Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: „Dobro“ im je, samo im je žao što ne vide ovu sramotu za koju su se borili

Objavljeno

na

Jeste li ikada čuli za Nediljka Modića (r.1950).? Njegove fotografije i izjave nisu zanimljive široj javnosti, baš kao ni tisuće drugih koji su u hrvatskom Domovinskome ratu prošli kao on.

[ad id=”93788″]

U obranu Hrvatske uključio se dragovoljno početkom 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava policije, najprije u Zadru. Potom je vrlo brzo dobio zadaću da kao zapovjednik u Prkosu, selu nadomak Škabrnji, bude jedan od organizatora obrane ovog sela. Bio je pripadnik i Samostalnog bataljuna Škabrnja, zapovjednik satnije u 112. brigade HV-a, itd. i tako redom. Krenuo je, kao i mnogi, sa željom da napokon, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom, Tuđmanom, stvorimo hrvatsku državu u kojoj će se štovati oni koji su dali i bili spremni dati i krv za svoju Domovinu, ali i iz razloga da njegovoj djeci sutra bude bolje.

Kad su počeli protesti branitelja u Savskoj 66, a današnjem Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu, nije mogao da i on ne bude tamo. Došao je – slijep. A oslijepio je kao hrvatski branitelj u jednoj akciji hrvatske policije i vojske na Velebitu krajem lipnja 1993. Suborci su ga, svjedoči i hrvatski policajac Ante Milković, pod neprijateljskom vatrom izvukli i otpremili u zadarsku bolnicu, gdje su mu i zbog ostalih teških povreda, liječnici prognozirali da će teško preživjeti. Međutim, preživio je. Živi u Zadru sa suprugom, dvojicom sinova i kćerkom, ali i sedmero unučadi, koji mu daju snagu i zbog kojih mu je stalo da nastavi život.

Kako mu je slijepom tolike godine? I vid je dao za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Veli da ovo što se danas događa s hrvatskim braniteljima ni u snu nije očekivao. Čak i takve ljude poput njega nazivaju „privilegiranim“ i brojnim drugim neprimjerenim imenima. A on bi dao sve što ima, čak i više, da ti koji toliko mrze sve što je hrvatsko samo jedno kraće vrijeme budu poput njega – dan i noć u tami, sa bijelim štapom u ruci.

Kad ste i u kojim tv emisijama ili na naslovnim stranicama novinama vidjeli Junake Domovinskoga rata poput njega? Njih treba pitati, a nitko ih za ništa ne pita. Možemo samo pretpostaviti kako mu je i kako se osjeća kad svakodnevno sluša na radiju ili televiziji „ugledne“ hrvatske tajkune, dezertere, izdajice, političke „komentatore“ i slične, kako dijele lekcije i uopće se ne osvrću ne na njega, već općenito na ljude koji su poginuli, umrli ili dali dijelove svoga tijela za što? Za državu kakvu je vodio Zoran Milanović sa ekipom!?

Kad je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović došla na mjesto prvog čovjeka države, za njega je to bilo, kaže, kao da se vratio Tuđman. Nada se da će nova vlast u Hrvatskoj posvetiti istinsku i pravu skrb za ljude koji su bili prvi kad je trebalo, tim više, veli, što su danas hrvatski branitelji i stradalnici, kako oni u Hrvatskoj, tako oni i u BiH, stigli na dno dna.

  • Bolje da smo poginuli u vrijeme Domovinskoga rata nego da prolazimo sve te bljuvotine i marginaliziranja. Na Sveta tri kralja mediji su više uzdizali srpski Badnjak nego hrvatski blagdan. Nisam vidio, ali sam dobro čuo da je i toga dana bio u prvom planu Milorad Pupovac, koji nam neprestano nameće srpsku politiku. A pitajte u Škabrnji na kojoj su strani bila njegova braća u vrijeme napada na to selo? Zar sam ja zbog takvih dao svoj vid, svoje oči?-pita se Modrić.

Tijekom dana, ali i dobar dio noći, najčešće sluša radio. Okreće postaje, kaže, ali nigdje pjesama o Hrvatskoj, nigdje Thompsona, nigdje ono što se slušalo kad se pobjeđivalo srpskog i inog okupatora. Samo se „deru“ neki pjevači i pjevačice pjevajući o vinu, nevjerama, biciklima, drogama, homoseksualcima…

  • Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo na hrvatskim radio postajama ili televizijskim programa osudu balkonskog krvnika Slobodana Miloševića. O njemu, kao i nizu drugih srpskih ratnih zločinaca se ne priča, ali zato svako malo slušam da je uhićen ili pod istragom neki hrvatski branitelj. O Škabrnji koja je prošla pakao u ratu, i u kojoj nema kuće gdje nema stradalih, ništa se ne čuje. Tek tu i tamo 18. studenoga, na neku od obljetnica masakra. A uz Škabrnje tog dana 1991. teško su stradala i sva okolna mjesta. Tko je do danas osuđen za ratne zločine u ovom kraju? Nitko! Koliko o tome znaju djeca u školi?

Nediljko nam dalje priča kako o Marku Miljaniću, zapovjedniku obrane Škabrnja, ima samo riječi hvale te se čudi kako u zadnje vrijeme ima i drugačijih stavova. Smatra da su političari najveći krivci što su braniteljske udruge razjedinjene, jer neprestano vode politiku – „zavadi, pa vladaj“.

O šatoru na Trgu Nevenke Topalušić misli da mora i dalje ostati. I on, iako slijep, povremeno dolazi tamo, da bi dao potporu suborcima. Za kontraverznog Predraga Matića nema što lijepoga reći. Nije ga i ne može ga vidjeti, ali od svega onoga što je čuo o njemu, kaže, da bi mu bilo najbolje da je već davno napustio branitelje i otišao „u šumu“ k svojima na grah i kozaračka kola.

Kad smo ga pitali, jeli možemo dobiti neku njegovu fotografiju, samo se nasmijao i odgovorio:

  • A koga zanima kako danas izgleda čovjek kao ja? U Hrvatsku sam došao 1990. iz Australije, gdje sam dobro živio. Neka se slikaju i objavljuju razne hrvatske „cece“, šerbedžije, pupovci, tajkuni koji su nas opljačkali, dezerteri i slični, kojih su i inače pune novine i mali ekrani. Ljudi poput mene, u ovoj „slučajnoj“ državi, kako reče Milanović, su „privilegirani“, imaju dobre mirovine, nemaju nekih visokih škola, lijepo žive i tome slično, (možeš misliti!), ali jedino što nemaju, poput mene, je vid, pa srećom ne mogu vidjeti ovu sramotu za koju su se borili…

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ivo Goldstein očito mnogo čita, a nažalost malo razumije

Objavljeno

na

Foto HINA

Notorni prof. dr. Ivo Goldstein, „propali“ diplomata, očito, mnogo čita, a nažalost malo razumije. Jao si ga njegovim studentima! Sada je u Jutarnjem listu (18. ožujka 2019.) objavio „komentar“ „Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni „nevini vojnici“, nema što tražiti u Jasenovcu“. Nabrljao je sve i sva, baš kako to i inače čini. Ne kaže se bez razloga da je „isti kao otac“, odnosno da „jabuka ne pada daleko od stabla“!

U tom tekstu među ostalim se pita: što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi  jasenovačka komemoracija? Pa, sam sebi odgovara: da bi „Vlada morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd, itd. Međutim, prije svega – ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek – tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani“.

Kao prvo, ovo pitanje nije za Vladu, (vjerojatno misli na hrvatsku Vladu, mada poput Pupovca to nigdje ne ističe), već za učenike prvog razreda osnovne škole.

Međutim, bolje bi bilo da nam on, prije svega, odgovori – tko je u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani, ili još bolje – na kojoj su strani tada bili on i njegov tata?

Zatim se obrušio na izjave predsjednika Sabora (valjda opet misli na hrvatskog, što mu je kako se čini jako teško napisati), pa kaže da Gordan Jandroković, kao drugi čovjek u državi (valjda hrvatskoj!) „jednostavno – laže“. Po Goldsteinu na „Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja“, a nakon toga tvrdi da tamo „nisu ubijene žene i djeca, nego su puštani kućama“!

Naš slavni Ivo piše i ovo: „Bleiburg i Križni put samo su dio „obračuna s narodnim neprijateljem“ koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.“

Znači,  i ovaj pomozbog povjesničar se slaže da su se partizani i Tito obračunavali s „narodnim neprijateljem“ i nakon završetka Drugog svjetskog rata (ali i kasnije) od Slovenije do Makedonije, samo nigdje namjerno ne spominje – bez suda i suđenja!

S obzirom da su i Hrvati sudjelovali u Domovinskom ratu i da su pobijedili, jer to znači da su „pogriješili“ što se i oni nisu i nakon 1996. obračunali s „narodnim neprijateljima“?

E, da jesu, bili se na njihovu udaru našao i otac i sin Goldstein?

Profesor Ivo (tko mu je dao tu titulu?) kaže i ovo: „Na Bleiburgu i na Križnom putu stradalo je nevinih koji nisu trebali stradati – za mnoge njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna“!

Dakle, sad opet tvrdi suprotno – da su čak i nevini stradali na Bleiburgu!?

Može li se jednog ovakvog nazovi „povjesničara“ nakon toga uzeti za ozbiljno, odnosno vrijedi li s njim uopće polemizirati, kad, kako narod kaže, „laže kao pas“ ili bolje rečeno da je „glup do daske“?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Dajte svetu misu i za Josipovića. Zaslužio je.

Objavljeno

na

Gdje je tzv. bivši sramni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić stao, tu je nastavio također tzv. sramni  Ivo Josipović.

Naime, otkako se vratio starom jatu, ponovno u redove SDP-a, neprestano bljuje i pljuje, čas po ovima, čas po onima.

Neki bi rekli – „nikad nije kasno  poludjeti“!

Sad je po tko zna koji puta dao intervju jednom dnevnom listu (Večernji list, 16. ožujka 2019.).

Kad su ga pitali za mišljenje  o aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar – Kitarović, koja ga je, hvala Bogu, zamijenila, uz ostalo je rekao da „ne zna povijest svoje zemlje“, a da „u pluseve gospođi predsjednici svakako treba ubrojiti da je držala vrlo uspješno dijete, o čemu su mediji redovito izvještavali, očito na njezin poticaj“, zatim da je „sjajno navijala za naše športaše, što je prelazila  granicu dobrog ukusa ljubljenjem i grljenjem  svega i svakoga“, pa je  u „ozbiljnim krugovima i u inozemstvu izazivala podsmjeh i često neukusne šale“.

„Minus su joj“, kaže dalje, „neispunjena obećanja, posebno ona o tome kako će Hrvatsku učiniti najbogatijom zemljom, ili ono da će preseliti Ured.“

„Od ozbiljnih stvari koje joj možemo zamjeriti tu su poticanje ustašofilije, dolijevanje ulja na vatru loših odnosa sa susjedima, zlouporaba tajnih službi, besciljno seljenje ureda po Hrvatskoj te propuštanje prilike  da u sastancima s važnim akterima svjetske politike učini nešto korisno za Hrvatsku“, itd. i tako redom.

A kad je bila riječ o tome: kakve su šanse aktualne  predsjednice  za drugi mandat, i tu žalosni  Josipović ima što (podrugljivo) reći:

– „Ako ćemo suditi po rezultatima njezinog mandata, nikakve“!

Za njega je porazno da imamo mise za ustaške zločince, a da za partizane nikada nisu služene!

Što on ima s Crkvom i misama? Ne vjeruje u Boga, osim onog koji se zove Tito, Marx, Staljin i Lenjin!

Pa, ako baš hoće. porazno je da mise nikada nisu služene i za partizanske i komunističke zločince. Kad je nažalost bio na vlasti mogao je narediti da se i takvima služe mise!

S obzirom da si ovaj politički kameleon utvara da za razliku od Kolinde Grabar – Kitarović „zna povijest“ bilo bi ga dobro pitati: gdje je bio i što je radio 1991., tim prije što u njegovu životopisu nema ni rečenice o tome?

Neki kažu da je u vrijeme svetog hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata čitavo vrijeme vježbao s čuvenim i žestokim rockerom Goranom Bareom, kako bi ga i javno na klaviru mogao pratiti, dok ovaj u „transu“ pjeva ili bolje rečeno mrmlja.

Prelistavajući njegov službeni životopis od prve se vidi da uistinu nije bio “nigdje“, odnosno da je u vrijeme dok su drugi ginuli –svirao klavir!

Istina, nije on jedini kraj kojeg je hrvatska borba za slobodu i samostalnost prošla kao „zvijezda padalica“, ali zbog čega i kako je to moguće da ti i takvi nama dijele lekcije, a da mi njih „ne smijemo“ pitati – što su radili u ratu?

On će sigurno reći da ga je za predsjednika države birao „narod“. To je točno. Ali „narod“ koji je baš kao i on (svaka čast iznimkama) u vrijeme kad je trebalo također nešto svirao, recimo usnu harmoniku!

Stoga se pitamo: zašto se ne bi jedna sveta misa održala i za josipoviće?

Zaslužili su!

Mladen Pavković

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari