Pratite nas

U potrazi za Istinom

Mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu

Objavljeno

na

Još duboko zatrpane hrvatske istine i rane (1)

Drugi svjetski rat predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Započeo je njemačkom i talijanskom okupacijom Hrvatske, instaliranjem ustaškog režima, uspostavom NDH i logora Jasenovac, a završio bleiburškim genocidom nad izbjeglom hrvatskom vojskom i civilima. U susret nezaobilaznim komemoracijama Jasenovca i Bleiburga, koje u Hrvatskoj uvijek uzburkaju strasti, prisjetimo se dakle s ove vremenske distance na te tragične događaje koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj povijesti. I koji, na poseban način, još uvijek utječu na ugled i međunarodni položaj današnje hrvatske države.

Jasenovac

Prije nego se kaže i jedna riječ o balkanski perfidnoj zloporabi Jasenovca za neprestano ocrnjivanje Hrvata fašizmom, naša kršćanska i moralna savjest nalaže nam izraziti dužnu sućut i kajanje za sve nevine žrtve tog notornog ustaškog logora. Za kojeg je blaženi kardinal, Alojzije Stepinac, rekao da predstavlja najveću ljagu na povijesti hrvatskog naroda zbog kojeg ćemo i te kako ispaštati. Kako li je samo bio u pravu!

Iako su o jasenovačkom logoru napisane stotine knjiga i bezbrojni novinski članci, potpunu istinu o broju žrtava i karakteru tog logora nije moguće doznati i može se samo nagađati. Glavni razlog je taj što je pri kraju 2. svj. rata, 4. srpska brigada jugoslavenske vojske ušla u Jasenovac i svu logorsku dokumentaciju odnijela u Beograd. Gdje se od tada skriva daleko od očiju javnosti.

Ovo je vrlo važno istakjuti jer su, upravo zahvaljujući tome, jugo i velikosrpski ‘istoričari’ u Beograd mogli uzimati neograničenu dozu literarne slobode kako bi konstruirali jasenovački mit po vlastitom ukusu. Što su oni desetljećima s osobitim žarom radili, zlonamjerno se fokusirajući na iskrivljavanje istine o broju stradalih. Kako se, zbog skrivanja dokumentacije i moćne opstrukcije bilo kakvog nepristranog istraživanja, divlje preuveličavanje broja žrtava Jasenovca moglo prigodno koristiti bez ikakvih ograda, to je dalo mogućnost bilo kojem političaru, povjesničaru ili novinaru da jednostavno odabere broj koji mu se svidi i objavljuje ga bez ikakvog pitanja ili prigovora. Na taj su način velikosrpski umjetnici laži (lansirajući u javnost monstruozni mit o ‘više od milion pobijenih Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu’) sliku i krivicu Hrvata u metežu 2. svjetskog rata, željeli svijetu prikazati puno većom i crnjom nego je ona u stvari bila.

Antihrvatska kampanja

Jugokomunistički političari, mediji i diplomati, dirigirani iz Beograda, neumorno su širili svijetom takvu zlonamjerno konstruiranu antihrvatsku kampanju, a utjecajni židovski krugovi, osjetljivi na pitanja koncentracijskih logora, dočekali su je raširenih ruku i prihvatili s uvažavanjem. Što je navelo puno ljudi u svijetu da povjeruje kako je kompletna hrvatska povijest 2. svjetskog rata bila zla. I ne samo da se ničim nije razlikovala od one nacističke Njemačke, već da je bila još i gora.

O broju žrtava sabirnog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene. Prema procjenama Centra Simon Wiesenthal, Američkog Memorijalnog Holocaust Muzeja u Washingtonu te jugoslavenskog povjesničara Slavka Goldsteina i hrvatskog, dr. Franje Tuđmana, u Jasenovcu je za vrijeme rata izgubilo život od 60 do 90 tisuća ljudi.

U međuvremenu svako objektivno preispitivanje dostupnih dokumenata, broja i identiteta žrtava izazivalo je pravu paniku i žestoku osudu konstruktora i širitelja mita o ‘milion pobijenih Srba i Jevreja’. Pokušaji ozbiljnih povjesničara i demografa da se na jasenovački logor gleda kroz prizmu nedvojbenih dokaza i usporedbu demografskih činjenica, prije i nakon završetka rata, svaki put su dočekivani krajnje histerično i na nož od strane velikosrpskih mitomana i jugokomunističkih vlastodržaca.

Najviše ih je razbjesnilo to što je pok. Tuđman, kojem je jedno vrijeme bila dostupna arhivska građa, provjeravajući njihove tvrdnje preko izvora koje su sami navodili, pronašao kako su mnogi izmišljeni ili fabricirani s očitom namjerom preuveličavanja jasenovačke tragedije.

I mnogi drugi domaći i strani povjesničari došli su do saznanja kako puno tvrdnji i ‘dokaza’ o karakteru i broju žrtava logora u Jasenovcu za čas padnu u vodu kada se podvrgnu stručnom ispitivanju i službenoj provjeri. Čak je i vodeći jugotitoistički ‘istoričar’, famozni Vladimir Dedijer, kome su date tone državnog novca za širenje mita o Jasenovcu, u svojim kasnijim radovima i iskazima priznao da su tamo odvođeni uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob.

Kako se istina o približno realnom broju žrtava jasenovačkog logora polako probijala u svjetsku javnost tako se, među ozbiljnim znanstvenicima vani, više nije moglo balkanski bezobzirno lagati. To je navelo čak i dr. Milana Bulajića, jednog od najopakijih velikosrpskih mitomana (koji je tvrdio da su ustaše od zatočenih Srba u logoru pravili sapun) da na međunarodnom skupu o Jasenovcu, održanom krajem listopada 1997. u New Yorku, rezignirano prizna kako je u logoru Jasenovac, za pet godina trajanja 2.svj. rata, život izgubilo 77 tisuća i 200 ljudi. Što je dakle daleko manje od broja pobijenih razoružanih hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima u samo nekoliko tjedana. Nakon što je rat završen bio.

Opskurni Gideon Greif

Budući se okorjeli jugo i velikosrpski mitomani nikada nisu i neće pomiriti s realnim brojem jasenovačkih žrtava, popisu ubijenih stalno se odnekud dodaju nova imena, tako se ta brojka već popela na preko 80 tisuća. Zanimljivo je uočiti kako, bez obzira na rezultate svih dosadašnjih istraživanja, velikosrpski lobisti u svakom svom tekstu ili pismu međunarodnim ustanovama brojci od oko 70 tisuća stradalih, obvezno dodaju bar još jednu nulu.

Što je nedavno u svojoj knjizi ‘Jasenovac-Balkanski Auschwitz’ i u intervjuu Milomiru Mariću (TV Happy) uradio neki opskurni lik, navodno povjesničar, Gideon Greif, koji iz nekog razloga, ostrašćeno brani srpsku ‘istinu’ o ‘preko milion Srba’ pobijenih u jasenovačkom logoru. Zbog čega je ekspresno postao ponosni nositelj srpskog odličja, Zlatne medalje za zasluge, koju mu je na svečanosti kojoj su nazočili Dodik, Vulin i Dačić (!?) uručio – Vučić. (Šešelj i Kusturica su vjerojatno bili na službenom putu). Budući da mu je Marić pri kraju spomenutog intervjua spustio kako se kod njega može kupiti bilo kakva istina, možda bi se trebalo raspitati kod tog famoznog ‘istoričara’ koliko košta ‘istina’ da u Jasenovcu nije ubijen ni jedan Srbin.

Bilo kako bilo, jasno je da bi se tek uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o broju stradalih, te tko je i zašto odvođen u Jasenovac. No, službeni Beograd, ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, iz nekog ‘čudnog’ razloga ne želi je vratiti u Hrvatsku niti otvoriti javnosti.

Današnja hrvatska država, zbog vlastite vjerodostojnosti i ugleda u svijetu, mora pronaći sredstva i način da angažira najuglednije stručnjake iz Izraela i Amerike koji bi svojom najmodernijm tehnologijom za snimanje i sondiranje terena konačno otkrili kakvu i čiju istinu Jasenovac pod zemljom krije.

Mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu

No, žalosno je što i danas, na svim razinama vlasti i javnog života u Hrvatskoj, postoje jake struje ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena koje se nasilnički protive bilo kakvom nepristranom istraživanju istine o karakteru i broju žrtava ustaškog logora u Jasenovcu. Ali zato svake godine, uz veliku medijsku pompu, idu na komemoraciju. Očito, ne kako bi tamo odali dužnu počast žrtvama već da bi nastavili raditi ono što su radili (i od čega su živjeli) u bivšoj Jugoslaviji. To jest, po stoti put papagajski ponavljati ofucane antihrvatske promidžbene laži kojima nastoje uprljali samu ideju postojanja neovisne hrvatske države. I naravno, prenositi krivicu za ono što se dogodilo prije skoro 80 godina na mlade hrvatske naraštaje. Koje nemaju ništa s time.

Američki znanstvenik i publicist (podrijetlom Židov) Michael McAdams, koji je za života bio redoviti i dopisni profesor na prestižnim svjetskim sveučilištima , u svojoj knjizi ‘Croatia: Myth and Reality’ ovako je to objasnio – ‘U posljednjih 70 godina veliki dio antihrvatske promidžbe postao je mitologija koja živi svojim vlastitim životom, koja raste i mijenja se s svakim ponovnim prepričavanjem. Te mitove ne uskršavaju i ne ukrašavaju samo njihovi propagandisti nego i dobronamjerni novinari i drugi ljudi koji pokušavaju razumjeti i opravdati srpske agresorske ratove. Bez obzira na pobude onih koji ponavljaju ove mitove, rezultat je uvijek isti – sljedećem naraštaju predstavljena je mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu.”

Ako vas zanima kako se to vrlo stručno i vrlo profitabilno u današnjoj Hrvatskoj radi, pogledajte za primjer što govore i pišu jugonostalgični istoričar Ivo Goldstein i svim mastima premazan profesor beogradske škole antihrvatstva, Milorad Pupovac. Njihove prepredene lekcije današnjem naraštaju Hrvata o antifašizmu, humanosti, toleranciji, pravdi i demokraciji, politička su perverzija najniže vrste. To je zaista klasičan primjer zaostale jugo i velikosrpske manipulacije s ciljem trajne političke diskreditacije hrvatskog naroda.

Njegovim bivšim zatvorskim čuvarima očito ne odgovara slobodna i složna Hrvatska, okrenuta budućnosti, nego jedino razjedinjena, utučena i (zapadnobalkanski) ponovno utamničena Hrvatska, okrenuta prošlosti. Njihove izjave u ‘hrvatskim’ medijima kojima diskriminiraju žrtve Bleiburga žrtvama Jasenovca, ispod su svake razine civiliziranih osoba.

Očito je, dakle, kako ‘bivši’ velikosrbi, jugonostalgičari i oportuni karijeristi, koji svoju naslijeđenu mržnju prema hrvatskoj slobodi i državi kriju pod maskom tobožnjih antifašista, današnjoj Hrvatskoj kao uzor ponovo nameću onakve moralne i političke vrijednosti koje su za posljedicu imale Jasenovac, Bleiburg, Vukovar, Srebrenicu…

Sve to truje odnose među ljudima, dolazi do međusobnog etiketiranja, pojava ekstremizma, ozračje u društvu postaje isključivo čime se blokira zajednički rad i napredak.

Trajna stigmatizacija

Razni Goldsteini, Pupovci, Stazići, Pusići, Mesići, Josipovići,… ničim ne mogu sakriti kako svojim uvrjedljivo provokativnim javnim istupima i zasebnim komemoracijama u Jasenovcu žele održavati stare podjele unutar hrvatskog naroda i destabilizirati današnju hrvatsku državu.

Svjesni toga, članovi hrvatske državne delegacije, koja uskoro ide odati počast žrtvama Jasenovca, ne bi trebali baš toliko dodvornički kukati kako im je strašno žao što, eto već četvrtu godinu za redom, ne idu skupa s njima u koloni notorni jugonostalgičari iz Srpskog narodnog vijeća i židovskih općina.

Zar ne bi bilo puno poštenije dostojno ih ignorirati i držati se pravila – kud oni idu nisko, mi ćemo visoko? Dajući im na taj način do znanja kako nije problem kada se odaje dužna počast nevinim žrtvama ustaškog režima. Ali je problem kada se te žrtve i zločini ustaškog režima iz 2. svjetskog rata žele zlorabiti za trajnu stigmatizaciju hrvatskog naroda.

Jednostavno im treba dati do znanja da ne mogu cijeli svoj život bahato paradirati kao da se u Hrvatskoj od 1945. do danas ama baš ništa promjenilo nije i da se još uvjek mogu služiti istim obmanama i retorikom kako bi zavarali i podjelili hrvatski narod, skrivajući tako istinu o sebi.

Uostalom koga (osim svojih ‘bivših’ mitova i obmana) ti paranoidni relikti jugokomunističkog režima predstavljaju u današnjoj Hrvatskoj ? I kome služe, ako nas Hrvate i dalje tretiraju kao svoje taoce? Nižu rasu i manje vrijedan narod, koji zaslužuje manje poštovanja, manje slobode, manje pravde i istine.

Na kraju krajeva, koga uopće briga ako zbog toga ima dvije, tri, pet ili petnaest komemoracija u Jasenovcu? Ako se točno zna što im je cilj, koga predstavljaju i zašto su toliko duboko suprotstavljene.

Željko Dogan/HKV
(u drugome nastavku teksta o Bleiburgu)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari