Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Dokle će Šešelj provoditi četničku politiku u Vojvodini?

Objavljeno

na

Što bi se dogodilo da se u Hrvatskoj, odnosno u nekom gradu ili mjestu koje je teško stradalo od srbijanske i ine agresije, a u kojem je ranije živjela većina Srba,  neki pravomoćno osuđeni hrvatski  ratni zločinac sjeti i tamo kupi „obiteljsku“ kuću, obnovi je i u njoj napravi svoj „zapovjednički stožer“, koji ima jedini cilj i zadatak nastaviti tamo gdje se stalo 1991. ili 1995.?

Kao prvo, to hrvatske vlasti vjerojatno ne bi dozvolile, a kao drugo odmah bi se masovno javili Srbi od Zagreba (pupovci i sl.) do Beograda koji bi rekli da se u našoj državi opet budi – fašizam!

A kad ratni zločinac Vojislav Šešelj u Hrtkovcima (Vojvodina) kupi i obnovi kuću u centru sela, i pretvori je u svoj „ured“, – nikome ništa.

Međutim, riječ je o teškoj provokaciji i zastrašivanju Hrvata koji su ostali tamo živjeti. Sredinom 1992., Šešelj je sa svojim pristalicama, četničkim koljačima, u tom mjestu održao „miting smrti“ sa kojeg je poslao poruku da Hrvati u ovom, ali i okolnim mjestima nisu dobrodošli, pa je u roku tri dana odatle  iselilo oko 1200 hrvatskih obitelji, bojeći se za svoje živote.

Nakon toga, nastavio se progon Hrvata iz Vojvodine i Srbije. Otjerano ih je oko 40 tisuća, a njihova inače bogata gospodarska i ina imanja temeljito su opljačkana i u njih su se uselili Srbi.

Kad su ih tjerali u autobuse, onima koji su odlazili na kraća putovanja dali su jedan sendvič, a onima za duža – dva.

U Hrtkovcima je prije hrvatskog obrambenom Domovinskoga rata živjelo mnogo više Hrvata nego Srba, a danas je i na tom području posve drugačije. Većinski narod su – Srbi.

Tamo su Hrvati uistinu građani drugog reda.

Zločinac Šešelj je u Haagu i osuđen na 10 godina zatvora zbog teroriziranja hrvatskog stanovništva u tom mjestu, ali ne će morati odslužiti tu kaznu, jer mu je u kaznu uračunato gotovo 12 godina koje je proveo u pritvoru.

Sve te tzv. „mirnodopske zločine“ ovaj čovjek radi uz prešutno dopuštenje srbijanskog političkog državnog vrha, koji se pravi gluh i slijep na te i druge njegove šovinističke ispade.

O tim i takvim stvarima Aleksandar Vučić,  predsjednik Srbije, ali i njegovi suradnici šute. Prave se da ništa nisu vidjeli ni čuli. S druge pak strane, čim čuju prve taktove neke domoljubne pjesme recimo Marka Perkovića Thompsona ili da netko na majici nosi oznaku HOS-a na kojoj piše „Za dom spremni“ odmah su „spremni“ Hrvatsku proglasiti sljedbenicom NDH-a, a Hrvate koji su se borili protiv njihove agresije – ustašama.

Ima mišljenja da se ne treba obazirati na srbijanske i ine provokacije ala Šešelj ili pak Jasenovac. To nije točno, tim prije jer je naspram Hrvatske njihova politika– laž do laži.

Oni sto puta ponove laž, a mi je eventualno tek jednom demantiramo, i onda se čudom čudimo što prije svega u svijetu ljudi ne znaju što je u srpsko-hrvatskim odnosima bijelo, a što crno?

U vrijeme Domovinskog rata hrvatski su mediji nadjačali srpske, dok je danas, bojimo se, posve druga slika.

Srbijanska država sigurno ne će kazniti Šešelja što je kuću u Hrtkovcima obnovio bez dozvole, a još manje će  narediti da se sruši, dok s druge pak strane, sjetimo se kako je svojedobno prošao hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs (i ne samo on) sa gradnjom svoje  kuće u Hrvatskoj!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari