Pratite nas

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Objavljeno

na

Objavio

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari