Pratite nas

Povijesnice

Tito: Komunistički zločinac, diktator, bravar, klavirist obavijen velom tajne

Objavljeno

na

U bečkom je arhivu pronađena bolnička potvrda gdje je navedeno da je 16. lipnja 1892. godine Marija Broz u Beču rodila zdravo muško dijete. Polubrat Franca Ambroza, Josip Broz, rođen u Kumrovcu, navodno je nestao u Rusiji te je Franc Ambroz preuzeo njegov identitet postavši jugoslavenskim diktatorom.

Većina regionalnih medija u ponedjeljak je objavila vijest da su američki obavještajci na temelju govora Josipa Broza Tita iz 1977. godine zaključili kako je Tito bio Rus ili Poljak, a ne Hrvat iz zagorskog sela Kumrovec. O Titovoj ličnosti niz je neodgovorenih pitanja. Sigurno je jedno – Josip Broz Tito bio je jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća na ovim prostorima.

Tko je bio Josip (Franc) Ambroz?

U prilog američkim vjerovanjima da je Tito bio Rus ili Poljak govori nekoliko teorija. Momčilo Jokić, autor knjige ‘Tajni dosje – Josip Broz’, tvrdi da je ‘originalni’ Josip Broz preminuo 1913. godine. Njegov identitet tada je navodno preuzeo Josip Ambroz, njegov kolega iz vojnoobavještajnog školskog sektora garnizona u Pečuhu. Josip Ambroz navodno je vanbračno dijete poljske grofice i upravitelja njenog imanja Franca Ambroza. Aleksandar Matunović, Titov osobni liječnik tijekom 70-ih, tvrdi da je Titov otac bio Židov Josip Klein, veterinar gorespomenute poljske grofice. Pravo Titovo im je, tvrdi, bilo Jozef. Profesor s beogradskog sveučilišta Vido Latković također je analizirao Titov govor te ustvrdio da je njegov neobični naglasak rezultat toga što je Tito Poljak.

Hrvatski emigrant Ante Kunek, oslanjajući se na knjigu Miroslava Todorovića ‘Hohštapler’ tvrdi kako je Titovo pravo ime Franc Ambroz. Franc Ambroz rođen je u Beču, a njegova je majka žena Franje Broza iz Kumrovca. Ona je navodno služila kod bogatog bečkog trgovca s kojim je i zatrudnjela te rodila Franca Ambroza. U bečkom je arhivu pronađena bolnička potvrda gdje je navedeno da je 16. lipnja 1892. godine Marija Broz u Beču rodila zdravo muško dijete. Polubrat Franca Ambroza, Josip Broz, rođen u Kumrovcu, navodno je nestao u Rusiji te je Franc Ambroz preuzeo njegov identitet postavši jugoslavenskim diktatorom.

Ni vlastita majka nije ga prepoznala…

Jedna priča o zamjeni identiteta uključuje smrt ‘originalnog’ Josipa Broza u Sovjetskom savezu 1920-ih. No, prema toj verziji, Sovjeti su umjesto njega poslali dobro obučenog špijuna. Riječ je, navodno, bila o propalom poljskom plemiću (a prema nekim verzijama, ruskom Židovu). Kao dokaz tome, navodi se da je Josip Broz kao mali izgubio prst (ili više njih), a da je njegova ‘zamjena’ imala sve prste te izvrsno svirala klavir, što je bilo ‘malo’ neobično za bravara iz zagorskog sela. Neki tvrde da je Josip Broz ‘zamijenjen’ nakon što je poginuo tijekom desanta na Drvar.

Priče o zamjeni identiteta su brojne, različita su imena navodnih Titovih roditelja, njihove nacionalnosti, mjesto njegova navodnog rođenja, kao i mjesto i vrijeme smrti ‘pravog’ Josipa Broza. Većina ih je potkrijepljena pričom da ga u rodnom Kumrovcu nije prepoznala majka.

Tito mason?

Neki tvrde kako je Tito bio članom zagrebačke masonske lože. U prilog tome, između ostalog, navodi se njegov dobar odnos s Winstonom Churchillom. Britanski premijer navodno je bio mason 33. stupnja. Titov osobni tajnik Berislav Badurina tvrdi da je Tito umro kao musliman, sahranjen ispod neobilježene grobnice (izuzev imena, prezimena, godine rođenja i smrti), što je u skladu s muslimanskom, ali i masonskom tradicijom. Kao najočitiji dokaz njegove povezanosti s masonerijom navodi se njegov pokop. Na njemu se okupio ogroman broj državnika, za razliku od pogreba prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Tuđman je, naime, masone nazvao ‘vragovima’, dok im se Tito, tvrde teoretičari, nije zamjerio.

Neodgovorena pitanja

Više od 30 godina nakon smrti jugoslavenskog diktatora ostaju mnoga neodgovorena pitanja. Kako je uspio naučiti klavir i mačevanje te steći toliki osjećaj za luksuz? Zašto je imao neobičan naglasak? Je li zaista bio mason? Je li, kako neki tvrde, stajao iza vala atentata u prijeratnoj Jugoslaviji (Stjepan Radić, Aleksandar I.)? Je li bio u Španjolskom građanskom ratu? Na njih će povjesničari, ali i raznorazni teoretičari i u idućim godinama davati odgovore. Ostaje pitanje hoće li se ikad saznati cijela istina o Titu.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari