Connect with us

Razgovor

MIROSLAV TUĐMAN: O životu s ocem i o tome zašto danas Tuđmana ‘svi vole’

Objavljeno

on

[su_heading size=”21″]Razgovor s prof. dr. sc. Miroslavom Tuđmanom[/su_heading]

Obitelj Tuđman pozdravlja svaki slom politike detuđmanizacije. Drže da je zbog nje Hrvatska izgubila svoje “ja”. Miroslav Tuđman pak vodi i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, pa sam ga prvo pitao je li istina da je Zdravko Mamić prije tri mjeseca podnio predstavku Odboru. – Istina je, prijavio je da ga prate i prisluškuju, pa je Odbor prije dva mjeseca poslao upit MUP-u, no nismo dobili nikakav odgovor – kazao je Tuđman.

[ad id=”68099″]

Je li ovakva današnja Hrvatska ono što je vaš otac, predsjednik Franjo Tuđman, planirao i namjeravao ostvariti?

Ono osnovno što smo željeli, a to je stjecanje državnosti i samostalnosti, to smo i ostvarili. Riješili smo se totalitarnog režima, prešli u višestranačje i s time možemo biti zadovoljni, kao i s članstvom u NATO-u i EU, pobjedama u Domovinskom ratu. No, po mome mišljenju najtragičnije je danas iseljavanje mladih i kvalificiranih ljudi, jer se tako gubi supstanca na kojoj se može graditi budućnost Hrvatske. Ne možemo biti zadovoljni niti sa životnim standardom, kao niti sa političkom situacijom u kojoj se nalaze Hrvati u BiH. Nitko nije želio, disfunkcionalno rješenje za BiH. Zašto smo u tako lošoj ekonomskoj situaciji, to je predmet dublje analize.

Je li glavni uzrok pljačka u pretvorbi i privatizaciji?

obitelj tuđmanKriminala je bilo, ali nije sve samo kriminal. Kad pogledat platežnu moć unutar EU, skandinavske zemlje i Luksemburg su daleko iznad prosjeka, Njemačka i susjedne zemlje su u prosjeku, a sve ostale bivše komunističke, istočnoeuropske zemlje su na 40 do 50 posto europskoga prosjeka. Moglo bi se, dakle, zaključiti da mi i te zemlje još uvijek plaćamo ceh komunističkog vremena, starih tehnologija, planske privrede i načina upravljanja. Još uvijek govorimo o restrukturiranju starih firmi, gdje se uvijek pojavi problem 10 do 30 posto viška radne snage. Zbog toga je smanjena učinkovitost tvrtki iz prošloga vremena u odnosu na suvremene.

Jeste li očekivali da će Hrvatskoj trebati evo već 25 godina da se formira kao država, a koja nakon toliko vremena još nije uspješna?

Demokracija nije stanje, nego proces. I najrazvijenije države za sebe kažu da su i dalje u procesu i podižu razinu demokracije. No, u našem slučaju, potpuno je neprijemjereno uzeti 1990. kao nultu godinu demokracije. Trebamo uspoređivati što je 1990. bila u odnosu na 1980.-te. Prigovori koji su se odnosili na prvog predsjednika Franju Tuđmana, da je to bio autokratski sustav, nisu utemeljeni. Nitko nije rekao da je on kršio zakone ili se ponašao mimo zakona. Istina je da smo tada imali polupredsjednički sustav a predsjednik se nije ponašao mimo standarda koji vrijede, primjerice u Francuskoj. No, što je uzrok današnje krize, koja je moralna, gospodarska, ali i kriza političkog sustava, koji je obilježena međusobnim konfliktima unutar zemlje. Jedan od ključnih razloga tomu je politika detuđmanizacije, koja je počela 2000., koja je bila vrlo intenzivna, koja je doživjela krah tek s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu. Nositelji takve politike ne bi mogli doći na vlast da u tome nisu imali potporu međunarodne politike.

Detuđmanizacija

Znači izvor današnjih političkih sukoba je detuđmanizacija?

tudjmanmVratimo se u 1996. u vrijeme Tindemansovog izviješća “Nedovršeni mir”, autor kojega je dvanaestak raznih centara za strateške studije i koji su sastavili preporuke vladama EU i SAD-a kako se trebaju ponašati prema prostoru bivše Jugoslavije. Taj izvještaj sadrži 50-ak preporuka s osnovnom tezom da je bilo krivo priznati raspad SFRJ, te da je predsjednik Tuđman izrazito protiv obnove bilo kakve Jugoslavije. Zbog toga se treba osloniti na Slobodana Miloševića, koji je tu ključna figura, pa od ovog područja treba napraviti zajedničku carinsku uniju, itd. Reakcija predsjednika Tuđmana je bila da promijeni hrvatski Ustav u koji 1997. ulazi članak o zabrani ulaska u neku novu jugoslavensku zajednicu pod bilo kojim novim imenom. Uslijedila je međunarodna reakcija i u Washingtonu tadašnja koalicijska oporbena šestorka potpisuje koalicijski sporazum, te uz ogromnu financijsku potporu dobiva izbore 2000. Na tom je valu potom pokrenuta kriminalizacija Domovinskog rata, kao i već pokojnog predsjednika Tuđmana. Rezultat toga bilo je ponovno unošenje razdora u hrvatsko nacionalno biće, a s druge strane dovelo je i do blokade rasprave o strategijama razvoja Hrvatske. Sve vlade, od Račanove do ove današnje, ponašale su se tom novom duhu. S kakvim posljedicama, vidi se iz ovog primjera.

Nakon devet godina od stvaranja RH, na koncu 1999. Hrvatska je bila zadužena 9 milijardi dolara, od čega je polovicu predstavljao naslijeđeni dug iz SFRJ. Svaka naredna vlada se u prosjeku bila zaduživala u svom mandatu za narednih 10-ak milijardi eura, uključujući i ovu današnju. To je pokazatelj da sve te vlade nisu imale snage odrediti dugoročnu strategiju gospodarskog razvoja Hrvatske, nego su svoju nesposobnost pokrivale stalnim zaduživanjem. Svjetska gospodarska kriza 2008. sve je to još dodatno radikalizirala.

Izgleda da je Hrvatima bolje odgovarao polupredsjednički sustav, jer je činjenica da su Tuđmanove vlade bile u odnosu na sadašnje daleko stručnije i uspješnije? Ili je to posljedica toga da nije trpio nestručnjake u vlasti?

Predsjedniku Tuđmanu je uvijek i u politici i u ponašanju primarni bio interes Hrvatske. Primjerice, ako su se neka njegova dva suradnika međusobno posvađala, on bi tražio da se izjasni i jedan i drugi i nikad ne bi prihvatio stajalište prvoga koji se došao žaliti. Govorio je “mene zanima interes Hrvatske, a ne vaš osobni”. Nakon što je odlučio, nikada nije nekog suradnika otpisao i odbacio, nego je radio na pomirdbi i dislocirao bi ga na neku drugu funkciju. Nadalje, u čemu je on bio izrazito jak, bilo je poznavanje međunarodnih odnosa i pravila ponašanja u međunarodnom poretku. Sve vlade od 2000. imale su za cilj euroatlanske integracije, no vidite, već smo dvije godine u EU, a da to zapravo u Hrvatskoj gotovo nitko ne osjeća. Mi smo samo formalno u EU, ali kao partneri, kao čimbeniciu smislu participacije u europskim odnosima i razvoju, nismo se niti pomakli. Mentalno mi još nismo Europljani.

Zapadni Balkan

Moglo bi se reći da smo i tu u statusu “mi i oni”?

Tako je i to stoga što je današnja službena politika, s nekim varijacijama, ali i sa sadašnjom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić ostala je na Zapadnom Balkanu. U vrijeme prvog predsjednika niste niti smjeli spomenuti termin Zapadni Balkan. Hrvatska je na Zapadni Balkan došla tek na samitu održanom u studenom 2000. u Zagrebu. Kao što niti rodbinu ne biramo, tako ne možemo birati niti susjede. Dakle, sa susjedima treba biti u dobrim odnosima, ali Hrvatska jest srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Takve je odrednice izrekla i nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Kažete da je Hrvatska u međuvremenu izgubila svoj identitet, svoje ja?

Postali smo bezlični, ali ima tu još nešto. Mi smo s pobjedama u Domovinskom ratu, završnim operacijama Bljeskom i Olujom, de facto postali regionalni čimbenik, jer bez nas takvih ne bi bilo niti Daytona niti pacifikacije ovog trusnog područja. To se međutim krenulo neutralizirati i Hrvatska je izgubila ugled i prestiž. Gledate li iskustva demokratskih država nakon Drugog svjetskog rata, sve su te zemlje prošle gospodarske kalvarije, ali su se oporavljale uglavnom putem, danas bi rekli, vojnog menadžmenta. Znači, ljudi koji su u ratu znali upravljati vojnim postrojbama, operacijama, oni su u miru dobili adekvatne menadžerske pozicije u državi i gospodarstvu. Ovdje ne govorim naravno o nekakvoj militarizaciji društva, nego u smislu menadžmenta, o sposobnosti upravljanja ljudima. No, Hrvatskoj se dogodilo nakon 2000. s procesom detuđmanizacije da su svi ti izrazito sposobni menadžeri izbrisani iz državnih institucija. I tako je Hrvatska sama sebi odrezala one grane na kojima se mogla dalje razvijati.

Izbrisani, iz svjetonazorskih i ideoloških razloga?

Da, detuđmanizacijom koja je međunarodnim čimbenicima odgovarala kako bi se krenulo u novu reintegraciju Jugoistoka Europe.

Recimo to tako – uškopili smo sami sebe?

kolinda-grabar-kitarovic-200To bi možda bio najprecizniji izraz onoga što nam se dogodilo. I do danas se od toga nismo oporavili. U trenutku je 2000. hrvatska vojska kadrovski gotovo potpuno očišćena, iz službe je izbačeno 5 tisuća policajaca, 35 veleposlanika, oko 500 ljudi izbačeno je iz obavještajnog sustava, te na desetke urednika i novinara u medijima. Ta se politika nastavila sve do 2012., a još samo par mjeseci prije oslobađajuće presude generalima u Haagu planiran je konačni obračun s ljudima iz Domovinskog rata i sa Domovinskim ratom.

Na što točno mislite?

U proljeće 2012. se u Zagrebu održava skup u organizaciji tzv. nevladinih organizacija gdje se iznose stavovi o suđenjima za ratne zločine. Na tom je skupu bio i tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović sa svim svojim suradnicima, kao i tadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić sa svojim zamjenicima. Bio je i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin. Osnovna poruka skupa bila je “neće biti katarze u hrvatskom društvu dok se ne osude ključni, živući nositelji udruženog zločinačkog poduhvata”, pa se navode i imena – Vladimir Šeks, admiral Davor Domazet Lošo, Miroslav Tuđman, Ivan Vekić, Jure Radić, Ivan Jarnjak, Mato Laušić… Drugim riječima, to je bila platforma koju je trebalo sprovesti nakon konačne presude generalima, a to je društvo očekivalo kako će hrvatski generali biti osuđeni za udruženi zločinački podhvat. Sjetite se samo naslovnice jednog tiražnog dnevnog lista koji je na dan presude izašao s naslovom “Danas je presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”.

Dakle, osuđujuća presuda trebala je biti okidač za novo čišćenje?

Da, mogli bi reći za lustraciju onih koji su stvarali samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Vratimo se na vašeg oca, za kojeg ste rekli da je bio primarno vođen hrvatskim interesom. Kada ste vi u obitelji osjetili taj njegov primarni životni cilj?

Negdje pri koncu mojih srednjoškolskih dana, a pogotovo kada sam bio student. Nakon prvog zatvora kao posljedice hrvatskog proljeća, 1972., otac bi mi, kad bi napisao tekst, davao tekst na čitanje. Ne zato jer je smatrao da sam ja neki superanalitičar, nego da vidi kako će jedan prosječno školovan čitetelj prihvatiti njegove ideje i stavove. Sjećam se da bi obično na moje prigovore njegovom tekstu odgovarao s “Ne, to je moje mišljenje i držim se toga”. No, uglavnom sam bio suglasan s njegovim stavovima i prihvaćao njegove tekstove.

Razlika je eventualno bila u intenzitetu jer je on mislio kako se stvari mogu brže mijenjati. No, te optimistične stavove iznosio je u privatnom razgovoru, ali u svojim javnim istupima nikad nije izrekao više nego što je u datom trenutku bilo moguće. Toga se je držao i dok je bio hrvatski predsjednik, za razliku od drugih govornika koji su, kad bi ih masa ponijela, govorili i ono što su očekivali da masa želi čuti. Cijelog života je u svojim nastupima imao takvu kontrolu. Što se tiče njegovog svjetonazora i državništva, mislim da je rijetko koji svjetski državnik imao takvu moć predviđanja kakvu je imao moj otac.

On je mogao predvidjeti dva-tri poteza unaprijed, što je u šahu jako puno. Moj otac je i u stvarnosti puno igrao šah, najviše je volio zaigrati šah s Miroslavom Krležom, i generalom Kaićem. Da vam to ilustriram. povjesničar Tuđman je 1968. nakon intervencije Sovjeta u Čehoslovačkoj, koncem te godine u Forumu objavio tekst da mali europski narodi ne mogu svoju sigurnost tražiti pod kišobranom niti istočnog, niti zapadnog bloka, nego u savezu europskih država. Ali, kaže, da bi se taj savez mogao ostvariti prethodno se moraju ujediniti Istočna i Zapadna Njemačka. Sve on to piše 1968., dakle, najavljuje pad Berlinskog zida. Još zaključuje kako Njemačka treba Europsku uniju u većoj mjeri nego što EU treba nju, upravo zato da dođe do ujedninjenja.

Kasnije je taj rukopis objavljen u njegovoj knjizi “Velike ideje, mali narodi”. Nadalje, 1981. iznosi tezu u knjizi “Nacionalno pitanje u suverenoj Europi” da se svijet stalno integrira, a nacionalno individualizira. Faktografski, prije Prvog svjetskog rata u Europi je bilo 14 država, odnosno imperija. Nakon tog rata nešto ih je više od 20. nakon Drugog svjetskog rata 30-ak, a početkom 1990.ih nastaje 15 novih država na tlu Europe kao rezultat demokratizacije međunarodnog poretka. Po istoj logici 1945. kad se formirao UN u svijetu je bilo 52 države, a danas ih je oko 200. S takvom procjenom zbivanja možemo reći da je predsjednik Tuđman imao prijevremene informacije što će se dogoditi.

Gledamo li transkripte razgovora šesteročlanog predsjedništva od ožujka do lipnja 1991. koji se vode oko ustavnog ustrojstva Jugoslavije, gdje je Hrvatska sa Slovenijom zastupala stajalište o savezu suverenih država, on kaže “Pa Sovjetski savez vam ide formirati zajednicu nezavisnih država, a SSSR je puno nedemokratskiji od Jugoslavije, a vi ne pristajete na konfederalno uređenje”. On je bio svjestan da ti pomaci ne idu preko noći i da se mogu dogoditi kada dolazi do loma u međunarodnom poretku.

U završni čin te priče Franjo Tuđman, sada znamo, ulazi 1987. kada napokon dobiva putnovnicu?

Nakon toga prvo odlazi u Njemačku i Kanadu te drži predavanja o Stjepanu Radiću. A ne priča o samostalnoj hrvatskoj državi. Imao je zabranu javnog istupanja i znao je kada bi govorio o osamostaljenju Hrvatske da bi ga po povratku uhitili. Stoga govori o Radićevom republikanizmu. No taj njegov primarni cilj osamostaljenja Hrvatske osjetio se kod njega početkom 1970.-ih. Bilo je to nakon propasti hrvatskog proljeća, sjedili smo ispred TV-a, bila je neka vijest o povratku tadašnjih rukovodioca SRH Jure Bilića i Milutin Baltić iz Beograda, a stari mi komentira “Evo vidiš, oni brane hrvatske interese”. A ja mu odgovaram “Kako možeš njih braniti, pa oni su te strpali u zatvor”. Odgovorio mi je da je to istina, ali da to što sada rade je u interesu Hrvatske. Drugim riječima, on je računao sa svakim pomakom. I bio je stava da treba ići korak po korak, ne završiti u zatvoru, da treba ostvariti ono što se može.

Dakle, u politici nije bio revolucionar?

To vam je procjena situacije što možete učiniti, a da to bude svrhovito. Galamiti po kafićima i završiti u zatvoru nije nikakav put. Napisao je “Bespuća” s glavnom tezom o rušenju mita o Jasenovcu stoga što je znao da dok god traje taj mit, nije moglo biti govora o hrvatskoj državi. Taj je rukopis putovao dvije godine od jednog izdavača do drugog. Znao je da taj rukopis može bez problema objaviti u inozemstvu, no smatrao je ključnim da ga se objavi kod nas. Izdavači su se udružili i tražili suglasnost od CK, od Partije. I onda je konačno Marija Peakić, koja je tada bila glavna urednica izdavačke kuće Matice hrvatske, preuzela rukopis i kazala da će ga objaviti bez obzira na stajališta CK.

Knjiga je do 1991. doživjela četiri izdanja. S tom njegovom filozofijom čekanja pravog trenutka bio je spreman kada je došlo vrijeme prvih slobodnih izbora. Do te odluke dolazi jer je Centralni komitet jugoslavenske partije bio u strahu jer su tri tjedna prije zasjedanja 14. Kongresa SKJ, predsjednik Rumunjske Ceausesku i njegova supruga streljani po kratkom postupku. I nakon tih prvih izbora Franjo Tuđman u svom govoru 30. svibnja 1990. ne ide s tezom o trenutnom osamostaljenju Hrvatske, nego da želimo u Ustavu RH definirati kao suverenu državu i predložiti savez suverenih država Jugoslavije s mirnim razlazom. Dakle, politika korak po korak.

Kako je uspio postići, a predviđalo se da će ipak biti rata, da po prvi put Hrvati budu na istoj strani?

Jedna od komponenti njegovog programa je bila pomirba svih hrvatskih opcija. Nisam bio s njim na tim putovanjima 1987.,1988. i 1989. u inozemstvo, no znam da ga je na počecima jedan dio hrvatske dijaspore dočekao s neprijateljstvom. Jer su imali veliku odbojnost prema komunističkom sustavu. Pitali su ga kako on, kao general JNA, može doći k njima i govoriti, jer da su oni na suprotnoj strani. Odgovorio im je kratko “Pa dobro, jeste li vi za Hrvatsku ili niste. Ako ste za Hrvatsku, idemo s demokratksom opcijom i takvim programom za Hrvatsku”. Na tome je dobio zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske, a ovdje, na unutarnjem planu, on de facto čini sve da do sukoba hrvatskih opcija ne dođe. On je i pred izbore predlagao Savki Dabčević Kučar da Koalicija narodnog sporazuma ide zajedno s HDZ-om, a HDZ je tada bila jedina stranka koja se izjasnila da je za samostalnu državu.

Dobro, s obzirom da se stalno spekulira, tko mu je ustvari izdao i donio putnovnicu 1987.?

Putovnicu mu je izdao SUP, ondašnja policija, ali ne treba tu spekulirati, jer u isto vrijeme je putovnicu dobio i disident Milovan Đilas. Jugoslavensko vodstvo tada je bilo pod međunarodnim pritiskom i zahtjevom da, narodski rečeno, “olabave”. Prema izvještaju Amnesty Internationala, SFRJ je imala 1980-ih, u odnosu na broj stanovnika, veći broj političkih zatvorenika nego Sovjetski savez. A bila je već bankrotirala i nije mogla živjeti bez kredita sa Zapada. Dakle, putovnice su vraćene nizu osoba, a među njima i Vladi Gotovcu i Marku Veselici. Moram reći da moj otac nikada u obitelji nije pričao o svojim zaslugama, tako da primjerice ove detalje o prvim razgovorima s dijasporom ja sam saznao tek od kanadskih Hrvata. No, detalji su objavljeni kasnije u njegovim dnevnicima.

Odnos prema Brozu

Kada govori o Josipu Brozu Titu, da li je osobno mislio jedno, a kao predsjednik RH govorio nešto drugačije?

Komunist i antifašist Josip broz Tito

Komunist Josip broz Tito

Nije bio osoba koja bi jedno govorio privatno, a dijametralno suprotno kao javna osoba. Nakon Drugog svjetskog rata u službenoj povijesti NOB-a išlo se s tezom kako su svi Hrvati podržali Pavelića, režim koji je bio genocidan i uništavao je Srbe, te je zbog toga antifašistički pokret u Hrvatskoj bio srpski. To je bila kriva interpretacija i tada je povjesničar Tuđman krenuo pisati stvarnu povijest NOB-a u Hrvatskoj. I došlo se do teze da jest hrvatski narod želio samostalnu hrvatsku državu, ali da Pavelić u svom režimu nije imao većinsku potporu Hrvata. A da je komunistička partija, koja je 1941. u cijeloj Jugoslaviji imala 9 tisuća članova, nudila federalno uređenje, te je stoga dobila i potporu lijevog krila HSS-a. To tumačenje povjesničara Tuđmana iz 1950.-ih izašlo je u Vojnoj enciklopediji nakon što je Tito napisao “nemam primjedbi”.

Dakle, cijenio je zasluge Tita što je hrvatski narod izašao iz Drugog svjetskog rata na pobjedničkoj strani, te stoga što su hrvatski krajevi Istra, Rijeka i Zadar ušli u sastav Hrvatske, te zbog federalnoga uređenja SFRJ, i izmjena ustava iz 1974. Ono što definitivno nije cijenio kod Tita je daljnje parceliranje Hrvatske i gubitak Neuma i Srijema. Najviše mu je zamjerao totalitarni, nedemokratski, komunistički režim, a moj otac je praktički bio lustriran od komunista već od 1966. Ivan Aralica je to najbolje kazao, da postoji demokratski antifašizam, ali i boljševički, nedemokratski antifašizam.

Zašto Franjo Tuđman nije micao Titovu bistu na Pantovčaku?

Ne može se uspoređivati kontekst 1990.-ih i sadašnjosti. Sjećam se naslova iz 2000. gdje jedan uvaženi profesor s politologije kaže “svaka ideja samostalne hrvatske države je dio ustaške ideologije”. Početkom 1990.-ih bilo je još gore, Srbe se plašilo povratkom NDH. Tako je bista ostala, predsjednik je nije micao. Ne mogu govoriti u njegovo ime, no vjerojatno stoga da “ne dolijeva ulje na vatru”. Nije to činio iz simpatije, nego iz potrebe. Nemojte zaboraviti da 1990.-ih Tita napadaju u Beogradu zbog toga što je dozvolio ustav iz 1974., dakle, federalizaciju.
Tada napadati Tita bilo bi izjednačiti se s Miloševićem.

Predsjednica Grabar Kitarović maknula je Titovu bistu i prigovarali su joj upravo činjenicom da ni Tuđman to nije napravio?

Njezin potez tumačim sa – skinimo Tita s dnevnog reda, jer to je stvar povijesti i povjesničara, neka oni interpretiraju povijesne ličnosti, a ne da se svaki dan otvara ta tema u politici.

Kako komentirate nagle, gotovo pomodne iskaze poštovanja Franje Tuđmana od strane aktualne vlasti?

Očito je politika detuđmanizacije doživjela poraz, pa su sve političke opcije koje su s time koketirale morale prekinuti reinterpretaciju povijesti. No, moram reći paralelno s politikom detuđmanizacije od 2000. događao se i odgovor naroda i domoljubnih političkih opcija, te je u znak protesta, odnosno solidarnosti, širom Hrvatske Tuđmanovim imenom obilježeno mnoštvo škola, ulica, trgova, mostova i podignuto je mnogo spomenika. Ime prvog hrvatskog predsjednika nosi više od 300 ulica i trgova i institucija, a podignuto je više od 100 bista. No, to se nije događalo tamo gdje je SDP bio na vlasti. Iznimka je, koliko ja znam, jedino Požega u kojoj je u vrijeme SDP-ovog gradonačelnika Ronka podignuta bista prvog predsjednika. Bilo bi logično i normalno da Tuđman bude političko naslijeđe svih političkih opcija zato što on simbolizira stvaranje hrvatske države, politički program koji je dobio plebiscitarnu podršku naroda na referendumu. Prijedlog da zagrebačka zračna luka dobije ime po prvom predsjedniku aktualna je više od 10 godina i službeno ga je u ime liječnika Domovinskog rata bio uputio dr. Juraj Njavro još Račanovoj vladi. Ako ovo nije predizborna smicalica, probni balon, ako će tu odluku prije izbora donijeti aktualna vlada, tu bi odluku svakako trebalo prihvatiti i ona bi u sljedećem razdoblju dovela do smirivanja tenzija na političkoj sceni i da stalno ne razgovaramo o ustašama i partizanima. Treba znati da je prvi predsjednik na izborima dobivao u postocima veću potporu nego HDZ na izborima. Nadalje, pozivati se danas pored Tuđmana jednako i na Tita, to znači da niti politički niti mentalno ne pripadaš suvremnoj Hrvatskoj.

Vjerujete li Milanoviću da će realizirati svoju najavu s imenom Tuđmana?

Nisam s njim razgovarao, ali sam bio na HVU kada je rekao da prvi predsjednik nema adekvatnog trga u Zagrebu. Iskreno, to mi je teško shvatiti s obzirom da je zadnjih 15 godina u Zagrebu SDP na vlasti. No, pozdravljam njegov stav, ali u njega ću vjerovati onog trenutka kada donese tu odluku, dakle prije izbora. A bit će zanimljivo vidjeti i koliko će taj stav biti prihvaćen od SDP-a. Ne prenagljujem s oduševljenjem.

Zanimljivo je što Milanović očekuje da mu Franjo Tuđman pomogne u ostanku na vlasti?

To je točno, ali onda takav stav dugoročno nosi svoje posljedice. No sve ovo za obitelj Tuđman predstavlja satisfakciju, jer podsjećam, čak je i Sanaderov HDZ provodio tihu detuđmanizaciju, a moja majka i brat bili su brisani i iz članstva HDZ-a. I sretan sam što svo to vrijeme narod nije dao da se lustrira Franju Tuđmana.

Što po vama treba napraviti da bi Hrvatska i Hrvati opet zadobili svoje ja?

U doba globalizacije jedino ako imate koordinacije svih nacionalnih potencijala i snaga možete uspjeti. Hrvatska mora donijeti svoju strategiju razvoja i imati konsenzus oko toga, a ne na način da svaka nova vlada redefinira ciljeve i pljuje po prethodnoj, nego da se ti strateški planovi donose uz suglasnost barem dvije trećine parlamentarnih zastupnika. Gledate li po gospodarskim, prirodnim potencijalima, Hrvatska ni u čemu nije lošija od bilo koje uspješnje europske zemlje, naprotiv. No, grubo rečeno nedostaje nam pameti da se dogovorimo da hoćemo biti uspješni. To dobro ilustrira aktualna vlada, gdje Milanović ne samo da ne želi dijalog s oporbom niti predsjednicom RH, nego i njegova ministarstva rade svako za sebe. Očekujem da će nova vlada definirati hrvatske pozicije kao srednjoeuropske i mediteranske države i da će se ubuduće RH unutar EU ponašati u skladu sa svojim nacionalnim interesima.

No, već se uvriježio pojam regije i u Hrvatskoj?

Taj termin naredna vlada treba izbaciti iz političke terminologije, i regiju i Zapadni Balkan. Mi Zapadni Balkan nikada prije ovoga nismo bili. Sada nažalost jesmo, a zato nam tako i ide.

Davor Ivanković

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari