Pratite nas

Kolumne

Mister Good, tko je ovdje lud?

Objavljeno

na

Dobro je. Zapravo, loše je, ali to je kao da je opet dobro. Bio sam se, naime, ponadao da će nakon promjene vlasti stvari krenuti na bolje, pa sam se uozbiljio, naoružao optimizmom, štoviše i sugestijama novoj vlasti što bi trebala činiti…

[ad id=”93788″]

Grozno, za kolumnista nema ništa gore od optimizma, pogubnije od podrške vlasti bez zadrške, a da i ne govorim o tomu kako su suhoparni tekstovi u kojima se slavi vlast. Dakle, Tim i njegov tim uspjeli su upasti u dobru staru hrvatsku kolotečinu, a tu materijala za smijeh uvijek ima na pretek.

Ako nas je predsjednik vlade Orešković svojim neznanjem hrvatskog ispočetka nasmijavao, sada nas već iritira. Osobito dok tom svojom čudnom englesko-hrvatskom mješavinom govori o važnim državnim stvarima. Bilo je ”good, good”, cvrkuće naš premijer, a nama je od toga nekako ”bad, bad”. Naoko jednostavne stvari Tim ne uspijeva obaviti na zadovoljavajući način. Paradigmatičan primjer za to jest sedmotjedno razvlačenje oko smjene Lozančića s mjesta šefa SOA-e. Netko Oreškoviću mora objasniti da on nije doveden da rješava sigurnosna pitanja Hrvatske. Nego gospodarska! Ako to ne umije – a, sudeći po proračunu, nije se pokazao bogzna kako inventivnim – neka se onda lijepo zahvali. Inače, i najdobrohotniji mogli bi uskoro početi pitati: ”Mister Good, tko je ovdje lud!?”

Kad smo već kod proračuna, treba primijetiti da je najkarakterističnija crta proračunskih projekcija nepokolebljiva vjera europske fondove. Još od operetnih Sanaderovih vremena sve se naše projekcije i sve naše vizije temelje na tim famoznim fondovima, Europi i tzv. europskim vrijednostima. Dobit ćemo tri za jedan, ushićeno je cvrkutala Jadranka Kosor. Dobit ćemo dva ili dva i pol za jedan, oprezniji je bio Zoran Milanović. Eura, naravno. I sad Timov tim opet kreće u famozno povlačenje, ali bojim se da će povući da ne kažem što. Hrvati stvarno sporo uče, tako da bi se onaj frazem o ”volu u kupusu” mogao komotno preoblikovati u izraz ”Hrvat u kupusu”. Stvarnost je okrutna: redovito ”povlačimo” manje nego uplatimo.

Ali ne treba biti tako strog prema domaćim političarima. Oni se samo ugledaju na inozemne uzore, a tu doista ima takvih likova da im ni ovi naši nisu ravni po javašluku. Kad god se dogodi neki napad islamskih terorista, oni se – umjesto da nešto konačno učine u smislu osiguranja sigurnosti u svojim zemljama – silno upinju da dokažu kako muslimani ni islam nemaju veze s tim napadima. Ako se tkogod usudi primijetiti da tu ipak postoji neka veza, na njega se okomi lavina kritika, zgražanja i bijesa. To što u zapadnim zemljama koje su toliko napredne da ukidaju i podjelu ma muško i žensko, eda ne bi nekog diskriminirali, postoje cijeli kvartovi u koje policija ne zalazi i na snazi je šerijatsko pravo, naprednjake kao da ne brine. Običnom čovjeku mala je utjeha što će takvi ”korisni idioti” biti prva meta kada se ta društva počnu nepovratno islamizirati.

U Bruxellesu na mjestu terorističkih napada svijeće, patetične pjesme i riječi. U svjetlu sve raspaljenije ”političke korektnosti” pitam se kad će netko primijetiti da se paljenje svijeća u ime sjećanja na umrle kosi s islamskim naukom i običajima te da je kao takvo svojevrsna provokacija miroljubivih muslimana. Kao i oskudno odjeveno djevojče koje se prešetava ispred od čekanja umornih tražitelja azila. Kako stvari stoje, trebat će i na to paziti u budućnosti.

   U Osijeku ravnatelj Doma zdravlja tjerao liječnike da čiste WC. Tako barem piše u Jutarnjem listu. Super, pa neka mi netko sada kaže da Hrvatska nije napredna zemlja. Kladim se da nijedna zemlja na svijetu nema tako obrazovane čistače klozeta kao Hrvatska. Nevolja je samo to što ćemo, ako ovim tempom nastavimo tjerati liječnike iz zemlje, uskoro ostati bez liječnika. Pa ćemo spremačice prekomandirati u operacionu salu. Ovo bi bio možda dobar štos da se nešto slično, ako me sjećanje ne vara, prije izvjesnog vremena nije i događalo u jednoj našoj bolnici. Čini mi se u Bjelovaru.

I tako, ništa novo ni na lokalnoj ni na globalnoj razini. A odgovor je na pitanje iz naslova: Mi, naravno! A zbunjeni istodobno.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori