Pratite nas

Razgovor

Miroslav Tuđman objasnio zašto je pisao o Aliji Izetbegoviću

Objavljeno

na

Saborski zastupnik HDZ-a, Miroslav Tuđman, gostovao je u N1 studiju uživo i govorio o svojoj knjizi „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“.

Na knjigu je reagirao sin Alije Izetbegovića, Bakir.

“Već sama teza da ja optužujem Aliju Izetbegovića je netočna, nego ja analiziram na temelju dokumenata i to izvornih dokumenata, ne što su drugi rekli o Aliji Izetbegoviću, nego što je on sam govorio o sebi i svojoj politici, analiziram tu politiku, iznosim faktografije i iznosim činjenice. Ono što gospodin Bakir Izetbegović kontradiktorno i smušeno u svojim odgovorima od toga da Alija Izetbegović nije zvao mudžahedine, naprosto izjava samih mudžahedina kaže da su se sami odazvali pozivu i Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića i kažu da su došli braniti islam i boriti se za islamsku državu. Fatih el Hasanein, direktor udruge preko koje se financirala Armija BiH, kaže ako ne stvorimo muslimansku državu u BiH, onda rat nije imao smisla”, rekao je Tuđman.

“Prema tome taj dolazak, ako govorimo o mudžahedinima, naprosto treba reći da su oni imali svoje postrojbe, da su te postrojbe bile priznate u sastavu Armije BiH, da je nekoliko desetaka mudžahedina dobilo i činove i zlatni ljiljan kao najviše vojno odličje u Armiji BiH”, rekao je Tuđman.

Iznio je i podatke o zločinima.

“Imate i filmove koji su snimljeni o ritualnom odsijecanju glava, govori se o pedeset takvih slučajeva. Ono što ne bi smjelo biti neutralno, da je nakon Daytonskog sporazuma, 1997. godine bilo 35 terorističkih napada u BiH, a ’98 više od 130 i to mahom nad Hrvatima. Interesantno je i ova autobomba što je bila u Mostaru. Izveli su je mudžahedini. Optužnica, gdje su teško ranjene tri osobe, više od 40 lakše, uništeno preko devedeset stanova, gdje optužnica preformulirana sa teroristički akt na ugrožavanje javne sigurnosti, imovine i osoba, jer se kaže da se ne može za terorizam optužiti nekoga tko se došao boriti za BiH”, rekao je Tuđman.

Postavlja se pitanje da je na svim stranama bilo dosta paravojnih postrojbi nad kojima službena vojska nije imala zapovjednu odgovornost, što je istaknuo i Bakir Izetbegović, kazavši da njegov otac nije kontrolirao mudžahedine.

“Kod mudžahedina imate jedan problem s njihovim brojem. Procjene idu od 2000-6000. Problem je što je dio tih mudžahedina dobilo državljanstvo, neki prije početka sukoba. S druge strane, bilo je domaćih mudžahedina, postrojbi koje su formirane po specijalnim kriterijima, vjerski nadahnute, posebno školovane. Te brigade u sastavu Armije BiH u svom su nazivu imale muslimanska brigada. Takva je bila Sedma muslimanska brigada u sastavu Trećeg korpusa, gdje je Alija Izetbegović bio počasni zapovjednik te brigade i vrlo često je održavao kontakte s njima. Oni su koristili arapske nazive na svojim oznakama, išli u borbu s Alahu Akbar. Prema tome, govoriti da tu nije bilo kontrole, da se nije znalo što se radi, naprosto ne odgovara faktografiji”, kazao je Tuđman.

Objasnio je zašto je u knjizi mudžahedine povezao s islamističkim prijetnjama koje se događaju danas.

“Ja ne uspoređujem, nego iznosim faktografiju. Alija Izetbegović na konferenciji 1992. godine kaže doslovno, ako ne udovoljite muslimanskom narodu, lošiji dio njega će otići u kriminalce, a bolji dio u osvetnike. Sefer Halilović u intervjuu kaže: Ako ne udovoljite nama, cijela Europa će gorjeti. To su postavke, koje su sastavni dio te politike koja naprosto nije pristajala na federalno uređenje BiH, odnosno nije pristajala da tu žive tri konstitutivna naroda”, kazao je Tuđman.

Upitan je i zašto je pisao baš o Aliji Izetbegoviću.

“Motivi su višestruki. Zato što svi priznaju da BiH nema samoodrživi razvoj, praktički država koja ne funkcionira. Korijeni toga su u politici Alije Izetbegovića, koji je bio na vrhu SDA, bio je predsjednik, to su odrednice njegove službene politike. Ne mislim da svi muslimani dijele ta uvjerenja, nego da su njegova filozofija i doktrina bila službena politika BiH, a očigledno neki i danas zagovaraju. Alija Izetbegović tvrdi da su nacije zamjena zapada za islam, da su nacionalne identifikacije protuislamski pokret, da se islam zatire. Svi znaju da je ključni problem za BiH uređenje nacionalnih odnosa. Ako tri naroda nisu zadovoljna, BiH ne može funkcionirati. Izetbegović je doslovno odbacivao sve europske mirovne planove, a svaki je poštivao čak socijalističku ustavnu odredbu BiH, da tamo žive tri konstitutivna naroda, i predlagao nacionalne entitete kako organizirati BiH”, rekao je Tuđman.

“U srednjoj Bosni je do konca ’93. protjerano 153 tisuće Hrvata, ubijeno je oko 1151 civil, od toga 121 dijete i 644 zarobljena pripadnika HVO-a. I za razliku od ovoga što govori Izetbegović, rijetko koji slučaj je procesuiran, a kamoli da je pokrenut”, rekao je Tuđman.

Miroslav Tuđman: Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari