Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Dok su se drugi bogatili, oni nisu imali ni kišne ogrtače!

Objavljeno

na

Za mene su najznačajniji dragovoljci i branitelji iz 1991. – rekao nam je Zlatko Brozinčević-Mačak, koji je se u kasnim godinama svoga života, dragovoljno javio, početkom 1990., u tada još tajno ustrojene  naoružane skupine u Gradu Zagrebu, koje je predvodio general Zvonimir Červenko.

Taj Mačak nije nikakav  lik iz crtića, već stvaran, hrvatski branitelj koji je jedino iz ljubavi prema Domovini krenuo u hrvatski obrambeni Domovinski rat. Skupina u kojoj su pored njega bili Junaci Domovinskoga rata, a ponikli su sa zagrebačkog asfalta, nazivala se – Štraseri. O tim hrabrim dečkima Mačak je objavio i knjigu s nazivom „Iz Mačkove  bilježnice“, a za koju je predgovor napisao brigadni general Rudi Stipčić,  koji je među ostalim istaknuo da su „Mačak i njegova dragovoljačka satnija 100. br. HV Štraseri  po svojoj hrabrosti i spremnosti bili uz bok 1. gbr „Tigrovi“!

To je general uostalom već i ranije objavio u svojoj knjizi  „Napokon smo krenuli“.

Nekima je možebitno i malo čudno ime ove ratne postrojbe, ali i druge su nosile neka neobična imena, jer takvo je bilo vrijeme. (Štraseri su se nazivali po vojničkoj čizmi čiji se đon odvalio!).

Štraseri su se među ostalim borili (u sklopu OG „Posavina“)  i na novljanskom ratištu, u nekoliko vojnih operacija, i bili su uz 117. brigadu među prvima, ako ne i prvi te 1991. u napadnim djelovanjima protiv srpskih i inih zločinaca, a poglavito protiv JNA.

O tome svjedoči, kaže Stipčić, inače i ratni zapovjednik OG “Posavina“, i spomen ploča ugrađena u spomenik Hrvatske pobjede Oluja 95 u Kninu, na kojoj piše: „Operacije „Orkan“, „Otkos“ i „Papuk“ od kraja listopada 1991. do početka siječnja 1992. oslobodile su  veći dio okupiranog  teritorija zapadne Slavonije“.

Žalosno je što neki danas marginaliziraju Domovinski rat, koji je za mene bio sveti i Samo oni koji nisu bili u prigodi „osjetiti“ kako im metak zuji pokraj glave mogu pričati i pisati takve gluposti. Najveći junaci su naši poginuli i ranjeni suborci. I naše majke koje su nas čekale s krunicom u ruci. To je bilo zlosretno vrijeme, puno teškoća i žalosti, ali i ponosa i prkosa. Hrvatski dragovoljci i njihove obitelji  podnijeli su veliku žrtvu. Gdje su danas? Nismo školovani za rat, ali sa srcem smo krenuli u obranu Domovine, a to nam je dalo poticaja da izdržimo i najteže patnje. Iznimno mi je žao što nakon rata nije obavljena lustracija. Previše je onih koji su se „ubacili“ u naše redove, koji su rovarili, a i danas to čine. No, za lustraciju nikada nije kasno, iako se bojim da su oni već nas dobrano „lustrirali“. Djeca bivših Udbaša i sličnih odlično žive, čak nam se i rugaju. Ne, to sve teže podnosim – rekao je Zlatko, te nadodao:

Dok smo se mi borili pojedinci su kupovali tvornice i sve što se dalo za kunu. Kako netko može imati bogatstvo, a imali smo težak i krvavi rat? Danas nitko nikoga ne pita: odakle ti milijuni eura? Koliko je mladih otišlo u rat, da zbog njega nisu završili ni škole? A danas te pitaju – koju školsku spremu imaš? Oni su se školovali i u inozemstvu, a mi u hladnim rovovima, često i bez kišnih ogrtača! Pričaju da tražimo i nekakve privilegije. To je istina. Za mene i moju obitelj najveća je privilegija da živimo kao ljudi od prvog do zadnjeg u mjesecu. A oni, oni ne znaju kuda bi s parama, ne daju ni za vijence naših poginulih suboraca!

Ovog časnog i poštenog hrvatskog branitelja-dragovoljca najviše pogađa kad čuje da je neki branitelj sam sebi oduzeo život.

Često se pitam, zašto, zbog čega? Mediji o tome ne izvještavaju, kao da je riječ o „kugi“. A riječ je o našim suborcima koji su se nakon rata duboko razočarali, prije svega onima koji vode državu. Svako samoubojstvo trebalo bi ispitati. Međutim, samo napišu „ubio se“ i to je sve!

Na pisanje i objavljivanje knjige među ostalim ponukale su ga nepravde i neistine koje se šire o braniteljima i Domovinskome ratu. Inače, on je vjerojatno jedini branitelj iz Domovinskoga rata koji je“obrađen“ i u stripu, a čiji je autor Radovan Domagoj  Devlić.

Pitanje svih pitanja glasi: koliko još imamo takvih skromnih, jednostavnih i iznad svega hrabrih  junaka, a za koje danas malo tko mari i zna, iako su još za života zaslužili i svoju ulicu?

Mladen  Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari