Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Draga Kato, neka ti je vječna slava i hvala!

Objavljeno

na

„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskome ratu. Od istih neprijatelja stradala su mi i nedužna braća u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“ – tako je među ostalim govorila Kata Šoljić, koja je umrla 8. srpnja 2008. i sahranjena na vukovarskom groblju, kao i njezini pokojni sinovi, koje je nakon rata tražila punih 12 godina.

Najponosnija majka u Hrvata, kako su je zvali, bila je po mnogo čemu posebna. Za istinu o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu nije joj bilo teško, iako je bila bolesna i u godinama, putovati i na „kraj svijeta“. Gdje je god bila, svjedočila je o zvjerstvima srpskog i inog agresora. Bila je počasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje i danas uspješno vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović.

Nu, iako je prošlo 10 godina od njezine smrti, tek tu i tamo ostao je neki spomen na njezino ime, kao je što recimo park u Zagrebu (na kraju grada). A dr. Vesna Bosanac i moja malenkost već godinama predlažemo da joj se postavi spomenik, prije svega u Vukovaru. Svi su „za“, ali kad po tom pitanju treba nešto konkretno učiniti nema „nikoga“.

Hrvatska inače nema ni jedan značajniji spomenik posvećen hrvatskim majkama koje su izgubile svoje sinove u Domovinskome ratu. A to je najmanje što za njih treba učiniti. Srbi su, primjerice, kad su 1991. okupirali Vukovar, prvo u dvorištu razrušene tamošnje ratne bolnice, koja se zvala „Sv.Sava“ i na čijem je čelu bio navodni ratni zločinac Vojislav Stanimirović, inače šef Miloradu Pupovcu zvanom „Pupi“, postavili veliki spomenik u bronci s nazivom „Majka i dete“, koji je izradio jedan od najboljih srpskih kipara.

A mi, što smo mi učinili za naše, hrvatske majke, koje su dale tolike sinove i kćeri u obranu hrvatske Domovine?

Predlažemo našim ljudima iz dijaspore da se uključe u akciju podizanja spomenika Kati Šoljić, jer će to biti spomenik i svim hrvatskim majkama.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, baš u povodu obljetnice smrti Kate Šoljić, predložila je Hrvatskom saboru da se Majčin dan proglasi Spomen danom u Hrvatskoj. Barem nešto, iako bi to trebao biti i blagdan.

Sinovi, najponosnije majke u Hrvata, Niko, Ivo, Mijo i Mato, ali i njezine kćeri Mara i Ana, koje su srećom ostale žive (Mara je bila i u srpskom koncentracijskom logoru) prošle su pakao. Za smrt njezinih sinova još nitko nije odgovarao. Gdje je tu pravda, tim prije što zahvaljujući njihovu životu darovanom Domovini, kao uostalom i žrtvi svih ostalih hrvatskih branitelja, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, ostvarili smo svoju i jednu – Hrvatsku!

Dakle, kako ne smijemo zaboraviti hrvatske branitelje, poglavito poginule, ali i žive, tako ne nikada ne smijemo zaboraviti ni hrvatske majke, među kojima je hrvatska mučenica Kata Šoljić, legendarno ime.

Neka joj je vječna slava i hvala!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Od bivšeg agresora treba tražiti odštetu i za stradavanja u minskim poljima

Objavljeno

na

Tek kad strada neki pirotehničar, kao što je nema tome dugo poginuo hrvatski pirotehničar Goran Vekić (otac četvero djece) u Jemenu, i Hrvati se sjete da je naša država nažalost još pod minama.

Od završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Hrvatska je za razminiranje utrošila gotovo 5,5 milijardi kuna, a u minskim poljima je dosad stradalo čak oko 600 osoba, od kojih preko 200 smrtno. Oko 40 pirotehničara dosad je poginulo na radnom zadatku.

Problemi oko razminiranja i dalje su veliki. Nedostaje sredstava, ali i stručnjaka.
Srbi, kao agresori na Republiku Hrvatsku, o tome ne govore, niti ih to opterećuje. To je bio i ostao problem Hrvata, koji su bili žrtve u ovome ratu, a zahvaljujući brojnim površinama pod minama očito su to i dalje.

Zašto Hrvatska ne traži odštetu od Srba, Crnogoraca, bivših zapovjednika zločinačke JNA i domaćih izdajica i u svezi ovih nedaća?
Ili, kada će agresor platiti odštetu nevino stradalim ljudima od mina?
Rok za konačno razminiranje neprestano se odugovlači.

Prema zadnjem prijedlogu ovaj problem mora biti riješen do 1. ožujka 2026.
Malo tko vjeruje da će se to i ostvariti.

Neki su mišljenja da ako se nastavi čistiti ovakvim tempom kao dosad da Hrvatska od mina ne će biti očišćena još 150 godina!
Nu, mi imamo i problem, što se svake godine troši sve više novaca, a čisti sve manje prostora i pronalazi sve manje mina. Osim toga, na ovim su poslovima navodno angažirane čak četrdesetak tvrtki, koje se među sobom bore za što veće cijene rada (zarade), a nažalost najmanje za skrb onih koji stradavaju.

Da su uvjeti rada u razminiranju u Hrvatskoj dobri, jedan dio pirotehničara poput Gorana Vekića sigurno ne bi otišao u inozemstvo, gdje se taj posao mnogo više cijeni.

U znak sjećanja na poginule hrvatske pirotehničare neka bi se ulica ili trg trebao zvati po njima, a svi oni za svoje požrtvovanje u miru i te kako su zaslužili da im se recimo u Vukovaru, Škabrnji, Osijeku, Kninu ili Vinkovcima podigne spomenik! Da se ne zaborave!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

HRS: Koliko još mrtvih ljudi je potrebno da se napokon opametimo?

Objavljeno

na

Objavio

zastoj u Jablanici / foto Z.K. facebook

U 21. stoljeću govoriti o tome kako je 20cm snijega blokiralo jednu od najvažnijih prometnica u državi je samo po sebi dovoljno za pozivanje za odgovornost i ostavke nadležnih počev sa razine Federacije, preko Županije, pa do lokalne razine. Međutim, kada se zna kako je jedan život izgubljen zbog činjenice da se 8 sati blokirano stajalo u koloni na snijegu, ostavka bi morala biti moralna odgovornost.

Međutim, mi nismo normalna država. U BiH vrijede neka druga vrijednosna pravila. Pravila po kojima je HRS stranka bedaka zbog činjenice da smo jedini bili protiv Proračuna, jer smo inzistirali na financijskim izvješćima utrošenih sredstava i jasnim namjenama sredstava koja se planiraju utrošiti.

Idemo redom. Prema usvojenom „Akcijskom planu za sigurnost na cestama“ sa Federalne razine je u te namjene utrošeno 67 milijuna KM. Za potrebe održavanja cesta i „investicijskog održavanja“ sa županijske razine godišnje ode 12 milijuna KM. Od novaca pri registraciji svakog vozila godišnje 55 do 60 milijuna KM se uplati za namjenu održavanja cesta. Samo u prvih 6 mjeseci 2018. prikupljanja „Ikea“ trošarina za gorivo prikupljeno je 165 milijuna KM koje su po obećanjima premijera Zvizdića i ministra Bevande trebali biti iskorištene za izgradnju i održavanje prometnica.

Prema izvješćima nevladinog sektora, ali i Ureda za reviziju, najveći dio ovih namjenskih sredstava otišao je za plaće i krpljenje proračunskih rupa. Ono što sigurno nije otišlo na plaće i krpljenje proračuna jesu nabavke novih i održavanje postojećih službenih vozila. Vlada Federacije je samo u prošloj godini za nova vozila potrošila milijun KM. Zadnjeg dana kampanje prošle godine, premijer HNŽ-a Nevenko Herceg se počastio SUV vozilom od 122 850 KM. Prosječna cijena polovne, certificirano očuvane, ralice za snijeg sa mehanizmom posipanja soli je 5000 KM, što znači da za cijenu njegovog vozila su se mogle nabaviti 24 ralice.

Prema zakonskim normama zimsko održavanje prometnica počinje u listopadu i vrlo jasno definira dinamiku i načine održavanja od strane izvođača. U direktnoj suradnji sa meteorološkim i prometnim službama definirano je kako i kojom dinamikom se mora uraditi „prevencija“ nakupljanja snježnih padavina, a u slučaju obilnijih padavina ili elementarne nepogode uključiti FUCZ i druge službe.

Znajući sve ovo, apsolutna je neistina kako su za prometni kolaps odgovorni nesavjesni vozači, jer da bi nesavjestan vozač došao u situaciju da bude „nesavjestan“, nadležne institucije su morale savjesno obaviti svoj dio posla, a očigledno je da nisu. Poražavajuće je to što se dogodila i ljudska žrtva zbog svega toga. Zanima li obitelj umrlog je li natječaj otvorenog tipa, tko se žalio, je li dionica pod nadležnošću Federacije ili županije? Sumnjamo.

Smatramo kako je ostavka moralna odgovornost svih u nizu, počev od federalnog ministra prometa, direktora JP Cesta Federacije, pa do premijera HNŽ i ministra prometa HNŽ.  Pogotovo što ovo nije prvi put da ljudi umiru zbog nemara i nepropisnog održavanja prometnica od Jablanice do Mostara.

No, ono u što također sumnjamo jeste da će navedeni osjetiti moralnu odgovornost i postupiti kako bi ona nalagala. Neka je njima ugodno i toplo u novim vozilima, a mi ćemo se i dalje pitati zašto ljudi odlaze odavde.

GO Mostar HRS
Silvio Bubalo, predsjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari