Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Govor mržnje prvi su pokrenuli novinari sramnog „Ferala“

Objavljeno

na

U Hrvatskoj su, pretežno, ekstremno lijevi ponovno podigli pravu buru. Ovog puta nikome drugima nego najviše njima, zamislite, smeta – govor mržnje!

Oni bi ponovno zatvarali one koji ne misle, ne pišu ili ne govore kako „aga kaže“. Nu, ako i ima govora mržnje, a ima ga, onda prvo strelicu treba uputiti prema pojedinim političarima, poglavito u Hrvatskom saboru, gdje se većinom govori kao na „Dolcu“, a sve to prenose i mediji.

Političari bi trebali biti primjer ne samo za govornicom već i inače u životu, a pogledajte što mi imamo od tih i takvih (svaka čast iznimkama). Svaki „drugi“ ili „treći“ se za nešto goni, pretežno za kriminal namještanje poslova svojim „drugarima“, pa čak i za primanje mita.

Kod nas političari uglavnom ne služe narodu, već narod njima. A kad je riječ o govoru mržnje dovoljno se prisjetiti i ne tako davne predizborne kampanje, recimo Kerum-Opara. Padale su teške riječi, čak je bilo govora da će jedan drugoga tužiti i sudu, ali to se ipak nije dogodilo. Sada su „najbolji“ suradnici, milina jedna.

Ljudima inače najviše smetaju „komentari“ nakon nekih članaka u pojedinim portalima. Masovno se znaju javljati razni anonimusi, kojima je jedina životna „svrha“ na najgori i najružniji način, bez ikakvog argumenta i dokaza pljuvati i bljuvati po pojedinim autorima teksta.

Međutim, „komentar“ može napisati svatko, pa čak i oni (da se ne uvrede) iz Vrapča, ali nakon toga puno se teže potpisati punim imenom i prezimenom. Neke manje-više političke stranke imaju posebno zadužene ljude (armije) koji prate sve što se u novinama, televiziji, a osobito na portalima negativno piše i govori o njihovim gazdama, pa kao jedan istog trenutka se pojavi stotinu i više „komentara“.

Oni koji prijete u zadnje se vrijeme i uhićuju. Ako se tako nastavi, u zatvorima, gdje inače vlada gužva, više neće biti mjesta.

Nekad su to drug Tito i partija vrlo jednostavno rješavali. Za bilo kakvu kritiku komunističke vrhuške po hitnom postupku i čak bez suđenja ljude se slalo na Goli otok, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Ostajali su bez posla, a zbog te njihove „nepodopštine“ stradavala je i cijela njihova obitelj.

Oko 330 novinara, pretežno mladih ljudi, koji su radili i pisali za bilo koje glasilo ili radio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) odmah nakon završetka II. svjetskog rata stigla je „zaslužena“ kazna. Većini je oduzeto pravo da i dalje pišu, druge su zatvorili na teške robije, treće su strijeljali, a četvrti su se spasili bijegom u inozemstvo.

Do danas nitko te ljude nije rehabilitirao, iako nisu bili ubojice ni zločinci već jednostavno – pisci. Bili su krivi jer su se u vrijeme rata našli na drugoj, propaloj strani.

A što bi bilo da smo se i mi tako ponijeli nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, tj. da smo sudili i osudili novinare koji su u to vrijeme pisali za srbijanska glasila? Zbog toga bi nas sigurno osudila Europa, ali i cijeli svijet. Nu, na ono što se novinarima (i ne samo njima) događalo nakon 1945. mnogi su to „zaboravili“.

U Srbiji je rehabilitiran i jedan Draža Mihajlović – Čića, poznatiji kao krvnik Balkana, a u Hrvatskoj ni jedan novinar iz NDH-a. Međutim, nisu samo nastradali novinari koji su pisali u vrijeme Ante Pavelića. Tito i partija napravili su pravu čistku među tim ljudima i nakon 1970.-te godine.

Među prvima je nastradao hrvatski književnik i novinar Zlatko Tomičić (1930.-2008.), koji je pokrenuo i uređivao „Hrvatski književni list“ (HKL), a potom i svi njegovi suradnici među kojima je bio i Bruno Bušić. Osim što je bio progonjen poput zvijeri i to na žalost gotovo do kraja života (sic!), zanimljivo je da ga zbog njegove prošlosti ni u vrijeme nakon Domovinskoga rata nisu željeli primiti natrag u Hrvatsko novinarsko društvo (HND).

Na svoj teški položaj žalio se na sve strane, ali kao što je moja malenkost objavila i u knjizi „Zlatno Tomičić – pisma na koja nisam nikada dobio odgovor“.za njih je ostao uskraćen do svoje smrti. I što? Nikome ništa! Zato jedan Đorđe Ličina slobodno i dalje može pisati i objavljivati knjige, a svakako mu je najbolja biografska s nazivom „Gnjida“. Protiv takvih koji su onda i danas unosili govor mržnje nitko se ne buni.

A u hrvatskoj državi, što se tiče medija, govor mržnje pokrenuli su novinari sramnog „Feral Tribuna“. Nakon što se jedan dio njegovih vlasnika i suradnika obogatio i nakon što su okrivili državu da im ne da pisati i objavljivati, okrenuli su se (ponovno) prema istoku, tamo gdje su pripadali i gdje pripadaju.

Njihove „Novosti“, koje izlaze usred Zagreba, pomno nalikuju „Feralu“., a kako i ne bi kad su u njemu svoje novo utočište našli većina iz starog, srbijanskog društva, koji i dalje svojim tekstovima šire mržnju među Hrvatima.

A tko najviše smeta onima koji se poput nekog „nadriliječnika“ Brune Šimleše zalažu protiv govora mržnje? U prvom redu oni koji te i takve najčešće pitaju: što si radio u ratu, tata? Taj u nekoj svojoj kolumni uz ostalo brani Aleksandra Stankovića, kao „borca za slobodu“ te kaže da nije posao novinara veličati Domovinu, odnosno da jeste, ali u – Sjevernoj Koreji! Nije li i to govor mržnje i uvreda svim onim novinarima koji su dali i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu?

Sada se priprema i zakon kojim bi se suzbio govor mržnje pretežno na društvenim mrežama i internetu. Zatvarat će se prema svemu sudeći i vlasnici i urednici pojedinih portala. A o tome što jeste, a što nije netolerancija i govor mržnje te određivanje i izricanje globe trebalo bi biti povjereno sudovima.

Ako će to biti tako, a prema svemu sudeći bit će, onda ne treba prepisivati njemački ili neki drugi zakon o medijima, već je dovoljno ponovno razmotriti i primijeniti sličan zakon iz 1971. godine!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari