Pratite nas

Razgovor

Mitropolit crnogorski Mihailo: Srpskoj pravoslavnoj crkvi trebalo je suditi u Haagu

Objavljeno

na

Razgovor s poglavarom Crnogorske pravoslavne crkve, arhiepiskopom cetinjskim i mitropolitom crnogorskim Mihailom

U hrvatskim se medijima ne pridaje dovoljno pozornosti napadima srbijanskih svjetovnih i crkvenih vlasti na Crnu Goru i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koji su posebno došli do izražaja nakon što je crnogorska Vlada predložila Zakon o slobodi vjera kojim se stvara pravna osnova za povrat nezakonito prepisane crkvene imovine s beogradske Patrijaršije na crnogorsku državu. Tim povodom postavili smo nekoliko pitanja poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolitu Mihailu.

Kao da se smirila žestina napada iz Srbije na crnogorsku vlast i crkvu zbog prijedloga Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Je li to dojam ili je stvarno tako?

Naravno da nije. Prije nekoliko dana, na koncertu estradnoga pjevača Vlade Georgijeva u Herceg-Novom, u ekstatičnom ozračju stvorenom velikosrpskim orgijanjem mase, brutalno su vrijeđani i Crna Gora i Crnogorci. Inače, srpski političari javno izjavljuju kako je crnogorska državnost privremeno rješenje, a tajno, ali i javno, uprli su sve svoje moći ne bi li ju srušili. Upravo je završeno suđenje osobama srpske nacionalisti u predmetu “državni udar”, koje su prije tri godine oružanim putem pokušale dovesti zemlju do kaosa i sloma ustavnoga poretka. Očekivali su da bi se u tomu kaosu najbolje snašle velikosrpske stranke i organizacije i preuzele upravu zemlje u korist Srbije i Republike Srpske.

Kad se očekuje prijedlog toga zakona pred Skupštinom Crne Gore?

Najvjerojatnije će se naći na dnevnom redu tijekom jesenskoga zasjedanja Skupštine.

Kako biste ukratko opisali bit spora koji je otvorio taj zakon?

Koristeći se neredovnim političkim prilikama, koje su vladale u zemlji između 1989. i 2006. godine, u vrijeme srpske okupacije zemlje, Beogradska je patrijaršija, poduprta srpskom vojnopolicijskom silom, u vlasništvo nezakonito upisala oko 12 četvornih kilometara crkvenoga zemljišta, većinu od oko 600 crkava i oko 60 manastira. Do tada je ta imovina bila u vlasništvu države, sela i bratstava. Inače, iz manastira “Ostrog” godišnje prihoduje oko 50 milijuna eura. Da bi ih uvećala, bila je nakanila graditi i turistički kompleks na 30 hektara zemljišta u vlasništvu manastira “Gradište” u Buljarici kod Budve. Novim Zakonom o slobodi vjere, članom 62., utemeljena je zakonska osnova za povrat nezakonito prepisane crkvene imovine s Beogradske patrijaršije na državu. Taj je članak uzrokom nekontroliranoga bijesa koji beogradski kler i političari svakodnevno izlijevaju na državno vodstvo, zemlju i sve Crnogorce.

SPC bavi se politikom

Srpska pravoslavna crkva slavi 800. godišnjicu. Zar nije osnovana 1920., ujedinjenjem pravoslavnih crkava, nakon novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?

Naravno da je osnovana 1920. godine. Stogodišnjica osnivanja je 22. lipnja sljedeće, 2020. godine. Te godine i toga nadnevka kralj Aleksandar svojim je aktom potvrdio i sankcionirao tzv. ujedinjenje pravoslavnih crkava i eparhija s teritorije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu i jedinstvenu Srpsku pravoslavnu crkvu.

Iako su se od tada raspale dvije Jugoslavije te osnovane nove suverene države, koje je međunarodna zajednica priznala, za Srpsku pravoslavnu crkvu kao da se ništa nije promijenilo?

Razumljivo. Srpska crkva teži biti odlučujućim političkim čimbenikom u zemlji. Smisao njezina postojanja u Crnoj Gori realizacija je Načertanija Ilije Garašanina, odnosno ponovna aneksija Crne Gore Srbiji.

Ako se pravoslavna crkva zove prema državama – Ruska, Grčka, Bugarska, Srpska, Makedonska – zašto se ne može zvati i Crnogorskom? Što smeta srpskoj civilnoj i duhovnoj vlasti? Crnogorska nezavisnost, crnogorska država?

Crna Gora kao pomorska država ima strateški značaj za kontinentalnu Srbiju jer bi multiplicirala njezin vojnopolitički i privredni značaj. U geostrateškom smislu, Srbija protegnuta na Crnu Goru, presjekla bi Balkan po pravcu sjever – jug, između Subotice i Bara, i uspostavila nadzor svih putova koji obalom i kontinentom vode od istoka k zapadu Europe. Nesumnjivo je kako bi time dopustila da se na crnogorskoj obali usidre vojni brodovi zemalja kojima je ujedinjena Europa trn u oku. To bi bila situacija s opasnim posljedicama po Crnu Goru, koju ona ne može sebi dopustiti. Ali bi Srbija, osobito kad su u pitanju Kosovo i Republika Srpska, na čije teritorije pretendira, višestruko osnažila vlastiti utjecaj na politička središta koja o njima odlučuju. A to joj je i cilj. Tako da su njoj Srbi u Crnoj Gori i Srpska crkva instrument za ostvarenje toga cilja – aneksije Crne Gore i usuglašavanja crnogorske nacionalne i državne politike s velikodržavnim interesima Beograda. Takvoj politici stalo se na put obnovom crnogorske državnosti, 2006. godine, ulaskom u NATO, a na redu je i rješavanje krucijalnoga, crnogorskoga crkvenoga pitanja. Ono podrazumijeva da Crnogorska pravoslavna crkva, kao domicilna, nezakonito ukinuta 1918. godine, ponovo preuzme sve kompetencije na cijelom državnom teritoriju.

Hoće li put do autokefalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori biti dug?

Crnogorska je pravoslavna crkva bila autokefalna, odnosno samostalna, sve do 1918. godine. S njom su komunicirale sve pravoslavne crkve u vaseljeni, uključujući Srpsku, Rusku i Vaseljensku patrijaršiju. Dokumentacija koja to svjedoči obilna je i nupitna. Obnovljena je kad se ukazala prva prilika, 1993. godine. Danas ima poglavara, trojicu episkopa i dvadeset svećenika i đakona. Parohije ima u Crnoj Gori, Latinskoj Americi, Italiji, Austriji i Belgiji. Ruku pomoći nam je svojevremeno dala i Bugarska crkva, koja nas je rukopoložila za episkopa 1998. godine u Sofiji. No vrlo je važno da ponovo uspostavimo liturgijsko zajedništvo sa svim pravoslavnim crkvama u svijetu. To podrazumijeva da zbog novih političkih okolnosti, nastalih raspadom Jugoslavije, Vaseljenska patrijaršija povuče Tomos izdan 1922. godine, kojim je dopušteno ujedinjenje svih pavoslavnih eparhija i crkava u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu pravoslavnu crkvu. Novim treba konstatirati da je Crna Gora obnovila državnost i da slijedi priznanje obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve kao autokefalne i tako bi to pitanje bilo riješeno.

Velika Srbija završena je priča

Nedavno ste u jednomu intervjuu ustvrdili kako je Velika Srbija završena priča. Mislite li da je zaista tako?

I mislim i vjerujem jer je okružena državama Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom, članicama NATO-a, spremnima da štite svoj suverenitet i dignitet. Ne vidim kako ih jedna siromašna poluindustrijalizirana zemlja kao što je Srbija, od samo 7 milijuna stanovnika može vojno ugroziti, i protegnuti se na njihove teritorije.

Za državu kad stvara Crkvu kaže se da je to fenomen, a kad Crkva stvara državu i još potiče agresivno širenje njezina teritorija to je kao normalno. Može li tako biti?

Unutar pravoslavne vaseljene fenomen je, u stvari, svetosavlje. Jer sadržajno negira svih deset Božjih zapovijedi i javno eksponira brutalno negiranje činjenica. U Crnoj Gori latinske crkve iz dukljanskoga perioda oglašava i tumači srpskima, nasrće na katoličku kulturnu baštinu, ruši katoličke oltare u dvooltarskim crkvama u Baru, negira crnogorsku crkvu, državu i naciju – sve tri činjenice koje materijalno egzistiraju. Ali se ne negira akt kralja Aleksandra iz 1920. godine kojim je potvrdio ujedinjenje eparhija i crkava, među njima i Crnogorske, u jednu Srpsku pravoslavnu crkvu. Taj stvaralački akt, utemeljen u srpskoj vojno-žandarmerijskoj sili, tumače intervencijom Neba. Inače, navika Srpske crkve da se proteže u dužini srpskoga mača drži ih do danas. Red je da se naviknu na činjenicu da se oni trebaju povući s teritorija kad se taj mač uvuče u korice. Taj ćemo fenomen gledati u Crnoj Gori, zbog čega u beogradskim medijima srpske crkvene i svjetovne vlasti na sve crnogorsko izlijevaju neviđenu količinu mržnje i bijesa.

Sve je snažnija teza kako je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije eksponent velikosrpskih i velikoruskih interesa u Crnoj Gori. Kako gledate na tu kvalifikaciju?

Ne samo da je to prisutno kao teza već Amfilohije svojim konstantnim, upornim i ustrajnim radom dokazuje kako nije samo eksponent već i vodeći zaštitnik i realizator velikosrpskih interesa u Crnoj Gori. Digao je ustanak protiv Crne Gore još 1990. godine, i danas je ustanički vođa, koji je upro sve svoje moći protiv ustavnoga poretka zemlje.

Kakve odnose ima Crnogorska pravoslavna crkva s Makedonskom, Bugarskom i Hrvatskom pravoslavnom crkvom?

Nemamo komunikaciju ni s jednom od pobrojanih crkava jer nas prilike dominantno usmjeravaju na rješavanje domaćih crkvenih poslova.

Svetac SPC-a veličao je Hitlera

Kako gledate na blokadu Srpske pravoslavne crkve kanonizacije bl. Alojzija Stepinca?

Bili smo vrlo nezadovoljni činjenicom da je Srpska pravoslavna crkva jednu od sesija između delegacija Katoličke crkve iz Hrvatske i Beogradske patrijaršije, u svezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, organizirala u Podgorici. Ali nismo ju mogli spriječiti u tomu. To će opterećivati odnose Srbije i Hrvatske dok je svijeta i vijeka. I kada jednoga dana uspostavite normalne odnose, Srpska crkva je tu, da to pitanje u jednom trenutku iznese na javnu scenu i napravi pomutnju. Morate se s time pomiriti.

Kako objasniti proglašenje svetcima, od strane Srpske pravoslavne crkve, nekih bizarnih osoba, primjerice Nikolaja Velimirovića?

Na to pitanje, pred sam Drugi svjetski rat, odgovorio je upravo njihov svetitelj, vladika Nikolaj Velimirović, javno uzdižući Hitlera na pijedestal njemačkoga nacionalnoga heroja riječima: “Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem vođi Adolfu Hitleru koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20. veku on je došao na ideju svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju… A nama je taj posao svršio sveti Sava. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi.” Što očekivati ako im je vladika koji je ovo izjavio veliki svetitelj, osim da im i neki drugi imaju bizarne biografije, a pojedini čak i krvave ruke do lakata.

Katolički biskup u miru Mile Bogović u jednoj svojoj knjizi ustvrdio je za Srpsku pravoslavnu crkvu da to nije crkva, nego politička organizacija. Kako gledate na tu ocjenu?

Izražavam svoju punu suglasnost s ocjenom uvaženoga biskupa. Mislim isto kao i biskup, gospodin Bogović. Uostalom, i ovaj intervju potvrđuje zajedničke ocjene i podudarnost naših stavova.

Hoće li po prijedlogu novoga Ustava, Srpska pravoslavna crkva – Pećka patrijaršija – postati još više nacionalno-politička, umjesto religijska institucija?

Ne vidim da može biti još više nacional-politička jer je već odavno i odviše izašla iz okvira svoga poslanja. Očekujem jedino da još preciznije, nemuštim “svetosavsko-bogoslovskim rječnikom”, razjasni nacionalno-političku platformu s koje djeluje.

Što o Srpskoj pravoslavnoj crkvi govori agresija na Hrvatsku i BiH? Kako gledate na snažno naoružavanje Vojske Srbije, je li to baš u obrambenoj funkciji ili ima u tomu znakova prijetnje, čak i potencijalne agresije?

Srpska je crkva izvršila pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu tako što je, udružena sa SANU-om, srpski korpus ujedinila u mržnji prema islamu i katoličkom vjerskome iskazu, posljedično prema Hrvatima i Bošnjacima. Mržnju je raspirivala i s oltara i s katedre. Bila je zaslužila optuženičku klupu u Haagu, na žalost nije ju dobila. A što se Srbije tiče, njezini imperijalni interesi koji podrazumijevaju izlazak na Jadransko i Egejsko more vječni su, a saveznici su od prilike do prilike. Poslije Prvoga svjetskoga rata to su bile Francuska i Britanija, a danas su to neke druge sile. Nije se ustručavala da i od Hitlera traži i, pristupnim ugovorom Trojnome paktu, dobije jamstva kako će njezini interesi u Solunu, na Egejskom moru, biti zaštićeni. Tako da takva ambicija Srbije podrazumijeva dobro i ozbiljno naoružanu vojsku, ali njezinu moć ne treba precjenjivati. Premda, za svaki slučaj, prema toj konstanti okolne zemlje trebaju se uvijek ravnati.

Potencijalnih krvnika na Balkanu ne nedostaje

Mogu li se ponoviti tragedije kao u Srebrenici i Vukovaru?

Da se više nikada tako nešto ne bi ponovilo na ovim prostorima, potrebno je djelovati preventivno i osobnim primjerima. Ako obolimo od amnezije, takvi će se zločini ponavljati, pogotovo ako počinitelji ostanu nekažnjeni. Nijedan zločin, a kamoli masovni ne smije ostati nekažnjen i zaboravljen. Zato trebamo biti oprezni ako ne želimo ponovno suočavanje s njime u nekom sličnom obliku. Potencijalnih izvršitelja na Balkanu ne nedostaje, samo je pitanje mjesta i trenutka, pa da se krvavo kolo ponovo zaigra.

Marko Curać/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Ivan Anušić: Zašto smo zapravo izgubili? Čudo da je uopće ušla u drugi krug

Objavljeno

na

Objavio

HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić, koji je u predsjedničkoj kampanji bio šef izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, gostovao je u četvrtak u emisiji Osječke TV “Karte na stol” koju vodi Goran Flauder.

U dugom razgovoru Anušić je detaljno i iskreno progovorio o razlozima zašto Grabar-Kitarović nije uspjela osvojiti drugi mandat.

Na samom početku emisije voditelj je Anušića upitao kako bi rekapitulirao izgubljene izbore, to jest da objasni zbog čega je predsjednica izgubila, a Zoran Milanović dobio.

Kada govorimo o izborima iza nas i svemu onome što se događalo u izbornom procesu trebali bismo imati neku emisiju koja bi završila tek u 12 sati navečer, ali ću ja to pokušati skratiti – počeo je Anušić, prenosi jutarnji list

Ako gledamo sve ono što se događalo u izborima i oko Kolinde Grabar-Kitarović, prvo moramo reći da je kao predsjednica koja je branila mandat bila u težoj poziciji nego izazivači. Morala je, naravno, braniti sve ono što se događalo u proteklih pet godina, objašnjavati neke poteze – vi kad radite, uvijek napravite nešto što nije po volji svima. To je bio prvi otežavajući faktor u njenoj kampanji.

Drugi otežavajući faktor bio je taj da dio stranke (HDZ, op. a.) nije bio zainteresiran da sudjeluje proaktivno i da pomogne u kampanji Kolinde Grabar Kitarović – to je bilo vidljivo na samom početku. To sam vidio obilazeći teren po cijeloj Hrvatskoj i bilo je jasno i nedvojbeno da će određeni ljudi, ajmo to tako reći, povući ručnu. Ti su ljudi bili nevidljivi u prvom krugu, njih niste vidjeli – rekao je Anušić na Osječkoj TV.

Neki su štetili namjerno, a neki su svojim nečinjenjem radili što su radili. Tako je prošao prvi krug. Pomoć, to jest vjetar u leđa, predsjednici svakako nisu bile ni stvari koje su se dogodile, stavimo ih pod navodnike – gafovi, i nekakvi potezi koji su i meni bili teško objašnjivi i nerazumljivi. Tu govorimo o prekidanju debate, o verbalnom napadu na Milanovića – rekao je Anušić nakon čega se ubacio voditelj i spomenuo da nisu pomogli ni savjetnici predsjednice “koji su napravili više štete nego koristi”.

Tako je. I kroz svih tih pet godina, možemo se složiti, a posebno sada kada je to bilo ekstra vidljivo i ekstra pod lupom javnosti koja je promatrala njen svaki korak – kazao je Anušić pa nastavio.

Dogodilo se što se dogodilo. Ja ću ovdje biti vrlo, vrlo izravan – Kolinda Grabar-Kitarović je napravila čudo u prvom krugu u tome da je uopće uspjela ući u drugi krug. Kad sam izanalizirao sve što se događalo, i medijsku scenu i platformu, logistiku, infrastrukturu i sve ono što je imao njen protukandidat, u ovom slučaju govorimo o Miroslavu Škori, i borbi za i to biračko tijelo… Čudo je da je ona uopće ušla u drugi krug.

‘U 12 sati sam znao da smo izgubili’

Na napomenu voditelja da je Škoro tu “pomogao” i u “zadnja dva, tri dana” izgubio izbore, Anušić je rekao:

On je izbore u velikom dijelu izgubio u jedinom sučeljavanju u prvom krugu. Tada je već bilo vidljivo da nije to to. Imao je i nejasne teze koje su vrludale od ljevice do desnice, preko centra, sve praktički nejasno – rekao je Anušić pa nastavio pričati o kampanji Grabar-Kitarović.

Na neki način uspjelo se ući u drugi krug, iako smo imali dva jaka kandidata desnice u prvom krugu. U drugom krugu su stvari pomalo otišle u pogrešnom smjeru jer se dogodilo da smo završili s čak šest posto razlike u korist Milanovića, dok je u prvom krugu taj zaostatak bio manji od 3 posto.

Da smo izgubili izbore shvatio sam taj dan u 12 sati, 5. siječnja. Zašto? Zato što su stigle prve informacije o izlaznosti prema kojima je u Gradu Zagrebu, Istarskoj županiji, Primorsko-goranskoj županiji i Međimurskoj županiji već bio 2 posto veći odaziv birača nego u prvom krugu. Tad sam znao da je mobilizirano biračko tijelo koje neće dati glas Kolindi Grabar-Kitarović – rekao je Anušić.

Dva ključna problema

Na pitanje voditelja čime su mobilizirani ti birači, Anušić je odgovorio:

Prvenstveno porukama koje smo slali i kojima smo se odmakli od one širine koju je Grabar-Kitarović trebala imati. Ne možete se bazirati samo na stranačkoj infrastrukturi i glasačkoj mašineriji, nego morate širiti tu priču. Mi smo umjesto toga to malo suzili i zaoštrili i to je na neki način bio veći poticaj onima koji su odlučili glasati za Zorana Milanovića.

Dva najveća problema koja su se, po meni, dogodila u drugom krugu su bili prekidanje debate na RTL-u gdje je savjetnica ušla u studio i pokušala ubrzati završetak te debate ili nešto u tom stilu. Ne znam jer ja tada nisam bio prisutan. A drugo je bio onaj verbalni napad njenog drugog savjetnika na Zorana Milanovića nakon sučeljavanja na HRT-u, a on je bio apsolutno nevjerojatan – rekao je Anušić.

Ja sam obavio razgovor i s ljudima iz suprotnog stožera, s biračima, novinarima i svima koji su to promatrali i vijest da se voze autobusima birači iz Bosne, fake news o onih 500 kuna za glas, pa redovi u Mostaru… Sve to je mobiliziralo birače drugog kandidata i Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila.

Izgubila je od boljeg kandidata koji je bio u boljoj političkoj formi i tu nema nikakvih dilema. Iz ovog treba izvući zaključke i idemo dalje – rekao je Anušić.

Voditelj je potom dao opasku da se u kampanji stekao dojam da je Grabar-Kitarović previše povezana s HDZ-om, i da je Milanović to ispravno procijenio te se u finišu kampanje više borio protiv Andreja Plenkovića i HDZ-a nego protiv nje.

Milanović se predstavio kao kandidat s karakterom, dok je kod predsjednice to nedostajalo, a dodatno se istaknulo potezom savjetnice koja je htjela prekinuti debatu – rekao je voditelj prije nego je Anušić nastavio.

‘Kolinda nije marioneta HDZ-a’

Milanović je čovjek s karakterom, ali i najneuspješniji hrvatski premijer u povijesti koji je izravno nanio najveću štetu Slavoniji, Baranji i Srijemu. Ne bih ga glorificirao, na njemu je da pokaže da će biti uspješniji predsjednik nego li je bio premijer.

Neke poruke koje je poslao na početku, poput ignoriranja Titove biste, su u redu. Kolindi Grabar-Kitarović u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, nije pomogla ni koalicija s Milanom Bandićem, to smo zaboravili spomenuti. Ja o njemu neću pričati, i to zato što su sada svi ljudi koji su njemu virili iz džepa i gledali ga kao svetinju prvi u redu da ga okrive. Ali da, Bandić je u ovom trenutku u silaznoj putanji.

Što se tiče dojma da je Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, nama je u prvom krugu bilo jasno da moramo proširiti spektar i da moramo dobiti glasove šireg kruga birača. Zoran Milanović je to uspio napraviti sa svojom povučenom retorikom i odmjerenim izjavama. Upravo su tu priču poništile ove situacije o kojima sam govorio. Ali da zaključim – nikad nije bila Kolinda Grabar-Kitarović marioneta HDZ-a, niti se nju tako tretiralo u stranci – rekao je Anušić.

Na inzistiranje voditelja da je dojam taj koji je važan, Anušić je rekao:

Druga je stvar percepcija, ona se stvarala kroz medije, poruke, izjave i spinove kojima se Grabar-Kitarović nije uspjela othrvati na pravi način. Da, bilo je tu otežavajućih okolnosti. No, ja sam kao voditelj kampanje organizirao preko 600 stožera u Hrvatskoj, 30 velikih skupova, a prikupili smo i preko 230.000 potpisa za njenu kandidaturu.

Što se tiče strategije koju smo imali, i koja se trebala primjenjivati, tu smo zapeli u jednom smjeru jer se predsjednica nije slagala s jednim dijelom strategije. Jedan dio je prihvaćala, a drugi je “nadoštukavala”. Tako se izgubilo nešto što je tu trebalo biti. Plus, kad ste na vlasti, puno je teže obraniti poziciju, to jest u hrvatskoj politici je lakše napadati – rekao je Anušić.

Pitanje savjetnika

Znate da se predsjednica riješila svih koji su je doveli u ured u prvoj kampanji? A nakon što se riješila Mate Radeljića, u javnosti se pojavila teza da je na to bila ucijenjena podrškom na izborima.

Navodno su joj rekli, Plenković ili Jandroković, da ako želi logistiku HDZ-a, financijsku i organizacijsku pomoć, da se mora riješiti svog savjetnika za unutarnju politiku – počeo je pričati voditelj, a Anušić mu je odgovorio da on za to ne zna. Voditelj je potom nastavio:

Nije ni bitno, to je bila teza koja se počela širiti u medijima i koja se prepričavala, a koju ona nikad nije uvjerljivo demantirala. A već ju je taj čin predodredio na neki način za marionetu HDZ-a. Do tog trenutka, do te smjene, od nje se više nije mogla čuti kritika na račun HDZ-a, a prije toga je znala kritizirati Vladu i premijera. Kao odrezano. Nije se odredila ni prema štrajku prosvjetara i teško da je tu dobila njihov glas i glas njihovih obitelji – primijetio je voditelj.

Pa definitivno da joj prosvjetari nisu bili skloni dati glas jer dolazi iz političke opcije protiv koje su štrajkali. Ali ona se o njihovim zahtjevima očitovala. Naravno da taj štrajk njoj nije koristio. Ja mislim da on nije ni pomogao, ni odmogao predsjednici u kampanji, ja sam razloge za poraz naveo u prvom dijelu emisije, a tu su i drugi o kojima sada nije ni vrijeme ni mjesto da se priča.

Skup u Osijeku

Prije nego završimo analizu zbora, moramo se osvrnuti i na skup u Osijeku koji je po mnogočemu karakterističan. Ja sam čuo da se predsjednica uopće nije držala scenarija, nego je puno improvizirala.

Njezino ponašanje je bilo neprirodno – prenaglašavanje, pjevanje, mahanje rukama, mimike, jednostavno se činilo kao da nije bila sasvim svoja. Ne znam je li to bilo pod utjecajem nekih šampanjaca, tableta ili ne znam čega. Uglavnom, to nije bila Kolinda koju znamo iz prvog mandata i drugog kruga, u Osijeku je bila nešto sasvim drugo i onih 8000 eura je u stvari bila sprdnja, ona je time htjela privući birače, a zapravo ih je time otjerala. Što se dogodilo u Osijeku? – pitao je voditelj.

To je bilo 19. prosinca, čini mi se. U obranu predsjednice reći ću ovako: Vi kad krenete ujutro na teren, a kreće se oko 8, od samog izlaska na teren do recimo kad dođemo do 20 ili 18 sati, vi ako nemate ogromnu prirodnu energiju više ne možete stajati na nogama.

Prije toga je bilo niz skupova i događaja na kojima konstantno pričate i družite se s ljudima. Ja se nisam vozio s njom u službenom kombiju, imali smo prije toga Valpovo, Našice i Đakovo, pa smo išli autima da možemo brže doći.

Definitivno, kad nakon toga dođete na scenu, kad je na vama apsolutno sve fokusirano, ne možete vjerovati koliko čovjeka to iscrpi. Upravo to se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović. To je bio velik skup, samo je u Ciboni bio veći, ali mi svakako nismo bili zadovoljni tim skupom. To je i jedan od razloga zašto smo prošli tako u prvom i drugom krugu – rekao je Anušić koji je kasnije napomenuo i kako predsjednica tijekom prvog mandata nije smijenila sve svoje savjetnike.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari