Pratite nas

Vijesti

Gdje su nestali „ubijeni“ iz prvog ustaškog logora Danica?

Objavljeno

na

O ustaškim logorima u II. svjetskom ratu svatko ima svoju priču. Brojke o ubijenim i zatočenima nikako se ne slažu. Jugoslavenski povjesničari drže se „kao pijani plota“ „istine“ koja je o njima izrečena u vrijeme Tita i partije, kad se „napuhavalo“ sve pa i ono što se događalo u tim logorima, od kojih se najviše govori i piše o Jasenovcu, kao da drugi logori nisu ni postojali.

Srbi su najdalje otišli u iznošenju laži. Njih činjenice uopće ne zanimaju. S obzirom da su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata uz ostale bili i agresori na Republiku Hrvatsku itekako im odgovara ova tema, jer na taj način neprestano skreću pozornost od zločina koje su činili od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Za njih postoji „samo“ Jasenovac, ali ne i brojni koncentracijski logori koje su otvarali, poglavito nakon okupacije Vukovara, i diljem Srbije.

Osim toga, zanimljivo je da se još ni jedan povjesničar nije dohvatio teme – partizanskih logora. Zar oni nisu postojali u vrijeme II. svjetskog rata? Partizani, odnosno tzv. antifašisti otvarali su logore i nakon 1945., od kojih su neki bili gori i od najznačajnijih fašističkih logora! O tome se uglavnom šuti, ili se marginalizira. Zašto?

Prvi ustaški logor u NDH

Srbi Hrvate optužuju da su stvorili državu na temeljima NDH. Te i takve laži gotovo svakodnevno plasiraju i diljem svijeta, a sve iz razloga da ih nitko ne pita: što su radili u Hrvatskoj od 1991.?

Nu, kad se već toliko govori o ustaškim logorima, zanimljivo je da je jedan ostao na margini, a riječ je o logoru Danica, (Koprivnica), prvom ustaškom logoru u NDH, u vrijeme II. svjetskog rata. Malo tko zna gdje se on nalazio i o kojem je zapravo logoru riječ.

Djelovao je od sredine travnja 1941. pa do rujna 1942.

U vrijeme komunizma o ovom su se logoru pisale same laži, obmane i neprovjerene činjenice, a u tome je prednjačio „Podravski zbornik“, koji je izlazio pod vodstvom bivšeg Udbaša Pavla Gažija.

Tada se svaki “povjesničar“ razbacivao o podatcima o logoru, a većina se natjecala tko će istaknuti veću brojku o ubijenima ili nestalima. Neki su išli tako daleko da su bez ikakvih činjenica pisali da je u logoru ubijeno čak i do trideset tisuća ljudi (najviše, dakako, Srba), da bi taj broj (nakon istraživanja Ernečića, Dizdara, Despota i dr.) danas došao na svega tri sobe, ali ni za njih nema potrebne dokumentacije.

Ne zna se ni točan podatak o broju logoraša. Naime, prema najnovijim istraživanjima kroz logor je prošlo oko 5.600 logoraša, dok podatci za njih navodno postoje za oko 4.200. To i štošta drugo u svezi ovog logora je manje-više na osnovu „rekla-kazala“, a „povjesničari“, poglavito u vrijeme komunizma, najviše su se služili „činjenicama“ koje su pročitali od nekih čuvara u logoru, koji su inače već davno pokojni.

Logor se danas nalazi pod okriljem Muzeja grada Koprivnice. Prof. Dražen Ernečić, kustos muzeja, već je nekoliko puta javno napomenuo da je današnje Spomen područje Danica smješteno na prostoru na kojem zatočenici uopće nisu boravili i gdje logorski sustav nije egzistirao. Također je rekao da je dobar dio bivšeg logora „zauzela“ Podravka, gdje je smjestila svoje kamione, odnosno vozni park.

Premještena na zagrebački Glavni kolodvor

Međutim, na te riječi i činjenice još do danas nitko nije reagirao. Prešućene su i marginalizirane.

U ovom Spomen području bila je izložena i lokomotiva (parnjača) koja je dovozila zatočenike u logor. Netko se 1991. dosjetio da joj ovdje „nije mjesto“, pa su je premjestili na zagrebački Glavni kolodvor, gdje se nalazi i danas.

Mnogi se pitaju, zbog čega je to i po čijem nalogu učinjeno, ali odgovora – nema.

Za tu lokomotivu vežu se i druge činjenice. Naime, prigodom jedne velike obljetnice u vrijeme komunizma, koju je organizirao Pavle Gaži, poslali se službeno vozilo po čovjeka koji ju je navodno vozio od željezničke postaje Koprivnica do Danice. Čovjek je došao, razgledao lokomotivu i rekao da – „to nije ta“! I preko toga se prošlo kao da se nikada nije dogodilo, a „neposlušni“ vlakovođa više nije bio „u prvom planu“, već si je morao i sam tražiti prijevoz do doma!

Dr. Zdravko Dizdar postavio je u koprivničkom Muzeju i zanimljivu izložbu na kojoj je po prvi puta izložio dokumente koje je prikupio tijekom dugogodišnjeg istraživačkog rada o logoru Danica, a koji su bacali drugačije svjetlo o ovom logoru. Očekivali smo da će se netko javiti i osporiti barem dio onoga što je izloženo.

Nitko se nije javio!

Spomenimo još i to da se na ovom mjestu svake godine polažu vijenci i pale svijeće za „sve poginule“ u logoru. Međutim, još nikada nitko nije rekao ime ni jednog koji je ovdje stradao!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

SIPA na zamolbu iz Hrvatske pretraživala objekte po Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Službenici Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) u subotu su, po naredbi Suda BiH i Tužiteljstva BiH, izveli akciju u nekoliko općina u Hercegovini.

Akcija je izvedena na području općina Posušje, Ljubuški i Široki Brijeg, a SIPA je pretražila tri poslovna objekta s ciljem pronalaska tragova i predmeta koji se dovode u vezu s organiziranim kriminalom.

Kako navode BH mediji, sva tri objekta nalaze se u vlasništvu jedne pravne osobe

Akcija je odrađena po zamolbi za pružanjem međunarodne pravne pomoći nadležnih organa Republike Hrvatske, prilikom čega su otkriveni i privremeno oduzeti predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u daljem kaznenom postupku.

Iz SIPA-e su naveli da se tragovi i predmeti dovode u vezu s kaznenim djelima organiziranog kriminala, porezne utaje ili prevare, carinske prevare i krivotvorenje službenog dokumenta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Davor Marijan: Tuđman je najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Dvadeset godina nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika o njegovu povijesnom značaju i njegovu naslijeđu za Jutarnji list komentirao je Davor Marijan povjesničar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest

Dvadeset godina nakon smrti o Franji Tuđmanu i dalje nema suglasja. Za neke je kriv za sve probleme koje Hrvatska ima i koju stoga proglašavaju promašajem i neuspjelim projektom.

Na drugom spektru mišljenja su oni koji mu zbog uspostave Hrvatske sve gledaju kroz prste. Upravo je Hrvatska os oko koje se vrti lik i djelo, a i smisao onog kompleksa koji se ponekad, i često pejorativno naziva tuđmanizam.

Tuđman je u mnogočemu reprezentativni primjer hrvatske elite druge polovice XX. stoljeća. Politički je krenuo od Radićeva HSS-a, a u Drugom svjetskom ratu se priklonio komunističkoj opciji, za koju je dulje vrijeme bio uvjeren da je u sklopu Jugoslavije riješila i hrvatsko pitanje.

Kao poslijeratni general JNA i partizanski povjesničar do potkraj 1960-ih bio je tipičan primjer pripadnika povlaštene političke elite. Uspeo se relativno visoko u hijerarhiji te elite, čini se bez mnogo razmišljanja o svakolikoj podlozi na kojoj se temeljio njezin status.

No, također izdvojen je iz tog povlaštenog kruga u trenutcima kada se činilo da je režim čvrst i postojan. Slom hrvatskog proljeća 1971. riješio ga je iluzije jugoslavenstva. Potom je dva desetljeća bio politički nepodoban i otpadnik tijekom koga se emancipirao od Jugoslavije i komunizma i transformirao u hrvatskog nacionalista. Vrijeme disidentstva iskoristio je da pripravan dočeka novu priliku. Odavao je dojam osobe s misijom, što je nesumnjivo i bio.

Kada je došlo njegovih pet minuta, predvodeći Hrvatsku demokratsku zajednicu pokazao se jedinim doraslim zahtjevima vremena. Generalski pedigre se u tim prijelaznim vremenima teško može previdjeti i to je značajan dio glasača honorirao na proljetnim izborima 1990. U javnom nastupu bio je ukočen i krut, mnogima i nesimpatičan, što većem dijelu Hrvata nije bila zapreka za potporu, posebice nakon međunarodnog priznanja hrvatske države.

Njegov recept za ideološke podjele bila je pomirba kojom je bivšem sustavu priznavao i dobre učinke protiveći se njihovom “posvemašnjem zatiranju”. Potpunom negacijom Tuđman bi negirao i samog sebe. Stoga je njegovo ponašanje iznenadilo dojučerašnje baštinike vlasti i političke moći. Tuđman nije, kako bi se to očekivalo u vremenima preokreta, nakon pobjede skidao glave i vješao komuniste po banderama.

Najbolje je funkcionirao u ratnim uvjetima i izvanrednim okolnostima na spoju nečega što nije ni rat ni mir. Govoriti da bi netko tada bolje funkcionirao je groteskno, kao što su i pokušaji da se vojna pobjeda u ratu pripiše nekim generalima JNA koji tijekom rata nisu opravdali svoj mirnodopski čin. No, premda se zalagao za demokraciju upitno je njegovo razumijevanje iste. Bio je proizvod vremena u kojem demokracije nije bilo, što mu se spočitava iz pojedinih krugova koji su također dijelili iste formativne okolnosti.

Okončanjem rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja 1998. realno je okončana i njegova državnička uloga. No kao mnogi prije njega, nije znao kada treba otići. Dolazila su nova vremena u kojima se nije najbolje snalazio. Uostalom, uskoro je preminuo na više nego simboličnom isteku XX. stoljeća, kao da je i sudbina željela reći da za novo stoljeće i tisućljeće trebaju novi ljudi.

Na žalost oni koji su došli nakon njega uglavnom su imali više demokratskog deficita od njega. Umjesto da na temelju koji je Tuđman postavio grade bolju Hrvatsku oni su pokušavali iščupati upravo temelj. Očito neuspješno, no ideološki rat i podjele u Hrvatskoj i danas su vrlo jake, premda ne koliko u prvom desetljeću stoljeća kada su detuđmanizaciju neki krugovi nametali kao primarni nacionalni interes, iako se radilo o čudnoj mješavini osobnih taština, žala za propalom jugoslavenskom državom i glorificiranja Europske unije kao nove zajednice koja nam je neophodno potrebna.

Dobrim je dijelom je upravo zbog toga Tuđman postao najoklevetanija osoba suvremene hrvatske povijesti. Krivi ga se za sve što je učinio i što je propustio učiniti. Posebice su problematični prigovori o sporoj demokratizaciji i izgradnji pravne države, gdje su za njega postavljeni previsoki standardi.

Uz to se potpuno zanemaruje učinak rata na Hrvatsku i činjenica da sustav nije uopće bio restriktivan koliko je mogao biti u takvim okolnostima. Primjerice, tijekom rata jedan Feral Tribune teško da bi izlazio i u državama s dugom tradicijom demokracije.

Tuđmanovo predsjedničko djelovanje karakterizira jako nastojanje da do željenog cilja – suverene Hrvatske dođe na miran način. To se nastojanje posebice dobro uočava u odnosu prema JNA i njegovu odbijanju da dade zeleno svjetlo za sukob s njome već potkraj 1990., što mu je kasnije stvorilo vrlo velike probleme i u HDZ-u.

Kritičari mu posebice zamjeraju zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmana se optuživalo da je tamošnje Hrvate okrenuo protiv Sarajeva, što je tvrdnja koja ne vodi računa o činjenicama.

Nema dvojbe da Tuđman nije vjerovao u budućnost BiH nakon što je Srbija osporila njezine granice. Do početka 1992. vjerovao je da je podjela između triju naroda način da se izbjegne rat u BiH, a nakon što je u veljači 1992. podržao referenduma o neovisnosti, zalagao se da Hrvati dobiju svoj entitet.

Javno je govorio da sumnja u opstojnost BiH i njegov odnos prema toj republici nije bio zaplotnjački. Naprotiv, 1991. se našao pred pritiskom dijela hrvatskih krugova iz BiH koji su željeli da se krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom priključe Hrvatskoj. U tom je smislu očito vodio računa prvenstveno o interesu Republike Hrvatske i na takvo što nije mogao pristati jer bi posljedice za teritorijalni opseg Hrvatske bile katastrofalne.

Uz smirivanje radikalizma kod Hrvata u BiH pomogao im je da se 1992. na većem dijelu teritorija obrane od srpskih napada, kao i da BiH opstane kao politički i zemljopisni pojam. Uza sve navedeno, odnos prema BiH ne može se svesti na relaciju Tuđman – Bosna i Hercegovina, već na obostrani odnos Bosna i Hercegovina – Hrvatska, odnosno Hrvatska – Bosna i Hercegovina.

Uz privatizaciju koja je potpuno neistražena, iz današnje perspektive se čini da je Tuđmanov najveći grijeh to što je nužnu dekomunizaciju podredio pomirbi Hrvata, premda je očito da se u kontekstu koji je određivao agresivni srpski nacionalizam odlučio za najmanje loše rješenje.

Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele i nejednakost koja je forsirana gotovo pola stoljeća. Poslije se pokazalo da pomirba nije moguća, no za to su trebale proći godine nakon Tuđmanove smrti. Koliko je vjerovao u pomirbu, vidi se iz kadrovske politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva.

Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore, pogotovo ako su se bili voljni učlaniti u HDZ. Činio je greške i imao je i loših procjena.

No, to ga pokazuje kao čovjeka, a ne sveca ili diktatora, ovisno o kutu političkog gledanja. Uz sve navedeno bio je državnik, najveći ako ne i jedni kojeg su Hrvati imali u prošlom stoljeću (onaj drugi Zagorac je ipak bio Jugoslaven).

 

Plenković: Tuđman je bio pravi hrvatski suverenist koji je tu zadaću ispunio tada kad je trebalo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari