Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Draga Kato, neka ti je vječna slava i hvala!

Objavljeno

na

„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskome ratu. Od istih neprijatelja stradala su mi i nedužna braća u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“ – tako je među ostalim govorila Kata Šoljić, koja je umrla 8. srpnja 2008. i sahranjena na vukovarskom groblju, kao i njezini pokojni sinovi, koje je nakon rata tražila punih 12 godina.

Najponosnija majka u Hrvata, kako su je zvali, bila je po mnogo čemu posebna. Za istinu o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu nije joj bilo teško, iako je bila bolesna i u godinama, putovati i na „kraj svijeta“. Gdje je god bila, svjedočila je o zvjerstvima srpskog i inog agresora. Bila je počasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje i danas uspješno vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović.

Nu, iako je prošlo 10 godina od njezine smrti, tek tu i tamo ostao je neki spomen na njezino ime, kao je što recimo park u Zagrebu (na kraju grada). A dr. Vesna Bosanac i moja malenkost već godinama predlažemo da joj se postavi spomenik, prije svega u Vukovaru. Svi su „za“, ali kad po tom pitanju treba nešto konkretno učiniti nema „nikoga“.

Hrvatska inače nema ni jedan značajniji spomenik posvećen hrvatskim majkama koje su izgubile svoje sinove u Domovinskome ratu. A to je najmanje što za njih treba učiniti. Srbi su, primjerice, kad su 1991. okupirali Vukovar, prvo u dvorištu razrušene tamošnje ratne bolnice, koja se zvala „Sv.Sava“ i na čijem je čelu bio navodni ratni zločinac Vojislav Stanimirović, inače šef Miloradu Pupovcu zvanom „Pupi“, postavili veliki spomenik u bronci s nazivom „Majka i dete“, koji je izradio jedan od najboljih srpskih kipara.

A mi, što smo mi učinili za naše, hrvatske majke, koje su dale tolike sinove i kćeri u obranu hrvatske Domovine?

Predlažemo našim ljudima iz dijaspore da se uključe u akciju podizanja spomenika Kati Šoljić, jer će to biti spomenik i svim hrvatskim majkama.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, baš u povodu obljetnice smrti Kate Šoljić, predložila je Hrvatskom saboru da se Majčin dan proglasi Spomen danom u Hrvatskoj. Barem nešto, iako bi to trebao biti i blagdan.

Sinovi, najponosnije majke u Hrvata, Niko, Ivo, Mijo i Mato, ali i njezine kćeri Mara i Ana, koje su srećom ostale žive (Mara je bila i u srpskom koncentracijskom logoru) prošle su pakao. Za smrt njezinih sinova još nitko nije odgovarao. Gdje je tu pravda, tim prije što zahvaljujući njihovu životu darovanom Domovini, kao uostalom i žrtvi svih ostalih hrvatskih branitelja, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, ostvarili smo svoju i jednu – Hrvatsku!

Dakle, kako ne smijemo zaboraviti hrvatske branitelje, poglavito poginule, ali i žive, tako ne nikada ne smijemo zaboraviti ni hrvatske majke, među kojima je hrvatska mučenica Kata Šoljić, legendarno ime.

Neka joj je vječna slava i hvala!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

dr.sc. Vlatka Vukelić: ‘Hrvati su mazohisti!’

Objavljeno

na

Objavio

Tužno je i žalosno vidjeti što se sve u Hrvatskoj financira iz Državnog proračuna. Hrvatska je prvak svijeta u financiranju državnih neprijatelja i mrzitelja. Ipak, vrhunac ovog sramotnog apsurda je financiranje pročetničkih novina Novosti.

Glasilo za propagiranje mržnje i omalovažavanje svega što ima predznak hrvatski ili povijesni nacionalni značaj, građane je koštalo u 2 godine 26 milijuna kuna. Niti jednu pozitivnu riječ nisu posvetili finalistima Svjetskog nogometnog prvenstva, a pitam se, da nije Thompson pjevao jednu pjesmu na dočeku Vatrenih, da li bi uopće i vijest objavili o viceprvacima svijeta.

Upravo zbog “profesionalnog Srbina” Milorada Pupovca i šačice njegovih istomišljenika Thompson je otpjevao samo jednu pjesmu unatoč želji igrača. Tragično je da se vlast pokorava mišljenju mrzitelja, a zakida one koje su učinili više na promociji Hrvatske nego bilo tko drugi od osamostaljenja.

Koliko su Novosti beznačajne potvrđuju upravo pripadnici srpske nacionalne manjine koji se žale da u svom glasilu nema ničega o ključnim problemima s kojim se suočavaju kao manjina.

Kome su u interesu huškačke neprijateljske novine koje sustavno potpiruju strasti te siju razdor i mržnju? Kako je moguće da se jednog “profesionalnog Srbina” boji čitava vlast i da njegovo mišljenje može kreirati unutrašnju politiku države.

Hrvati su mazohisti! Komentirala je dr.sc. Vlatka Vukelić.

Antifa-kamp SNV-a – ‘Jednan novi pristup za obrazovanje i povezivanje mladih u RH’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Julienne Bušić: Volite li horor filmove? Ovo je za Vas!

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno smo svjedoci kako uglavnom mladi i obrazovani Hrvati odlučuju napustiti svoju domovinu i potražiti posao negdje drugdje. Mnogo je razloga za ovaj tragični egzodus, a najvažniji od njih je nedostatak radnih mjesta, iako i ostali imaju svoju ulogu: korupcija, nepotizam, frustrirajuća birokracija. Još je jedan razlog koji tjera naše ljude iz Hrvatske i obeshrabruje dijasporu od povratka: manjak povjerenja da čovjek može dobiti pravdu od institucija.

O tome svakodnevno čitamo – o jednostavnim sudskim slučajevima koji se razvlače deset ili dvadeset godina, o razglednicama kojima trebaju dva tjedna da stignu s jednog kraja Zagreba na drugi, o naruđbama koja su plačena, ali nikad primljena, ali zbog toga nitko ne odgovara, i kupac mora svejedno platiti ili će mu račun biti blokiran. Donedavna sam takve članke čitala s ogorčenjem, ali, i toga se stidim, nikad nisam ništa konkretno poduzela protiv te neučinkovitosti, misleći da jedna osoba ništa ne može promijeniti. Imala sam pametnija posla, nisam li? Pročitati neku knjigu, prožvakati tortilla čips, što god. Ali od jučer se moj položaj promijenio i T-com, taj bezlični, pljačkaški Levijatan koji se nadvija nad barem pola hrvatske populacije i drži ih taocima svog mijazma dokumenata, ugovora, planova i odredbi, inercije i posvemašnje logoreje – T-com je razlog! Zamislite moj šok neki dan kad sam saznala da više od četiri godine plaćam tri boja mobitela, od kojih za dva nisam ni znala da ih imam. Samodopadno mi je rečeno da T-comova istraga smatra da je moja pritužba neutemeljena. Molim? To je zahtijevalo akciju, ako ne i pravi rat.

Svi znamo za filmove s dva završetka, što je umjetničko sredstvo koje neki redatelji vole (jedan od primjera je film Žena francuskog poručnika). Gledatelju je dopušteno da izabere svršetak koji mu se više sviđa. Jedan od njih obično je kompleksniji, s više odabira koji su nevjerojatni, čak i apsurdni. Drugi predstavlja logičan nastavak radnje, koji se ne kosi s zdravim razumom, koji gledatelj smatra „ispravnim“. Ako ste post-modernistički tip, koji vjeruje da nema konačnog „odgovora“ ni na jedno pitanje, da je sve relativno i stalno promjenjivo, tad ćete izabrati prvi završetak. Ako vjerujete da u svijetu postoje apsolutni završeci, i da činjenice treba ustvrditi i mogu se ustvrditi, izabrat ćete drugi završetak.

I ja sam smislila dva scenarija u svojoj netom podnesenoj pritužbi protiv pljačkaša iz T-coma. Koji će izabrati? Jer izabrati moraju! Hoće li nam vratiti povjerenje u hrvatske institucije? Ili će se pljačka nastaviti? Čitatelji, obavješavat ću vas! Rat je objavljen!

Korisničkoj službi T-coma:

Scenarij 1

Umirovljenik/umirovljenica ste bez drugih izvora prihoda osim mirovine, i nedavno ste doživjeli tragičan gubitak supružnika. Nemate djece; niste bili te sreće. Naredna četiri mjeseca provedete sa svojim roditeljima izvan Hrvatske, dok oplakujete svoj gubitak. Kad se vratite, morate se napokon pozabaviti brojnim birokratskim poslovima koje smrt vašeg supružnika podrazumijeva. Jedan od njih je i njegov ili njezin korisnički račun za usluge mobilne telefonije. On/ona više ga nikad neće koristiti, a nećete ni vi, jer imate svoj broj koji nikad niste mijenjali. Odete do najbliže T-comove poslovnice i čekate u beskrajno dugom redu. Kad prozovu vaš broj (028, predznak, jer to su bili omiljeni brojevi vas i vašeg supružnika!), priđete stolu i objasnite službeniku, koji izgleda i ponaša se kao tinejdžer, da je vaš supružnik nedavno preminuo i da biste zato voljeli nastaviti plaćati račun njegova/njezina mobitela do kraja svog života, iako taj broj više nikad neće biti korišten; odlučili ste tako iako ste umirovljenik i morate paziti na svaku lipu; draže vam je platiti uslugu koju ne želite i ne trebate. Nije važno zašto to činite. Slobodna ste osoba i živite u demokratskom društvu pa možete donositi vlastite odluke. Možda ste glupi. Možda ste ludi. Možda volite rasipati novac bez razloga. Dvije takve osobe vidjela sam jutros u poslovnici Hrvatske lutrije.

Uz zahtjev da nastavite in aeternum (latinskizauvijek” ako niste znali) plaćati za broj koji nikad nećete koristiti i ne možete si priuštiti, pristanete plaćati i za TREĆI broj mobitela koji ne trebate, ne možete si priuštiti i nikad nećete koristiti. Zašto to činite? Ponovno, tko zna? Svjesni ste da mnogi ljudi, VIP-ovci, dileri drogom i tko zna tko još, imaju nekoliko mobitela i shodno tome nekoliko telefonskih brojeva. Moraju voditi „poslove“, smišljati planove, sklapati dogovore. Jedan ili dva broja često nisu dovoljna. Tako je i s vama, umirovljenikom. Zašto vi ne biste imali dva, tri telefonska broja? Možda ste na liniji s liječnikom (zbog neobične izbočine iza uha, vjerojatno raka ili barem ugriza komarca-prenosnika smrtonosnih bolesti), a čekate poziv majstora koji je prije dva dana trebao popraviti vaš bojler, ali se nije pojavio jer mu je pas pojeo alat, ili barem tako kaže. To se, prijatelji moji, s jednim brojem ne može.

Osim toga, umirovljenik je oduševljen svakom prilikom da potroši novac na stvari koje si ne može priuštiti. Noću ne spava smišljajući nove načine za to. Inače bismo se previše uljuljkali i ne bismo bili spremni za razne izazove u životu (kao što je borba s T-comom za povrat sredstava za usluge koje čovjek nije tražio, ne treba i ne može si priuštiti, ali ih je svejedno godinama plaćao).

Scenarij 2

Umirovljenik/umirovljenica ste i nedavno ste doživjeli tragičan gubitak supružnika. Nemate djece; niste bili te sreće. Naredna četiri mjeseca provedete sa svojim roditeljima izvan Hrvatske, dok oplakujete svoj gubitak. Kad se vratite, morate se napokon pozabaviti brojnim birokratskim poslovima koje smrt vašeg supružnika podrazumijeva. Jedan od njih je i njegov ili njezin korisnički račun za usluge mobilne telefonije. On/ona više ga nikad neće koristiti, a nećete ni vi, jer imate svoj broj koji nikad niste mijenjali. Odete do najbliže T-comove poslovnice i čekate u beskrajno dugom redu. Kad prozovu vaš broj (028, predznak, jer to su bili omiljeni brojevi vas i vašeg supružnika!), priđete stolu i objasnite službeniku, koji izgleda i ponaša se kao tinejdžer, da je vaš supružnik nedavno preminuo i da biste zato voljeli zatvoriti njegov/njezin račun za usluge mobilne telefonije, jer više nitko nikad neće koristiti taj broj; to ste odlučili jer ste umirovljenik i morate paziti na svaku lipu, i naravno da ne želite i nadalje plaćati uslugu koju ne trebate i ne želite. Istodobno pitate možete li “rezervirati” broj svog pokojnog supružnika, da ga nitko drugi ne može koristiti. Kažu vam da možete, uz malu mjesečnu nadoknadu od 10, 20 kuna. Dobijete list papira da ga potpišete, na kojem je označeno da broj neće biti javan. Potpišete taj papir. To je jedini papir koji ste potpisali ili vidjeli. Nakon toga više ni o čemu ne razgovarate. Odlazite iz poslovnice uvjereni da ste zatvorili korisnički račun svog pokojnog supružnika. Četiri godine kasnije saznate da imate tri aktivna broja mobitela (svoj, broj svog pokojnog supružnika i broj koji nikad niste vidjeli, koristili ni čuli za njega) i da već više od četiri godine plaćate za sve njih. Drugi i treći korisnički račun smjesta zatvorite i podnesete pritužbu, uvjereni da će zdrav razum prevagnuti.

A sada, za koju opciju će se dragi članovi odbora T-com-a odlućiti? Jedva čekam odgovor, jer me jako zanima živimo li mi u svijetu Kafke (i bezakonja) ili zdravog razuma.

Julienne Bušić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari