Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Dokle će u Hrvatskoj „plesati“ ekstremna, udbaška ljevica?

Objavljeno

na

Hrvatski javni prostor sustavno truje gomila redikula, poput ekstremnih ljevičara.

Riječ je mahom o onima koji nisu sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, ali su to vrijeme, kad su drugi ginuli, odlično iskoristili (naplatili) da se uhljebe u sve pore društva, od medija, gospodarstva, državnih i inih službi, sporta, pa sve do pop i narodne glazbe.

Nema gdje ih nema, a uz to su i odlično organizirani. Takneš jednog, a svi drugi se poput domina počnu javljati, kao da si taknuo sve. Ti i takvi poglavito su došli do izražaja u zadnje vrijeme, predstavljajući se kao „mirotvorci“, „humanitarci“, „antifašisti“, „mladi“, „stručnjaci“ i slični. Ta jad i bijeda (svaka čast iznimkama) brine o tome (da ti pamet stane!) da Hrvatska toliko godina nakon Domovinskog rata ne ode u „krivom smjeru“, pa svaki dan, po partijskom receptu, izmišljaju neprijatelje, a vide ih baš tamo gdje ih nema.

Naime, opet im se zamagljuje pred očima kad neki članak počinje sa „u“. To su naučili u vrijeme Tita i partije, tj. da se sva slova mogu koristiti u abecedi, ali ne i „u“. A „ustaša“, na koje oni neprestano aludiraju, nije bilo ni u vrijeme Domovinskog rata, a još ih je manje sada! Ali tim i takvima je dovoljno da na  koncertu ili skupu vide neku crnu majicu, pa da se počnu osjećati „ugroženo“ i da odmah od buhe naprave slona.

U tome im iznimno pomažu stari i provjereni komunistički kadrovi, od kojih su neki poput Zorana Šprajca, morali promijeniti i prezime (taj je primjerice rođen kao Jovanović, a isto prezime nosio je i političar Robert Podolnjak.). Nu, kako su sva ključna mjesta, osobito u medijima, (svaka čast iznimkama), zauzeli razni „šprajci“, oni su odmah izbacili sve „desničare“ iz svojih emisija i svojih novina. O njima se može govoriti ili pisati samo i isključivo kao o „lopovima“, „kriminalcima“, „ratni i inim zločincima“ i tome slično.

Sva sreća da postoje određeni portali, koje ljudi rado čitaju, pa ova medijska bagra ipak ne može zaustaviti sve što hrvatski diše. Međutim, i za to ti i takvi imaju odgovor. Obično vele da pojedini „ekstremni desničari“ pišu na portalima koji se „malo čitaju“ ili pak u novinama koje ne dostižu „rekordne“ naklade, ili pak da samo gostuju na lokalnim televizijama, dok su oni, gle vraga, „pretplaćeni“ samo na „velike“ novine poput recimo četničkih „Novosti“, koje izlaze (uz potporu Hrvata!) usred Zagreba, ili pak u državnim tv-emisijama nekakve „ugrožene“ Maje Sever, kojoj baš  ne ide i čitanje s „blesimetra“, a kamoli što drugo.

Zanimljivo je da su danas „ekstremni desničari“ i istinski sudionici Domovinskog rata!? Ekstremni ljevičari im nikako ne mogu oprostiti što su ostvarili stoljetni hrvatski san, tj. svoju državu. A oni su još  do 1995. vjerovali komunističkom vođi Titu da će „prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati dobiti svoju državu“.

Hrvatski branitelji su uz velike žrtve dobili rat i svoju državu, ali su je nažalost „izgubili“ za „zelenim stolom“, odnosno u miru. Istina, ima relativno veliki broj braniteljskih udruga, ali one su uglavnom „razbijene“. Tamo gdje ima novaca, nema branitelja! Ti ljudi (većinom) koji su stvarali državu danas su „prvaci“ u ovrhama, nezaposlenosti, a puni su ih zatvori i bolnice.

Više znači da si bio suradnik „Ferala“ ili pak da danas  pišeš (bljuješ) u“Novostima“ nego da si prošao sve bitke, od Vukovara do Dubrovnika. U vrijeme srpske i ine agresije nismo ni sanjali da će jedan Pupovac ili Stanimirović staviti „sve Vlade“ u „mali džepić“, odnosno da će ti i takvi biti značajniji nego svi hrvatski generali, od kojih na žalost baš kad treba (svaka čast iznimkama) ne možeš ni glasa čuti!

Da sve bude još gore, ekstremni ljevičari (komunistička i jugoslavenska bagra), danas se jedino predstavljaju kao časni i pošteni ljudi, koji svojim luksuznim automobilima ili pak jahtama ili  helikopterima „ni mrava ne bi zgazili“. Inače, sve ih možeš pitati i na sve će odgovoriti, samo ne na koji su način stekli prvi milijun eura!

Djeca i najmiliji raznih Jugoslavena, Udbaša i komunista danas gotovo na svim područjima „kola“ vode. I to ne ona iz opere Jakova Gotovca već ona koje pleše Milorad Pupovac i njemu slični.

Stječe se dojam da hrvatski branitelji i stradalnici imaju sve manje živaca i volje za takvu glazbu i takve plesove, koji nas na žalost opet vode – „tamo daleko“!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dva referenduma za konačnu pobjedu Crkve nad Partijom

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju 22. travnja obilježili smo 28. obljetnicu obnove hrvatskog višestranačja. Važna je to obljetnica jer je nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora od 1938. poneka sunčeva zraka ipak pronašla put do ljudi i razbila komunistički mrak.

Ali tek poneka jer nije dugo trebalo da se krhko višestranačje pretvori u duopol najvećih stranaka proizašlih iz Komunističke partije. Hrvatski komunisti prebjegli su u HDZ, a jugoslavenski su ostali u SDP-u. Tu počinju i završavaju sve razlike između ovih dviju stranaka.

Jedni su uspješno uspostavili monopol na domoljublje, a drugi na ljudska i građanska prava. Jedni tek 2018. otkrivaju glasovanje po savjesti, a drugi još uvijek ne mogu probaviti drukčije mišljenje i slobodu medija. U pitanjima zapošljavanja stranačkih kadrova i jačanja svojih povlastica bratski se dogovore.

Prošla su skoro tri desetljeća, a Partija je ista. Kumrovečke škole više nema, ali stranačke političke akademije i organizacije mladih te negativna selekcija u seniorskim kategorijama odrađuju besprijekoran posao. No proboj protestnih opcija i lomovi koje je izazvala ratifikacija Istanbulske konvencije pokazuju da je duopol opasno načet. A dokrajčiti bi ga mogla Crkva preko dvaju referenduma.Prvi je onaj o promjeni izbornog sustava za koji će se prikupljati potpisi 13. – 27. svibnja.

Nije tajna da aktualni sustav favorizira velike stranke – ponajviše HDZ – i da bi predloženim izmjenama plavi dio Partije najviše izgubio. Budući da sama inicijativa dolazi iz njihova biračkog bazena, otpor i opstrukcije ugrožene nomenklature su zajamčeni. Crkva bi u ovom slučaju mogla odigrati važnu ulogu odluči li se, manje ili više suptilno, podržati novo višestranačje u kojemu će Sabor biti reprezentativniji, birači moćniji, a Hrvatska spašena od ocvalog duopola koji je zemlju doveo do sadašnjeg stanja. Istinabog, sve ovo dolazi u nezgodno vrijeme jer su se crkvene strukture prilično oštro suprotstavile HDZ-ovoj vlasti oko Istanbulske konvencije i sad bi sasvim sigurno rado zakopale ratnu sjekiru na neko vrijeme.

Kao kod svih velikih odluka javlja se kušnja – staviti u prvi plan svoj interes ili interes naroda. Valjati se i dalje u istom blatu s Partijom ili ponovno biti Stepinčeva Crkva koja je s narodom bila jedno tijelo. Sad je prilika da se Kaptol konačno iskobelja iz poraznog odnosa s političkim establišmentom i pomogne politički osnažiti građane. To bi stvorilo preduvjete za dugoročno vrijednosno oblikovanje društva bez poruka s oltara za koje od dva zla glasovati, što bi ugledu Crkve samo koristilo.

Pomoć stiže i od onih od kojih bi se najmanje nadali. Čelnici lijevih oporbenih stranaka sve češće spominju reviziju Vatikanskih ugovora, a nedavno su iznijeli i ideju referenduma. Sjajna ideja jer bi tako konačno potonuli u potpunu irelevantnost. Prezreni od radnika i seljaka čije su interese u više navrata izdali, napušteni od manjinaca kojima je dobro s aktualnom vlasti i zasjenjeni od Andreja Plenkovića u borbi za ženska prava, ovim bi referendumom suzili svoje biračko tijelo na militantne sekulariste i mrzitelje Crkve. Premalo za izborni rezultat vrijedan spomena.

Zamka koju Kaptol mora izbjeći leži u činjenici da, zahvaljujući bezidejnoj ljevici koja igra na najniže strasti dijela birača, HDZ opet ima priliku ispasti zaštitnik Crkve i vjernika. Bijeg pod Plenkovićeve skute zbog Vatikanskih ugovora, čija revizija izvjesno pada na referendumu za koji ustavni stručnjaci nisu uvjereni da se uopće može održati, bila bi velika pogreška.

Crkva se nema zašto bojati ni jednog ni drugog referenduma. Dapače, oni su joj prilika da zajedno s narodom konačno pobijedi Partiju.

Mate Mijić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati