Pratite nas

Razgovor

Miroslav Tuđman: Paradoksalno je da se sotoniziraju oni koji govore o federalizmu u FBiH

Objavljeno

na

Moramo prihvatiti da unitarizam razbija višenacionalne države, a da je federalizam tkivo koje garantira ravnopravnost naroda u višenacionalnim zajednicama te sukladno tome treba tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu.

Paradoksalno je da se oni koji govore o federalizmu u FBiH sotoniziraju, rekao je sveučilišni profesor i zastupnik u Hrvatskom saboru prof. dr. Miroslav Tuđman, u izjavi za Hrvatski Medijski Servis.

Tuđman je bio jedan od panelista na netom završenoj znanstvenoj konferenciji u Neumu „Europski ustav za BiH“. Upitan da prokomentira može li navedena konferencija generirati procese u realpolitičkom okruženju Tuđman kaže da bi bilo pretenciozno očekivati da će ovakva konferencija ponuditi rješenja koja će imati neposrednu primjenu.

„Međutim, ovakva konferencija može razbijati predrasude koje su politička realnost ili politička magla. Neke skupine pod krinkom određenih stavova odbijaju rješenja koja su optimalna za višenacionalne države, poput Bosne i Hercegovine, i imaju primjenu u demokratskim zemljama.

Ono što se govori u Neumu i što će dobiti svoj medijski prostor smanjit će argumentaciju onih koji o europskoj Bosni i Hercegovini govore kao o unitarnoj i građanskoj. Ponudila su se rješenja koja nude federalizam i federalno uređenje jer jedino tako BiH može imati sigurnu i stabilnu budućnost“, rekao je Tuđman.

Federalizam nasuprot unitarizmu

Sučelivši argumentaciju unitarnog i federalnog uređenja u višenacionalnim državama kakva je i BiH , dr. Tuđman smatra da jedino federalizam može ponuditi optimalni okvir koji bi omogućio izgradnju unutarnjeg konsenzusa svih aktera.

-Početkom devedesetih godina dogodio se pad komunizma kada su se raspale bivše višenacionalne države koje su građene na hegemoniji većinske nacije.

Raspao se SSSR, raspala se Čehoslovačka, raspala se SFRJ te nema šanse da danas, u novom europskom poretku koji ima visoke standarde demokracije, unitarne države mogu opstati. Moramo prihvatiti da je unitarizam ono što razbija višenacionalne države, a da je federalizam tkivo koje garantira ravnopravnost naroda u višenacionalnim zajednicama. Sukladno tome treba tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu, objasnio je Tuđman te dodao:

„Nema univerzalnog recepta o tome kako taj model federalizma treba izgledati. Svaka ga je država razvila sukladno svojim potrebama, svojom poviješću i svojim sociološkim prilikama. Višenacionalne države poput Belgije, Švicarske ili države koje su segmentirane po nekoj drugoj osnovi poput Austrije uspjele su opstati zbog postizanja unutarnjeg konsenzusa. Oni koji se zalažu za program građanske BiH, koja negira konstitutivnost i suverenost tri naroda, zanemaruju tu argumentaciju“, rekao je dr. Tuđman za HMS.

Naš sugovornik elaborirao je svoju tezu o promjenama unutar modernog svijeta kada je u pitanju poimanje političkog subjektiviteta gdje zapravo vidi priliku za afirmiranje manjih segmenata.

„Još prije 150 ili 100 godina poljoprivreda i zemlja bili su osnovni kapital razvoja dok je danas znanje daleko važnije. Kada idete gledati vrijednost neke firme onda ona više nije sadržana u broju stolica ili kvadratnim metrima skladišnog prostora nego u kvaliteti ljudi u koji u toj firmi rade.

Prema tome, obitava li jedna zajednica na tisuću, 5 tisuća ili nekoliko desetaka tisuća četvornih kilometara manje je važno od toga da je ta zajednica politički subjekt i da samostalno može odlučivati o svojoj budućnosti“, slikovito je objasnio Tuđman.

Dužnost RH govoriti o odnosima u BiH

Prof.dr. Miroslav Tuđman, istaknuti akter u borbi za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i član saborskog Odbora za vanjsku politiku, komentirao je za HMS i odnose službenog Zagreba prema BiH. Ustvrdio je da je dužnost Hrvatske govoriti o odnosima u BiH jer je to pitanje regionalne i vlastite sigurnosti.

„Od onoga trenutka kada je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu nacionalni odnosi i položaj Hrvata, Srba i Bošnjaka postali su unutarnji problem BiH. Hrvatska sa svoje strane može biti u sličnom odnosu u kojem je Europska unija bila s Hrvatskom za vrijeme njenih pregovora za ulazak u Uniju u smislu monitoringa i nadzora.

Povlačeći paralelu, Hrvatska isto tako ima dužnost i obvezu brinuti se o svojoj i regionalnoj sigurnosti i ima pravo govoriti o odnosima u BiH i njenoj budućnosti. To je, čak, neovisno o tome nalaze li se u BiH Hrvati ili Kinezi.

Naravno da ne govorim ni protiv Hrvata niti protiv ustavne obveze o skrbi za Hrvate izvan Hrvatske nego se treba shvatiti da je to pitanje realnih obaveza i pitanje odgovornosti za regionalnu i vlastitu sigurnost“, rekao je Tuđman te dodao:

-Drugo je pitanje u kolikoj mjeri Hrvatska skrbi za BiH i Hrvate u njoj. Ja mislim da ta briga nikada nije nestala te da je oscilirala od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas. Za vrijeme Domovinskog rata Hrvatska je nekoliko puta spasila BiH da ne bude okupirana i poražena.

Od 2000. godine bio je pad interesa i potpore prema BiH, a sada je to ponovno u uzlaznoj putanji. Razina potpore bit će sve veća kada se taj federalizam sve više udomaći u BiH. U toj istoj Bosni i Hercegovini imamo paradoks da se one koji postavljaju pitanja o federalizmu unutar Federacije BiH sotoniziraju. /B. Galić/HMS/

 

Ivo Lučić: Mnogi se trude vratiti BiH u stanje arkadije i raja – stanje prije demokracije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari