Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: „Dobro“ im je, samo im je žao što ne vide ovu sramotu za koju su se borili

Objavljeno

na

Jeste li ikada čuli za Nediljka Modića (r.1950).? Njegove fotografije i izjave nisu zanimljive široj javnosti, baš kao ni tisuće drugih koji su u hrvatskom Domovinskome ratu prošli kao on.

[ad id=”93788″]

U obranu Hrvatske uključio se dragovoljno početkom 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava policije, najprije u Zadru. Potom je vrlo brzo dobio zadaću da kao zapovjednik u Prkosu, selu nadomak Škabrnji, bude jedan od organizatora obrane ovog sela. Bio je pripadnik i Samostalnog bataljuna Škabrnja, zapovjednik satnije u 112. brigade HV-a, itd. i tako redom. Krenuo je, kao i mnogi, sa željom da napokon, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom, Tuđmanom, stvorimo hrvatsku državu u kojoj će se štovati oni koji su dali i bili spremni dati i krv za svoju Domovinu, ali i iz razloga da njegovoj djeci sutra bude bolje.

Kad su počeli protesti branitelja u Savskoj 66, a današnjem Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu, nije mogao da i on ne bude tamo. Došao je – slijep. A oslijepio je kao hrvatski branitelj u jednoj akciji hrvatske policije i vojske na Velebitu krajem lipnja 1993. Suborci su ga, svjedoči i hrvatski policajac Ante Milković, pod neprijateljskom vatrom izvukli i otpremili u zadarsku bolnicu, gdje su mu i zbog ostalih teških povreda, liječnici prognozirali da će teško preživjeti. Međutim, preživio je. Živi u Zadru sa suprugom, dvojicom sinova i kćerkom, ali i sedmero unučadi, koji mu daju snagu i zbog kojih mu je stalo da nastavi život.

Kako mu je slijepom tolike godine? I vid je dao za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Veli da ovo što se danas događa s hrvatskim braniteljima ni u snu nije očekivao. Čak i takve ljude poput njega nazivaju „privilegiranim“ i brojnim drugim neprimjerenim imenima. A on bi dao sve što ima, čak i više, da ti koji toliko mrze sve što je hrvatsko samo jedno kraće vrijeme budu poput njega – dan i noć u tami, sa bijelim štapom u ruci.

Kad ste i u kojim tv emisijama ili na naslovnim stranicama novinama vidjeli Junake Domovinskoga rata poput njega? Njih treba pitati, a nitko ih za ništa ne pita. Možemo samo pretpostaviti kako mu je i kako se osjeća kad svakodnevno sluša na radiju ili televiziji „ugledne“ hrvatske tajkune, dezertere, izdajice, političke „komentatore“ i slične, kako dijele lekcije i uopće se ne osvrću ne na njega, već općenito na ljude koji su poginuli, umrli ili dali dijelove svoga tijela za što? Za državu kakvu je vodio Zoran Milanović sa ekipom!?

Kad je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović došla na mjesto prvog čovjeka države, za njega je to bilo, kaže, kao da se vratio Tuđman. Nada se da će nova vlast u Hrvatskoj posvetiti istinsku i pravu skrb za ljude koji su bili prvi kad je trebalo, tim više, veli, što su danas hrvatski branitelji i stradalnici, kako oni u Hrvatskoj, tako oni i u BiH, stigli na dno dna.

  • Bolje da smo poginuli u vrijeme Domovinskoga rata nego da prolazimo sve te bljuvotine i marginaliziranja. Na Sveta tri kralja mediji su više uzdizali srpski Badnjak nego hrvatski blagdan. Nisam vidio, ali sam dobro čuo da je i toga dana bio u prvom planu Milorad Pupovac, koji nam neprestano nameće srpsku politiku. A pitajte u Škabrnji na kojoj su strani bila njegova braća u vrijeme napada na to selo? Zar sam ja zbog takvih dao svoj vid, svoje oči?-pita se Modrić.

Tijekom dana, ali i dobar dio noći, najčešće sluša radio. Okreće postaje, kaže, ali nigdje pjesama o Hrvatskoj, nigdje Thompsona, nigdje ono što se slušalo kad se pobjeđivalo srpskog i inog okupatora. Samo se „deru“ neki pjevači i pjevačice pjevajući o vinu, nevjerama, biciklima, drogama, homoseksualcima…

  • Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo na hrvatskim radio postajama ili televizijskim programa osudu balkonskog krvnika Slobodana Miloševića. O njemu, kao i nizu drugih srpskih ratnih zločinaca se ne priča, ali zato svako malo slušam da je uhićen ili pod istragom neki hrvatski branitelj. O Škabrnji koja je prošla pakao u ratu, i u kojoj nema kuće gdje nema stradalih, ništa se ne čuje. Tek tu i tamo 18. studenoga, na neku od obljetnica masakra. A uz Škabrnje tog dana 1991. teško su stradala i sva okolna mjesta. Tko je do danas osuđen za ratne zločine u ovom kraju? Nitko! Koliko o tome znaju djeca u školi?

Nediljko nam dalje priča kako o Marku Miljaniću, zapovjedniku obrane Škabrnja, ima samo riječi hvale te se čudi kako u zadnje vrijeme ima i drugačijih stavova. Smatra da su političari najveći krivci što su braniteljske udruge razjedinjene, jer neprestano vode politiku – „zavadi, pa vladaj“.

O šatoru na Trgu Nevenke Topalušić misli da mora i dalje ostati. I on, iako slijep, povremeno dolazi tamo, da bi dao potporu suborcima. Za kontraverznog Predraga Matića nema što lijepoga reći. Nije ga i ne može ga vidjeti, ali od svega onoga što je čuo o njemu, kaže, da bi mu bilo najbolje da je već davno napustio branitelje i otišao „u šumu“ k svojima na grah i kozaračka kola.

Kad smo ga pitali, jeli možemo dobiti neku njegovu fotografiju, samo se nasmijao i odgovorio:

  • A koga zanima kako danas izgleda čovjek kao ja? U Hrvatsku sam došao 1990. iz Australije, gdje sam dobro živio. Neka se slikaju i objavljuju razne hrvatske „cece“, šerbedžije, pupovci, tajkuni koji su nas opljačkali, dezerteri i slični, kojih su i inače pune novine i mali ekrani. Ljudi poput mene, u ovoj „slučajnoj“ državi, kako reče Milanović, su „privilegirani“, imaju dobre mirovine, nemaju nekih visokih škola, lijepo žive i tome slično, (možeš misliti!), ali jedino što nemaju, poput mene, je vid, pa srećom ne mogu vidjeti ovu sramotu za koju su se borili…

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Javni poziv Emiru Hadžihafizbegoviću: Od koje svoje pjesme bi se Thompson trebao ograditi?

Objavljeno

na

Objavio

Javni poziv Emiru Hadžihafizbegoviću: Koja Thompsonova pjesma veliča Maksa Luburića tj. od koje svoje pjesme bi se Thompson trebao ograditi?

Emir Hadžihafizbegović, BiH glumac, koji je nedavno na N1 televiziji izrekao gnjusne laži o Thompsonu kad je ustvrdio da on ima pjesmu “Srbe na vrbe” a danas gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, ispričao se mnogim Hrvatima koji su imali neugodnosti zbog toga ali nije se ispričao samo onome kome je najviše i trebao, onome o kojem je pričao laži, a to je Marku Perkoviću Thompsonu.

Nadalje je Emir kazao kako bi on rado otišao na koncert Marka Perkovića Thompsona kad bi se ovaj ogradio od nekih svojih pjesama, kako je rekao da on ne može pristati na onu vrstu skladbe koja veliča Maksa Luburića.

Dakle, izjave Emira Hadžihafizbegovića se prelijevaju iz stare u novu laž jer kao što je u prethodnoj emisiji izmislio da Thompson ima pjesmu “Srbe na vrbe” tako i danas širi laži o tome kako neke njegove pjesme veličaju Maksa Luburića.

Naravno, sve te laži se plasiraju uz odobravanje i navođenje voditelja Aleksandra Stankovića koji i te kako dobro zna da Thompson nema niti jednu takvu, a niti sličnu pjesmu.

Budući Emir Hadžihafizbegović tvrdi drugačije, mi ga pozivamo da nam kaže, koja Thompsonova pjesma veliča Maksa Luburića, tj. od kojih svojih pjesama bi se Thompson trebao ograditi?

Ispod objave nalazi se link koji vodi na Thompsonovu web stranicu s izdatim albumima, nazivima i tekstovima svih Thompsonovih pjesama.

Menadžment Marka Perkovića Thompsona

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

SUMRAK ZDRAVOG RAZUMA: OPSKURNI GEJ IZ SRBIJE ‘UREĐIVAO’ BI HRVATSKU PO SVOJOJ MJERI

Objavljeno

na

Objavio

Svaki šljam, protuha, nikogović, čudak i bedak koji se dovuče tko zna od kuda, kod nas može dobiti pozornost u medijima – ali pod uvjetom da pljuje po hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi i vrijednostima do kojih drži velika većina građana. Po tomu je Hrvatska izuzetak ne samo u europskim, nego i svjetskim razmjerima. Nigdje se više šljama nije nakrcalo (po glavi stanovnika) nego kod nas, upravo zato što je ovo (nažalost) pogodna društvena klima za razvoj  štetočina te vrste.

Prije nešto više od godinu dana u Hrvatsku se iz Srbije dovukao jedan od takvih: Ivan Zidarević, gej po profesiji (jer, biti gej u Hrvatskoj je jedno od najunosnijih zanimanja), točnije, u pitanju je sredovječni gej. I u prvim medijskim nastupima (kod nas je događaj “vrijedan” svake medijske pozornosti kad se kakva srbijanska protuha takvih seksualnih sklonosti dovuče u Hrvatsku, zar ne!?), gej Zidarević imao je profinjeno i uljuđeno lice. Tako je, primjerice za medije tada izjavio:
“Tražit ću državljanstvo. Hrvatsku volim i poštujem sve njezine zakone. Tu želim živjeti i zbog toga i radim sve što mogu da je učinim još boljom.”
Večernjak je članak o tako “bitnoj” i s društvenog stanovišta “relevantnoj” osobi objavio pod naslovom:”Gej sam i iz Srbije, ali u Zagrebu mi je život sjajan” (koja promocija Hrvatske – bravo za Večernjak!). (Vidi: https://www.vecernji.hr/zagreb/gej-sam-i-iz-srbije-ali-u-zagrebu-mi-je-zivot-sjajan-1238186; istaknuo: Z.P.)

I primirio se neko vrijeme Srbijanac (u toj “dobroj” Hrvatskoj kojom je bio jako zadovoljan), a onda ipak shvatio kako ta Hrvatska baš i nije najbolja, pa odlučio mijenjati je “nabolje” i to, kako drugačije, nego napadima na Katoličku crkvu. Nije ostao u svojoj Srbiji i nju “mijenjao nabolje” uklanjajući svetosavske križeve i crkvene zastave iz javnih prostora (jer bi mu tamo po kratkom postupku “prebrojali rebra” – i to je najmanje što bi mu se moglo dogoditi), nego se dovukao nama u Zagreb praviti ovdje nered i provoditi svoje bolesne naume.

Projekt kojega je nedavno pokrenuo opskurni Zidarić (dakako, kao produžena ruka nalogodavaca koji su ga gurnuli u prvi plan a okupljeni su u “Europsku civilnu inicijativu”) je uklanjanje raspela iz osnovne škole u Dugavama, pod krinkom “sekularizma” i to pozivanjem na Ustav. Dakako, jadni i nedopečeni Zidarić s razinom IQ ispod prosjeka, pojma nema kako je njegovo pozivanje na Članak 41. Ustava Republike Hrvatske potpuno promašeno. Nalogodavci koji su ga gurnuli u prvi plan samo zato što je Srbin i gej, vjerojatno nisu ni čitali spomenuti članak Ustava, jer da jesu, znali bi što u njemu piše.
Članak 41. Ustava Republike Hrvatske kaže sljedeće:

“Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

Vjerske zajednice, slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustane te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju pomoć i zaštitu države.” (Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske; istaknuo: Z.P.)

Kako bi se netko pozvao na Ustav s tvrdnjom da je narušena sekularizacija (time što se Katolička crkva miješa u poslove države), morao bi dokazati da raspelo u osnovnoj školi u Dugavama INSTITUCIONALNO narušava načelo sekularizacije, tj. institucionalni odnos Crkve i države (na štetu države), a to, uvjeren sam, ne bi pošlo za rukom ni najvećim pravnim ekspertima.

Da ne bude zabune, Srbijanac Zidarević (koji još uvijek nema hrvatsko državljanstvo – a što i sam priznaje), u političkom je pogledu agitator Milorada Pupovca i njegovog SDSS-a. Ne bi me začudilo da se pojavi u dogledno vrijeme u SNV-u na domjenku gdje bi sa svojim idolima Miloradom, Dejanom i ostalima lomio pogaču, jer Srpska pravoslavna crkva i njezin velikosrpski svetosavski diskurs očito nisu smetnja “pro-europskim” težnjama i shvaćanjima “Europske civilne inicijative” i nedozrelog jadnika Zidarevića koji je samo puko sredstvo u rukama mnogo lukavijih igrača, ništa drugo.

Pogledajte ovu agitaciju Zidarevića za listu 24 na proteklim EU izborima (lista SDSS-a, odnosno, Milorada Pupovca i Dejana Jovića), pa sami prosudite tko nam to “uređuje” Hrvatsku: https://youtu.be/sXsy2R_8aLw.

Nije on sam po sebi problem, naravno da nije, niti tog nesretnika treba uzimati ozbiljno i kriviti što ga (za sitne novce) koriste kao najamnika oni koji ga guraju ispred sebe u prvi ešalon (jer, kud ćeš bolje kombinacije za “pro-europski društveni aktivizam” u Hrvatskoj od Srbina koji je gej – to je materijal koji se može samo poželjeti i mora obvezno iskoristiti!), ali sve skupa je pokazatelj jednog bolesnog stanja u dijelu našeg društva, poput temperature kod teškog bolesnika i iza opskurnih likova kakav je ovaj valja se nešto mnogo ozbiljnije i zloćudnije.

Na projektu harange protiv temeljnih vrijednosti što ih zastupa i do kojih drži golema većina građana u Republici Hrvatskoj (obitelji, vjere i konzervativnog svjetonazora), okupila se naoko raznolika bulumenta objedinjena u “progresivne snage” (od onih koji radikalno nameću LGBTIQ ideologiju kao društveni mainstream, do neokomunističkih, kvaziliberalnih, anarhističkih i ultra-lijevih pokreta, stranaka i skupina) i svima je zajedničko to što javno, otvoreno i agresivno zagovaraju destrukciju tih vrijednosti – i to je njihov program i njihova ideologija. Oni drugog sadržaja nemaju. Ova destrukcija je jedini amalgam koji ih povezuje.

I imaju još nešto zajedničko: velika većina ih je na sisi zvanoj državni proračun. Drže je čvrsto i ne puštaju. Tako imamo paradoks da tu destrukciju svojim novcem (preko poreza i drugih dažbina) uglavnom financiraju građani koji su njezina meta.
Sustav je to koji omogućava šljamu i parazitima pretvaranje svojih destruktivnih ideja u profitabilan biznis. Deseci tisuća njih žive od toga – od blaćenja ove zemlje i pljuvanja u lice njezinim građanima, ponajprije nama Hrvatima i katolicima. I to je kod nas “društveni aktivizam”.
Ni jedna druga konfesija nije na udaru, samo Katolička crkva!

Toj se destrukciji i dekadenciji mora pružiti otpor po svaku cijenu i svim legalnim i legitimnim sredstvima, ponajprije dosljednom obranom kršćanskih vrednota, našeg svjetonazora i svetinja do kojih držimo.

Nisu oni mjerilo ovog društva niti će ikad biti. Jer, kad bi se to dogodilo, svakomu od nas bi bilo jasno da su nastupila posljednja vremena – sumrak civilizacije i zdravog razuma.

Zlatko Pinter

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari