Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Gospodo, od obećanja i prepucavanja više se ne može živjeti

Objavljeno

na

Jedva smo krajem prošle godine dočekali nove izbore. I dobili  smo novu Vladu, novi Sabor. Vjerovali smo da će se gotovo „preko noći“ stanje u zemlji popraviti, da ćemo manje kukati, više raditi i bolje živjeti.

[ad id=”93788″]

I da će se maknuti braniteljski šator ispred Ministarstva branitelja na Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Naime, branitelji su se prvi ozbiljno pobunili i ukazali na nerad onih kojih su nas vodili protekle četiri godine. Osobito smo vjerovali da će  relativno brzo doći do poboljšanja rada i života ljudi koji su bili prvi kad je trebalo, a nisu imali „sreće“ biti ranjeni. Međutim, ako se već više od pet stotine dana pretežno i  kontinuirano bune najteži hrvatski stradalnici iz obrambenog hrvatskog Domovinskoga rata, onda možemo samo pretpostaviti kako je ostalima. Ljudi nisu ormari pa da „beskonačno“ mogu čekati da će se nešto dogoditi.

A što se dogodilo u ovih nekoliko proteklih mjeseci? Malo ili ništa. Znamo, reći će neki, da to ne može tek tako. Drugi će možebitno odgovoriti da to ipak može, jer borili smo se i živimo u demokraciji, a ne u totalitarizmu. Dakle, ako u ovih proteklih četiri godine nisu valjali određeni ljudi na određenim poslovima i zadacima, ako su zakazale neke prijeko potrebne službe, onda se to odmah treba izmijeniti. Pa, ne će valjda oni koje je primjerice po političkoj liniji (a postavio ih je na tisuće) SDP sa svojim satelitima od najviših državnih tijela, općina i županija, tvrtki, škola, MUP-a, pravosuđa, zdravstva…odjednom raditi drugačije, u korist i po naputku onih od kojih su izgubili izbore? Tvrtke, recimo, gdje su i dalje na čelu izabrani kadrovi SDP-a, i te kako iskorištavaju ovaj „vakum“ i tek sada nastoje zaposliti sve više „svojih“. A većina nije glasovala za SDP-e već za HDZ-e! Nemamo ništa protiv onih kadrova, pa bili oni i iz SDP-a ako ne rade po sistemu „kako aga kaže“. Ali, koliko je takvih? Iznimno malo.

Sramotno je što i nakon pet mjeseci od novih izbora braniteljski šator još je uvijek „aktivan“. To znači da još nisu riješeni problemi ni najteže skupine hrvatskih ratnika. A ako nisu riješeni oni, kad će se krenuti s rješavanjem nagomilanih problema većine od preostalih 450 tisuća ljudi čija se imena nalaze u Registru branitelja?

Ovu godinu, kad obilježavamo 25 godina od početka srpske i ine agresije na Republiku Hrvatsku, u Hrvatskom Saboru nazvali su „Godinom Nikole Šubića Zrinskog“. Ok. I njemu treba posvetiti određenu pozornost, bio je jedan od najvećih hrvatskih povijesnih ličnosti. Ali, baš ova godina je bila prigoda se proglasi „Godinom hrvatskih branitelja“ ili „Godinom pobjednika u Domovinskome ratu“. Koliko djeca u školama znaju o Zrinskom, toliko znaju i o Domovinskome ratu. Malo ili ništa.

U svijetu još malo tko spominje krizu, a kod nas svaki novi ministar počinje izlaganje s rečenicom „o milijardama duga“, ali i o tome da ćemo „tražiti novce iz fondova Europske unije“.

Mali, obični ljudi, u koje se svrstava i veći broj branitelja, (obzirom na svoje godine i zdravstveno stanje) teško da će i nakon 25 godina dočekati bolje dane, tim više što se od obećanja i govora više ne da, da gospodo i drugovi, više se ne da živjeti!

A i mi bi željeli, kao saborski zastupnik Stazić i njegova ekipa, ljetovati na Brijunima za sedam kuna, ili dobiti dugogodišnji kredit s dva-tri posto kamata, ili živjeti kao „bubreg u loju“ sa saborskom i inom iskaznicom.

Pogledajte dvoranu u vrijeme zasjedanja Hrvatskog Sabora. Najčešće je poluprazna, ili gotovo prazna. A glasovali smo i za to da ta slika ipak bude drugačija nego je bila proteklih četiri godine.

Još malo i doći će – ljeto. A treba preživjeti do jeseni. Mediji svakodnevno izmišljaju nove afere i „spektakle“ s kojima se „zabavlja“ narod.

Međutim, ljudima treba posao i – kruha!

Da, za to smo se borili, za to su tisuće Hrvata dali svoje zdravlje i živote!

Mnogi jedva čekaju 1. svibnja kad će im gradonačelnici i ini političari u plastične zdjelice uliti – graha.

Ne, za to se nismo borili.

Stoga, dragi političari, vrijeme je.

Dosta je bilo obećanja i prepucavanja. Varate se ako mislite da su s jednim lampionom kojeg jednom ili dva puta godišnje zapalite u Vukovaru, ili na nekom drugom mjestu, (da malo karikiramo), riješeni problemi živih branitelja.

Nisu riješeni ni mrtvih,a kamoli onih koji vas svakodnevno očekuju u braniteljskom šatoru na Trgu Nevenke Topalušić.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari