Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Gdje su zločinci Brozova režima?

Objavljeno

na

Sve se više govori i piše o komunističkim zločinima. Ali, i ta će tema prema svemu sudeći ostati „mrtvo slovo na papiru“. Bivši istaknuti komunisti i Udbaši odlično su odigrali svoju predstavu. Nakon što su početkom devedesetih uvidjeli da brod tone, vrlo su brzo okrenuli kapu i pridružili se pobjednicima u Domovinskome ratu.

[ad id=”93788″]

Nešto slično dogodilo se i krajem II. svjetskog rata kad su četnici masovno počeli prelaziti (bježati) u partizane. Nu, da od toga ne će biti ništa, vidjelo se već i iz „aviona“ 2000 godine, dolaskom na vlast (uz pomoć nikad moralno osuđenog Dražena Budiše). U želji da prikriju komunističke zločine, Račanova je Vlada osnovala, a što drugo, nego – komisiju. To je bila stara, dobro provjerena formula – kad nešto želiš zataškati, marginalizirati i baciti u smeće, onda nađi nekoliko ljudi koji će na tome raditi godinama, pa i desetljećima, a rezultat će biti – „možda je bilo, a možda i nije“. (Vrana vrani oko ne vadi!). I pojeo vuk magare!

Ta Račanova komisija nosila je naziv – Komisija za istraživanje komunističkih zločina, a na čelu joj je bio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade. Oni su trebali istraživati komunističke zločine nakon II. svjetskog rata, a počeli su s radom 2001. Prema pisanju nekih medija, zločini su se trebali istraživati na dva kolosijeka: jednim dijelom istragom se trebao baviti MUP i DORH, a drugim znanstvenici i povjesničari (valjda isti oni (svaka čast iznimkama) koji su u vrijeme Broza i partije pisali samo i isključivo hvalospjeve i za kojih nisu postojali Goli Otoci, Stare Gradiške, ali ni politički zatvorenici). Granić, koji je u to vrijeme bio na jednoj strani, strani komunista, a njegov brat na drugoj, onoj HDZ-a, za Večernji list (2011.) uz ostalo je izjavio da je već nakon šest mjeseci rada te komisije dobio prvo izvješće od petnaestak stranica, u kojem je bio vidljiv opseg zločina počinjenih na području Hrvatske u poratnom razdoblju, ali da u njemu nije bilo nikakvih naznaka o osobama  koje bi za njih bile odgovorne! Granić o tome više ne želi javno govoriti, ali se sjeća da je Račanova vlada donijela i odluku o istraživanju zločina iz Drugog svjetskog rata, no zbog protoka vremena detalja se ne sjeća – kazao je Ivanu Jakeliću. Je li moguće da jedan nekada visokopozicionirani političar tako brzo zaboravlja možda njemu „nevažne“, a nama iznimno važne stvari? Ni neki drugi političari iz onog vremena ne mogu se sjetiti, ne „detalja“, već ni jedne važne činjenice, kao da im je netko „oprao mozak“.

Bivša ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, ali u Vladi Ive Sanadera, mišljenja je da nekako nije bilo moguće onda kad su se te stvari trebale procesuirati, a da joj se sada čini  da je s tim u svezi pravda izgubila na snazi. Kako pravda može izgubiti na snazi, pitaju se neki, pa i moja malenkost, kad su zločini u pitanju? Zločin je zločin, ali kad se govori o onima iz II. svjetskog rata koje su počinili partizani i komunisti, a još više o onima  nakon što je  i „zadnja puška pukla“, od 1945.-1990. „nitko ništa ne pamti“, a oni koji su bili uključeni u nekakav istraživački projekt i koji su navodno došli do nekih podataka o tome navodno moraju šutjeti, jer je to i sada – „poslovna“ tajna! Zanimljivo je da se istražitelji zločina kao što su primjerice bili oni na Bleiburgu ili Križnim putovima suočavaju i s problemima – svjedoka. Većina ih je, vele, odavno preminula, a oni koji su još ostali, poput raznih fumića i manolića, ne sjećaju se „što su jučer jeli“, a kamoli što je i kako radio KOS, Udba i slični nama dobro poznati organi. Ali, kad treba istraživati i osuđivati  navodne zločine hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu, tu manje – više „sve“ funkcionira.

Tako su nedavno na drastične kazne osuđeni i zapovjednici jednog navodnog logora za četnike koji je bio u Hrvatskoj, ali kad ste čuli ili čitali da su osudili brojne srpske zlotvore koji su čuvali, mučili i ubijali nevine Hrvate, poglavito nakon okupacije Vukovara, u četničkim logorima u Srbiji? Oni „tamo daleko“ čak ni danas ne priznaju da su kod njih postajala takva mjesta. Samo da ne kažu kako su tisuće nevinih Vukovaraca i drugih smještali u „hotele“. Svjedoka za zločine Srba, Crnogoraca, pripadnika JNA i domaćih izdajica od devedesetih godina naovamo ima „kao u priči“, ali sada bi trebalo po uzoru na Račanovu komisiju opet osnovati jedno takvo tijelo (na čijem bi čelu bili recimo Pupovac, Teršelič, Pusić i Stanimirović, a „povjesničari“ bi mogli biti tzv. novinari zagrebačkih srpskih „Novosti“) pa dok još nije kasno „objektivno“ utvrditi: je li uopće bilo i s čije strane zločina i zločinaca u obrambenom hrvatskome  Domovinskom ratu?

Zanimljivo je da je  prema podacima MUP-a, kako prenose jedne dnevne novine, zbog ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata obavljeno više od 1800 obavijesnih razgovora te da je podneseno (čujte sad ovo!) samo pet (5) kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja i dvije kaznene prijave protiv poznatih počinitelja, koje su rezultirale istragama, no one su obustavljene zbog smrti osumnjičenika. Također se navodi da prema podacima DORH-a zbog ratnih zločina počinjenih u II. svjetskom ratu i nakon njega, s obje strane zločinačko-ideološkog spektra, suđene su dvije osobe – Josip Boljkovac, koji je nepravomoćno oslobođen i Dinko Šakić, navodni zapovjednik logora Jasenovac, koji je pravomoćno osuđen  na 20 godina zatvora. Umro je 2008. u Lepoglavi.

Provedene su, pa obustavljene i istrage protiv Nade Šakić (nije bilo dokaza) te Milivoja Ašnera i Sime Dubajića (umrli su u vrijeme istrage).

Pa kad je tako kako je, nije ni čudno da tzv. antifašisti sve više dižu glave. I da ih je svakim danom sve više s krvavom crvenom partizansko – komunističkom petokrakom na – čelu!

Mladen Pavković /Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Krešimir Macan doček Vatrenih nazvao “Državnim udarom – koji nije uspio”

Objavljeno

na

Objavio

S obzirom da znamo da je Krešimir Macan službeni premijerov PR, pitamo se govori li Macan u ime Vlade i premijera ili u svoje osobno ime!? Jer nazvati nastup Marka Perkovića Thompsona ‘mekim ustaškim državnim udarom’ je ‘pucanj u nogu’!?

Ima li netko tko radi kao posebni savjetnik premijera pravo na osobni stav i može li nekoga nazivati marginalnom skupinom koja je pokušala izazvati ‘meki ustaški državni udar’!?

Kako su igrači uvjetovali nastup MPT te ga i pozvali da se vozi s njima u autobusu, Krešimir Macan tom izjavom direktno je optužio Vatrene da su pokušali izvršiti ‘državni udar’.

Hoće li se Vlada i premijer oglasiti i distancirati od njihovog zaposlenika zaduženog za krizno komuniciranje!?

Podsjetimo, Tonci Percan je na twitteru napisao: ”Drzavni udar” @DalicZlatko i ekstremne desnice. Znaci Francuze je docekao predsjednik. @HNS_CFF nije dozvolio ni @KolindaGK ni @VladaRH ni @AndrejPlenkovic da budi na dočeku ali su zato ugurali Thompsona i ustaštvo. Meni ovo mirise na meki ustaški državni udar.

Krešimir Macan mu je potvrdio sa: ” Koji nije uspio”., a kasnije je to i ponovio!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Brigadir Ilija Vincetić: Uzmicati se više nema kamo!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je ovo što živim, radim, osjećam, govorim, pišem, što sam bio i radio 1991. – 1995. fašizam, klerofašizam… onda jesam. No to se neće promijeniti. Nakon 1991.godine, pa do smrti, bio sam, jesam, i biti ću, Za Dom Spreman!! I živjeti i umrijeti! Ima li nešto lošeg u tome?

Iskreno, ne zanima me! Ja jednostavno između “svoj Dom životom braniti”… i … “svoj dom kukavički izdati”, ne vidim alternativu. Oni koji vide ili imaju drugo rješenje ili opciju, neka Dom moj… zaobilaze!!

Jer uzmicati se više nema kamo. Još korak natrag, i iza nas su Križni putovi, bezimene jame, zatvorena rudarska okna, “grabe pokraj puta”. Ja uzmicati više… nemam kamo! Oni koji mogu… Političari se Thompsona boje. S razlogom. Iskreni jugoslaveni su neizlječivi nekrofili i kao takvi će umrijeti. Mrzeći sve i svakoga.

Mentalni jugoslaveni su nostalgični. Ne luče mladost i ono što ona sa sobom nosi od propalog, nakaznog, potpuno ideologiziranog sustava koji je uništavao i pojedince i narod, dok na kraju nije uništio sam sebe. No, oni to ne vide. “Sigurnost” radnog mjesta, (kakve-takve plaćice), iluzija “potemkinovih sela”, klimoglav, savijena kralježnica… kao stav, puzanje kao oblik kretanja, urezani su duboko u njih. I fale im. Osjećanu fantomsku bol. No, najgori su “slučajni Hrvati”. Oni kojima se Hrvatstvo… dogodilo… Bez njihove želje. Zasluge. Oni nas mrze. Iskreno. Duboko. Iskonski. Poput nesretnika koji mrzi, osuđuje, krivi… sretne ljude oko sebe.

Ne zbog toga što su sretni, što se raduju… nego zbog toga što sretni MOGU BITI!! A on/ona?!! Nije lako ne “osjećati se dobro u svojoj koži”!! Još manje manje je lako gledati druge koji su u svojoj… sretni”!! Ali, nesretnici, postoji rješenje. LIJEČITE SE!! MIJENJAJTE SEBE!! Nas ionako ne možete!!

Ilija Vincetić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori