Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Gdje su progonitelji blaženoga Alojzija Stepinca?

Objavljeno

na

Nema dana, a da bivši partizani-komunisti, pretežno okupljeni oko Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH)) ne „odapinju“ otrovne strjelice prema svemu što hrvatski diše.

[ad id=”93788″]

Od njih možete čuti sve i sva, samo ni riječi o svojim bivšim drugovima i drugaricama, poput recimo Jakova Blaževića (Bužim, kod Gospića 24. ožujka 1912. – Zagreb, 10. prosinca 1996.). A druga Blaževića i te kako treba spominjati i učiti djecu u školi kakvi su bili pojedini komunisti (svaka čast iznimkama). Tog čovjeka poglavito ćemo pamtiti kao prvog Javnog tužitelja NR Hrvatske. Bio je politički djelatnik, a po zanimanju – pravnik. Od njega su učili, barem tako se ponašaju, Anto Nobilo i Ivo Josipović, ali i nemali broj drugih današnjih odvjetnika, javnih tužitelja, pa i sudaca.

Ovaj  „junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije“ istaknuo se kao (sramni) tužitelj blaženog Alojzija Stepinca (Brezarić, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, jednog od velikana Katoličke Crkve u Hrvata, kojeg će uskoro papa Franjo proglasiti i – svetim.

Zanimljivo je da je Blažević, kako je jednom i sam izjavio, „provodio one odluke koje je donijela naša Revolucija, odnosno razotkrivao je metode neprijatelja, pokazivao narodu kako se ljudi poput Stepinca pokrivaju lažnim parolama  navodne borbe za interese hrvatskog naroda“, itd. i tome slično. Za to je, kazao je ovaj komunistički zločinac, trebalo mnogo vremena, mnogo stručnosti, ali još više poznavanja prilika prije rata, za vrijeme i poslije rata.

Lažnim optužbama nastojao je blaženog Stepinca, odmah nakon II. svjetskog rata,  poslati na „drugi svijet“. A što se dogodilo danas? Stepinac je već proglašen blaženim, a uskoro i svetim, a ovog njegovog progonitelja na žalost nikada nije stigla zaslužena kazna.

Ne, to nije pravedno.

Mnogi se sjećaju, kad je nadbiskup Stepinac 1946. bio izveden pred tzv. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske i optužen zbog suradnje s oblastima  Nezavisne Države Hrvatske i ustašama, da je odgovorio: „..Moja je savjest čista… Ja nisam nikada izdao svoju domovinu… Da li je moja vlada bila vlada generala Simovića, koja je dovela na prijestolje nezakonitog kralja? Da li je moja vlada možda bila smiješna londonska izbjeglička vlada? Da li je moja vlada možda bila general Mihailović, koji u to vrijeme  nije čak niti bio priznat? … Ja sam časno obavljao svoju dužnost“.

Također se može pročitati da je dr. Alojzije Stepinac 3. listopada 1946. izjavio pred ovim sudom i Blaževićem: „Hrvatski se narod  prebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih bio osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji“.

Kad je nadbiskup Stepinac 9. srpnja 1944. u svojoj propovijedi  u Mariji Bistrici, prigodom velikog narodnog hodočašća rekao: „…Hrvatski narod sa svom snagom svog bića teži za slobodom i brani svoju nezavisnost uz nečuvene žrtve“, Radio London je odmah nakon toga napao hrvatskog metropolitu ovim riječima: „Biće očevidno, da je nadbiskup Stepinac konačno sasvim javno stavio svoje ime na listu zaštitnika Nemaca i ustaša, a to znači da je saveznički neprijatelj!“.

Očito je to bilo takvo vrijeme. Tkogod nije bio za četničku ili komunističku Jugoslaviju, a za hrvatsku državu – bio je proglašavan od jugosrpske, a često nažalost i od savezničke promidžbe „fašistom, nacistom, kvislingom, slugom okupatora i pristašom Nezavisne Države Hrvatske.“

Blažević se prisjećao da je proces bio vrlo naporan te da je u to vrijeme bio iznimno bolestan, pa je zbog poteškoća s kičmom, ponekad i ležeći održavao konferencije za tisak ili bi na taj način diktirao.

Ne trebamo zaboraviti ni sudsko vijeće koje je sudilo dr. Alojziju Stepincu, a koje su sačinjavali: dr. Žarko Vimpulšek, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske, Ivan Poldrugač i Ante Cerineo.

U svojim završnim riječima na suđenju Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, kako je rekao komunistički zločinac Blažević – „ustaško – križarskim zločincima i njihovim pomagačima“ – ustvrdio je među ostalim i ovo: „Kad se prostudira što je Stepinac govorio tokom okupacije naše zemlje, kad se sve to skupa sabere, vidi se jedno: da su svi njegovi govori, ne gubeći iz vida štampu koja je bila potpuno fašistička, potpuno u službi ustaša, okupatora i izdaje; možemo vidjeti da su njegovi govori i nastupi išli putem Goebelsove propagande“.

Na kraju svog podužeg sramnog i lažnog izlaganja, komunistički zločinac Blažević je rekao i ovo: „ Ovaj proces je podstrek svima onima koji su vidjeli i ranija djela Stepinca, da se narodu približe, da ne nasjedaju neprijateljima naroda i da se i dalje bore za vjersku slobodu i toleranciju. Baš za obranu tih dragocjenosti za koje se naš narod borio i u borbi za njih pobijedio, ja ostajem u cijelosti kod navedene optužnice i tražim da se optuženi po zasluzi kazne“ (Burni pljesak).

[ad id=”93788″]

Dakle, baš na ovom primjeru treba upitati sve bivše partizane-komuniste, koji će i uskoro ponovno plesati „Žikina kola“ u Kumrovcu, kako vam možemo vjerovati, kad ni jednom riječju do sada niste osudili razne blaževiće, bakariće, tite, kardelje, dolance i brojne druge koji su sve do početka devedesetih godina ginuli u borbi protiv Hrvata i Hrvatske?

Blaženi Alojzije Stepinac će uskoro postati svetim, a vi? A vi?

Mladen Pavković   / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari