Pratite nas

Kolumne

Mise za Tita i Pavelića, te o pijanim ljubavnicima

Objavljeno

na

Treba li slaviti Svete mise za Tita i Pavelića? O tome piše fra Mario Knezović. Uz to u novoj kolumni čitajte o „pijanim ljubavnicima“ i o pozitivnim i negativnim odjecima petogodišnjega pisanja kolumni iz fra Mariova pera.

[ad id=”93788″]

Misa za Pavelića i Tita

Hrvati su nadareni svaku temu ispolitizirati. Tako je medijsku buru najprije podignula vijest kako se u crkvi u Palmotićevoj u Zagrebu slavi sveta misa s nakanom za pokojnoga Antu Pavelića. U crkvi su bili vjernici i, nadam se, iskreni molitelji, a vani su bili prosvjednici s transparentima. Nekoliko dana kasnije u crkvi svetoga Marka u Zagrebu slavljena je sveta misa s nakanom za pokojnoga Josipa Broza Tita. Tu misu za Tita je, očito s ne baš plemenitim nakanama, naručio novinar Indexa Vojislav Mazzocco. Na toj misi, kako izvijestiše mediji, nije bilo nikakvih incidenata. Stvar je jasna. Provokacija nije uspjela. Plaćenik Indexa valjda je sada shvatio tko u Hrvatskoj, uglavnom, pravi nerede i ponaša se poput političkih piromana. Na misi za Tita svećenik je rekao da treba moliti i za one koji nisu htjeli Hrvatsku. Misu za Tita nisu pratili prosvjednici ispred crkve, a misu za Pavelića pratili su prosvjednici s pogrdnim usklicima. To je valjda ta lijevo-liberalna tolerancija koju još svi nisu proučili. Što reći o ovakvim „paradnim“ misama? Teško išta pametno osim da bi trebalo sve učiniti da ih ne bude. Inače, svete mise se slave za naše pokojne. Sveta misa nije komemoracija i proslava nečijega života, u što neke rodbina i pretvori. Mise se slave za pokojne da bi im se Bog smilovao i oprostio im grijehe. Svetu misu ne treba slaviti za svece i bezgrješnike kako bi išli u raj, niti ima koristi moliti za one koji su već u paklu. Pretpostaviti nam je da su naši pokojni, ako nisu već u raju, u čistilištu i zato molimo za njih kako bi došli u stanje vječnoga blaženstva u raj. Što se Pavelića i Tita tiče, premda je teško suditi, ali nije teško zaviriti u činjenice, za njih je, realno,malo moliti samo jednom godišnje. Možda bi češće trebalo moliti Božju milost za one koji su bili, i zbog svoga položaja, javni grješnici.

Za Antu Pavelića se posmrtno brinula njegova rodbina koja je često naručivala mise s nakanom za pokoj njegove duše. Za Pavelića su, ruku na srce, i mnogi svećenici, što potajice, što javno, slavili mise. Za Tita se nema tko od rodbine vjerski brinuti. On je vjersko „siroče“. Znajući kakva je zla Tito prouzročio ovaj novinar Indexa, i njemu slični, trebali bi češće ići na misu za njega. Možda bi mogli dio novaca koji im država preko poreza godinama oprašta upravo koristiti za pokajništvo i mise za pokojne zločince i sljedbenike tamne prošlosti. U svakome slučaju, daleko od toga da držim pristojnim, a kamoli vjernički uputnim, slaviti svetu misu za Pavelića iz isključivo ideoloških razloga. Crkva nije mjesto za ideološka obračunavanja niti politička razvrstavanja. Oni koji nekoj osobi žele iskazivati poštovanje trebaju zaobići oltar koji tako pretvaraju u svoju ideološku propovjedaonicu. Isto tako, držim svetogrdnim i licemjernim naručivati svetu misu za Tita samo zbog toga da bi se provjerilo hoće li je svećenik primiti i hoće li doći „crnokošuljaši“ prosvjedovati. Svete mise treba slaviti za sve ljude i od toga ne treba praviti medijski presedan. Osim što umrlima treba reći pokoj im dušu, možda bi korisnije danas bilo reći pokoj vječni ideologijama koje su sijale smrt, mrak, jednoumlje i tugu. Iluzorno je naručivati svete mise bez iskrene nakane da molimo, nego više da poruke u javnost odašiljemo. Možda nijedan svećenik ne bi trebao primati takve mise u kojima nisu iskrene nakane. Te mise, kao i ostale trebaju se slaviti na području župa kojima su u trenutku smrti pripadali Pavelić i Tito ili gdje žive njihovi potomci. Možda bi tako ušutkali manipulatore i to bi vjerojatno stišalo prepucavanja kojima crkveni prostor ni kriv ni dužan postaje poligonom.

Pijani ljubavnici

Još davno sam čuo istinitu priču kako je mladić iz Hercegovine prvi put ušao u lokal gdje je bilo i nemoralne ponude od djevojaka. Zapravo bio je to određeni oblik javne kuće. Na putu kroz Sloveniju prema Italiji svratili su na piće i kratak odmor od napornoga putovanja. Svi su na brzinu shvatili o kakvu je  ugostiteljskom objektu riječ osim dotičnoga mladića. Nakon nekoga vremena približila mu se djevojka i zavodnički mu nudila svoju uslugu. Vidjevši to, prišao mu je stariji suputnik i rekao da je vrijeme za polazak. Nakon što su pošli prema automobilu, onaj mladić je u čudu uskliknuo: „Jesi li vidio kako mene ona brzo zavoli!“ Tek nakon toga su mu suputnici objasnili da je to javna kuća gdje nema ljubavi. No, s ovim možemo povezati i druge (ne)prilike s kojima se susrećemo. Najčešći je oblik kada pijani mladići ili pijane djevojke očituju nekomu ljubav uslijed takvoga stanja. Tako je u televizijskome showu Ervin Mujkanović izricao ljubav Štefani Banić. On joj je obuzet alkoholom govorio da je pijan, ali da je ipak voli. Naravno, takva ljubav, koja zapravo nije ni postojala, nestala je s jutarnjim triježnjenjem.

Mnogi će mladi posvjedočiti da nemaju hrabrosti reći volim te bez doze alkohola. Ispada tako da je alkohol proizvođač ljubavi. Istina je potpuno drukčija. Alkohol je veliki neprijatelj ljubavi. Mnogi su unesrećili zbog toga sebe i druge. Ako nam alkohol izriče ljubav, ona će biti brzo ispijena. Tužna je činjenica da je alkoholizirano stanje dovelo do brojnih maloljetničkih trudnoća. Posljedice toga su višestruke. Trudne djevojke upadaju u napast učiniti pobačaj. Srećom u nesreći, ipak ih se većina odlučuje roditi. Ako bismo izricali istinu, onda bismo mogli doći do mučnoga zaključka. Primjerice ako bismo, što ne treba činiti, pitali: Tko je želio da dođeš na ovaj svijet? Odgovor bi mogao biti: Whisky, Chivas, Jeger itd. Nedavno su članovi „Hrvatsko Nadzemlje“ snimili kratak videouradak koji govori o djevojci u okruženju opijata i požude. Taj video, koji je dostupan na društvenim mrežama, bio je prikazan i na tribini mladih katolika u Splitu koji se odvijao pod naslovom „Grijeh volim, kad zaškripi molim“. U tome je naslovu izrečen stav brojnih. Kao da čekamo nevolju da počnemo moliti. Ako ćemo istini pogledati u oči, nevolja je već tu, grijeh se nagomilao. Treba početi moliti i prestati piti.

Pet godina s vama

Pet godina pišem i motrim društvenu zbilju. Reakcije su raznovrsne. Od brojnih koje sam dobio najviše mi se dojmila jedna. Tako mi čitatelj piše: „Ne mogu vas čitat, ali ne mogu odoljeti da vas ne pročitam. Ljutite me i neslažem se s vama, ali taman kad pomislim da imam razloga za kritiku i napad na vas spoznam da je sve napisano argumentirano i istinito.“Pet godina bistrim, barem tako mislim, mutnu vodu, dovikujem gluhima i stavljam činjenice pred one koji ne vide. Doduše, nekada i s moje strane bude „začina preko načina“, ali, čini mi se, probavljivo je. Hvala svima koji čitate. Jer onoga dana kada osjetim da ne čitate, odmah prestajem. Glupim držim ispisivati stranice novina na kojima će vjernici nakon nedjeljne mise staviti pečenu tepsiju ili umotavati slaninu ili luk. Lakše bi mi bilo kupiti svima prikladan papir ili podmetač za te svrhe nego se mučiti pišući. Ako Boga da zdravlja, i dalje ću pisati ono što mnogi, napose institucionalni i politički uhljebi, ne vole čitati. Čast mi je da me s guštom ne čitaju oni koji nam propisuju loš život po načelu nepravde, nepotizma, rodijaštva, sluganstva i nadasve njihove „svetosti“ podobništva! I još ovo, moja svaka kolumna koju čitate može biti i posljednja. Pijevci ne mogu stalno kukurikati, nekada oni i u loncu završe.Uvijek ima onih koji pripremaju lonac ili ražanj! Živimo u društvu gdje se ljudi prekrivaju plaštem masa, stranaka, udruženja, fan klubova, i sve je manje onih koji hoće, mogu i žele iznositi otvoreno svoje misli i javno iza njih stajati. Šutnja se nameće kao stil života, a oni koji pišu i govore i tako nazivaju stvari pravim imenima nisu dobro došli. No, pitam se što bi bilo od ovoga svijeta ako bi svi pognuli glave, zabili ih u pijesak poput noja? Ono što zapišemo ipak ostaje kao spomenik jednoga vremena u kojemu su, uglavnom, pravednici šutjeli, dok su oni drugi bili glasni i uzimali plijen iz usta tih ušutkanih. Šutnju smatram izdajom, a ne nikako zlatom!

fra Mario Knezović/naša ognjišta/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari