Pratite nas

Kolumne

Misle iz Occupy Croatia: ‘Šatoraši su mobilni i opasni. Imaju borna kolica i naoružani su opasnim štakama’

Objavljeno

na

Kažu Croatia Occupatori da su oni mislili otići u Split, ali je vrijeme bilo loše. No, dobro kažu nabrijani članovi Occupya, mi nemamo ništa protiv branitelja kao što su Zoran Erceg, Zoran Šangut, Fred Matić, Bojan Glavašević koji je postao branitelj braneći Freda. Ali “šatoraše” ćemo deložirati. Neće im pomoći ni Živi zid.

Hrvatskim ljevičarima, antifašistima i ostalim progresivnim snagama očito je prekipjelo. Dosta je bilo dvogodišnjeg izbornog pušenja i ponižavanja. Sad je i njima napokon sinulo da nas “križari” iz Savske žele vratiti u devedesete. “No pasaran!” kako je lijepo rekao svojedobno naš premijer za referendum o ćirilici. Legendarna Dolores Ibarruri uzviknula je na slovenskom “Ne bodo prodrli!” Probajte pogoditi jesu li frankisti u Španjolskom građanskom ratu prodrli ili ne? Demokratske snage pod vodstvom pokreta Occupy Croatia krenule su protiv “šatoraša”. Direktni razlog “hrvatske direktne akcije” dogodio se dan ranije. Ogorčeni i nezaposleni građanin na istočnoj strani Savske uzvikivao je parole. Došla murja i privela nezadovoljnog građanina da im objasni zbog čega je on to nezadovoljan te mogu li mu oni nešto pomoći. Čovjek se pozvao na čl. 38 Ustava RH i policija ga pustila. Ali Occupy Croatia ne može samo tako prijeći preko tog privođenja. “Vratit ćemo se u devedesete!” kažu oni. U ta mračna vremena privodilo se napredne omladince. Recimo iz grupe “Labrador”. Privodilo se po Karlovcu i Sisku nevine snajperiste koji su se popeli na krovove da malo vežbaju.

Zagreb, 21.02.2015 - Sudionici prosvjeda Stop teroru satorasa pokusali probiti policijski kordonProtestirali bi za svakog tko zbog slobode govora i izražavanja završi na policiji. Recimo, prije početka predsjedničkih izbora, pet šest mladih Splićana privedeno je jer su lijepili i izvikivali parole protiv ljubitelja “lijepe kape sa crvenom zvijezdom”. “Protestant” iz Savske ulice pušten je odmah uz ispriku i najavu Ministra da će se taj slučaj ispitati itd. Provokatori u Splitu ostali su u buksi desetak sati ili čak više. Kažu Croatia Occupatori da su oni mislili otići u Split, ali je vrijeme bilo loše. No, dobro kažu nabrijani članovi Occupya, mi nemamo ništa protiv branitelja kao što su Zoran Erceg, Zoran Šangut, Fred Matić, Bojan Glavašević koji je postao branitelj braneći Freda. Ali “šatoraše” ćemo deložirati. Neće im pomoći ni Živi zid. Krenuše tako s njihovog Trga republike svjesni opasnosti koja vreba. Šatoraši su mobilni i opasni. Imaju borna kolica i naoružani su opasnim štakama. Križari, koji se u kolicima i naoružani invalidskim štakama, spremaju na Banske dvore – kako .je to lijepo nedavno skužio u 24 sata Tomislav Klauški.

No, naš Tomislav je trenutno tako zgrožen primitivnom pastoralom nove Predsjednice da je prosto šlagiran te ne sudjeluje aktivno u opasnoj operaciji Occupatora protiv mobilnih “križara”. Došli tako hrabri potomci Save Kovačevića pred Savsku 66, kad među njih skoči poremećeni tip i zadere se “Smrdljivi Jugoslaveni!”. Policija ga je odmah privela. Navodno će pred suca za prekršaje zbog onog “smrdljivi”. Imam blagi dojam da će narodna vlast, uz pomoć napredne omladine, mladih i starih antifšista te svih progresivnih snaga, reći invalidima “šlus!”. Gotovo je! Vidite da se narod digao na noge. Vi se u najboljem slučaju možete dići samo na jednu nogu. Tko vam je kriv. Na kraju, jedno jednostavno pitanje: što bi bilo da policija nije uspjela spriječiti “hrabre borce protiv invalida” da ne prodru u šator? Da se autobusni promet prema Zagrebu naglo i extremno pojačao? Razmišlja li netko u tom pravcu? Jugići posprdno nazivaju branitelje “šatorašima” jer protestiraju u šatoru. Oni protestiraju na ulici. Možd bi njih trebalo nazvati “uličari”, politički uličari…

Na vijest da je Kolinda dobila 52 % glasova, Elizabeta Gojan je izjavila: “Ovo je podvala! Ja ne čujem nikakve glasove!”

Iskreno sam tronut autorskim člankom Josipa Juratovića, zastupnika Socijaldemokratske stranke Njemačke u Večernjaku od 20.veljače 2015g. Naslov: “Jedini je izbor suradnja Hrvatske i Srbije. Bez toga gube svi u regiji.” Lijepo je saznati da imamo tako pamene i uspješne ljude u inozemstvu koji su dotjerali do parlamentarnih zastupnika. Takvi onda mogu slati mudre i izbalansirane poruke svima u regiji. Uvaženi zastupnik jako je zabrinut za regiju. Za Hrvatsku znatno manje. On je oduševljen kraljevskom gestom premijera Vučića “iznenadnim posjetom” radi poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa, “a koji su posjet”, misli Jura, “pozdravile sve političke strane u zemlji i regiji”. Osobito četnici Vojislava Šešelja! Poštovani zastupnik nije preciznije pokazao koje su to strane sretne Vučićevim posjetom. On Kaže: “Ali posjet srbijanskog premijera Zagrebu s najvećim oduševljenjem pozdravili su predstavnici hrvatske manjine u Srbiji za koje je to ohrabrujuća vijest nakon svih problema i negativnih interpretacija u Srbiji vezanih za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović.” Gdje je naš dobričina iz Socijaldemokratske stranke vidio i osjetio to oduševljeno pozdravljanje Hrvata u Srbiji? Možda su se ponadali da bi se kao Nikolićevi Bunjevci mogli nazivati Hrvatima. Kaže uvaženi Jura da bi Hrvatska i Srbija trebale napraviti zajedničku povijesnu knjigu po ugledu na Francusku i Njemačku kako bi buduće generacije mogle izvući pouku da ne nasjedaju na zločince i profitere kao što je to bilo u prošlosti.

srbija-zenitJura kuži povijest. Zna iz nje da je Francuska napadala na Njemačku, a kao pravi socijaldemokrata zna da su Njemci napali Francuze i ušli u Pariz. Bravo Jura! Pitanje je jedino kad su to Hrvati napali Srbiju, srušili Zemun, raketirali Bele dvore, osvojile Šabac i pobili srpske ranjenike na njihovoj Ovčari. Jura misli (da li zaista misli): “To je važno i zbog situacije u regiji i mnoštva mladih nezaposlenih ljudi koji odlaze u tuđinu…” Jura je u pravu. Treba što prije napisati povijesnu knjigu. Sa srpske strane koautor može biti Vojvoda Šešelj, a sa hrvatske – Milorad Pupovac ili Savo Štrbac. Čim takva knjiga izađe iz tiska mladi više neće odlaziti u tuđinu. Nakon izlaska ove sjajne knjige više neće biti “problema i negativnih interpretacija vezanih za pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović.” Uglavnom, ljubitelj regija i svih naroda i narodnosti ima pravo na svoj socijaldemokratski stav. Senzibilan je i sklon uopćenim parolama. Ni slučajno se iz njegova šmarna ne može razaznati tko je započeo rat, tko je bio agresor, tko je kome okupirao 1/3 teritorija itd. On je za potpunu amneziju pa kaže: “Društvo koje stalno živi u neraščišćenoj prošlosti gubi osjećaj za stvarnost i napredak.” Recimo, dobar primjer za tu veleumnu tvrdnju je Izrael. Oni su ostvarili ogromni tehnološki napredak, gospodarstveni i vojni. Stvorili socijalnu i respektabilnu državu samo zato jer su namjerno zaboravili I ostavili po strani tu glupu prošlost kao što su holokaust, logori smrti itd. Čuli su samo usput za postojanje “ustaške zmije”. Možda bi nam Jura mogao poslati šleper seruma protiv zmijskog otrova kojem je davno istekao rok trajanja. U Večernjem su nas, nakon sjajnog intervjua sa Radom Šerbedžijom, počastili nepročešljanim mislima Josipa Juratovića. Čekam nestrpljivo Savu Štrbca ili Olivera Frljića. No, nemojte se nadati da ću vas prestati kupovati. Svaki dan u godini.

Zadnje agencijske vijesti iz Slovenije: svaka od tridesetak slovenskih stranaka obećava biračima cjeloviti Piranski zaljev, a u koaliciji i cjeloviti Jadran.

Jedan od problema između Hrvatske i Srbije je povrat tzv. kulturnog blaga. Taj je problem zamjetio čak i Josip Juratović. Srećom tu su stvari krenule nabolje. Doduše, komšije ne vraćaju ništa osim reprinta predratnog Zenita koji nas reklamira kao mješance majmuna i papige. Bojim se, često s pravom! Ali krenulo nas je u Madridu. Ne mislim na Pavelićev grob nego na veliku izložbu o Nikoli Tesli u zgradi Telefonica u središtu Madrida. Svojevremeno je postignut dogovor između Srbije i Hrvatske – potvrdili su to u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova – da Tesla uvjek bude predstavljen uz sudjelovanje obje zemlje. No, nećete vjerovati da je Srbija ovaj puta prekršila dogovor i isključila Hrvatsku sa izložbe. Što više, inventivni komšije na ulazu u izložbeni prostor napisale su: “Nikola Tesla rodio se 1856.g., u Smiljanu, srpskom selu u Austrijskom carstvu.” Zašto bi Španci, misle organizatori, morali znati da je selo Smiljani u ustašoidnoj Hrvatskoj. Prije dvije godine Srbija je organizirala opet u Madridu veliku izložbu o nobelovcu Ivi Andriću. Za Srbiju i tu nema ništa sporno. Pa recite molit ću lepo što Hrvatska i BIH imaju s Ivom Andrićem? Pojma nemam! Možda bi trebalo zapitati Josipa Juratovića. On sve zna! Usput rečeno, drago mi je da je Dositej Obradović rođen u Turskoj. Kao i Vuk Karađić.

U procesu zbližavanja sa Srbima počela je prva prijateljska ofanziva.

sasa brozKolinda miče Titovu bistu sa Pantovčaka. Nenad Stazić se nada da će je smjestiti u Visoku ulicu gdje će uskoro stolovati. Usput, duhovit kakvim ga je Bog stvorio, zahvaljuje Kolindi da “Starom” nije dala čekićem razbiti glavu. I to je bolje nego da ga je zaklala! Dobro, to s bistom još nije definitivno. Ne zna se kako će na to reagirati napredne snage na čelus Occupaty Croatia. Što če reći Elizabeta Gojan, Jelena Lovrić, Ante Tomić i dr. Našeg Antu spalilo u Prološcu. Ne daj Bože da je ozbiljno! Tko bi to poželio. Spalilo u Istri i Davora Šukera. Dobro, Šukerje tzv. sitna riba! Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, igrao u Realu, Arsenalu, predsjednik mrskog HNS. Ne onog Pusićkinog! Da su ga i živog spalili ne bi se javio Inoslav Bešker iz Rima. Bivši drugovi. Jedan iz partije, a drugi iz podoficirske škole, znaju oni kako stvarati lažne mitove. Kaže Ino: “Ante Tomić po prodaji i po odjeku najpopularniji pisac u Hrvatskoj…” S tim bi se složila samo Jagna Pogačnik. Mamica koja je stvorila i Tomića i Jergovića, Pavičića I druge lijeve korifeje. Književne homo balkanicuse. K’o što Bojana Radović kao pčelica radi na promoviranju lika i djela Olivera Frljića. K’o si još razbija glavu s Slobodanom Novakom, Ivanom Aralicom, Krešimirom Dolenčićem I takvim beezveznjacima? Lijeva medijska falanga stvara svoju progresivnu nomenklaturu. Mali problem je recimo Nives Celzijus. I po prodaji i po odjeku ona je najpopularnija u Hrvatskoj. K tome niti će joj tko izliti kantu na glavu niti je zapaliti. Ali će se većina zapalit na nju!

Titova unuka, šarmantna redateljica Saša Broz, kaže da joj ime Saša nikada nije koristilo u karijeri. Ja joj vjerujem.

[ad id=”40551″]

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari