Pratite nas

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Konzervativna ‘Oluja’ dolazi, kao nužnost udruživanja domoljubnih potencijala!

Objavljeno

na

U našoj Republici Hrvatskoj danas se odvijaju istovremeno vrlo proturječni i paradoksalni procesi. Potencijalno postoji mnogo toga što budi nadu da će Hrvatska izaći iz sadašnje krize, iz svojevrsnog političkog i moralnog kaosa i apatije koja praktički traje već dugi niz godina i za što  su odgovorne sve Hrvatske vlade koju su imale čast služiti hrvatskom narodu do sada. Istovremeno, s propadanjem niza nekadašnjih velikih proizvođačkih kapaciteta, danas kada smo suočeni  s velikom krizom Agrokora i brodogradnje, u Hrvatskoj niče niz malih i srednjih poduzeća sa novim naprednim tehnologijama kojima se Hrvatska uključuje u svjetsko tržište i mijenja sliku svoje proizvodne strukture. Međutim, ti novi procesi nemaju proaktivnu podršku države i drugih institucija i umjesto da država daje vjetar u leđa malom i srednjem poduzetništvu poreznim i drugim blagotvornim politikama,  država još uvijek obilatim subvencijama spašava propale ili polu propale firme na starim paradigmama dogovorne ekonomije, koje nemaju tržišnu šansu i perspektivu za opstanak u budućnosti.

Paralelno s tim ekonomskim anakronizmima na teritoriju Republike Hrvatske događa se geopolitičko strateški sukob koji objektivno može bitno ugroziti ostatak suvereniteta i budućnost Hrvatske države. Nema nikakve dvojbe da se na svim područjima gospodarskog kulturnog i političkog života Hrvatske vodi otvorena borba bez rukavica između interesa SAD-a  i Rusije za prestiž tko će staviti pod svoju kontrolu Hrvatsku kao značajan geostrateški prostor. Nije slučajno da je Hrvatska u povijesti s razlogom nosila naziv „antemurale christianitatis“- predziđe kršćanstva i nije slučajno da su se kroz povijest vodile značajne diplomatske i stvarne bitke za dominaciju nad Jadranskim morem.

Vrlo malo i mlako analizira se činjenica da je Agrokor nakon realizacije zakona „Lex Agrokor“ došao u dominantno Rusko vlasništvo preko neidentificiranog kapitala državnih Ruskih banaka, ne uzima se ozbiljno činjenica da Rusi imaju u svojim rukama kompletnu poljoprivrednu proizvodnju Hrvatske ,  Hrvatsku prehrambenu industriju i izvore pitke vode. Pod Rusku kontrolu došla je i luka Ploče, dok se istovremeno potpuno zanemaruje najveća Hrvatska luka Rijeka, beskrajnim i neobjašnjivim odgađanjem gradnje nizinske pruge Rijeka-Budimpešta. Plinarska industrija također dolazi pod Rusku kontrolu što se kristalno jasno vidi iz nevjerojatnih lobističkih pokušaja zaustavljanja projekta LNG terminala na otoku Krku. Veliki novac iz netransparentnih ruskih izvora dodjeljuje se hrvatskom trofejnom sportu osobito rukometu i veliko je pitanje za hrvatske institucije ne radi li tu možda o klasičnom pranju prljavog novca? Preko MOL-a Rusi jačaju i stavljaju pod kontrolu hrvatsku naftnu industriju i tržište naftnim derivatima, pa je sasvim normalna reakcija da takve tendencije izazivaju vrlo oštre reakcije američke administracije uključujući i neke otvorene nediplomatske ucjene koje je njegova ekselencija, veleposlanik SAD-a u RH  W. Robert Kohorst već javno iznosio.

Dobivanjem posla na natječaju izgradnje Pelješkog mosta i Kina se aktivno uključila i interesnu borbu i utjecaj na području RH i šire. EU, a posebno Angela Merkel htjeli to priznati ili ne okrenula je leđa hrvatskom narodu i neposredno svojom politikom podržava nestanak hrvatskog naroda kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda u BiH.  Iz toga se može zaključiti da se politike Angela Merkel prema Hrvatskoj potpuno razlikuju od politika Hansa Dietricha Genschera i Helmuta Kohla i u analizi te priče ne možemo kriviti samo katastrofalnu političku pogrješku Milanovićeve administracije prilikom donošenja zakona „Lex Perković“. Današnja Hrvatska administracija ne čini ništa konkretno da Hrvatsko-Njemačke odnose ponovo vrati u ono ozračje kada je Njemačka bila istinska lokomotiva priznanja Hrvatske.

U stvari, u BiH već su daleko odmakli procesi u kojima je BiH formalno podijeljena na RS i Bošnjačku federaciju, a Hrvate se želi svesti na puku nacionalnu manjinu oduzimajući im pravo na konstitutivnost. Ako se tome doda da Angela Merkel bezrezervno podržava politike srpskog premijera Aleksandara Vučića i politike gotovo bezuvjetnog pristupanja Srbije u EU tražeći od Hrvatske politiku popuštanja, onda je razvidno da Hrvati trebaju u promijenjenim okolnostima definirati svoju novu nacionalnu politiku i redefinirati soje politike prema politikama Angele Merkel imajući u vidu svoje strateške nacionalne interese.

Došlo je vrijeme da Hrvatski sabor umjesto ne gledljivih, uvredljivih, mučnih i žalosno beskorisnih rasprava na dnevni red stavi ključna strateška i nacionalna pitanja. Došlo je vrijeme da Hrvatska vlada prestane održavati telefonske sjednice i sjednice pred kamerama u kojima  nema rasprave ni sadržaja osim hvalospjeva samoj sebi, u kojima nema demokracije i sukoba suprotstavljenih mišljenja. Ne može se zemlja PR-ovski s velikom dozom autokratizma i sebeljublja voditi pred TV kamerama.

Još se živo sjećamo vremena Domovinskog rata i predsjednika Tuđmana kako je njegova Vlada u polupredsjedničkom političkom ustroju raspravljala mnoge noći do ranog jutra o nekim važnim pitanjima. Sjećamo se i kako je jednom prilikom  klub zastupnika HDZ-a tri dana raspravljao o jednom strateškom  prijedlogu predsjednika Tuđmana i na kraju ga nije usvojio!? Eto, to se zove Tuđmanova demokracija u HDZ-u dok su ga mnogi  u najutjecajnijim medijima nazivali diktatorom i autokratom.

U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke sa zastupnicima biranim od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim  ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedri i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile  svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. HDZ se samo formalno  poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u biti  HDZ vodi liberalno-ateističku svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacije Hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku. Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast i očuvati vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.

U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj koalira svako sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucaha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on,  srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!?  Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati član vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno.

Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje poistovjećuju sa ustaštvom, a da na to prvi čovjek u državi gromoglasno šuti, kao što je gotovo prešutio Vučićevu usporedbu Hrvatske sa Hitlerovom Njemačkom, poglavito, jer je toj izjavi u Bačkoj Palanci bez ikakve reakcije nazočio član vladajuće većine Milorad Pupovac.

Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na promjenu izbornog zakona koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog  izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija. Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu sa istim pravom birati i biti biran za sve državljane Republike Hrvatske uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U okviru takvih promjena potrebno je  zabraniti predizborne koalicije, u korijenu sasjeći klijentelizam, onemogućiti nedemokratsku diktaturu predsjednika stranaka kako više nikada ne bi čuli prijetnju bilo kojega  predsjednika stranke da svi oni neposlušni ne će nikada dospjeti na izborne liste. Ili „Ja mogu što god hoću“!? U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas situacija gdje je politika postala prljava trgovina! Dobivamo Vladu i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 00 visokoobrazovanih mladih ljudi  Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše Domovine.

Poseban problem hrvatske politike je besramni kukavičluk, i nesposobnost da na laži, napade i krivotvorine, osobito iz susjedne Srbije, odgovorimo čvrstim argumentima  istine, koristeći sve legitimne diplomatske i političke alate kako bi Srbiju prisilili da na svom putu prema EU ispuni sve uvjete, posebno one koje su nastali kao posljedica tijekom brutalne agresije na Republiku Hrvatsku. Najnovija verbalna agresija velikosrbina Vučića na Hrvatsku u Kosovskoj Mitrovici, u kojoj veliča lik i djelo balkanskog krvnika Miloševića, a hrvatski kraljevski grad Knin proglašava srpskim, zahtjeva puno čvršći politički odgovor i da se prestane s kukavičkom politikom „što više uvrjeda tim više popuštanja“!

Hrvatska mora odlučno kazati, a za to postoji bezbroj znanstvenih argumenata i empirijskih dokaza da  Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, politikama koje dominantno provode nisu prijatelji, nego deklarirani neprijatelji Hrvatske. Na neprijateljsku politiku se ne može odgovarati davanjem novih i novih ustupaka, po onoj logici „tko tebe kamenom ti njega kruhom“. Na svaki oblik neprijateljstva, pa i na blaži od gore opisanog, svaka samosvjesna država mora odgovoriti snažno i suvereno, jer Hrvatska kao članica EU i NATO saveza ima poziciju neoborivih argumenata u obrani svog suvereniteta pred međunarodnom zajednicom, po uzoru kako to suverenistički uspješno radi Viktor Orban u prijateljskoj Mađarskoj.

Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Masovnim demokratskim otporom nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije, nakon nesuvislih i štetnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju ateističko liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora, kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući domoljublje i ljubav prema hrvatskom narodu milion ljudi na ulicama hrvatske s ushićenjem, pjevajući domoljubne pjesme poslalo je jasnu poruku političkim elitama da više ne će glasovati za one kandidirane  hrvatske političare koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ali ne formalne nego stvarne.

Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu snagu na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjoj HDZ-ovoj ateističko-liberalnoj politici i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i plemenitim mislima i porukama blaženog Alojzija Stepinca koji je u najtežim vremenima svog života živo osjećao bilo svoga naroda!

Za nadolazeće izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu Za suverenu Hrvatsku koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i  zasluženim mandatima može prisiliti ovu vladajuću nomenklaturu  da svoje politike usmjere prema prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj. Samo jedna takva nova konzervativna snaga u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati  Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata, zajednički, u koalicijskoj sinergiji, mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije. Čini se da se jedino opće narodnim referendumom, u ovim realnim odnosima političkih snaga, Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.

Takvoj novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Jedna takva snaga i zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske, bez imalo straha i rezerve, treba staviti u ruke hrvatskog naroda, kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas iste ili slične turbulencije događaju nam se pred vlastitim očima, vodimo iste ratove drugim sofisticiranim metodama i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.

Vrela politička jesen je pred nama u kojoj ćemo prikupljati gorke plodove hrvatskih političkih promašaja, s nadom da će to biti i posljednja takva hrvatska jesen.

Prof. dr. Zdravko Tomac 

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari