Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: „Dobro“ im je, samo im je žao što ne vide ovu sramotu za koju su se borili

Objavljeno

na

Jeste li ikada čuli za Nediljka Modića (r.1950).? Njegove fotografije i izjave nisu zanimljive široj javnosti, baš kao ni tisuće drugih koji su u hrvatskom Domovinskome ratu prošli kao on.

[ad id=”93788″]

U obranu Hrvatske uključio se dragovoljno početkom 1991., kao pripadnik pričuvnog sastava policije, najprije u Zadru. Potom je vrlo brzo dobio zadaću da kao zapovjednik u Prkosu, selu nadomak Škabrnji, bude jedan od organizatora obrane ovog sela. Bio je pripadnik i Samostalnog bataljuna Škabrnja, zapovjednik satnije u 112. brigade HV-a, itd. i tako redom. Krenuo je, kao i mnogi, sa željom da napokon, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom, Tuđmanom, stvorimo hrvatsku državu u kojoj će se štovati oni koji su dali i bili spremni dati i krv za svoju Domovinu, ali i iz razloga da njegovoj djeci sutra bude bolje.

Kad su počeli protesti branitelja u Savskoj 66, a današnjem Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu, nije mogao da i on ne bude tamo. Došao je – slijep. A oslijepio je kao hrvatski branitelj u jednoj akciji hrvatske policije i vojske na Velebitu krajem lipnja 1993. Suborci su ga, svjedoči i hrvatski policajac Ante Milković, pod neprijateljskom vatrom izvukli i otpremili u zadarsku bolnicu, gdje su mu i zbog ostalih teških povreda, liječnici prognozirali da će teško preživjeti. Međutim, preživio je. Živi u Zadru sa suprugom, dvojicom sinova i kćerkom, ali i sedmero unučadi, koji mu daju snagu i zbog kojih mu je stalo da nastavi život.

Kako mu je slijepom tolike godine? I vid je dao za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Veli da ovo što se danas događa s hrvatskim braniteljima ni u snu nije očekivao. Čak i takve ljude poput njega nazivaju „privilegiranim“ i brojnim drugim neprimjerenim imenima. A on bi dao sve što ima, čak i više, da ti koji toliko mrze sve što je hrvatsko samo jedno kraće vrijeme budu poput njega – dan i noć u tami, sa bijelim štapom u ruci.

Kad ste i u kojim tv emisijama ili na naslovnim stranicama novinama vidjeli Junake Domovinskoga rata poput njega? Njih treba pitati, a nitko ih za ništa ne pita. Možemo samo pretpostaviti kako mu je i kako se osjeća kad svakodnevno sluša na radiju ili televiziji „ugledne“ hrvatske tajkune, dezertere, izdajice, političke „komentatore“ i slične, kako dijele lekcije i uopće se ne osvrću ne na njega, već općenito na ljude koji su poginuli, umrli ili dali dijelove svoga tijela za što? Za državu kakvu je vodio Zoran Milanović sa ekipom!?

Kad je gospođa Kolinda Grabar-Kitarović došla na mjesto prvog čovjeka države, za njega je to bilo, kaže, kao da se vratio Tuđman. Nada se da će nova vlast u Hrvatskoj posvetiti istinsku i pravu skrb za ljude koji su bili prvi kad je trebalo, tim više, veli, što su danas hrvatski branitelji i stradalnici, kako oni u Hrvatskoj, tako oni i u BiH, stigli na dno dna.

  • Bolje da smo poginuli u vrijeme Domovinskoga rata nego da prolazimo sve te bljuvotine i marginaliziranja. Na Sveta tri kralja mediji su više uzdizali srpski Badnjak nego hrvatski blagdan. Nisam vidio, ali sam dobro čuo da je i toga dana bio u prvom planu Milorad Pupovac, koji nam neprestano nameće srpsku politiku. A pitajte u Škabrnji na kojoj su strani bila njegova braća u vrijeme napada na to selo? Zar sam ja zbog takvih dao svoj vid, svoje oči?-pita se Modrić.

Tijekom dana, ali i dobar dio noći, najčešće sluša radio. Okreće postaje, kaže, ali nigdje pjesama o Hrvatskoj, nigdje Thompsona, nigdje ono što se slušalo kad se pobjeđivalo srpskog i inog okupatora. Samo se „deru“ neki pjevači i pjevačice pjevajući o vinu, nevjerama, biciklima, drogama, homoseksualcima…

  • Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo na hrvatskim radio postajama ili televizijskim programa osudu balkonskog krvnika Slobodana Miloševića. O njemu, kao i nizu drugih srpskih ratnih zločinaca se ne priča, ali zato svako malo slušam da je uhićen ili pod istragom neki hrvatski branitelj. O Škabrnji koja je prošla pakao u ratu, i u kojoj nema kuće gdje nema stradalih, ništa se ne čuje. Tek tu i tamo 18. studenoga, na neku od obljetnica masakra. A uz Škabrnje tog dana 1991. teško su stradala i sva okolna mjesta. Tko je do danas osuđen za ratne zločine u ovom kraju? Nitko! Koliko o tome znaju djeca u školi?

Nediljko nam dalje priča kako o Marku Miljaniću, zapovjedniku obrane Škabrnja, ima samo riječi hvale te se čudi kako u zadnje vrijeme ima i drugačijih stavova. Smatra da su političari najveći krivci što su braniteljske udruge razjedinjene, jer neprestano vode politiku – „zavadi, pa vladaj“.

O šatoru na Trgu Nevenke Topalušić misli da mora i dalje ostati. I on, iako slijep, povremeno dolazi tamo, da bi dao potporu suborcima. Za kontraverznog Predraga Matića nema što lijepoga reći. Nije ga i ne može ga vidjeti, ali od svega onoga što je čuo o njemu, kaže, da bi mu bilo najbolje da je već davno napustio branitelje i otišao „u šumu“ k svojima na grah i kozaračka kola.

Kad smo ga pitali, jeli možemo dobiti neku njegovu fotografiju, samo se nasmijao i odgovorio:

  • A koga zanima kako danas izgleda čovjek kao ja? U Hrvatsku sam došao 1990. iz Australije, gdje sam dobro živio. Neka se slikaju i objavljuju razne hrvatske „cece“, šerbedžije, pupovci, tajkuni koji su nas opljačkali, dezerteri i slični, kojih su i inače pune novine i mali ekrani. Ljudi poput mene, u ovoj „slučajnoj“ državi, kako reče Milanović, su „privilegirani“, imaju dobre mirovine, nemaju nekih visokih škola, lijepo žive i tome slično, (možeš misliti!), ali jedino što nemaju, poput mene, je vid, pa srećom ne mogu vidjeti ovu sramotu za koju su se borili…

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Zbog čega Hrvati plaćaju, a agresori se oglušuju na ratnu odštetu

Objavljeno

na

Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta je to uradila još početkom 2013. kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura.

Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga  u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.

To je tek jedan primjer u kojem je odštetu za ratni zločin Srbima platila Hrvatska, a takvih priča ima još. Obično Republika Hrvatska plati, a nakon toga traži povrat sredstava od onih koji su osuđeni, a u vrijeme Domovinskoga rata bili su na strani pobjednika.

Znači, mi Srbima, odnosno agresoru na Republiku Hrvatsku plaćamo i odštete, što je van svake pameti! Nu, još nismo čuli da je recimo Beograd, odakle je i krenula velikosrpska agresija za bilo koji ratni zločin nad nevinim hrvatskim civilima platio samo jedan euro odštete!

Evo, sada su identificirali škabrnjskog krvnika Zorana Tadića, koji se tereti da je kriv za teška ubojstva, da je zvjerski pobio 43 nevinih Hrvata u Škabrnji, pretežno žene, starce i djecu, ali i zarobljene branitelje ovoga mjesta.

Hoće li i njihovi najmiliji dobiti odštetu?

A što je s nevino pobijenim Hrvatima u Vukovaru, Voćinu, Lipiku, Pakracu, Osijeku, Lovasu, Tovarniku, Saborskom, Gospiću, Šibeniku, Dubrovniku, Splitu, Karlovcu, Kninu, Ogulinu, Vinkovcima, Županji, Slavonskom Brodu…?

Hoće li odštetu dobiti i obitelji pobijenih i prognanih Hrvata iz Bosanske Posavine?

Zakon je navodno jednak za sve, a zločin je navodno – zločin!

Ili se to nama samo tako čini?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Logoraši tvrde da su zbog Pupovca dobivali teške batine

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevno.hr

Naime, u vrijeme kada je Milorad Pupovac javno iznosio optužbe protiv Hrvatske, hrvatski branitelji i civili, trpjeli su teške batine i mučenja u srpskim logorima. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili u Hrvatsku, a i danas se vode kao nestali.

U veljači 1992, Milorad Pupovac, javno je iznio teške optužbe na račun Hrvatske. Između ostalog, tada je rekao da je u Hrvatskoj 11 000 srpske djece pokršteno.

Franjo Kuharić, tražio je da se informacije provjere a ugledni grkokatolički svećenik, novinar i intelektualac, Živko Kustić, rezolutno je tvrdio, da se nije susreo s niti jednim takvim slučajem.

Zagrebačko okružno tužiteljstvo, podignulo je u svibnju iste godine optužni prijedlog protiv Milorada Pupovca i to radi širenja lažnih vijesti, no od kaznenog progona, navodno ga je spasio predsjednik Franjo Tuđman.

Izjava Milorada Pupovca o pokrštavanju srpske djece, godinama je poznata hrvatskoj javnosti, ali sve do sada, nitko nije javno iznosio njene posljedice.

Nakon što se gradonačelnik Vukovara, Ivan Penava, našao pod salvom optužbi zbog objavljivanja snimke školaraca srpske nacionalnosti, koji se nisu ustali na sviranje hrvatske himne, oglasili su se i logoraši, žrtve mučenja i premlaćivanja u srpskim koncentracijskim logorima, piše dnevno.hr

Naime, u vrijeme kada je Milorad Pupovac javno iznosio optužbe protiv Hrvatske, hrvatski branitelji i civili, trpjeli su teške batine i mučenja u srpskim logorima. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili u Hrvatsku, a i danas se vode kao nestali.

Vrlo vjerojatno, mučiteljima nije trebalo posebno poticaja, no logoraši sada tvrde kako je i Milorad Pupovac dao doprinos nečovječnom tretmanu u logorima. Za dokazivanje direktne veze, nužna su svjedočanstva preživjelih logoraša koji smatraju kako će Pupovac izbjeći kazneni progon, ali ipak žele da se sazna istina.

18.01.2019. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, ogranak Vukovar, objavilo je pismenu izjavu o povezanosti izjava Milorada Pupovca s njihovim stradanjima u srpskim logorima.

Ovom prilikom, objavljujemo spomenutu izjavu, koju potpisuje predsjednik ogranka, Zdravko Komšić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari