Pratite nas

Religija i Vjera

Mise zornice – i pet stvari koje o njima morate znati

Objavljeno

na

1. Naziv

Naziv za rane jutarnje mise koje se slave u zoru – zornice – jedan je od lijepih primjera ljubavi hrvatskog naroda prema vlastitom jeziku. Drugi narodi, pa ni slavenski, za ove rane mise nisu pronašli vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom rorate. Ovaj latinski naziv dolazi od riječi ulazne misne pjesme „Rorate caeli desuper et nubes pluant justum“  – “Rosite nebesa odozgor i oblaci Pravednog daždite”, koja preriče tekst starozavjetnog proroštva o spasenju (Usp. Iz 45, 7-8).

2. Povijest

Mise zornice nastale su vjerojatno već u 5. stoljeću, nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici, zbog čega imaju snažno marijansko obilježje. Riječ je zapravo o adventskim zavjetnim misama slavljenima na čast Blažene Djevice Marije. U početku su slavljene samo u subote došašća, no s vremenom su se počele slaviti i radnima danima. U Europi, osobito u germanskim krajevima, običaj slavljenja misa zornica proširio se u 15. stoljeću. U prijašnjim vremenima zornice su bile uvriježene u sjevernim hrvatskim krajevima, no danas su prisutne u čitavoj Hrvatskoj.

3. Liturgijska boja

Prije liturgijske obnove Drugog vatikanskog sabora liturgijska boja misa zornica, zbog njihova marijanskog obilježja, bila je bijela, a ne ljubičasta. Danas, budući da zornice više nisu zavjetne mise na čast Blažene Djevice Marije već redovite adventske mise, njihova liturgijska boja je ljubičasta.

4. Smisao

Mise zornice simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, kako ne bi izgubili vječni život. Misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se – posebno u galskoj i bizantskoj liturgiji – došašće smatralo asketskom pripravom, što je sačuvano i danas. No, najnovija liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje. Obilježava ga „pobožno i radosno iščekivanje“, što je vidljivo i iz nedjeljnih liturgijskih čitanja. U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali niti zaboraviti radost. Jer, došašće je ponajprije „radosno vrijeme, a činjenica da se ne pjeva Slava samo je pokazatelj želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu – u misi polnoćki“.

5. Posjećenost

U različitim traženjima i lutanjima nakon Drugog vatikanskog sabora lijepa tradicija slavljenja misa zornica neko je vrijeme bila izgubljena. Nakon njihova u početku sramežljiva vraćanja, zornice su postajale sve veći ‘hit’. Danas, u većini župa diljem Hrvatske za vrijeme zornica crkve su dupkom pune, a posjećuje ih otprilike prosječni broj vjernika koji redovito pohađaju nedjeljne mise.

Pođi i ti na zornicu!

Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam

Objavljeno

na

Objavio

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na 5. korizmenu nedjelju, 29. ožujka misno slavlje u kapeli bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu. Prijenos se mogao pratiti putem mrežnih stranica te Facebook i Youtube kanala biskupije.

U homiliji biskup je istaknuo kako smo zajedno povezani putem interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. „Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće“, rekao je biskup te dodao kako upravo o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 5. korizmenu nedjelju (A)

Kapela bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu, 29. ožujka 2020. (prijenos mise)

Draga braćo i sestre,

Povezani smo preko interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće.

Upravo nam o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije, 5. korizmene nedjelje.

Prvo današnje čitanje je iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 37, 12-14).

Gospodin Bog nam govori: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin … I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju …« Bog naš Bog je života a ne smrti, onaj koji daje život. Dapače, on i od mrtvog može učiniti živo, pa i grobove otvoriti i mrtve pozvati ponovno u život. Mogli bismo reći da je ovo proročki govor koji zbori u simbolici: Božji narod Izrael bio je zabludio s pravoga puta, odlutao je od Boga i tako postao duhovno mrtav. Bog ga zove u život i želi te mrtve kosti opet oživjeti…

Možemo reći da je tako i s nama danas. I naš je hrvatski narod u mnogim vidovima svoga života mrtav, kao da je legao u grob i nijemo promatra neistine, nasilja i nepravde. Još se nije oporavio od žrtava koje je podnio u Domovinskom ratu u srpskoj agresiji, a već 25 godina luta i ne prepoznaje istinu te ne ide putem pravednosti. One koji su branili Domovinu vlast države, koju su stvarali, progoni, a one koji su ju razarali nagrađuje. One koji su iznosili i tražili istinu o Drugom svjetskom ratu u našoj se zemlji progoni, a one koji neistinito optužuju vlastiti narod uzvisuje se i nagrađuje.

A onda svijet. Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam, progoni ljude koji govore da je naravni brak ono što je Bog stvorio, zajednica muža i žene, pa uvodi u to najsvetije zajedništvo u kojem se život začinje, rađa i odgaja neke nove definicije proglašujući ih ljudskim pravima. Tako se ulazi u vlastitu smrt koja je zahvatila čitav svijet. I umjesto da se Hrvatska odupire tim tendencijama i čuva svoj katolički identitet, naši vođe pokorno slušaju svjetske gospodare i tako svi srljamo u propast. Da ne govorimo o rodnoj ideologiji, pobačaju i eutanaziji, tim zlima koje je moderan čovjek proglasio ljudskim pravima te, umjesto da ih zabrani, on progoni one koji ukazuju na njihovu ubilačku narav.

Današnji je svijet zatajio da uopće Bog postoji, da postoji duša, da je primarni duhovni svijet nad tjelesnim i materijalnim. Tako se ušlo u trku za imanjem, u pohlepno zgrtanje da se ima sve više i više, u egoizam i zatiranje drugih i to čitavih naroda. Da bi se steklo i imalo više, gaze se prava i otima ono što pripada drugima i želi se drugima vladati. To uzrokuje ratove, ubijanja i nove nepravde.

I ne samo da se mržnja i otimačina širi među narodima, nego se i prirodni sustav planete Zemlje urušava, zagađuje priroda, mora, izvori i vode, jer se sve želi iskoristiti samo za vlastitu korist, a ne poštuju se zakoni koje je u prirodu stavio Bog. I priroda se buni. Otud strašni požari koji bjesne čitavim kontinentima, poplave koje ruše sve pred sobom, tsunamiji, oluje, potresi kao što smo i mi prošle nedjelje doživjeli.

I kad sve to gledamo, ne dolazimo li do pitanja: je li čovjek umro? Gdje je ono stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku, da odražava Boga koji ljubi, koji stvara, koji njeguje i koji nadahnjuje? Na žalost sve više dolazi do umiranja čovjeka.

I tko ga može ponovno oživjeti? Samo Bog, draga braćo i sestre.

U prekrasnom tekstu, u poslanici Rimljanima (Rim 8 , 8-11), sveti Apostol Pavao kaže: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

Duh Sveti, Duh Oca i Sina, darovan je nama ljudima da nas oživljuje i neprestano vodi naš ljudski život iz slabosti u jakost, iz privremenosti u vječnost, iz grješnosti u svetost. On je zalog našeg života, i kad umremo, i kad mislimo da smo na dnu, i kad se sve ruši i čini da nestaje, Duh Božji ako prebiva u nama, ponovno nas oživljuje i uskrisava.

A kako primiti Duha Svetoga? Ta on je ljubav, razliven srcima našim (Gal 4,4). Njega Isus daje onima koji ga slušaju i slijede. Mi smo postali Isusovi učenici na krštenju, kada smo uronjeni u zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na krizmi smo primili pečat Dara Duha Svetoga. Duh Sveti ispunja naše biće duhovnošću i svetošću kad god se Bogu približimo u molitvi, u svetim sakramentima. Njegova se prisutnost najbolje očituje u nama kada se bez vlastita interesa žrtvujemo za dobro drugih. Duh nas čini ljudima za druge. Zato vjerujemo u uskrsnuće, svoje i svega svijeta.

Isus nas danas u Evanđelju poučava (Iv 11) o tom novom životu u koji i nas poziva. Riječ je o Lazaru, bratu Marte i Marije. U tu obitelj u Betaniji Isus je rado zalazio, to su bili njegovi prijatelji. Zanimljive su i dirljive rečenice koje čitamo u ovom odlomku Ivanova evanđelja:

  • Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju,…
  • A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.
  • »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.«
  • Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“
  • Reče Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
  • Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.«
  • I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!«
  • Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!«
  • Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!«
  • Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

O svakoj od ovih deset rečenica mogli bismo posebno razmišljati. No, sigurno je bitno da je ovo potresno izvješće o smrti i oživljenju prijatelja Lazara pobudilo vjeru Marte, Marije i mnogih Židova koji su bili svjedoci ovog događaja u Isusa Krista. A što budi u nama? Vjerujemo li i mi s njima da je Isus gospodar života, onaj koji daje život?

Molimo ga danas za život: da nam svima daruje život duha, da se vrati nada u naša srca, da se obraduju naše duše.

Idemo ususret najvećem našem kršćanskom blagdanu Uskrsu. On nam uzdiže dušu i ispunja nas radošću. Ali znamo da nam je s Kristom do Uskrsa doći preko križa, trpljenja i smrti.

I to neprestano doživljavamo: kako se svaki dan smrtonosnom bolešću zaraze mnogi… i taj broj raste. Raste i broj umrlih. I to nas ispunja osjećajima nemoći. Kao da su svi umrli, kao da je čitav svijet mrtav.

Ipak toliki plemeniti ljudi, liječnici, medicinske sestre, volonteri Caritasa i Crvenog križa, policija i vojska… bore se s tom pošasti i – uspijevaju! I svi mi smo dio te borbe i pobjede jer smo spremni surađivati i brinuti se za svoje najmilije, osobito bolesne i stare. Tu dolazi do izražaja ono najljepše ljudsko: solidarnost, nesebičnost, služenje, zajedništvo. U obitelji, koje ostaju doma, koje su zajedno u istoj borbi i u istom duhu molitve i nade.

Dolazi uskrsnuće. A ono će donijeti Isus Krist. Zato se pitamo: nije li se ovo trebalo dogoditi, Gospodine, da bismo postali ponizni, da shvatimo da bez Tebe ne možemo, da smo sami – kada se oslanjamo samo na sebe – jadni i najbjedniji?

Pogledaj nas, Gospodine Isuse, i nas, kao što si Lazara, oživi od mrtvih, udahni nam svoj Duh da postanemo novi živi ljudi, svjesni svojih slabosti i Tvoje jakosti! Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari