Pratite nas

Herceg Bosna

MJESTO U KOJE INZKO NE SMIJE: OHR mirno promatra sustavno nadglasavanje Travničana “krive etničke skupine”

Objavljeno

na

Iako federalni Ustav propisuje poseban status Travnika identičan Mostaru, od toga se ništa nije dogodilo niti 20 godina nakon rata. Koliko je alarmantno stanje u Travniku, ponajbolje govori činjenica da su Hrvati jedan put  u potpunosti bojkotirali nedavne izbore za načelnika općine. Odličan poznavatelj prilika u tom srednjobosanskom gradu i nekadašnji predsjednik Općinskoga vijeća Ljupko Sučić navodi kako su Hrvati bojkotirali izbore jer nemaju niti jedan posto kolektivnih prava, u odnosu na Bošnjake u Mostaru. „Godinama upozoravamo i OHR i našu politiku, ali ništa“, ističe Sučić.

[ad id=”93788″]

Natpolovična većina

Hrvatski političari moraju  inzistirati na jednakom ustroju  Travnika i Mostara. Taj pristup pojašnjava i zašto stranke HNS-a odbijaju SDA prijedlog. Rješenje za Mostar koje ne prati identično rješenje za Travnik neće biti prihvaćeno. SBŽ I HNŽ su prema federalnom ustavu županije/kantoni s posebnim režimom upravljanja.

Cijelo to vrijeme sveznajući i autoritativni  OHR koji svojim proglasima podsjeća na obični ured SDP-a, diskriminaciju Hrvata u Travniku mirno promatra, dok je vidno uznemiren stanjem u Mostaru. Može li se zaključiti da za OHR postoje dragi i draži narodi u BIH?

Kada se povuče paralela između Travnika i Mostara, tek se mogu sagledati nesrazmjeri i nelogičnosti. Tako u Travniku ne postoji nacionalna kvota broja vijećnika određene nacionalnosti. Općinsko vijeće Travnik ima 31 vijećnika, od čega 22 Bošnjaka i 9 Hrvata. S druge strane, Ashdownov mostarski Statut precizira da u Mostaru niti jedna nacija ne može imati više od 15 vijećnika. Sučić ističe kako se Hrvati u Općinskom vijeću Travnika sustavno preglasavaju. „Ne postoji niti jedan zaštitni mehanizam za Hrvate“, poručuje Sučić.

Najveći broj odluka u OV Travnik donosi se natpolovičnom većinom, a mijenjanje Statuta zahtijeva dvotrećinsku većinu. No bošnjačke stranke imaju i natpolovičnu, pa samim time i dvotrećinsku većinu, te odluke donose nadglasavanjem. Statut u gradu na Neretvi je to u potpunosti onemogućio s obzirom na institut vitalnog nacionalnog interesa klubova naroda. Travnik je jedna izborna jedinica, a u Mostaru ih je šest. U Mostaru na taj način glas jednoga Bošnjaka vrijedi kao glas četiri Hrvata.

Raspodjela financija

U Travniku vrijedi pravilo jedan građanin – jedan glas. „U našim zahtjevima smo tražili da i Travnik dobije izborne jedinice, no i od toga ništa“, kazao je Sučić. Ogroman je nesrazmjer i u načinu izbora načelnika, odnosno gradonačelnika. Dok ga u Mostaru biraju vijećnici, dotle u Travniku to čine izravno građani na izborima.

To znači da bošnjačka biračka većina uvijek donosi konačnu odluku. Sve to, navodi Sučić, ima za rezultat nepravednu preraspodjelu financijskih sredstava iz proračuna za preostalih 13.000 Hrvata, od prijeratnih 26.000, te potpunu diskriminaciju pri zapošljavanjima u državnoj službi. „Pozivam Valentina Inzka da napokon nešto učini dok ne bude kasno“, apelirao je Sučić.

Sve ovo naravno, nije nikakav argument FTV-u kada dođe u Travnik, i napravi prilog, o tome kako se Hrvati iz Travnika iseljavaju. Po onoj, kadija te tuži, kadija sudi, kadija te šalje na biro, kadija ti prodaje autobusnui kartu a FTV to sve lijepo posnimi, i kaže da su za sve krivi hrvatski političari.

Koje li lijepe i pravedne države. Postoji čovjek čijem  se odlasku iz BIH Travničani dugo godina nadaju. A on uporno želi ostati tu, iako više vjerojatno ni sam ne zna kojeg vrada radi tu, i  za koje točno usluge građani EU njemu mjesečno plaćaju 25.000 Eura.

Među tim građanima i državljani su Hrvatske. Drugim rječima Hrvati, hrvatsk narod iz RH ali i RH državljani iz BIH koji su i RH porezni obvezici,  plaćaju Inzka da radi protiv njih. Samo kod nas tog ima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bile: obilježavanje ‘Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma’

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, u organizaciji Odjela HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće, ove će godine na Groblju mira na Bilima biti 24. kolovoza (subota najbliža 23. kolovozu).

Sv. misu zadušnicu u 12.00 predvodit će uzoriti kardinal Vinko Puljić koji će ujedno i pokopati pronađene neidentificirane žrtve ratnih i poratnih djelovanja Drugoga svjetskoga rata i poraća. Izaslanstva hrvatskog naroda s obje strane granice položit će vijence i zapaliti svijeće za sve pobijene. Kao i prošlih godina, očekuje se više tisuća osoba koji će sv. misu zadušnicu i događanja pratiti ispod prigodno podignutih šatora. Preporučuje se poći na vrijeme zbog gužvi i mogućih zastoja na cesti.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 polako uzdiže Groblje mira, spomen-prostor na sve pobijene katolike Hrvate iz Herceg Bosne, BiH. Ograđeno je, sazidana je i blagoslovljena crkvica posvećena Sv. Josipu, dovršena kosturnica, zasađena stabla, podignuti prvi križevi, asfaltirane staze. Ostali radovi su u tijeku.

Sve je počelo 2013. u povodu »Europskog dana sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma«. Naum je sazrio kroz rad Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće, povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugoga svjetskog rata i poraća na području pojedinih općina (do sada njih 9) te njihovih suradnika, što se sve kasnije uobličilo u Odjel HNS-a BiH za Drugi svjetski rat i poraće.

Željelo se na jednom mjestu pokopati sve neidentificirane posmrtne ostatke ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću koje na svom ozemlju pronađu Povjerenstva te postavljanjem prikladnih križeva simbolično pokopati sve one za koje obitelji ne znaju gdje su pokopani tako da bi imali negdje mjesto pomoliti se i zapaliti svijeću za njih.

Spomenimo još da su jugokomunisti za nekoliko dana u veljači 1945., koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 što većih što manjih stratišta i grobišta te da je u Drugom svjetskom ratu i poraću stradao svaki deseti Hercegovac (oko 20.000). Za vrijeme jugokomunizma o tomu se nije smjelo ni govoriti, a kamo li raditi na tomu da ih se dostojno pokopa, što je oduvijek kršćanski a već dugo i civilizacijski doseg.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Tko je kome dužan?

Objavljeno

na

Objavio

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu…

Hamdija Abdić odgovorio Kolindi: Peti korpus je oslobodio dio Hrvatske, vi biste nas trebali odlikovati!“ (faktor.ba, 1. 8. 2019.)

Nakon razbuktavanja polemike između predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i bošnjačke elite predvođene Željkom Komšićem, u neugodnu raspravu uključio se i nekadašnji pukovnik muslimanske vojske Hamdija Abdić zvani „Tigar“, koji je hrvatskoj predsjednici zamjerio na izjavama o spašavanju Bihaća od strane Hrvatske vojske 1995. godine.

Da podsjetimo, predsjednica je na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti izjavila kako je „operacija Oluja spasila Bosnu i Hercegovinu i voljela bih da naši susjedi nikada ne zaborave tko im je pružio ruku u najtežim danima“. Takve izjave naši su političari i dosada davali, najčešće u vrijeme proslave Oluje, pa tim prije začuđuje oštra retorika muslimanske strane koja se odjednom našla „pogođenom“.

Bošnjački general protiv Kolinde Grabar-Kitarović: Armija BiH je štitila Hrvatsku

Najviše truda u opovrgavanju povijesnih činjenica dao si je već spomenuti Hamdija Abdić, ratni zapovjednik 505. Viteške brigade Armije RBiH, koji kaže: „U Bihaću se praktično čuvao i Zagreb. Zasluge za očuvanje naroda u  HVO ABiHBosanskoj krajini, koja je bila opkoljena sa svih strana i napadnuta i od domaćih izdajnika, ima samo Peti korpus. Pa nas je napadalo i sa hrvatske teritorije tri i po godine. Borili smo se sa tri neprijatelja i eto sad će nam neko pričati kako nismo mogli i ’95, da bi tad bili gotovi. Kako da ne! Oni su se uvježbavali tri i po godine dok smo se mi borili i ratovali. Dozvolili su samo da poneki helikopter poleti iz Zagreba u svrhu pomoći, a i to su znali po godinu da ne dozvole kad su izbili sukobi dolje u Hercegovini između Armije RBiH i HVO-a. Po godinu dana onda ni ptica sa te strane nije dolazila u Bihać. Tako da ta njihova priča o oslobađanju Krajine i spašavanju Petog korpusa ne pije vode. To valjda zna svako živ. Samo oni ne žele to tako da sagledaju. Oni bi ustvari trebali odlikovati Peti korpus jer im je sačuvao ovamo taj dio Hrvatske. Lika njihova ne bi bila, i ovaj ovamo dio zaleđa, da nije bilo Petog korpusa… Da nas nisu zaustavili, možda bih im ja i u Karlovac došao“ – kaže (skromno) pukovnik Abdić, protiv kojega je tužiteljstvo BiH prošle godine konačno podiglo optužnicu zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Što bi rekao narod – pravi se našao da odgovara Kolindi!

Alijina „Sjećanja“

Istine radi, mora se priznati da na muslimansko-bošnjačkoj strani postoje i drukčija razmišljanja! Jedno od njih iznio je IzetbegovićAlija Izetbegović u svojim „Sjećanjima“, u kojima potpuno opovrgava pukovnika Hamdiju: „Devetnaestog jula 1995. vojska hrvatskih (kninskih) Srba napala je sa zapadne strane bihaćki džep. Peti korpus se povlačio, ali je pružao ogorčen otpor i usporavao neprijateljsko napredovanje. Obavio sam više telefonskih razgovora sa generalom Dudakovićem. Prvi put Dudek nije bio optimist… Međutim dogodilo se čudo. Kada je kriza bila na vrhuncu, neočekivano me Tuđman pozvao i predložio da dođem u Split na, kako je rekao, ‘važne razgovore’. Tamo nas je dočekala visoka hrvatska vojno-politička delegacija. Predložili su zajedničku vojnu akciju… Ponudu smo odmah prihvatili. Akcija je počela u petak 4. augusta u ranim jutarnjim satima i uspješno završena za manje od tri dana. Hrvati su oslobodili Kninsku krajinu, a mi probili trogodišnju blokadu bihaćke regije. Spas je došao odakle sam se najmanje nadao.“ – zapisao je Alija Izetbegović. Što se u međuvremenu dogodilo, da ni Alijini najvjerniji sljedbenici više ne drže do riječi svog „oca nacije“?!

Igra brojki

Nije ovo prvi puta da Muslimani osporavaju hrvatske zasluge za opstojnost svog naroda i same Bosne i Hercegovine u vrijeme velikosrpske agresije, na što se domaća javnost već pomalo i naviknula. U posljednje vrijeme svjedoci smo čitave kampanje čiji je cilj dokazivanje golemih muslimanskih zasluga za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, pri  HVčemu se ne preza ni od najluđih pretjerivanja, poput često ponavljane tvrdnje da se u HV-u tijekom rata borilo više od 20.000 Muslimana! Mediji u Hrvatskoj redovito objavljuju takve podvale bez ikakvog komentara, ili barem sumnje u točnost navedene procjene.

Poznati novinar Davor Ivanković, u članku posvećenom „histeriji koja se širi iz BiH“, također nekritički prenosi propagandne izmišljotine: „Pa u HV-u se borilo 25.000 Bošnjaka, to Hrvati ne zaboravljaju, koga oni misle posvađati?“ (Večernji list, 4.8.2019.) U međuvremenu, na internetu se pojavio dokument koji govori da je tijekom rata u HV-u služilo 928 Muslimana, što otprilike odgovara udjelu te nacionalne manjine u hrvatskom stanovništvu. Naime, 1991. godine u Hrvatskoj je popisano 40.000 Muslimana, današnjih Bošnjaka. Ako odbijemo žene, djecu i starce, nesposobne i pacifiste, jasno je da stvarni broj Muslimana koji su se u Domovinskom ratu borili na našoj strani nikako ne može biti puno veći od gore spomenutih 928. Čemu, dakle, pretjerivanja o nečemu što se lako može provjeriti?! Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti ni velik broj Muslimana s prostora BiH, koji su se 1991./1992. stavili na stranu agresorske JNA i tako dali nemali doprinos uništavanju Hrvatske. Ekstremisti u Sarajevu o toj mračnoj epizodi svoje prošlosti šute k’o zaliveni, baš kao i njihovi plaćenici u Zagrebu. Za ovu prigodu spomenimo samo trojicu UZP-ovaca koji su se 1991. istaknuli u neprijateljskim redovima!

Tri ratna druga

Prvi među njima, Izet Nanić iz Bužima, zanat je ispekao ratujući kao oficir JNA u Vukovaru. Početkom rata u BiH priključio se obrani Cazinske krajine i dogurao do zapovjednika 505. Bužimske brigade Armije RBiH. Poginuo je 1995. JNAgodine braneći svoj rodni kraj od srpskog agresora; međutim, to ga nimalo ne ispričava od odgovornosti za vukovarsku tragediju. Ako je za svoj narod heroj, za Vukovarce sigurno nije!

Drugi, široj javnosti nešto poznatiji muslimanski oficir je pilot nekadašnjeg Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva Emir Šišić, koji se istaknuo rušenjem helikoptera s europskim promatračima iznad Hrvatskog zagorja početkom 1992. godine. Naš Emir je, inače, porijeklom stopostotni Bosanac iz Živinica kraj Tuzle, a za svoje „junaštvo“ nagrađen je s 15 godina zatvora koje je djelomično odslužio u Italiji i Srbiji.

Treći, najmanje poznati član veličanstvene trojke je Sead Muračkić iz Kozarca pokraj Prijedora, mladi snajperist koji se u redovima svojih suboraca proslavio ratujući protiv „ustaša“ u zapadnoj Slavoniji. Svoje „uspjehe“ ovjekovječio je zarezima na pušci, a njegovu priču zabilježili su video-kamerom amaterski snimatelji. (v. youtube, „komšije LIPIK PAKRAC NOVSKA“). Ovakvih slučajeva ima na tisuće, pa, da ne bi ispalo kako su samo Muslimani nešto krivi, bilo bi dobro da se istraži i udio drugih naroda bivše SFRJ u agresiji na Hrvatsku (primjerice Crnogoraca i Makedonaca) kako nam jednog dana medijska peta kolona ne bi servirala priče o njihovim zaslugama za našu pobjedu. S te strane gledano, istup Hamdije Abdića možemo samo pozdraviti!

Dinko Pejčinović/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari