Pratite nas

Religija i Vjera

Misu na svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata predvodio praški nadbiskup Duka

Objavljeno

na

Foto: Hina

Svetkovina Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, proslavljena je u petak navečer svečanom misom u zagrebačkoj prvostolnici, koju je predvodio nadbiskup praški kardinal Dominik Jaroslav Duka, a zatim tradicionalnom procesijom mnoštva vjernika sa svijećama i Gospinim likom od katedrale do Kamenitih vrata.

Na početku mise, koju je predvodio praški nadbiskup i predsjednik češke biskupske konferencije kardinal Duka u zajedništvu s kardinalom Josipom Bozanićem, biskupima, svećenicima i brojnim vjernicima, kardinal Bozanić istaknuo je da današnje slavlje, koje povezuje katedralu i Kamenita vrata, ocrtava ovozemaljski hod vjernika i kršćansku prisutnost u svijetu.

Zahvalio je kardinalu Duki na dolasku, kao i svima prisutnima, Zagrepčanima je čestitao Dan Grada, dok je u znak zahvalnosti i kao trajni spomen na ovaj susret, kardinalu Duki darovao reljef Majke Božje od Kamenitih vrata s posvetom.

Neka naša molitva potakne zajedništvo i sklad među stanovnicima našega Grada te slogu i solidarnost u izgradnji domovine Hrvatske, istaknuo je Bozanić.

Zajednička i bolna sudbina četvorice primasa

Nadbiskup praški Jaroslav Duka u homiliji je podsjetio na povijesnu povezanost Hrvatske i Češke, zemlje iz koje je došao prvi zagrebački biskup Duh, kojega je doveo kralj Sveti Ladislav. Istaknuo je dugu povijest zagrebačke katedrale, koja je bila više puta oštećena te ponovno obnovljena, i u kojoj su pokopani herojski branitelji Hrvatske, ban Zrinski i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji, dodao je, dijeli bolnu sudbinu mađarskog kardinala Józsefa Mindszentya, poljskog kardinala Stefana Wyszyńskija i češkog kardinala Josefa Berana.

“U njoj je našao mjesto posljednjeg počinka i hrabri borac, pastir svoga stada, blaženi kardinal Alojzije Stepinac, čovjek koji započinje niz četvorice primasa: Stepinac, Mindszenty, Beran, Wyszyński, a možemo reći i da dijeli njihovu zajedničku i bolnu sudbinu. Oni govore jasnim jezikom čak i danas, kada je naša Crkva za koju su oni radili, živjeli i trpjeli, napadana sličnim ideologijama i metodama. Naši napori za kanonizaciju ovih četiriju crkvenih pastira su nada, ali i smjer u kojem se danas trebaju odvijati naši koraci i stavovi. Bez hrabrosti i istinitosti Crkva ne može opstati, a ni oni ne bi mogli biti sveci”, istaknuo je kardinal Duka.

Podsjetio je na zajednički slavenski jezik za kojega su misionari Ćiril i Metod stvorili prvo pismo – glagoljicu.

“Na svečanoj misi ovdje u ovoj drevnoj katedrali čuje se jezik za koji su stvorili pismo naši sveti misionari Ćiril i Metod. Danas u našim katedralama zvuče bogoslužja na materinjskom jeziku, što potvrđuje identifikaciju i povezanost naše kulture i državnosti s kršćanskom vjerom u Onoga, čija je majka Djevica, Marija, Majka Božja od Kamenitih vrata u srcu grada Zagreba”, rekao je, uz ostalo, u propovijedi kardinal Duka.

Opstati u svojoj vjeri poput kamenih zidova

Istaknuo je da je Djevica Marija spasila Poljsku, Europu kod Beča, nošena je u procesiji ulicama Lenjingrada, Moskve i Staljingrada, te je zaštitila te gradove od nacista te da  i u ova naša teška, sigurnosno napeta vremena, imamo nadu i razlog otići k njoj, nebeskoj zaštitnici Zagreba.

“I tako Djevica Marija stoji kao zaštitnica u bitci kod Lepanta. Czestochowa Madonna spasila je Poljsku tijekom Tridesetogodišnjeg rata, a u sedamnaestom stoljeću spasila je Europu kod Beča. Vladimirova ikona Majke Božje nekoliko puta je obletjela u zrakoplovu opkoljenu Moskvu tijekom Drugog svjetskog rata, a Kazanska Madona nošena je u procesiji ulicama Lenjingrada, Moskve i Staljingrada, te je zaštitila te gradove od nacista. Mislim, da čak i u ova naša teška, sigurnosno napeta vremena, imamo zaista nadu i razlog otići k njoj, nebeskoj zaštitnici Zagreba.

Poručio je da  vjernici trebaju biti čvršći  u vjeri kako bi ostali u svojoj vjeri poput kamenih zidova.

“Ići ćemo po kamenitom putu. Kamen je simbol snage i odanosti. U Starom zavjetu psalmist pjeva Bogu: ‘Ti si moja stijena,.,’. Kao Božja djeca, trebali bismo biti čvršći na ovom putu, kako bismo opstali u svojoj vjeri poput kamenih zidova”, poručio je kardinal Duka.

Nakon mise krenula je  procesija od katedrale, Bakačevom ulicom, Trgom bana Jelačića, Radićevom do Kamenitih vrata, gdje je svečanost završila  molitvom i blagoslovom.

(Hina)

31. svibnja Majka Božja od Kamenitih vrata – ‘Zaštitnica, čuvarica i vratarica hrvatske metropole’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Šaško: Nositelji zaštite komunističkih zločina trebaju se suočiti s prošlošću

Objavljeno

na

Objavio

Uvod i homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju za žrtve pogubljene na stratištu jame ‘Jazovka’ (Sošice, Žumberak), subota, 22. lipnja 2019.

Braćo i sestre, u Isusovu pozdravu mira u ovo naše zajedništvo donosim molitvenu blizinu svih biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine.

Ispunjeni vjerom u vječni život, povezani u Bogu sa svojim pokojnima, gajeći ljudsko suosjećanje prema bližnjima, zahvalni za sve koji su očuvali spomen i koji se zalažu za istinu, upućujemo svoju molitvu svemogućemu Stvoritelju i milosrdnomu Ocu ponajprije za pogubljene, kojima zemni ostatci leže na ovome stratištu; zatim za sve kojima su ovdje i na tisućama drugih mjesta u Hrvatskoj i izvan nje zločini tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća nanijeli bol i nepravdu.

Današnjom molitvom i duhovnim prinosom u Kristovu žrtvu Bogu prikazujemo svoju hrvatsku domovinu, osobito njezine otvorene rane, tvrdoću srca prema istini, nemar za trpljenja bližnjih, zaborav i nezahvalnost.

Preporučujemo Gospodinu svoje živote, da ne zanemarimo poticaje njegova Duha, pouzdajući se u njegovu blizinu i moleći spremnost da svoje živote ugradimo njegov providnosni plan.

Ovdje je mržnja očitovala snagu otajstva zla. Ovamo smo došli da bismo Božjom milošću očitovali otajstvo ljubavi. U tome raspoloženju molimo Gospodina da nam pročisti srce, oprosti naše grijehe i da nas ispuni svojim mirom, kako bismo u prolaznim mukama vidjeli proslavu i radost Kristova križa.

Homilija

Liturgijska čitanja:

1Kor 15, 1-14; Ps 9, 19; Iv 15, 18-21.25-27

1. U nedavnome razgovoru s jednim vjernikom dotaknuli smo se molitve i liturgijskoga spomena žrtava u Domovinskome ratu, kao i žrtava komunističkoga režima nakon Drugoga svjetskog rata. Spomenuo sam mu tada da ću danas biti na ovome hodočašću i u ovoj molitvi pokraj jame ‘Jazovka’. Malo je zastao i s prepoznatljivom razočaranošću rekao mi: „Biskupe, mislim da će i to biti uzalud.“

Tada sam taj odgovor prekrio jednostavnom mišlju: Niti jedna molitva nije uzalud. Nikada ne molimo uzalud. Ipak, od toga razgovora tu riječ – uzalud – nosim u srcu i u molitvama. I danas ju stavljam pred Gospodina, pred vas, braćo i sestre, pred žrtve kojima je ovdje skončan zemaljski život i pred hrvatsku javnost. Stavljam ju kao dvojbu, kao ranu i kao pitanje: Jesmo li ovdje uzalud?

Budući da svaki odgovor kao vjernici tražimo u Božjoj Riječi, ona nam je upravo izišla ususret. Čuli smo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima, onaj odlomak u kojemu smo, u kratkome tekstu, čak četiri puta čuli riječ ‘uzalud’. Tako je naš hrvatski prijevod preveo dva pojma iz izvornika (eikē – bezrazložno, nepromišljeno; kenos – isprazan, neplodan, nerazuman).

Apostol upućuje na evanđelje, kao polazište i kao životno ozračje. Ono je takvo, osim „ako uzalud povjerovaste“. Kakvo je to uzaludno vjerovanje? Pavao smjera na Kristovo uskrsnuće, na ono što je primio na dar, a to je spomen Kristove smrti i puno svjedočanstava o uskrsnuću. I on je jedan od onih koji su Krista susreli živa.

U svome govoru o tome doživljaju predivna je ispovijed poniznosti. Pavao, taj nekada gordi i gorljivi, učeni i neumoljivi progonitelj, sebe smatra nedonoščetom, najmanjim u otajstvu Kristove Radosne vijesti. Ništa sebi ne pripisuje darujući i nama smjerokaz za življenje u izrijeku: Milošću Božjom jesam što jesam. U tome smislu je zahvalan što Božja milost u njemu nije bila uzaludna.

Zadivljujuće što je Bog učinio u njegovu životu; što je Bog darovao Crkvi i nama danas po njegovu životu. Mržnja koja ga je zaslijepila i Isus koji mu je otvorio oči omogućuju Pavlu da mjerodavno odgovori na pitanje što je uzaludno: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“

2. Braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće i naša vjera u njega, njegov dar vječnoga života u euharistiji lijek je koji liječi uzaludnost. Tu je ispunjenje ljudske čežnje i proročkih navještaja; tu svoje opravdanje dobivaju riječi psalma koje smo molili: „Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.“ To je naša vjernička sigurnost koja unosi smisao u puno događaja koji djeluju uzaludno. Među tim uzaludnostima svakako je križ našega Gospodina. U njemu je zemaljska uzaludnost dobila smisao.

Zato ne smijemo zanemariti razočaranost onoga čovjeka koji mi je rekao da ćemo danas ovdje biti uzalud. Svjesni smo te uzaludnosti; dobro ju je danas staviti pred nas. Tim više, što je prevoditelj na latinski jednu od Pavlovih riječi za uzaludnost preveo riječju: frustra. Ona nam je tako bliska. Usvojili smo ju u često spominjanim frustracijama i frustriranostima.

Frustriran je čovjek kojemu se čini da nešto radi, da se oko nečega trudi – uzaludno. Frustriran je čovjek koji je pogođen razočaranjem, prevaren i iznevjeren; kojemu je oduzet smisao i srušene nade, koji se ne raduje budućemu.

Frustracije pojedinca mogu biti opravdane i neopravdane. No, bile kakve bile, one slabe volju, guše radost i oduševljenje, zatvaraju pogled i zarobljavaju u bespomoćnost. Posebno su bolne kada zahvate duh naroda i kada se prošire cjelokupnim društvenim životom. Taj duh danas nije teško osjetiti. Osim što ima svoje izvorište duboko u neriješenim pitanjima, on se očito sustavno namjerno promiče kao pogubna ‘kultura uzaludnoga’.

3. I nije se lako boriti protiv te kulture, a jedan od početnih uzroka takvoga duhovnog stanja suvremene Hrvatske nalazi se u onome o čemu govori ova zastrašujuća jama, brižno sakrivana kao mjesto partizanskoga i komunističkoga zločina, ponovno otkrivena i otvorena prije trideset godina. Bila je izabrana da bude mjesto odbačenih, kao smetlište namijenjeno neprijateljima i neistomišljenicima, pokazatelj smišljeno provođene nepravde i gaženja ljudskoga dostojanstva.

Kada je Hrvatska izborila slobodu, očekivalo se da će se žrtvama dati dužno poštovanje, ali ni nakon trideset godina ništa se bitno nije promijenilo, ni ovdje ni na drugim komunističkim stratištima; niti jedna hrvatska vlast do sada ono što su komunisti odredili za jezovito i ponižavajuće ‘odlagalište’ nije preobrazila u doličan spomen i pokopala žrtve. Nad time se lako čuje podrugljiv glas nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljednika: Uzalud vam pokušaji. I dalje vladamo mi…

Bol se pojačava pred činjenicom da se ta uzaludnost preslikala i na vrijeme stradanja i zločina u Domovinskome ratu protiv hrvatskoga naroda i svih koji vole Hrvatsku kao svoju domovinu. Tko je tada, kada se urušavao komunistički sustav, mogao pomisliti da će ostatci žrtava i dalje biti jednako zanemareni, da će se istina i dalje iskrivljavati, da će izgledati uzaludnim pokušaji uspostave sustava vrjednota?

4. Ova jama i odnos prema njoj sažetak su suvremenoga stanja u našoj domovini. A bilo je dovoljno istražiti što se zbilja dogodilo; osloniti se na vrjednote koje ne dopuštaju prihvatljivost zločina; poučiti o uzrocima i posljedicama totalitarističkih sustava i tako odgajati nove naraštaje.

Umjesto toga, što imamo? Nije li ovdje moguće pronaći načine sadašnjega ophođenja u društvu, počevši od odnosa prema savjesti koja se tako lako pregazi? Ovdje je višestruko ugušena savjest u širokome rasponu. Ne radi se o odlukama pojedinaca, nego o zatiranju slobode, o prijetnjama i strahu, o sustavu koji je brisao nutarnji Božji glas i mislio da je moguće navaljenim kamenom prekriti otajstvo čovjeka.

Ali, ovdje, gdje je čovjek, pregazivši savjest i prihvativši zlo, jednu prirodnu ljepotu pretvorio u neprirodnu strahotu, ovdje nije moguće ne pitati se o sadašnjosti. A nismo li svjedoci da i najviši državni dužnosnici, pod pritiskom političkih naloga, podižu ruku za odluke s kojima se u dubini svoga bića ne slažu i za koje znaju da su štetne za čovjeka i za vlastiti narod?

5. Puno se toga može vidjeti, ako se čista srca zagleda dublje u mrak ove jame, ali pritom se čuje i jeka koja pojačava riječ – ‘uzalud’. Budući da se ljudi bačeni u nju ne poštuju u njihovoj ljudskosti, zaključak je da su prihvatljiva i djela njihovih ubojica. Štoviše, prihvatljive su i posljedice toga njihova čina, koristi koju su imali od vjernosti zlu. Zato uzalud zahtjevi da se poštuju europske rezolucije i saborske deklaracije. Uzalud vam je o tome zločinu, koji je izražaj najveće neljudskosti, čekati neki pravorijek pravosudnih tijela.

U trenutku kada se druge može ukloniti na takav način otvorena je ne samo jama u zemlji, nego ponor u duši i provalija u društvu; ‘podobnošću’, koja je bila spremna masakrirati nemoćne, raskriljena su vrata svakoj korupciji.

Nad ovom jamom lakše se odgovori na pitanje: Zašto nakon toliko godina neki ne mogu ni izgovoriti istinu o tim zločinima? Razlog je vjerojatno puno površniji od onih do kojih žele doći duboke raščlambe.

Reći i slijediti istinu zahtijeva priznanje o materijalnim dobitcima, o imovini koja je oteta i o čijemu podrijetlu se šuti baš kao i o ovoj jami; zahtijeva istinu o povlasticama koje su u svakome pogledu bile pružene ne samo komunistima, nego i njihovim obiteljima; zahtijeva istinu o polazištima onih kojima su bile zajamčene blagodati školovanja, radnih mjesta, utjecaja i ugleda; zahtijeva preispitivanje akademskih i drugih titula, postignuća, iskorištavanja položaja.

6. Ne trebamo se čuditi što se s toga izvorišta neljudskosti i mržnje šire valovi koji nastoje prekriti stvorenost čovjeka, potopiti uporišta obitelji; isprati obilježja hrvatskoga identiteta. Jer, to su se vjerojatno i ovdje nadali: da će podzemne vode isprati tragove divljaštva.

I, kako će netko tko se desetljećima hranio tim komunističkim plodovima, među kojima je laž na zavidnome mjestu, moći iskreno izražavati ljubav prema istini?

Opet ćemo se naći u čuđenju, ako netko ne bude poštovao simbole koji sažimaju hrvatsku slobodu, simbole koje vidimo na ljudima koji su svojim tijelima otvarali put kroz minska polja za starce, žene i djecu. Čudit ćemo se, jer se neće čuti glas onih kojima je povjerena odgovornost za obranu istine o ljubavi i odgovornost za osudu zločina.

Toliko se puta ponavlja da se moramo suočiti s prošlošću. No, čini se da se to na neke ne odnosi. Ovo nam mjesto govori da se trebaju primijeniti isti kriteriji za sve, osobito kada se radi o zločinima.

Ako želimo da ‘kultura uzaludnosti’, koja ne samo da nagriza nego proždire Hrvatsku, da ta kultura ne jača, tada se nositelji zaštite komunističkih zločina, počevši od političkih partija i stranaka, trebaju suočiti s prošlošću.

Tu ponajprije mislim na sve koji su izravno odgovorni da se utvrdi istina, da ta istina bude prisutna na svim razinama hrvatskih vlasti i ustanova, a osobito u odgoju i obrazovanju. No, jednako tako mislim na potomke nalogodavaca i počinitelja, te njihove duhovne i materijalne nasljednike: da se suoče sa svime što im je donijelo pogodnosti u vrijeme socijalizma, dok je drugima oduzimano najnužnije.

Jasno nam je da se računa s time da izravni krivci umru, a da se njihovi potomci predstavljaju u novome ruhu držeći lekcije o poštivanju ljudskih prava onima koji od tada trpe nepravdu do trećega naraštaja.

7. Ako se to ne dogodi; ako se prema ovim i drugim žrtvama nastavi postupati kao do sada, neizbježno je da ćemo sve više slušati o uzaludnosti: poštenja, rada, žrtve za druge, služenja; o uzaludnosti ostanka u Hrvatskoj, građenja zajedništva, povezanosti s iseljenim Hrvatima… To je očito i cilj onih koji su Hrvatsku vidjeli i, s gorčinom valja reći: vide ju i danas samo u tami jauka i krvi.

Načelno se čuje govoriti da su vrijednosti za koje su se žrtvovali hrvatski branitelji u temelju našega društva i države. Uz to se pokušava s njima izjednačiti pripadnike onih snaga koje su provele ovakve ‘junačke operacije’.

Sve je više u Hrvatskoj potrebno postavljati izravna, u biti jednostavna pitanja i ne odustati od izravnih odgovora. Među njima je i ono koje pita: Jesu li hrvatski branitelji odlazeći na bojišnicu mislili da će netko braniti ovakva zlodjela? Barem je taj odgovor jasan. Zašto ga onda slobodna Hrvatska ne poštuje?

8. A mi se, uz sve to, vraćamo na početno pitanje: Jesmo li, braćo i sestre, još jedanput nad ovom jamom uzaludno? Je li ovo samo još jedan izražaj naših frustracija?

Vjerujem da niste zaboravili riječi Evanđelja koje ovdje odjekuju snažnije od riječi ‘uzalud’: Ne budite zabrinuti za život svoj. Baš tu, gdje se čini da je u trenu sve postalo uzaludnim, mi svjedočimo da ljubav nikada nije uzaludna i da Gospodin ne ostavlja one koji ga ljube. Ni u kakvoj nevolji.

U svojoj vjeri znamo da je u ubijanju nedužnih ubijan i Krist, da je u tami boli koju možemo samo naslućivati s njima bio i Krist; da je u ostavljenosti i danas nad njihovim kostima Kristov Duh koji oživljuje suhe kosti svoga naroda. S tim pouzdanjem smo pozvani živjeti svoj danas. U tome pouzdanju u našoj domovini ništa što progovara ljubavlju nije uzalud, uz bilo kakvu nevolju i siromaštvo.

Ako grčevito misliš na sutra, tvoj ‘danas’ ne postoji. Kao vjernici se pouzdajemo u Boga koji jedini vidi ‘sutra’ onakvim kakvo jest. Ako ti je duh grčevito prikovan za ‘sutra’, tada ne vidiš, ne osjećaš i ne prepoznaješ ono što ti je dano danas.

Isus kaže: „Sutra će se samo brinuti za sebe.“ Svakomu danu njegov teret. Suvremenost nam zarobljava srce time da nas tjera na gledanje sutrašnjih nevolja, kako ne bismo vidjeli današnje radosti. Jer, ne živiš, ako misliš pribaviti sigurnosti koje ti trebaju da bi se osjetio sigurnim. Jedina istinska sigurnost jest pouzdanje u Boga koji ti daje da bolje živiš vrijeme koje ti daje.

To je razlog zašto Isus blaženima zove siromahe, siromahe duhom, jer se ne prepuštaju ničemu prolaznom; nemaju se na što osloniti. Zamka leži u tome da se ne želi živjeti u potrebi: u potrebi za bližnjima, za susretom, za prijateljstvom. Ako dijeliš s drugima, život se obogaćuje, jer i drugi dijele s tobom. Ako uzimaš i držiš samo za sebe, nitko te ne će smatrati ‘potrebitim’ i ostaješ sam. Ovdje smo svi potrebiti Božje ljubavi koju smo došli primiti u daru euharistije za sebe i za svoje pokojne.

Ovdje smo u ljepoti zajedništva ljubavi do koje ne može doprijeti ruka zločinaca.

Amen.

(IKA)

 

Spomen-pohod i komemoracija kod Jazovke, izviždan Ante Deur

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Blagdan svetog Ivana Krstitelja

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Ivan Krstitelj iznimno je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su „ljetni Božić“. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostaviti znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi.

Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju.

Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi?

Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari?

Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak.

Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć.

On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu.

Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života.

Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život.

Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari