Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Dokle će u Hrvatskoj „plesati“ ekstremna, udbaška ljevica?

Objavljeno

na

Hrvatski javni prostor sustavno truje gomila redikula, poput ekstremnih ljevičara.

Riječ je mahom o onima koji nisu sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, ali su to vrijeme, kad su drugi ginuli, odlično iskoristili (naplatili) da se uhljebe u sve pore društva, od medija, gospodarstva, državnih i inih službi, sporta, pa sve do pop i narodne glazbe.

Nema gdje ih nema, a uz to su i odlično organizirani. Takneš jednog, a svi drugi se poput domina počnu javljati, kao da si taknuo sve. Ti i takvi poglavito su došli do izražaja u zadnje vrijeme, predstavljajući se kao „mirotvorci“, „humanitarci“, „antifašisti“, „mladi“, „stručnjaci“ i slični. Ta jad i bijeda (svaka čast iznimkama) brine o tome (da ti pamet stane!) da Hrvatska toliko godina nakon Domovinskog rata ne ode u „krivom smjeru“, pa svaki dan, po partijskom receptu, izmišljaju neprijatelje, a vide ih baš tamo gdje ih nema.

Naime, opet im se zamagljuje pred očima kad neki članak počinje sa „u“. To su naučili u vrijeme Tita i partije, tj. da se sva slova mogu koristiti u abecedi, ali ne i „u“. A „ustaša“, na koje oni neprestano aludiraju, nije bilo ni u vrijeme Domovinskog rata, a još ih je manje sada! Ali tim i takvima je dovoljno da na  koncertu ili skupu vide neku crnu majicu, pa da se počnu osjećati „ugroženo“ i da odmah od buhe naprave slona.

U tome im iznimno pomažu stari i provjereni komunistički kadrovi, od kojih su neki poput Zorana Šprajca, morali promijeniti i prezime (taj je primjerice rođen kao Jovanović, a isto prezime nosio je i političar Robert Podolnjak.). Nu, kako su sva ključna mjesta, osobito u medijima, (svaka čast iznimkama), zauzeli razni „šprajci“, oni su odmah izbacili sve „desničare“ iz svojih emisija i svojih novina. O njima se može govoriti ili pisati samo i isključivo kao o „lopovima“, „kriminalcima“, „ratni i inim zločincima“ i tome slično.

Sva sreća da postoje određeni portali, koje ljudi rado čitaju, pa ova medijska bagra ipak ne može zaustaviti sve što hrvatski diše. Međutim, i za to ti i takvi imaju odgovor. Obično vele da pojedini „ekstremni desničari“ pišu na portalima koji se „malo čitaju“ ili pak u novinama koje ne dostižu „rekordne“ naklade, ili pak da samo gostuju na lokalnim televizijama, dok su oni, gle vraga, „pretplaćeni“ samo na „velike“ novine poput recimo četničkih „Novosti“, koje izlaze (uz potporu Hrvata!) usred Zagreba, ili pak u državnim tv-emisijama nekakve „ugrožene“ Maje Sever, kojoj baš  ne ide i čitanje s „blesimetra“, a kamoli što drugo.

Zanimljivo je da su danas „ekstremni desničari“ i istinski sudionici Domovinskog rata!? Ekstremni ljevičari im nikako ne mogu oprostiti što su ostvarili stoljetni hrvatski san, tj. svoju državu. A oni su još  do 1995. vjerovali komunističkom vođi Titu da će „prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati dobiti svoju državu“.

Hrvatski branitelji su uz velike žrtve dobili rat i svoju državu, ali su je nažalost „izgubili“ za „zelenim stolom“, odnosno u miru. Istina, ima relativno veliki broj braniteljskih udruga, ali one su uglavnom „razbijene“. Tamo gdje ima novaca, nema branitelja! Ti ljudi (većinom) koji su stvarali državu danas su „prvaci“ u ovrhama, nezaposlenosti, a puni su ih zatvori i bolnice.

Više znači da si bio suradnik „Ferala“ ili pak da danas  pišeš (bljuješ) u“Novostima“ nego da si prošao sve bitke, od Vukovara do Dubrovnika. U vrijeme srpske i ine agresije nismo ni sanjali da će jedan Pupovac ili Stanimirović staviti „sve Vlade“ u „mali džepić“, odnosno da će ti i takvi biti značajniji nego svi hrvatski generali, od kojih na žalost baš kad treba (svaka čast iznimkama) ne možeš ni glasa čuti!

Da sve bude još gore, ekstremni ljevičari (komunistička i jugoslavenska bagra), danas se jedino predstavljaju kao časni i pošteni ljudi, koji svojim luksuznim automobilima ili pak jahtama ili  helikopterima „ni mrava ne bi zgazili“. Inače, sve ih možeš pitati i na sve će odgovoriti, samo ne na koji su način stekli prvi milijun eura!

Djeca i najmiliji raznih Jugoslavena, Udbaša i komunista danas gotovo na svim područjima „kola“ vode. I to ne ona iz opere Jakova Gotovca već ona koje pleše Milorad Pupovac i njemu slični.

Stječe se dojam da hrvatski branitelji i stradalnici imaju sve manje živaca i volje za takvu glazbu i takve plesove, koji nas na žalost opet vode – „tamo daleko“!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ovaj novinar danas brani ‘medijske slobode’, a još 1991. za njega je predsjednik bio Borisav Jović, a ne Franjo Tuđman

Objavljeno

na

Objavio

U tjednu blagdana Velike Gospe kojoj su pohodile tisuće i tisuće Hrvata slaveći Uznesenje Bogorodice, čule su se brojne poruke mira, ljubavi i vjere s oltara. Među mnogima izdvaja se osobito poziv kardinala Bozanića mladima da se ne smiju miriti s osrednjošću i da se trebaju boriti za toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu. Budući da su i vladajući “Istanbulci” također pohodili brojna svetišta, nadajmo se da su dobro shvatili poruke.

Samo dan ranije u intervjuu Večernjem listu mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki te predsjednik Komisije HBK Iustitia et Pax, izjavio je da “vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe”. Istodobno stižu vijesti da ministar uprave “Hvaljen Isus i Marija”, Lovro Kuščević piše novi, rigorozniji zakon o referendumskim inicijativama, na tragu i SDP-ova prijedloga, što je naročito razveselilo bivšeg ministra istoga resora, Arsena Bauka.

Thompsonovi progonitelji najvjerniji su Bajagini promotori

U ovim ljetnim žegama, dok se čeka vruća politička jesen, zemlju su okupirala medijsko-estradna pitanja. Najprije je Končarevac Ivan Jakovčić zaprijetio Thompsonu, hrvatskom pjevaču i dragovoljacu Domovinskog rata da nikad neće pjevati u pulskoj Areni, pri čemu su tu zabranu i cenzuru mediji dobrohotno prihvatili i ocijenili. Posve su, međutim, drugačije primili vijest o otkazivanju nastupa Momčila Bajagića – Bajage na zahtjev braniteljskih udruga u Karlovcu.

Digla se kuka i novinarska, “tolerantna” motika. Komentatorske perjanice koje nikad ne bi popile bevandu s Mladenom Grdovićem, ali bi zato zdušno prihvatili svaku Bajaginu kriglu na karlovačkim Danima piva, silno je uznemirio, kako kažu, zabrinjavajući trend “zabranitelja” koji se, eto, ponašaju kao nekad SUBNOR. No, jedan važan detalj, namjerno ili ne, ne spominje se. Nitko nije protiv komercijalnih nastupa srpskih estradnih zvijezda, tko voli nek’ izvoli. Uostalom, stalno i nastupaju po Hrvatskoj. Međutim, posve je druga situacija kad se radi o proslavama koje se financiraju javnim novcem hrvatskih poreznih obveznika – tada njima nije svejedno tko im pjeva, pripadali oni braniteljskoj ili bilo kojoj drugoj građanskoj populaciji. Međutim, na udaru su braniteljske i udruge udovica poginulih branitelja, koji se ovih dana proglašavaju egzorcistima hrvatske kulture. Tako se ponovno spominju prosvjedi protiv Olivera Frljića i njegovih provokacija, koje se u vladajućoj kulturno-medijskoj hegemoniji proglašavaju neupitnom umjetnošću.

I “Masakar na Dvoru”, filmska krivotvorina HAVC-a koja lažima kompromitira Domovinski rat i Hrvatsku također spada u taj njihov zabrinjavajući trend braniteljskih “zabranitelja”. Kolumnistica Novog lista Sanja Modrić čak ironično poziva Vladu da osnuje Agenciju za ispravno hrvatstvo jer se više u Hrvatskoj ne može, kako tvrdi, disati od ideološkog terora koji na javnoj sceni provode, prema Modrićkinu sarkazmu, pojedine od milijun veteranskih udruga. Osobito je uzrujava to što Vlada i državne institucije mlako reagiraju na te, za nju, polupismene pritiske. Propišite, vapi Sanja Modrić, što je ispravno hrvatstvo, jer tvrdi ona, pod sumnjom su knjige, jezikoslovci, novinari. Ne može bivša novinarka “Borbe” bez propisa, ne leži joj hrvatstvo i treba je razumjeti. Za razliku od nje, branitelji dobro znaju što je protuhrvatstvo, jer su ga na vlastitoj koži osjetili.

I naravno da nikome u demokratskom društvu ne trebaju zabrane. No, u hrvatskom postpartijskom sustavu poredak je takav da političari koji se vole fotografirati s Titovom bistom, kao Ivan Jakovčić, mogu zabranjivati, a srpski pjevači ako je suditi barem po ovakvim i sličnim komentarima, postaju poželjniji od hrvatskih. I kad smo već kod pjesama, ovoga su tjedna u slavu Velike Gospe narod i Torcida pjevali jednu od najpoznatijih hrvatskih pjesama, Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Njezina autora, Makaranina Petra Pericu ubili su 1944. na Daksi uz brojne ugledne Dubrovčane, na pravdi Boga, maršalovi “osloboditelji”.

O tom totalitarnom fašizmu danas u Hrvatskoj nije popularno govoriti, kao što nije ni čuvati vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Zato je za “zabranitelje” Ivana Jakovčića, Anku Mrak-Taritaš, koja bi također u ime partizanskih pjesama cenzurirala Thompsonove iz Domovinskog rata, kao i ostalu blisku im ekipu, vrijedno ponoviti, upravo zbog licemjerenja dvostrukim kriterijima, da je od svih zemalja komunističkog režima Crkva u Hrvata na prvom mjestu po brojnosti njezinih mučenika. Titov režim ubio je 664 pripadnika svećenstva, a režim albanskog satrapa Envera Hoxe, za usporedbu – 67. Pa bi bilo pristojno od Anke Mrak-Taritaš i njezina političkog partnera Ivana Jakovčića da javnost poštede svojih glazbenih i političkih uzora.

Beškeru je još 1991. godine predsjednik bio Borisav Jović, a ne Tuđman

Prekomjernu dozu medijskog granatiranja demonstrirao je proteklog tjedna Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik “Jutarnjeg lista” i “Slobodne Dalmacije” iz Italije. Bard hrvatskog novinarstva, kako mu tepa HND, strukovna uduga novinarskih istomišljenika, objavio je vijest koja je izazvala pravu nevjericu i zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti. Pišući o napadu na homoseksualni par u belgijskom gradiću Gentu, dugogodišnji, iskusni novinar napisao je da su Hrvatica i njezin suprug Bugarin premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža, Amerikanca koji boluje od Alzheimerove bolesti.

Bez obzira na to što se nije radilo o Hrvatici, nego o Romkinji s hrvatskom putovnicom, o čemu su izvijestili i ostali strani mediji, Bešker je u tekstu zaključio da je to “epohalni uspjeh katoličke homofobne kulture”. Objavljujući neprovjerene činjenice ili pak, usprkos njima, dopisnik “Slobodne” pozivao se i na vrijednosti europske kulture, kojoj tobože, prema njegovu tekstu nije dorastao katolički zatucani hrvatski narod. Ova novinarska epizoda Inoslava Beškera koji je kao “Vjesnikov” kadar u bivšem režimu bio zadužen za “praćenje” Katoličke crkve podsjetila me na medijska vremena početkom devedesetih godina. Na vrijeme kad se srušio komunizam, kada je na prvim demokratskim izborima velikom većinom pobijedio HDZ i dr. Franjo Tuđman, a zloguke se prijetnje srpske agresije već nadvile nad Hrvatskom.

Tada je među starom novinarskom gardom društveno-političkih radnika nastala prava pometnja u kojoj su se neki priklonili novim okolnostima, neki oporbeno utaborili u HND-u, koji drže i danas, neki sklonili pod skute “Slobodne Europe”, a neki “izbjegli” u strana dopisništva, kao i Inoslav Bešker. Jugoslavija se već gotovo raspala, Slobodan Milošević već ju je okupirao, a njegova desna ruka, Borisav Jović joj formalno predsjedavao. Radila sam tada Vijesti na Drugom programu tek ustanovljenog HTV-a. Sutradan sam nakon Vijesti srela skupinu starije novinarske garde koja me žestoko kritizirala što sam napala protekle večeri Predsjednika. Zatečena i iznenađena odgovorila sam: “Pa predsjednika Tuđmana sinoć uopće nije bilo u Vijestima”. Uzvratili su: “Tko na njega uopće misli, napala si Borisava Jović”.

I tada sam shvatila da će dugačak i mukotrpan biti put do hrvatskog profesionalnog novinarstva, pogotovo što se neki novinarstvom nisu bavili ni tada, a ni sada.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari