Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Gdje su naši najmiliji?

Objavljeno

na

Prošao je još jedan Međunarodni dan nestalih osoba. Uzbudili su se samo oni koji još uvijek traže svoje najmilije. Ministar hrvatskih branitelja general Tomo Medved je podsjetio da Hrvatska traga za još 1952 osobe nestale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata te da je dosad otkriveno 150 masovnih grobnica i više od 1200 pojedinačnih grobnica.

To je, kako god okrenuli, iznimno velika brojka. Čudno je i neobično da se na tako relativno malom prostoru ne mogu pronaći ljudi koje su ubili srbijanski i ini agresori. Još je neshvatljivije da Srbi koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu o tome ne žele govoriti, da su im se „jezici zavezali“, da ih je uhvatila amnezija.

Postavlja se i pitanje: kako čovjek koji zna gdje su pokopani toliki mrtvi tolike godine s time može živjeti, a ne reći istinu?

Od završetka Domovinskog rata prošlo je 22 godine. Koliko još godina mora proći da netko kaže gdje su naši najmiliji?

U tom traganju za nestalima svi su podjednako krivi, a najviše pojedini bivši političari ala Mesić i Josipović, koji su se navodno više bavili „okretanjem janjaca“ i „plesanjem Žikih kola“ nego ovom bolnom temom.

Hrvatsku će do kraja godine  službeno posjetiti  i predsjednik Srbije, koji je i sam bio sudionik agresije na Republiku Hrvatsku. Ako ne iskaže dobru volju i ne donese popis masovnih grobnica – što će nam, tim prije što su za nas nevino stradali ljudi ipak prioritet nad prioritetima?

Nu, stječe se dojam da se ipak ne bavimo traženjem nestalih osoba koliko možemo i trebamo. To je žalosno i jadno. Da smo se tim problemom bavili samo toliko koliko se bavimo (ili bolje rečeno koliko se bave!) recimo skidanjem određenih spomen ploča ili tabli, veći broj nestalih vjerojatno bi bio pronađen i dostojanstveno  sahranjen.

A, ovako, tko zna koliko će još vode proteći Savom, Dunavom i Dravom dok Hrvati i Hrvatska ne sahrane i zadnjeg nevino stradalog u agresiji na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Povjesničar opasnih namjera – Klasić po zadatku degradira zrinske žrtve izjednačavanjem balkanskog političara i hrvatskog biskupa

Objavljeno

na

Objavio

hrvoje klasić

Iako sam o Zrinu, kao gradu duhova, zločinu bez kazne i žrtvama bez zadovoljštine pisala još u rujnu 2016., na tužnu obljetnicu zvjerskog partizanskog zločina koji se dogodio u Zrinu 9. rujna 1943., a za koji nitko nije odgovarao, danas se moram ponovo osvrnuti na ovo sveto područje; ovaj put svrhu općeg demantija svojega kolege povjesničara Hrvoja Klasića, koji pokušava relativizirati događaje na ovom području, po principu „cilj opravdava sredstvo“.

Malo krivi „jedne“, malo „druge“ i smatra kako to pridonosi njegovoj znanstvenoj objektivnosti koja je na kraju ipak ostala bez znanstvene argumentacije jer svoje „teze“ nije potkrijepio niti jednim arhivskim dokumentom niti jednim fondom, a tehnički znanstvene „izjave“ stavlja u historiografski kontekst samo na temelju titule koju ima, kao i činjenice da je sveučilišni profesor. Upravo je s time i potvrdio da „se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba“.

Navodi potom kako je Crkvu u Hrvata zasmetalo spominjanje malog sela Zrin iz usta Aleksandra Vučića „za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula“. Ovdje se vidi kako prof. Klasić ne razumije da je Crkva u Hrvata ne samo institucija, nego i puls naroda. Nejasno je i na temelju čega prof. Klasić tvrdi da Hrvati nisu čuli za Zrin. Sramotno je da se kao znanstvenik tako paušalno koristi ovakvim tvrdnjama.

Kaže i kako Crkva „na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način“ reagira na laži. A kako bi drugačije i trebala reagirati, pogotovo kada je u pitanju više od pola stoljeća zločina bez kazne? U toj pak tvrdnji ne objašnjava što je točno „selektivno“ u reakciji Crkve. Tu je i banaliziranje atentata na Stjepana Radića koji je, kako se prema Klasićevom navodu može iščitati, valjda umro od posljedica gripe, a ne atentata.

No, potom čini zaista nedopustivo, a to je komparacija izjave jednog balkanskog političara s tvrdnjama kolege, doktora znanosti, mons. Vlade Košića. On ne samo da izjave komparira, već ih i poistovjećuje, nakon čega govori o dosupnim dokumentima na temelju kojih će on „pojasniti istinu“, ne navodeći koji su to dokumenti.

Na samome početku čini i skandaloznu grešku smještajući to „malo banijsko selo“ u potpuno krivi teritorijalni ustroj jer Zrin je selo na Banovini. Prikazuje potom život u tim krajevima romantično jednostavnim, iako bi trebao znati kakav je sustav represije tu vladao uspostavom Kraljevine SHS i svim daljnjim procesima nakon 1918. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Dakle, nije istina kako je od uspostave NDH na ovim prostorima „krenulo s različitim oblicima zabrana“; to je bila surova stvarnost za civilno stanovništvo desetljećima prije.

Kada govori o „zrinskim ustašama“ i njihovoj reputaciji, nejasni su izvori iz kojih temelji te tvrdnje jer dokumenti koje prilažem govore upravo suprotno. Govore kako su civili Zrina tražili zaštitu države s barem jednim odredom domobrana, a ne smijemo smetnuti s uma kako su domobrani legitimna i međunarodno priznata vojska NDH. Dokumentacija svjedoči i da je stanovništvo opetovano napadano od strane četničkih garnizona, što se sigurno ne bi događalo da su na tome području bili „zrinske ustaše“. Upravo je nepostojanje istih i omogućilo osvajanje Zrina 1943. Tada prof. Klasić donosi i jedini citat u svojem priopćenju, u kojem donosi pregled kako je štab Unske operativne grupe u svojoj zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: „Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.

Nije mi jasno, kao kolegici iz struke, kako ovakvu izjavu Klasić nije okarakterizirao kao „selektivnu, tendencioznu i patetičnu“?

Priopćenje Sisačke biskupije temeljem ovog citata naziva očitim primjerom povijesnog revizionizma koji je ideološki obojen, iako i dalje nije jasno temeljem čega ističe ovu klevetu.

Tekst završava klasičnom floskulom o mladima, okretu ka budućnosti i sličnim tvorenicama koje trebaju predstaviti njegov objektivitet koji, nažalost, na znanstvenoj razini i opet uopće nismo vidjeli.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka

9. rujna 1943. – Partizanski zločin u Zrinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Caritas: Sredstva ne dobivamo zahvaljujući ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Caritas Zagrebačke nadbiskupije reagirao je u utorak na medijske tvrdnje glede novca kojeg dobiva, naglasivši da je još prije deset godina potpisan Ugovor s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, pa nije točno kako sredstva dobivaju zbog nedavno ratificirane konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Caritas u priopćenju podsjeća kako uslugu privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. pruža temeljem Ugovora o međusobnim odnosima, sklopljenim 18. veljače 2007. s tadašnjim Ministarstvom.

Temeljem navedenog Ugovora Caritas korisnicima osigurava privremeni boravak, prehranu, održavanje osobne higijene, brigu o zdravlju i pružanje psihosocijalne potpore, ističe se.

Osim toga za korisnike Sigurne kuće Caritas organizira edukativne i kreativne radionice, radno-okupacijske aktivnosti, te aktivnosti sportskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, izlete, ljetovanja, zimovanja te mogućnost dodatnog obrazovanja.

Iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije naglašavaju kako sredstvima koja primaju temeljem navedenog Ugovora, od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kroz takozvani sustav „glavarina“ (3.200,00 kuna po korisniku mjesečno), financiraju stručni rad s korisnicima, hranu i higijenu, režijske troškove te plaće stručnog tima.

Podsjećaju da s korisnicima radi stručni tim sastavljen od socijalne radnice, psihologice i obiteljske savjetnice, koji svakodnevno surađuju s nadležnim centrima za socijalnu skrb, policijskim službama, zdravstvenim službama, zavodom za zapošljavanje, ustanovama za obrazovanje djece i odraslih te ostalim srodnim institucijama.

Rad s korisnicama provodi se u skladu s propisima Republike Hrvatske i stručnim standardima, napominje Caritas.
U proteklih 10 godina rada kroz Sigurnu kuću, ističe Caritas, prošle su 404 žrtve obiteljskog nasilja.

Nakon napuštanja Caritasove Sigurne kuće, većina korisnica nastavlja samostalan život (31,68 posto) ili se vraća u primarnu obitelj – roditeljsku kuću (18,63 posto), njih 22,36 pronađe neko treće rješenje, dok ih se 27,33 posto vraća suprugu/partneru.

Prije napuštanja Sigurne kuće za svaku se korisnicu radi procjena potreba i mogućnosti nastavka pružanja pomoći od strane Caritasa.

Sukladno tomu, iako to nije obvezan, Caritas pomaže korisnice i nakon napuštanja Sigurne kuće i to kroz savjetodavnu pomoć, novčanu i materijalnu pomoć, pomoć u opremanju i uređenju stana/ kuće, pomoć u opremanju školske djece i traženju stipendija za njihovo školovanje, dodaje se.

Caritas je priopćenjem reagirao na napise u pojedinim medijima kako je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, odnosno Caritasova Sigurna kuća za žrtve nasilja, među onim ustanovama koje će imati najviše koristi od ratifikacije Istanbulske konvencije.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati