Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Ako tko prekraja povijest, onda su to srpski, a ne hrvatski autori

Objavljeno

na

Sve što organiziraju Hrvati, a odnosi se na bilo kakve domoljubne manifestacije, objavljivanje knjiga i slično, te je poglavito vezano uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, Nezavisnu Državu Hrvatsku, blaženog Alojzija Stepinca ili pak o navodnim zlodjelima nakon II. svjetskog rata, apriori nailazi na osudu srpske strane. U tome prednjače novinari (skribomani) iz srpskog biltena Novosti, kojima se kosa diže na glavi ako samo netko počne članak s „u“ ili „h“, jer ne podnose ustaše, a bome ni Hrvatsku.

Sada su „poludjeli“ na zaprešićki prvi Festival domoljubnog filma „Gordan Lederer“, jer će tamo, kako navode, (zamislite!) biti prikazan „propagandni antisrpski film Jakova Sedlara i revizionistički dokumentarac o Jasenovcu Romana Leljaka kojim se umanjuju i negiraju ustaški zločini“. Zatim dodaju „da bi skandal bio veći, festival je dobio pokroviteljstvo Ministarstva branitelja, Ministarstva obrane, Grada Zagreba i HRT-a te potporu lokalne vlasti.“(sic!).

Dakle, „skandal“ je ako hrvatske domoljubne filmove podupiru Hrvati, a nije skandal ako srpske Novosti, u kojima (da se malo našalimo) na svakoj stranici „viri četnička glava“ i koje financiraju pojedine hrvatske institucije,  pišu i huškaju protiv Hrvata i Hrvatske!

Također nije skandal da se propagira objavljivanje „sabranih djela“ notornog Viktora Ivančića u „pet knjiga i na 2500 stranica“ (s potpisom autora!), a koje će uglavnom financirati Pupovčevo  Srpsko narodno vijeće (SNV), da mu se oduži za „sve što je činio na dobrobit Srba i pupovčeve rodbine“, ali pretežno (ili bolje rečeno u cijelosti) novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Za takve megalomanske i beskorisne projekte („sabrana (ne)djela“)  ne manjkaju financijska sredstva, a sigurno će naići i na golemu potporu (slavu!) Ivančićevih drugova i drugarica tzv. piskarala, koji su odlično raspoređeni u gotovo svim najvažnijim hrvatskim, ali i drugim medijima.

Srbijanskim i inim piskaralima ne smeta samo što će na Festivalu domoljubnog filma, koji oni nazivaju i „festivalom netolerancije“ (sic!), biti prikazani filmovi Sedlara i Leljaka, već i oni Nade Prkačin. Autorica je napravila sjajan i iznimno potresan film s nazivom „Štafeta smrti“, ali i ona nije „smjela“ biti na ovoj manifestaciji jer je „autorica uratka “Macelj – Titovo stratište“, (zamislite!) emitiranog na javnoj televiziji uoči obilježavanja godišnjice oslobođenja Zagreba 8. svibnja. Njezin je „grijeh“, kako navode, što u filmu „koji se bavi poratnim strijeljanjima u maceljskoj šumi za ustaše koristi termin „hrvatska vojska“ te da smo iz njega doznali da su komunisti „ubijali ljude po šumi i deset godina poslije rata“.

Zbog toga što se „usudila“ snimiti film „Štafeta smrti“, koji podsjeća na konkretne događaje iz Domovinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. studenog 1991. u minskom polju nedaleko Marinaca i gdje su od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje iz okupiranih Bogdanovaca krenuli u proboj s civilima, danas  na životu još ostala samo dvojica: Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, te smisao našla u podsjećanju na junaštvo i nesebično žrtvovanje za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, srbijanski kritičari joj zamjeraju što, primjerice, u svom filmu „Magnum crimen 1945.“ „prozirno prekraja  ratna stradanja“ u II. svjetskom ratu. Inače, ova je izvrsna novinarka i autorica nekoliko odličnih  dokumentarnih filmova svojedobno dobila otkaz na HRT-u jer je navodno za jedan svoj film koristila arhivu za izradu filmova o Anti Gotovini, a za to nije imala odobrenja.

Dakle, umjesto da bude nagrađena što je napravila film o Gotovini, ona je dobila – „nogu“! Nu, da je drugo vrijeme, bi li na televiziji netko dobio otkaz što je ovako ili onako koristio materijale neke tv kuće o Titu i partiji, odnosno o njihovu „junaštvu“, ili bi ga za taj „pothvat“ uzdizali u nebesa?

Većini onih koji snimaju dokumentarne i ine filmove o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, ali i o zločinima u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, tzv. osloboditelja, uz ostalo treba zamjeriti što u svojim uradcima nisu prikazali  ni pedeset posto istine od one kakva je bila – krvava, okrutna i gotovo bez primjera u svijetu!

Srbi u svojim dokumentarnim i igranim filmovima, knjigama i manifestacijama mogu lagati, mazati i farbati koliko hoće, a hrvatskim autorima najradije bi zabranili uplitanje u ove, ratne teme, jer čim netko od njih progovori o Vukovaru, NDH, ustašama, Jasenovcu odmah se ističe da se „nasilno pokušava prekrajati povijest“, ili kako je rekao gradonačelnik Čakovca  da „mnoge publikacije i inicijative usmjerene na umanjivanje ustaških zločina imaju potporu države, a često se iz nacionalnih izvora i financiraju“.

Nu, koji to filmovi i knjige „umanjuju ustaške zločine“ mahom se ne otkriva. Prije bi bilo da treba (da se malo našalimo) kazniti hrvatske autore što umanjuju partizanske i komunističke zločine. Kritiku zaslužuje i hrvatska država, odnosno njezine institucije, koje manje-više ne potiču autore na snimanje dokumentarnih i inih filmova o agresiji na RH, već, ako im i daju potporu, ona je mahom – nematerijalna.

Svojedobno je moja malenkost u Koprivnici pokrenula Prvi festival ratnog igranog filma, gdje smo u nekoliko dana prikazivali filmove iz raznih strana svijeta. Izdržali smo tek dvije godine, jer „mecena“ nije bilo.

Stoga, treba poduprijeti Festival domoljubnog dokumentarnog filma, baš kao i sve drugo što ima za cilj promicanje i zaštitu vrijednosti hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Da se ne zaboravi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ante Nazor: Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko

Objavljeno

na

Objavio

Povodom presude za pjevanje „Bojne Čavoglave“ s pozdravom „Za dom spremni“ (ZDS) za narod.hr prokomentirao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo mišljenje dr. sc. Nazora o samom slučaju:

“Vjerujem da su ljudi već zasićeni ovakvim temama i čeprkanjem po povijesti, kojem kao da je smisao odvraćanje javnosti od važnih tema poput gospodarstva i nametanje negativne percepcije o Hrvatskoj.

Početak Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ jedna je od omiljenih tema onih koji na sve načine pokušavaju nametnuti tezu o fašizaciji hrvatskog društva, ali im nedostaju ozbiljni argumenti, pa su jedva dočekali dio presude koji im, pa makar i nategnut izvan svakog razumnog konteksta, u tome može pomoći. Kao da je spomenuta presuda jedina i konačna, kao da je njen sadržaj neupitan.

Pa Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko… Prostor koji je ta presuda dobila u dijelu medija samo potvrđuje spoznaju da pojedine osobe svjesno dižu tenzije u hrvatskom društvu tendenciozno tumačeći Ustav RH, iako je prilično jasno da ako se netko poziva na Ustav kao argument za zabranu pozdrava ZDS, onda s istim argumentom treba zabraniti i komunističke simbole i pozdrave, jer Ustav RH jasno spominje i odmak od njih.

ZDS nije izvorno zločinački kako to neki tumače, u takvom obliku pojavio se početkom 1930-ih kao izraz otpora velikosrpskoj politici i hegemoniji, a u tom duhu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten je i u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije i fašizma.

Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, jer se za pozdrav pod kojim je nezakonito i neopravdano počinjen zločin nad desecima tisuća ljudi ne može tvrditi „da nije sporan“.

To znaju i oni koji napadaju amblem HOS-a i početak pjesme „Bojna Čavoglave“ zbog pozdrava ZDS u njima, ali ih, ne mareći za ujednačenost kriterija, stavljaju isključivo u kontekst Drugog svjetskog rata, kako bi njihovom kriminalizacijom i zabranom pokušali kompromitirati i obranu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih mjesta koja su, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, u Domovinskom ratu branili pripadnici HOS-a.

Ako se već predlažu zabrane, koje su uglavnom radikalnija i teško provediva opcija, onda bi trebalo zabraniti javnu uporabu svih simbola i pozdrava koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer su barem u jednom svom razdoblju bile odgovorne za masovna ubojstva ljudi i jer su ljude dijelili po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili klasnoj pripadnosti.

Sukladno tome, ponovit ću kako je žalosno da u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava.

Jednako tako, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

Da to nije civilizacijski prihvatljivo ni politički mudro znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Stoga mi je, upravo zbog civilizacijske razine i zbog toga što suvremena Hrvatska ima svoje službene i nekompromitirane simbole, nastale u pobjedničkom Domovinskom ratu, prihvatljiva preporuka da je simbolima i pozdravima iz Drugog svjetskog rata i poraća mjesto u muzejima, a da se u javnosti mogu koristiti tek u iznimnim slučajevima.

U svakom slučaju, umjesto nametanja zabrana držim da je bolje poštivati kontekst vremena u kojem su spomenuti simboli bili u uporabi, na tragu onoga što je u prvom dijelu „Dokumenta dijaloga“ preporučilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, jasno osudivši sve nedemokratske, odnosno totalitarne režime.

Uostalom, u znanosti se – svejedno je li riječ o povijesti ili pravu, kontekst vremena ili neke druge „olakotne okolnosti“ uzimaju u obzir prilikom donošenja zaključaka. Sukladno tome, hrvatski zakoni trebaju se prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.

U odnosu na ukupan broj branitelja nije ih bilo mnogo, nisu bili ni presudan čimbenik za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali bili su hrabri sudionici teških borbi onda kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrost ni osjećaj ni motiv boriti se za Hrvatsku.

Stoga bi i ljudi koji provode zakone trebali pokazati razumijevanje za uporabu amblema HOS-a u obilježavanju događaja iz Domovinskog rata i u tom kontekstu on ne može biti kriminaliziran, kao što ne može biti kriminalizirana ni pjesma koja se tada javno izvodila i bila prihvaćena kao oblik otpora velikosrpskoj agresiji.

Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme „Bojna Čavoglave“, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Srpski pjevači ‘okupirali hrvatske glazbene prostore

Objavljeno

na

Nema ni jedne veće zabavno –glazbene manifestacije u Hrvatskoj, a da na njoj nisu glavne „zvijezde“ popularni srpski pjevači. Oni, za razliku od brojnih hrvatskih, nemaju problema s publikom, oni ne moraju dijeliti ulaznice da napune recimo zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog i brojne druge prostore.

Svojedobno je Bajaga, kao od šale, napunio pulsku Arenu, a ovih dana to je još bolje uspjelo Đorđu Balaševiću. Problema s publikom nema ni jedan Rade Šerbedžija.

Međutim, za jednog Marka Perkovića Thompsona vrata Arene u Puli i dalje su zatvorena, jer na svojem repertoaru ima pjesme posvećene obitelji, Bogu, Domovini….
On je „hrvatski nacionalista“, a srpski pjevači koji dolaze u našu zemlju su – „domoljubi“, kojima za razliku od njega i takvih nitko ne zamjera što vole svoju domovinu.

U Hrvatskoj je i dalje iznimno popularna Neda Ukraden. Na početku Domovinskog rata iz Sarajeva je odselila u Beograd, gdje je odmah snimila pjesme poput „Vidovdan“. Pokojni Đorđe Novković tom joj je prigodom zabranio pjevati njegove pjesme, od kojih je najpoznatija „Zora je“, a za koju je ona željele da se zove „Jovane, zora je“, što nije prošlo.

Sada opet kad pjeva u Hrvatskoj ima na repertoaru pretežno Novkovićeve pjesme, dok je u Srbiji zvijezda i sa pjesmama ala „Vidovdan“.

Ovu pjevačicu relativno često možemo gledati i u HRT-ovoj zabavnoj emisiji „Lijepom našom“, koju uređuje i vodi Branko Uvodić, a u njoj se mogu čuti i vidjeti i drugi poznati srpski pjevači, poput Miroslava Ilića, sve na veliko zadovoljstvo njegove brojne publike.
Uvodić nam također u ovoj emisiji „servira“ i pjesme ala „Ivanova korita“, bez koje, kako pišu srpski mediji, ne može proći ni jedno srpsko veselje, a poglavito ne srpske svadbe.
(…) „Ti ne plači, majko stara/ lijepa Anka progovara/ u snu mi se Jova javi/ ozdraviću od ljubavi!“ – među ostalim se pjeva u ovoj pjesmi.
S druge pak strane ne možemo ni zamisliti da bi se primjerice u nekoj srpskoj, odnosno beogradskoj zabavnoj emisiji „na sva zvona“ izvodila neka hrvatska pjesma, poput one Ivice Pepelka „Kad procvatu jabuke“, bez koje ne može proći gotovo ni jedno hrvatsko veselje, a još manje svadba.

Krajem godine u zagrebačkoj Areni za sve srpske i jugoslavenske glazbene sladokusce gostuje – Lepa Brena. Sjećamo je se kako je u četničkoj odori nesebično pomagala srpsku vojsku u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ulaznice se već sada prodaju u „ogromnim“ količinama!

Ne bi se začudili da HRT izravno prenosi ovaj koncert, ili da je Uvodić pozove u svoju emisiju.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari