Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Gdje su zločinci Brozova režima?

Objavljeno

na

Sve se više govori i piše o komunističkim zločinima. Ali, i ta će tema prema svemu sudeći ostati „mrtvo slovo na papiru“. Bivši istaknuti komunisti i Udbaši odlično su odigrali svoju predstavu. Nakon što su početkom devedesetih uvidjeli da brod tone, vrlo su brzo okrenuli kapu i pridružili se pobjednicima u Domovinskome ratu.

[ad id=”93788″]

Nešto slično dogodilo se i krajem II. svjetskog rata kad su četnici masovno počeli prelaziti (bježati) u partizane. Nu, da od toga ne će biti ništa, vidjelo se već i iz „aviona“ 2000 godine, dolaskom na vlast (uz pomoć nikad moralno osuđenog Dražena Budiše). U želji da prikriju komunističke zločine, Račanova je Vlada osnovala, a što drugo, nego – komisiju. To je bila stara, dobro provjerena formula – kad nešto želiš zataškati, marginalizirati i baciti u smeće, onda nađi nekoliko ljudi koji će na tome raditi godinama, pa i desetljećima, a rezultat će biti – „možda je bilo, a možda i nije“. (Vrana vrani oko ne vadi!). I pojeo vuk magare!

Ta Račanova komisija nosila je naziv – Komisija za istraživanje komunističkih zločina, a na čelu joj je bio Goran Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade. Oni su trebali istraživati komunističke zločine nakon II. svjetskog rata, a počeli su s radom 2001. Prema pisanju nekih medija, zločini su se trebali istraživati na dva kolosijeka: jednim dijelom istragom se trebao baviti MUP i DORH, a drugim znanstvenici i povjesničari (valjda isti oni (svaka čast iznimkama) koji su u vrijeme Broza i partije pisali samo i isključivo hvalospjeve i za kojih nisu postojali Goli Otoci, Stare Gradiške, ali ni politički zatvorenici). Granić, koji je u to vrijeme bio na jednoj strani, strani komunista, a njegov brat na drugoj, onoj HDZ-a, za Večernji list (2011.) uz ostalo je izjavio da je već nakon šest mjeseci rada te komisije dobio prvo izvješće od petnaestak stranica, u kojem je bio vidljiv opseg zločina počinjenih na području Hrvatske u poratnom razdoblju, ali da u njemu nije bilo nikakvih naznaka o osobama  koje bi za njih bile odgovorne! Granić o tome više ne želi javno govoriti, ali se sjeća da je Račanova vlada donijela i odluku o istraživanju zločina iz Drugog svjetskog rata, no zbog protoka vremena detalja se ne sjeća – kazao je Ivanu Jakeliću. Je li moguće da jedan nekada visokopozicionirani političar tako brzo zaboravlja možda njemu „nevažne“, a nama iznimno važne stvari? Ni neki drugi političari iz onog vremena ne mogu se sjetiti, ne „detalja“, već ni jedne važne činjenice, kao da im je netko „oprao mozak“.

Bivša ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, ali u Vladi Ive Sanadera, mišljenja je da nekako nije bilo moguće onda kad su se te stvari trebale procesuirati, a da joj se sada čini  da je s tim u svezi pravda izgubila na snazi. Kako pravda može izgubiti na snazi, pitaju se neki, pa i moja malenkost, kad su zločini u pitanju? Zločin je zločin, ali kad se govori o onima iz II. svjetskog rata koje su počinili partizani i komunisti, a još više o onima  nakon što je  i „zadnja puška pukla“, od 1945.-1990. „nitko ništa ne pamti“, a oni koji su bili uključeni u nekakav istraživački projekt i koji su navodno došli do nekih podataka o tome navodno moraju šutjeti, jer je to i sada – „poslovna“ tajna! Zanimljivo je da se istražitelji zločina kao što su primjerice bili oni na Bleiburgu ili Križnim putovima suočavaju i s problemima – svjedoka. Većina ih je, vele, odavno preminula, a oni koji su još ostali, poput raznih fumića i manolića, ne sjećaju se „što su jučer jeli“, a kamoli što je i kako radio KOS, Udba i slični nama dobro poznati organi. Ali, kad treba istraživati i osuđivati  navodne zločine hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu, tu manje – više „sve“ funkcionira.

Tako su nedavno na drastične kazne osuđeni i zapovjednici jednog navodnog logora za četnike koji je bio u Hrvatskoj, ali kad ste čuli ili čitali da su osudili brojne srpske zlotvore koji su čuvali, mučili i ubijali nevine Hrvate, poglavito nakon okupacije Vukovara, u četničkim logorima u Srbiji? Oni „tamo daleko“ čak ni danas ne priznaju da su kod njih postajala takva mjesta. Samo da ne kažu kako su tisuće nevinih Vukovaraca i drugih smještali u „hotele“. Svjedoka za zločine Srba, Crnogoraca, pripadnika JNA i domaćih izdajica od devedesetih godina naovamo ima „kao u priči“, ali sada bi trebalo po uzoru na Račanovu komisiju opet osnovati jedno takvo tijelo (na čijem bi čelu bili recimo Pupovac, Teršelič, Pusić i Stanimirović, a „povjesničari“ bi mogli biti tzv. novinari zagrebačkih srpskih „Novosti“) pa dok još nije kasno „objektivno“ utvrditi: je li uopće bilo i s čije strane zločina i zločinaca u obrambenom hrvatskome  Domovinskom ratu?

Zanimljivo je da je  prema podacima MUP-a, kako prenose jedne dnevne novine, zbog ratnih zločina počinjenih za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata obavljeno više od 1800 obavijesnih razgovora te da je podneseno (čujte sad ovo!) samo pet (5) kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja i dvije kaznene prijave protiv poznatih počinitelja, koje su rezultirale istragama, no one su obustavljene zbog smrti osumnjičenika. Također se navodi da prema podacima DORH-a zbog ratnih zločina počinjenih u II. svjetskom ratu i nakon njega, s obje strane zločinačko-ideološkog spektra, suđene su dvije osobe – Josip Boljkovac, koji je nepravomoćno oslobođen i Dinko Šakić, navodni zapovjednik logora Jasenovac, koji je pravomoćno osuđen  na 20 godina zatvora. Umro je 2008. u Lepoglavi.

Provedene su, pa obustavljene i istrage protiv Nade Šakić (nije bilo dokaza) te Milivoja Ašnera i Sime Dubajića (umrli su u vrijeme istrage).

Pa kad je tako kako je, nije ni čudno da tzv. antifašisti sve više dižu glave. I da ih je svakim danom sve više s krvavom crvenom partizansko – komunističkom petokrakom na – čelu!

Mladen Pavković /Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari