Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Poruka osobama koje vrijeđaju gđu Predsjednicu Republike Hrvatske – Mišad grize, ali po tlih gmiže

Objavljeno

na

Zgranut sam jer mi je uvijek bilo neshvatljivo da se civiliziran čovjek može rugati bilo kojoj ženi zbog izgleda

U naslovu je moja poruka svim neduhovitim, nenadarenim i nepristojnim osobama koje se rugaju hrvatskoj predsjednici gđi Kolindi Grabar Kitarović. Njome izražavam svoje ogorčenje njihovim ponašanjem, i to s tri pozicije: a) pozicije muškarca koji poštuje žene i brani njihovo dostojanstvo, b) s pozicije građanina Republike Hrvatske, koji se grozi čina vrijeđanja Predsjednice njegove države, c) pripadnika svjetonazora, glasača, filozofije i intelektualne pozicije osobe koja je vrlo zadovoljna radom Predsjednice, koja je za nju glasovala i koja će opet za nju glasovati, jer je Predsjednica svojim radom, pojavom, ponašanjem, postignućima i rezultatima u svim područjima u kojima je ikad radila, od škole, preko majčinstva i rada u NATO-u, do pozicije predsjednice države zaslužila da njome budemo zadovoljni, pa i više od toga.

Ovo pišem jer sam i zgranut ponašanjem tih ljudi jako ljut na njih. Zgranut sam je mi je uvijek bilo neshvatljivo da se civiliziran čovjek može rugati bilo kojoj ženi zbog izgleda. Ili zato što je „glupa“, ili to implicirati na bilo koji način; to se ne bi smjelo čak ni u „šalama o plavušama“, jer su one bijeda humora i tragedija kulture, a to što se upućuje gđi predsjednici još je bjednije i tragičnije! U svim školama u koje sam išao učili su nas da se to ne smije raditi, da je ružno, neprihvatljivo, čak i kažnjivo. Kod kuće je takvo nešto bilo nezamislivo, jer je bilo nezamislivo i u crkvi, vjeri i vjeronauku, a u društvu je bilo toliko neprihvatljivo, da sam – iako sam živio i u nerazvijenim sredinama i s neobrazovanim ljudima – takve sramote samo iznimno rijetko svjedočio. Takvo ružno ponašanje, danas bi se reklo „seksističko“, ali to je za ovaj slučaj preblag izraz, susretao sam jako rijetko, možda u nekakvu dalekom djetinjstvu, u kakvoj pokrajnjoj splitskoj ulici od kakve neodgojene, pijane budale, uvijek mlađe od 15 godina.
U vrijeme etablirane vladavine ljudskih prava, a u pitanjima prava i poštovanja žena u vrijeme sveprihvaćenog feminizma, ruganje ženama zbog izgleda, ili zbog toga „što su glupe“ potpuno je neprihvatljivo, čak i kažnjivo – kad bi feministice doista brinule za prava žena, a ne za prevlast SDP-a, a pravobraniteljice za ravnopravnost spolova radile svoj posao, a ne poslove feministica.

Nemoguće, neprihvatljivo i kažnjivo – osim kad se radi o slučaju predsjednice hrvatske države, gđi Kolindi Grabar Kitarović! Nevjerojatno!

Gledajući tko piše, gdje piše i što se govori, jasno se vidi da se radi se o komunističkoj, ljevičarskoj mržnji na hrvatsku državu. Posljedično onda i na HDZ, pa na Predsjednicu te iste hrvatske države, koja je došla iz HDZ-a i koja toliko dobro radi da joj ti mrzitelji nemaju što prigovoriti nego je vrijeđaju. Hrvatski su građani vidjeli što se piše, crta i izvikuje i ovdje to ne ću ponavljati, jer su ti uradci ispod razine civilizirana čovjeka, a svakako ispod razine i najprimitivnijeg humora, političke pismenosti i zdravorazumske logike. Zato ću autorima tih prostota, „analiza“ i „misli“ samo poručiti ono što je Ivan Mažuranić takvim likovima poručio prije mnogo godina:

Mišad grize, ali po tlih gmiže;
Sam sur oro pod nebo se diže…

(https://hr.wikisource.org/wiki/Smrt_Smail-age_%C4%8Cengi%C4%87a/Agovanje).

Mažuranić je tada vidio ono što mi vidimo danas, tu glodavačku prirodu koja zbog ljubomore, mržnje i nemoći ne zna i ne može ništa nego – gristi. Grize ali samo obuću, samo ono što se s prljavoga poda može dosegnuti, samo tim glodavačkim, podmuklim načinom najnižih motiva i najjadnije duhovitosti.

Sitni glodavci nikad ne će shvatiti da se „Sam sur oro pod nebo (se) diže, i ovime sam ih morao na to podsjetiti. Zato im poručujem da prestanu vrijeđati moral, ponos, dostojanstvo, lojalnost i zdrav um hrvatskih građana. Time ne mogu dobiti izbore, a samo zagađuju okružje u kojemu pretežno žive dobri i kulturni ljudi.

Prof. dr. sc. Matko Marušić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Što ovaj lažov, veleizdajnik i krivokletnik uopće radi na slobodi?

Objavljeno

na

Objavio

Naravno, javio se najveći lažov, krivokletnik i veleizdajnik u povijesti hrvatskog naroda, i naravno, opet sa starom porcijom laži koje mogu progutati samo ultra-nepismeni.
I on spominje LAŽ za koju ne postoji niti jedan jedini dokaz, da su Rusi sklopili s JNA, samo on ne spominje 2 milijarde dolara nego “veliki kontigent”.

Dakle još jednom: tko može povjerovati u priču da su Rusi sklopili posao od 2 milijarde dolara, da se Amerikanci, Britanci i Francuzi urote da im spriječe taj posao, da Rusi imaju pravo veta na takvu odluku, i da ga ne iskoriste? Stavrno moraš biti totalno glup da bi povjerovao u takvu laž. (Mesićevu izjavu pročitajte ovdje: https://kamenjar.com/mesic-loncar-nije-mogao-donijeti-nikakvu-drugu-odluku-jer-se-protiv-njega-vodi-lov-na-vjestice/ )

Jednako glup moraš povjerovati u laž da nama embargo nije štetio. Glupost je da Hrvatska nije mogla kupovati oružje jer nije bila međunarodno priznata, jer ga nije mogla legalno kupovati i kad je bila međunarodno priznata, upravo zbog embarga. Rat nije trajao do hrvatskog priznanja nego do 1995. godine.

Osim toga, prije uvođenja embarga nama su Česi prodavali svoje 5.45 Zbrojevke, a nakon embarga više nisu. Ista je s tvar s rumunjskim kalašnjikovima, a i s nešto oružja iz Kine i pribaltičkih republika. Sve to išlo je preko Mađarske, a nakon embarga i Mađarska je morala manje riskirati. Mi smo po svijetu morali tražiti prijatelje, pa su se odazvali Argentinci i neko vrijeme smo od njih kupovali puške FARA 83 što je zapravo argentinska verzija belgijske FAL-ovke.

U to vrijeme osvojili smo i nešto vojarni pa smo se i tu uspjeli donekle naoružati, ali mi smo, a to znaju svi oni koji su cijelo vrijeme rata bili u HV-u, imali problema s uvozom naoružanja sve dok general Vladimir Zagorec nije postao pomoćnik ministra obrane za logistiku, i tada je on uspio srediti rusku vezu i mi smo se zapravo naoružali preko Rusa, odnosno oni su nam prodali oružje kojim smo oslobodili državu.

Argentinskom predsjedniku Carlosu Menemu kasnije je suđeno zbog kršenja embarga na uvoz oružja Hrvatskoj, pa je i to jedna od posljedica embarga za kojeg je zaslužan Lončar.

Dakle, prije embarga Hrvatska je formalno bila djelom Jugoslavije kojoj nije uveden embargo i zato Mađari, Rumunji, Nijemci, Litavci, Česi i slični nisu imali problem prodavati oružje Hrvatskoj, jednako kao što danas na primjer Nacionalna garda Minesote može kupiti ili prodati svoje oružje. Međutim kad je uveden embargo čitavoj Jugoslaviji uveden je i Hrvatskoj i tada je ta doprema iz navedenih zemalja bila usporena ili potpuno zakočena.

A Mesić kad priča ove laži neka kaže zašto je u prvoj reakciji na Ivankovićev članak u Večernjem iz 2006. odmah reagirao izjavom da “To ustašoidi iz večernjaka pakuju Budi”, a kad je čuo da iza navoda stoji britanska znanstvenica onda je promjenio ploču. I neka kaže zašto je 1992. godine u Americi svjedočio da je embargo štetan za Hrvate i Muslimane? I neka kaže zašto je Bill Clinton žestoko kritizirao embargo, doduše tek kad su žrtve postali Muslimani pa je izjavio:

“Problem sa ovom mjerom je bio da su Srbi imali dovoljno oružja i municije u rukama da se bore godinama, te je za Bosance bilo skoro nemoguće da se brane. Nekako su uspjeli da se snađu tokom 1992. godine, oduzimajući oružje od srpskih snaga, ili uz pomoć malih paketa koji su stizali iz Hrvatske uprkos NATO blokadi obale.”

Na kraju, svi vi koji ovo čitate, ne smijete se dati izmanipulirati. Samo mislite svojom glavom. Ovo vam je idealna situacija za primjenu logike Okamove britve.
Dakle, imate dvije strane u sukobu (zanemarite sad Hrvate i Srbe, zamislite da je riječ o Urugvaju i Paragvaju) i imate situacija da je jedan suparnik naoružan do zuba i ima materijala za 50 godina ratovanja, a da drugi protivnik jedva spaja kraj s krajem i da zalihe oružja uz svu štedljivost može razvući na maksimalno 7 dana. I onda dođe neka viša sila i kaže: “Više se ni jedni ni drugi ne smijete naoružavati”. Kome onda ta viša sila daje prednost?

Stjepan Mesić je najveći veleizdajnik i krivokletnik u čitavoj povijesti hrvatskog naroda, svaka njegova riječ je laž, to je tip zbog čije je bolesne mržnje prema Tuđmanu Hrvatska bila talac i danas je talac kojekakvih ucjenivača i pravo pitanje za DORH je: “Što ovaj lažov, veleizdajnik i krivokletnik uopće radi na slobodi?

Predrag Nebihi

Mesić: Lončar nije zaslužio javni linč kojemu je izvrgnut

Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta uredništva portala.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Četnici kao antifašisti – Igre bez granica oko kurikula Povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Objašnjavajući početkom 17. stoljeća zašto su znanosti premalo napredovale u prethodnim stoljećima, Francis Bacon tvrdio je kako se ne može pravilno napredovati u trci ako cilj nije pravilno postavljen i određen. Istiniti i pravi cilj znanosti nije nikakav drugi, nego, kako je tvrdio, da se ljudskom životu daju nova iznašašća i bogatstva. Izreka poznatoga engleskog filozofa, pravnika i državnika, čijom izrekom – znanje je moć – počinje projekt moderne znanosti, poslužila nam je da bismo uvodno kratko nešto rekli o reformi obrazovanja pokrenutoj pod sloganom – Škola za život.

Pitanje je, dakle, hoće li ta reforma pod navedenim zvučnim nazivom (kao da sve dosadašnje škole nisu bile za život) obogatiti hrvatski školski sustav, unaprijediti ga, ili ga jednostavno degradirati, čak možda trivijalizirati, ako ne donose ništa novo. Oni koji su u početku mislili da će tabletima napraviti “revoluciju” u hrvatskom školstvu, bili su na krivom putu. Učenici kojima nisu strane nove tehnologije, u svladavanju novoga gradiva radije bi se koristili udžbenicima nego tabletima. Zar to ne govori dovoljno o onima koji su tabletima htjeli rasteretiti školske torbe, pretvoriti školu u svojevrsnu igraonicu? Eksperimentalni dio reforme, kako se može čuti i pročitati, u mnogo čemu nalikuje na improvizaciju. Spašavaju ga, uglavnom, požrtvovni nastavnici. Jer, kad bi se kruto držali postulata reforme, mogli bi se samo hvatati za glavu. Svaka improvizacija često je veliko gubljenje vremena. A, što je veći zločin od izgubljenog vremena, pita se Francis Bacon. Eventualni neuspjeh eksperimentalne reforme mogao bi biti dvostruki “zločin”, ne samo zbog izgubljena vremena nego i štete koja će se nanijeti učenicima u osnovnim i srednjim školama. HDZ je jedan od važnijih državnih resora – obrazovanje – vrlo olako prepustio HNS-u, stranci vrlo skromnih kadrovskih kapaciteta, posebno u pogledu znanosti i obrazovanja. Istodobno, nema ni neke osobite demokratske širine da bi se u obavljanju postavljenih zadataka mogao koristiti stručnim kapacitetima izvan “kompradorskoga miljea”.

Račun na naplatu ne će doći, za eventualne promašaje, samo HNS-u, već i HDZ-u, jer je resor znanosti i obrazovanja građanima postao važan, ponajprije zbog njihove djece i njihove budućnosti. Kad se profesor hrvatskoga jezika, koji sudjeluje u eksperimentalnom programu, pita zbog čega sam studirao hrvatski jezik, jesam li izgubio vrijeme na studiju, kad se moram baviti ovim čime se danas bavim provodeći eksperimentalni program, potiče na razmišljanje što učiniti prije završetka eksperimentalne faze kako sutra sa svim svojim manjkavostima ne bi bila političkom kampanjom, bez evaulacije, nametnuta cjelokupnom školstvu. Saborski odbor za obrazovanje nakon prvoga polugodišta trebao je napraviti izvješće o eksperimentalnoj fazi reforme, kako sve ne bi bilo prepušteno spinovima, bacanju prašine u oči. Vrlo pozitivna ocjena Ministarstva znanosti i obrazovanja (čak četvorka) o prvim učincima eksperimentalne reforme ne može se bez kritičkog promišljanja prihvatiti. Hrvatski bi sabor prije ljetnoga odmora trebao raspraviti eksperimentalnu fazu reforme i jasno dati smjernice, kako ne bi bilo sve prepušteno ministrici ili stranačkom voluntarizmu te se s jeseni krenulo u još jednu avanturu. Potrebno bi bilo predočiti i dosadašnje troškove jer s raznih strana dolaze upozorenja o netransparentnom trošenju novaca, zahvaćanju u sredstva izdvojena za rad resornoga ministarstva, trošenju znatne svote novca na honorare za metodičke priručnike itd. U možebitnim netransparentnim okolnostima HNS bi lako mogao postati HDZ-u mlinski kamen oko vrata, kao što je svojedobno bio Most. HNS se često ponaša kao tiha oporba. U glasovanju u parlamentu to se ne očituje, ali očituje se u mnogim praktičnim slučajevima. HDZ-u ne treba koalicijski partner za europske parlamentarne izbore. Ali nakon izbora za Hrvatski sabor, po postojećem izbornom zakonu, ako bude relativni pobjednik, najvjerojatnije će mu trebati koalicijski partner. Tko bi taj partner mogao biti, ne nazire se. Može li to biti HNS ili stranka koju vodi najveći “politički makro” hrvatske parlamentarne scene? Može li se ponoviti 2000., kad je zbog unutarnjega rastrojstva u HDZ-u nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika na izborima pobijedila šestosiječanjska koalicija?

No vratimo se reformi obrazovanja, koja ne može biti “feud” HNS-a, kao što su to primjerice JANAF, HEP i neka druga poduzeća u kojima se vrti gomila novca. Vlada mora nastupati jedinstveno, a da bi tako nastupala, reforma ne može biti prepuštena ministrici i njezinim vjernim suradnicima – skromnoj pomoćnici ministrice Lidiji Kralj i razmetljivom državnom tajniku Tomi Antičiću. U toj reformi trebaju sudjelovati sve parlamentarne stranke i svi stručni potencijali. Kod izrade predmetnih kurikula pokazalo se da ministrica na sve načine želi “nadigrati” Ekspertnu radnu skupinu za kurikule (ERS). Nakon što je dobila kurikul Povijesti, uputila ga je na petnaestodnevno e-savjetovanje, proračunavši dobro da radnoj skupini koja je izradila taj kurikul istječe mandat dan ranije. Tko će prijedloge iz javne rasprave ugraditi u kurikul? Hoće li se osnovati nova radna skupina kako bi ugradila prijedloge iz rasprave mimo ERS-a ili će sve “popeglati” u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, kao što je bio slučaj s kurikulom hrvatskog jezika, što se na kraju izrodilo u skandal? Oko kurikula Povijesti mogle bi se nastaviti igre bez granica. Legitimno je pitanje: zašto ministrica na sličan način nije postupila u pogledu kurikula Hrvatskog jezika? U tome je kurikulu bilo nekoliko pitanja neraščišćeno. No, uzela si je za pravo arbitrirati, koristeći se odabranim institucijama, među kojima nije bio, primjerice, Razred za filološke znanosti i Razred za književnost HAZU-a. Učenje povijesti na sve se načine, od ministrici privržene skupine, pokušava utemeljiti bez sadržaja. To bi bilo, kako kaže Konrad Paul Liessmann u knjizi: Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, kao da se “kuha bez začina”.

Nakon objave dorađenoga kurikula Povijesti, na mrežnim stranicama ERS-a podiglo se dosta medijske prašine (srednja.hr itd.) poglavito iz ugla članova prethodne radne skupine, čiji je prijedlog nakon e-savjetovanja i izbora nove radne skupine temeljito dorađen. Temelj za doradu dokument je ERS-a “Koordinirani metodološki pristup izradi kurikularnih dokumenata” s kojim svi kurikuli moraju biti usklađeni, a taj je zahtjev prethodna radna skupina svjesno ignorirala. Dakle, ne radi se, kako se to želi predstaviti, o novom dokumentu, nego o doradi ranijega temeljem prijedloga proizašlih iz javne rasprave. Nije novoformirana skupina samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala ono što je bilo stavljeno i pred raniju radnu skupinu, koja te zahtjeve očigledno nije htjela poštovati. Tekst koji je ponuđen, kako kažu članovi radne skupine, nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire, najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta nego na doradi teksta. Uostalom, zadatak radne skupine i nije bio napraviti novi tekst nego doraditi onaj koji je ušao u e-savjetovanje.

Cetnici antifasisti2

Četnici kao antifašisti – udžbenik za osmi razred osnovne škole u Republici Hrvatskoj, autorica Snježana Koren

Osim toga, tko bi za nešto više od mjesec dana mogao napraviti novi tekst kurikula ako je prethodna radna skupina na ranijoj inačici radila gotovo tri godine. U radnim skupinama članovi imenovani od MZO-a radili su, kako se može čuti, najviše “problema” jer nisu dopuštali da se tekst kurikulnog dokumenta koji je ušao u e-savjetovanje imalo mijenja. U ideologiziranim i orkestriranim komentarima, koji su se pojavili na pojedinim portalima, pokušava se predstaviti kako je nova radna skupina bez ikakva razloga napisala novi dokument. Bit čitavoga problema na koji su ukazivali pojedini komentari još tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i negativna recenzija HAZU-a, te pojedini komentari i u novom e-savjetovanju, jest izostanak sustavnoga sadržaja koji bi bio kostur kurikulnoga dokumenta te uz to i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev ERS-a. Zašto to prethodna radna skupina nije napravila, teško je reći – radi li se o oglušivanju na pozive za ispravkom, nemogućnosti da se taj zadatak ispuni s obzirom na način kako je kurikul Povijesti bio koncepcijski postavljen, ili o jednostavnoj aroganciji – teško je dokučiti. Javno savjetovanje o kurikulu Povijesti, ako se uključe stručnjaci kojima nije do “ideologiziranja” kurikula, najbolje će pokazati je li radna skupina bila na pravome putu. No to još ne znači da je posao gotov. Nakon što kurikul bude objavljen u Narodnim novinama, vjerojatno sa znatnim zakašnjenjem, tek u ožujku, u velikoj mjeri moglo bi se ugroziti kvalitetna izradba udžbenika. A upravo su udžbenici jedan od najvažnijih sljedećih poslova. Jer kurikul može biti izvrstan, a udžbenik ispod te razine, ili obrnuto. Kako bilo, svaki posao treba obaviti stručno i kvalitetno. To se može samo bez improvizacije i presinga.

Sanja Glibo: Kad trebaju koncentrirano raditi, učenici više vole tiskane materijale od korištenja on-line sadržaja

Pedagoginja Sanja Glibo, jedna od koordinatorica provedbe Škole za život u Strukovnoj školi u Sisku, kaže da kad se počelo govoriti o reformi, u središte priče došli su tableti kao neko čudesno sredstvo s kojima ćemo promijeniti školu, napraviti reformu. Dodaje da to nije tako i na taj način se ne može postići ono što želimo. ‘Ono što možemo reći nakon jednoga polugodišta da naši učenici, više vole tiskane materijale, kad trebaju koncentrirano raditi na novom sadržaju, da im je to lakše nego korištenje on-line sadržaja’, rekla je Glibo u emisiji ‘U pomaku’ Hrvatskog radija, 4. veljače 2019. Napominje kako se javio kao problem brzina veze u korištenju tableta u nastavi. ‘Ako nemamo dovoljno dobar internet, ako nemamo dovoljno dobre tablete koji bi zadovoljili sve što je potrebno, a nemamo, nastavniku se može dogoditi da potroši 15 minuta od sata, a da nije napravio što je planirao. To bi značilo da nastavnik u startu treba imati dvije inačice sata, ako ne uspije realizirati nastavni sat na jedan način da se može prebaciti na drugi’, izjavila je. Po njezinim riječima, za uspjeh reforme treba znati da su najvažniji nastavnici. ‘Sva moguća tehnologija bez spremnih i motiviranih nastavnika ne može unaprijediti školu, jer oni su nositelji promjena i tu promjenu unose u razred’. ‘Ne znam jesmo li u eksperimentalnu provedbu krenuli s dobrom procjenom postojećega stanja. Predznanje naših učenika u prvim razredima srednje škole nije često dovoljno za postizanje ishoda kakvi su u reformi predviđeni. Smatra da učenici prvih razreda nisu spremni za ishode iz hrvatskoga jezika, stranih jezika i matematike. Početni rezultati znanja iz osnovne škole nisu dovoljni da bi se realizirali željeni ishodi. Po završetku ove eksperimentalne provedbe, kako kaže, trebali bismo imati jasnu sliku jesmo li ostvarili što smo željeli i gdje se nalazimo. Bitno je da znamo jesmo li na nekakvom pozitivnom smjeru i da to možemo potvrditi.

“Sklona sam mišljenju da bi trebalo napraviti detaljnu evaulaciju i postaviti u razumnim rokovima mogućnost za popravke i slično, možda sve malo usporiti”, rekla je. Upitana kako su nastavnici prihvatili ekperimentalni program, rekla je da su neki rekli da ništa nisu trebali mijenjati u nastavi, da su i do sada radili kako se očekuje u reformi, neki su rekli da su ih edukacije i sama reforma pokrenuli, da malo drukčije razmišljaju, da su motiviraniji, da su im neki metodički priručnici bili korisni i slično. Iskustva su različita, jer, kako kaže, bilo je nastavnika koji su i do sada koristili informatičko-komunacijsku tehnologiju, tako ne bih rekla da smo bili van svega. Na koji način će se reforma implementirati u nastavni proces u pojedinu školu, smatra da ovisi o školi. Svaka škola je priča za sebe, svaka ima jednu kulturu, kulturu koja je usmjerena k napretka ili kulturu koja se puno ne mijenja. Vrlo je važno unutar škole graditi jednu zajednicu učenja i poticati nastavnike na napredak. To ovisi od nastavnika, ravnatelja i stručne službe, smatra pedagoginja Sanja Glibo iz Srednje strukovne škole u Sisku, nastale iz sisačke Šegrtske škole, 1886.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari