Pratite nas

Razgovor

Miroslav Tuđman: Spriječili smo genocid nad 140.000 ljudi i spasili BiH

Objavljeno

na

Akcija “Oluja” i dolazak Hrvatske vojske na granicu BiH kod Bihaća značio je spas za 140.000 ljudi koji su bili u okruženju 1201 dan. Legendarno rukovanje Miroslava Tuđmana i Atifa Dudakovića je trenutak koji je ušao u povijest. Što je to onda značilo i što to znači danas, za Večernji list otkriva prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.

Od vašeg rukovanja s Atifom Dudakovićem prošle su 22 godine. Što se događalo tih dana?

– Oluja je vojno-redarstvena akcija koju je Hrvatska poduzela nakon što su iscrpljene sve diplomatske i političke opcije. Pobunjeni Srbi ni pod kojim uvjetima nisu pristajali na mirnu reintegraciju, a s druge strane, stigao je neposredni poziv tadašnjeg načelnika Bihaća da im pomognemo. Molio nas je da ih spasimo jer su imali oko 140.000 ljudi u okruženju. Srbi su pokušavali zauzeti taj dio BiH kako bi postigli kontinuitet teritorija. Ono što je bitno napomenuti je da je Alija Izetbegović četiri godine odbijao potpisati vojni sporazum i vojni savez s Hrvatskom. Hrvatska je još od sporazuma iz lipnja 1992. nudila Izetbegoviću ruku suradnje. Tek kada je došao ovaj vapaj iz Bihaća, Izetbegović je u Splitu, osam dana prije početka Oluje, potpisao vojni sporazum s Hrvatskom.

Znači, apel iz Bihaća ubrzao je akciju “Oluja”?

– Razlog što se ubrzalo s početkom Oluje bio je poziv iz Bihaća da ih spasimo. Oni su bili u okruženju više od 1000 dana. Kada smo prešli zajedno s Dudakovićem da bh. stranu, dočekale su nas iznimno teške slike. Ti ljudi nisu imali ništa. I Bošnjaci i Hrvati. Bili su izgladnjeli, iscrpljeni, strašne slike. To bismo svi trebali zapamtiti.

Spriječili ste novu Srebrenicu…

– U puno većim razmjerima. Oluja nije samo oslobađanje okupiranih hrvatskih teritorija nego i sprečavanje genocida mnogo širih razmjera nego što je to bila Srebrenica. Da je Alija Izetbegović potpisao vojni sporazum 1992. ili 1993. godine s Hrvatskom, sudbina BiH i okupiranih područja u Hrvatskoj bila bi sasvim drugačija.

Sve glasnije se govori o inicijativi da se podigne spomenik na tome mjestu kao podsjetnik na te događaje?

– Treba li spomenik podići, to je stvar političkih struktura. Prvenstveno u BiH, a zatim i u Hrvatskoj.

Rekli ste da je Izetbegović četiri godine odbijao potpisati sporazum o vojnoj suradnji s Hrvatskom. Koji su bili razlozi?

– Oni su vrlo očiti. Ovih dana izlazi moja knjiga “Druga strana Rubikona” gdje se govori i o političkim strategijama Izetbegovića. On nikada nije htio priznati da su nacionalni interesi sva tri naroda legitimni, da su narodi suvereni i imaju jednaka prava u BiH. Da je pristao na taj vojni sporazum, to bi automatski značilo priznati ravnopravnost Hrvata u BiH…

Na kraju su Hrvati ravnopravni u BiH, ali samo na papiru. Praksa je neka druga priča…

– Ravnopravnost u političkom smislu znači da su sva tri naroda suverena. To znači imati paritete u vlasti. Alija Izetbegović i njegova politika izrijekom kažu da konstitutivni narodi nisu suvereni i on kaže da ne želi priznati paritet u vlasti ni Hrvatima ni Srbima.

Prije 22 godine spasili ste 140.000 ljudi, a danas službeno Sarajevo želi Hrvatsku proglasiti agresorom na BiH. Kako to komentirate?

– Priča da je Hrvatska bila agresor na BiH je za malu djecu. U BiH su dolazili dragovoljci iz Hrvatske, nikada cijele postrojbe. U izvješćima UNPROFOR-a stoji kako te dobrovoljačke postrojbe nikada nisu imale zapovjedništvo u BiH. Kakva je onda to agresija ako te vojne snage nemaju zapovjedništvo? S druge strane, ono što moram reći, pod jednakim uvjetima su i muslimani iz Hrvatske vojske odlazili u postrojbe Armije BiH. I njima su bili zamrznut status i primanja, a kada su se vratili, imali su prava kao i svi ostali pripadnici HV-a. Hrvatski dragovoljci nikada nisu bili koncentrirani u jednu postrojbu, nego su išli tamo gdje im je bio dom. To se jako razlikuje u odnosu na muslimansku stranu koja je imala, primjerice, mudžahedinske postrojbe s ljudima iz arapskih zemalja i njih je bilo dva do tri puta više od hrvatskih dragovoljaca. I još su imali blagoslov službene bošnjačke politike, a nitko iz međunarodnih krugova nije problematizirao to pitanje…

Ti su ljudi i danas u BiH…

– Tek nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma službena politika je bila prisiljena otkazati im dobrodošlicu u roku od 30 dana. Izetbegović je to prekršio i rekao je kako to nije u skladu s moralom muslimana i da dobrovoljcima iz arapskog svijeta ne mogu otkazati dobrodošlicu.

Smatrate li da bi kroz presudu Jadranku Prliću i ostalim bh. Hrvatima Hrvatska mogla biti proglašena agresorom na BiH? Može li ta presuda poništiti sve ono od prije 22 godine?

– Presuda haaškoj “šestorci” nema korelacije s Olujom. Osim toga, ne vjerujem da će se konstrukcija o udruženom zločinačkom pothvatu održati. Jednostavno je suludo da se Hrvatsku proglasi agresorom na BiH. S druge strane, BiH se ne bi održala ni 2-3 mjeseca 1992. godine da nije bilo Hrvatske. Tada je velikosrpska mašinerija krenula, a sva humanitarna i vojna pomoć BiH išla je preko Hrvatske. Nemojmo zaboraviti da su postrojbe Armije BiH 1992. godine formirane u Hrvatskoj, da im je sve oružje išlo preko Hrvatske, čak i u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba. I Predsjedništvo BiH i Vlada BiH zajedno s obiteljima bili su u Hrvatskoj i djelovali s hrvatskog teritorija. Nekoliko stotina tisuća Bošnjaka je bilo smješteno u Hrvatskoj. Nisu imali tu mogućnost u Srbiji. I sada pričati o agresiji. Takve bedastoće mogu zagovarati samo krajnje neobjektivni ljudi.

Kako je moguće da nakon akcije Oluja, nakon što je Hrvatska spasila i BiH, spriječila novi genocid, Dayton izrodi ovakvu BiH? Zar Hrvatska nije mogla nešto više učiniti po tom pitanju?

– Hrvatska Olujom nije riješila samo hrvatsko pitanje nego je imala regionalni značaj. Nažalost, snaga Hrvatske u međunarodnim krugovima nije bila dovoljna da Dayton bude drugačije napisan. On je odlučen na nekim drugim adresama. Znamo da Dayton nije samoodrživo rješenje, ni trajno, ali moram reći kako Hrvatska nije kriva za to, nego međunarodni čimbenici. Mi nismo imali toliko utjecaja da odlučujemo o tim pitanjima. Oluja je donijela mir, stabilnost i bila je pretpostavka da se dođe do političkog rješenja.

Kada gledate danas s distance, jesu li Hrvati pogriješili kada su prihvatili ovakva međunarodna rješenja?

– Svi planovi međunarodne zajednice su istinski bili prihvaćeni od Hrvata u BiH, dok su druge dvije strane bile te koje su ih odbijale ili su ih iz taktičkih razloga prihvaćale, a poslije ih nisu provodile. Izetbegović je dao jedan intervju za Radio Slobodna Europa. Novinar ga je podsjetio da je on potpisao Cutileirov plan, na što je Izetbegović odgovorio da u politici postoje taktike i strategije. – Iz taktičkih razloga smo to potpisali jer je to bio uvjet za međunarodno priznanje, a bez međunarodnog priznanja BiH bi imala građanski rat. Zato smo to potpisali. Iz strateških razloga za Muslimane to nije dolazilo u obzir jer kantonalno uređenje BiH nama ne odgovara – rekao je tada Izetbegović.

Znači, Izetbegović je djelomično zaslužan što danas imamo Republiku Srpsku umjesto države s kantonima?

– Kada sa sadašnje pozicije to gledamo, znači – da je Alija Izetbegović pristao na kantonalno rješenje, na što je Karadžić pristao, ne bi bilo rata, tih žrtava, a s kantonima, bez Republike Srpske, bilo bi puno više mira, zadovoljstva i mogućnosti razvoja nego što je to sada slučaj. Ovo što ima BiH ne postoji u svijetu. Imate dio države koji se naziva Federacija, a drugi Republika. To nigdje na svijetu nema.

facebook komentari

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari