobno sam analizirao njihove izjave. Začuđuje s kojom su lakoćom ti svjedoci govorili o događajima i procesima o kojima su tako malo znali. Osim toga, njihove su izjave međusobno kontradiktorne i u pravilu bez poznavanja osnovnih političkih i povijesnih činjenica.

U početku knjige, u glavi – Vijeđanje pravde, bavite se presudom i samoubojstvom generala Praljka. Tko su oni koji će ga nositi na savjesti jer su vehementno odbacili njegovu obranu, koju je sam nazvao „Arhimed-Praljkov zakon”?

General Praljak je svjedočio na sudu tri mjeseca. Svjedočio je 12 posto od ukupnoga vremena zasjedanja Raspravnoga vijeća. Ništa nije skrivao, nije glumio gubitak pamćenja, na sva je pitanja imao izravne i otvorene odgovore. Očekivao je poštenu i pravednu presudu. Nije je dobio i zadnje su mu riječi bile: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu“. Ne znam imaju li tužitelji i suci Raspravnoga i Žalbenoga vijeća savjest. Vjerojatno će odbacivati svoju odgovornost, ili skrivati se iza direktiva po kojima su radili. Na to ukazuje i činjenica da su neki suci i tužitelji dolazili nakon izrečene presude u Sarajevo i Mostar po priznanja koja su im uručivali Bošnjaci. Upravo zbog takvoga ponašanja tužitelja i sudaca, koje bi u nekim uređenim pravnim sustavima bilo dostatni razlog za preispitivanje presude, naša nas savjest prema šestorici i posebno prema Praljku obvezuje da se izborimo za istinu i pravdu.

Manolićevo svjedočenje obradili ste u posebnome poglavlju “Judin poljubac”. U kršćanstvu je taj poljubac simbol izdaje. Što je Josipa Manolića motiviralo da se pred Haškim sudom na taj način postavi spram prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana?

Manolića je pregazilo vrijeme već početkom 1990-ih. On je išao rušiti predsjednika Tuđmana 1994., a kada nije uspio, pokušao je to „zaboraviti“. U vrijeme detuđmanizacije pojavio se kao svjedok u Haagu. Potvrdio je sve što je tužitelj Kenneth Scott od njega tražio, a potom i što je obrana tražila. Odvjetnik Karnavas otvoreno mu je rekao „da laže u zapisnik“. Manolić je u sudnici izravno optužio šestoricu da bi odmah potom tvrdio da on to nije rekao. Vjerujem da metafora s Judom dobro opisuje Manolićevo ponašanje, kojemu su negativne strasti zamračile potrebu da iznese činjenice i istinu.

Nekadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith jedan je od onih koji je podupro tezu Tužiteljstva o ZZP-u. Je li to bio rezultat tadašnjih pogleda američke politike, ili je to bila njegova osobna “dionica”?

Peter Galbraith došao je u lipnju 1993. za američkoga veleposlanika u Hrvatsku. Slijepo je slijedio direktive State Departmenta do te mjere da je došao u sukob s djelatnicima svojega veleposlanstva koji su radili za CIA-u i Pentagon. Bez znanja o realnim odnosima i bez diplomatskoga iskustva, smatrao je da će svojim medijskim nastupima, s kojima se hvalio i u Haagu, odigrati ključnu političku ulogu. Vjerujem da je njegov osobni angažman bio i veći od očekivanja službenoga Washingtona. To dokazuje i ono što je tijekom njegova svjedočenja rečeno: Galbraith je kao lobist Kurda u Iraku zagovarao njihovu autonomiju preciznijom argumentacijom nego što je HZ HB tražila od Sarajeva. Stavovi veleposlanika Galbraitha i lobista Galbraitha potpuno su oprečni.

Izdvojeno mišljenje suca Antonettija na 500 stranica

U široj hrvatskoj javnosti manje je poznato kako je jedan od eksperata kojeg je forsiralo Tužiteljstvo u konstruiranju ZZP-a bio Ciril Ribičić. U osnovnim crtama kako se “proslavio” taj slovenski ustavno-pravni stručnjak?

Ciril Ribičič napisao je svoju „Ustavnopravnu analizu formiranja i djelovanja HZ H(R)B“ već 1999. godine, a na zahtjev tužitelja u predmetu Kordić i Čerkez. Od tužiteljice Susan Somers dobio je predsjednički transkript od 27.12.1991. (razgovor predsjednika Tuđmana s delegacijom HZ HB). Taj transkript koji je nelegalno završio u Haagu, Ribičiču je bio dovoljan da i 2007. potvrdi sve što je od njega Tužiteljstvo očekivalo. Kada je svjedočio u predmetu protiv šestorice rekao je 2007. da ništa ne bi mijenjao. Svoje je svjedočenje objavio već u formi knjige 2000. pod naslovom „Geneza jedne zablude“, a hvali se da je ponosan što su predgovore toj knjizi napisali Stjepan Mesić i Alija Izetbegović. Na sudu je predstavljen kao ustavnopravni stručnjak, tražio da ga se oslovljava sa profesore, ali ostao je ono što je bio: (bivši) predsjednik SK Slovenije, nespreman priznati pravo i drugim narodima bivše Jugoslavije na slobodu i demokraciju.

Više manje sva svjedočenja u predmetu IT-04-74 koje je pripremilo Tužiteljstvo, Haški je sud prihvaćao vrlo benevolentno. Druga, koje je predlagala obrana, među njima i svjedočenje generala Kleina, odbacivana su. Kakav je to Sud kojem nisu bile problem ni krivotvorine, ako su se uklapale u zadani koncept?

Raspravno i Žalbeno vijeće nisu razmotrili izjavu J.P. Kleina da je Izetbegović nudio predsjedniku Tuđmanu pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, nisu prihvatili „tajni“ sporazum (14.9.1993) Tuđman-Izetbegović o federaciji hrvatske i bošnjačke republike (prema Owen-Stoltenbergovom planu) u konfederaciji s Hrvatskom, nisu prihvatili ni jedan dokaz Islamska deklaracijao napadnim operacijama Armije BiH i etničkom čišćenju Hrvata u srednjoj Bosni; nisu prihvatili Islamsku deklaraciju kao dokaz političkih ciljeva Alije Izetbegovića, nisu prihvatili ciljeve i zločine mudžahedina u BiH; potpuno su zanemarili humanitarnu i vojnu pomoć Hrvatske Muslimanima i Armiji BiH itd… Jedino je predsjednik Raspravnoga vijeća sudac Antonetti bio protiv takvog odnosa prema dokumentima i dokazima, i u svojem izdvojenom mišljenju na 500 stranica odbacio je optužnicu koja je građena na institutu ZZP-a. Međutim ostao je nadglasan sa 2: 1.

U knjizi navodite kako je Alija Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisao “zajedničku srpsko-muslimansku deklaraciju” kojom pristaje da se Republika Srpska može izdvojiti iz BiH. S druge strane hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nudio je Hercegovinu, što je on odbacio. Kakvu je BiH zamišljao autor Islamske deklaracije?

Alija Izetbegović nikada se nije odrekao Islamske deklaracije u kojoj je iznio svoju političku filozofiju i ciljeve svojega, tj. muslimanskoga političkog programa. On je samo radi međunarodne zajednice (MZ) zagovarao „građansku državu“, međutim ni u teoriji ni u praksi nije htio priznati konstitutivnim narodima BiH, dakle Hrvatima i Srbima, pravo na suverenost i ravnopravnost. Smatrao je da je nacija izmišljotina kojom Zapad želi kolonizirati i razjediniti islamski svijet. Zato je bio protiv „etničke“ podjele BiH. Nikada nije govorio o tronacionalnoj BiH. Potpisivao je sve mirovne planove međunarodne zajednice za ustavno rješenje BiH, ali nikada nije imao namjeru pristati na federalni ustroj BiH, bilo ustroj na kantone, provincije ili republike. Nikada nije htio ustrojiti zajedničko zapovjedništvo Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) i Armije BiH iako je potpisao pet, šest sporazuma o tome. Sve do srpnja 1995., dakle tek nakon Srebrenice potpisao je vojni savez sa Hrvatskom.

HVO je spasio BiH i Hrvatsku    

Ako međunarodna zajednica ima negativan stav o HZ Herceg-Bosni, zašto je prihvatila Republiku Srpsku. Zna li uopće što će s BiH?

Bošnjačka politika tvrdi da je međunarodna zajednica imala negativan stav o HZ HB. Europski mirovni planovi zagovarali su teritorijalno razgraničenje BiH koje polazi od ustroja kantona, provincija i republika prema nacionalnom kriteriju. Na toj je osnovi priznata RS i na toj je osnovi potpisan Washingtonski sporazum, kao federacija hrvatske i bošnjačke republike re-organizirane u deset kantona. Do takvih rješenja se došlo 1994. i 1995. primarno zbog kompromisa američke politike, s jedne strane, te interesa britanske i francuske politike s druge strane. Ravnopravnost i interesi Hrvata u Federaciji trebali su biti zajamčeni postojanjem Doma naroda te posebnim odnosima Federacije (odnosno BiH) s Republikom Hrvatskom.

Godišnjica osnivanja HZ Herceg-Bosne, zbog istog nadnevka u sjeni je velike hrvatske ratne rane nastale srbijanskim razaranjem i okupacijom Vukovara. Treba li snažnije obilježavati osnivanje te zajednice?

Potrebno je podsjetiti da do formiranja HZ HB 18. studenog 1991. nije došlo slučajno, nego kao odgovor na okupaciju i razaranje Vukovara. Taj je datum i onda bio snažna poruka da će se Hrvati boriti protiv agresije te da sami žele odlučivati o svojoj sudbini. HVO je spasio ne samo BiH od totalne okupacije, nego je početkom 1992. spriječio prodor jugo-komunističke armije prema Splitu i Zadru. Taj datum i danas je poruka i muslimanskome hegemonizmu i srpskome secesionizmu da bez Hrvata kao ravnopravnoga konstitutivnoga i suverenoga naroda u BiH, BiH nema budućnost. Bez Hrvata kao ravnopravnoga političkoga čimbenika BiH će se raspasti.

Nema spasa za BiH ako ne bude ravnopravnosti Hrvata

Kakvi se zadatci nameću pred hrvatskom državnom vlašću nakon ove opsežne i sustavne analize – Haški krivolov?

Haški krivolov analiza je presude IT-04-74. Knjiga se ne bavi političkim programima ili analizom političkih prilika u BiH danas. No, čitatelji mogu lako doći do zaključka. Presuda je neodrživa, a zločini koji su počinjeni krivo su adresirani na optuženu šestoricu. Hrvatska državna politika, pak, mora zagovarati da BiH, ako želi pristupiti euroatlantskim integracijama, mora osigurati punu ravnopravnost i sigurnost hrvatskome narodu u BiH.

Postoji li mogućnost da se knjiga prevede na engleski, odnosno kad smo kod toga je li netko pokazao interes za prijevod Vaše posljednje knjige Druga strana Rubikona?

Na žalost, hrvatska službena politika nema sustavnu politiku prezentiranja znanstvenih publikacija međunarodnoj javnosti. Bilo bi normalno i poželjno da se svake godine objavi nekoliko knjiga na engleskom i drugim jezicima, koje bi na znanstveni, a to znači argumentirani i objektivni način prezentirale događaje i povijest nastanka hrvatske države, Domovinskoga rata, politiku prema BiH itd. Sada je međunarodna znanstvena javnost uskraćena za takve knjige, tiskaju se krivotvorine ili pristrane rasprave autora kojima istina nije na prvome mjestu. Ako se to promijeni, možda će biti interesa i za ove knjige o kojima govorimo.

Sud nije utvrdio tko je srušio Stari most u Mostaru

U knjizi ne spominjete rušenje Staroga mosta u Mostaru za koje iz godine u godinu bošnjačka strana uporno optužuje HVO. Što je Haški sud s tim u svezi odlučio?

Bez obzira na to što se u knjizi tim pitanjem ne bavim, smatram ga važnim. Haški sud odbio je utvrditi tko je srušio most. Prihvatio je gledište da je most bio legitimni vojni cilj. Tako je ostao “i vuk sit i koza cijela”.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Dr. Vesna Bosanac: Vjerujte u svoju Domovinu

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavković s dr. Vesnom Bosanac, simbolom Grada Vukovara

Dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice, u najtežim ratnim trenucima ovoga grada,  postala je simbol  junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je krajem srpnja 1991. Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broj bombi i razaranjima, projektilima, granatama…

Dva dana nakon okupacije grada srpski četnici  odveli su je u logor, u Sremsku Mitrovicu, u Srbiju. Tamo su je ispitivali  oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991. Prvom prigodom vratila se u svoj grad, u svoju bolnicu, ponovno na rukovodeću funkciju. Nije joj ni tada bilo lako, relativno često su je sputavali, pa čak i sudski progonili. Ona je sve to izdržala. Zahvaljujući i njezinu  iznimnom angažmanu  ova je bolnica obnovljena, a u njoj još samo ratni muzej podsjeća na strahote kroz koje su prošli mnogi Vukovarci, koji su se liječili ili tražili spas od zlotvora koji nisu imali milosti ni prema bolesnicima, odnosno zdravstvenim ustanovama.

Iznimna mi je čast što je u dvorištu ove legendarne bolnice postavljen i čvrsto stoji Spomen križ na sve hrvatske nevine žrtve, koji je podignut na moju inicijativu – Da se ne zaboravi.

Pored toga, uredio sam i priredio njezinu knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.

Ova žena, junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još uvijek radi, ne da se…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

– U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen je i Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

– Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

– Kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

– Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

– Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, prije svega je potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

– Imate pravo. O ratnom Vukovaru, ali i o onom što se tu događa tijekom godine, uglavnom se više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

– O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

– Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

– Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

– Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

– Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

– Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

– Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

– Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

– Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

– Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo puno vremena za slavlje, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u večerašnjem HRT-ovom Dnevniku, najavivši između ostalog smanjenje broja ministarstava.

Plenković je rekao da je slavlje nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora na kojima je HDZ odnio uvjerljivu pobjedu bilo kratko – opustili su se, ali u okvirima disciplinirane mineralne i obične vode.

– Nemamo mi puno vremena za slavlje. Ima puno ljudi koji traže od Vlade i Sabora da djeluje, rekao je Plenković, koji je ranije danas objavio da imaju potporu 76 zastupnika za parlamentarnu većinu.

Plenković je u Dnevniku rekao da su od zastupnika manjina, Reformista i HNS-a dobili načelnu potporu, ali da nije bilo razgovora o sastavu Vlade u smislu kadrova ili resora. Na pitanje hoće li smanjivati broj ministarstava odgovorio je potvrdno.

– To smo jasno kazali u našem programu Sigurna Hrvatska. Vodimo konzultacije o tome kako da prilagodimo na najfunkcionalniji, najučinkovitiji način buduće resore, ali dopustit ćete nam još par dana da se oko toga unutar sebe konzultiramo, rekao je Plenković.

Kao prve poteze između ostalog je najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Plenković je istaknuo da je HDZ pobijedio u devet od 11 izbornih jedinica, a u dvije gdje su bili drugi, trećoj i osmoj, ostvarili su povijesno najbolji rezultat.

Na pitanje što je bila prijelomnica u izborima odgovorio je da su pogodili nekoliko elemenata te da je većina birača svjesna postignuća u proteklom mandatu koji je bio težak i izazovan.

– Siguran sam da je bilo i grešaka, ali smo unatoč tome radili sve što smo najbolje umjeli i znali za interes Hrvatske. Rezultati su bili tu, rekao je Plenković.

Rekao je da su ostvarili 23 mandata u četiri zagrebačke jedinice, isto kao i 2016., ali da su ovaj put pobijedili lijevu koaliciju baš u svim jedinicama.

Govoreći o obnovi Zagreba od potresa rekao je da će nastojati naći formulu koja će sustavno obnavljati i protupotresno ojačavati brojne zgrade koje su stradale.

Što se koronavirusa tiče, poručio je građanima da je najbolje da budemo odgovorni.

– HDD: higijena, dezinfekcija i distanciranje. To su tri elementa koja će najbolje spriječiti širenje zaraze, rekao je Plenković, posebno apeliravši na mlade.

Istaknuo je da je sad puno manji broj hospitaliziranih slučajeva nego u ožujku te da je jako mali broj pacijenata na respiratorima, što znači da je virus isti, ali da nas ljetni mjeseci ipak čine donekle otpornijima.

Plenković poručio Domovinskom pokretu: Ako hoće mijenjati HDZ, onda neka dođu u HDZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari