Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Govor mržnje prvi su pokrenuli novinari sramnog „Ferala“

Objavljeno

na

U Hrvatskoj su, pretežno, ekstremno lijevi ponovno podigli pravu buru. Ovog puta nikome drugima nego najviše njima, zamislite, smeta – govor mržnje!

Oni bi ponovno zatvarali one koji ne misle, ne pišu ili ne govore kako „aga kaže“. Nu, ako i ima govora mržnje, a ima ga, onda prvo strelicu treba uputiti prema pojedinim političarima, poglavito u Hrvatskom saboru, gdje se većinom govori kao na „Dolcu“, a sve to prenose i mediji.

Političari bi trebali biti primjer ne samo za govornicom već i inače u životu, a pogledajte što mi imamo od tih i takvih (svaka čast iznimkama). Svaki „drugi“ ili „treći“ se za nešto goni, pretežno za kriminal namještanje poslova svojim „drugarima“, pa čak i za primanje mita.

Kod nas političari uglavnom ne služe narodu, već narod njima. A kad je riječ o govoru mržnje dovoljno se prisjetiti i ne tako davne predizborne kampanje, recimo Kerum-Opara. Padale su teške riječi, čak je bilo govora da će jedan drugoga tužiti i sudu, ali to se ipak nije dogodilo. Sada su „najbolji“ suradnici, milina jedna.

Ljudima inače najviše smetaju „komentari“ nakon nekih članaka u pojedinim portalima. Masovno se znaju javljati razni anonimusi, kojima je jedina životna „svrha“ na najgori i najružniji način, bez ikakvog argumenta i dokaza pljuvati i bljuvati po pojedinim autorima teksta.

Međutim, „komentar“ može napisati svatko, pa čak i oni (da se ne uvrede) iz Vrapča, ali nakon toga puno se teže potpisati punim imenom i prezimenom. Neke manje-više političke stranke imaju posebno zadužene ljude (armije) koji prate sve što se u novinama, televiziji, a osobito na portalima negativno piše i govori o njihovim gazdama, pa kao jedan istog trenutka se pojavi stotinu i više „komentara“.

Oni koji prijete u zadnje se vrijeme i uhićuju. Ako se tako nastavi, u zatvorima, gdje inače vlada gužva, više neće biti mjesta.

Nekad su to drug Tito i partija vrlo jednostavno rješavali. Za bilo kakvu kritiku komunističke vrhuške po hitnom postupku i čak bez suđenja ljude se slalo na Goli otok, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Ostajali su bez posla, a zbog te njihove „nepodopštine“ stradavala je i cijela njihova obitelj.

Oko 330 novinara, pretežno mladih ljudi, koji su radili i pisali za bilo koje glasilo ili radio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) odmah nakon završetka II. svjetskog rata stigla je „zaslužena“ kazna. Većini je oduzeto pravo da i dalje pišu, druge su zatvorili na teške robije, treće su strijeljali, a četvrti su se spasili bijegom u inozemstvo.

Do danas nitko te ljude nije rehabilitirao, iako nisu bili ubojice ni zločinci već jednostavno – pisci. Bili su krivi jer su se u vrijeme rata našli na drugoj, propaloj strani.

A što bi bilo da smo se i mi tako ponijeli nakon hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, tj. da smo sudili i osudili novinare koji su u to vrijeme pisali za srbijanska glasila? Zbog toga bi nas sigurno osudila Europa, ali i cijeli svijet. Nu, na ono što se novinarima (i ne samo njima) događalo nakon 1945. mnogi su to „zaboravili“.

U Srbiji je rehabilitiran i jedan Draža Mihajlović – Čića, poznatiji kao krvnik Balkana, a u Hrvatskoj ni jedan novinar iz NDH-a. Međutim, nisu samo nastradali novinari koji su pisali u vrijeme Ante Pavelića. Tito i partija napravili su pravu čistku među tim ljudima i nakon 1970.-te godine.

Među prvima je nastradao hrvatski književnik i novinar Zlatko Tomičić (1930.-2008.), koji je pokrenuo i uređivao „Hrvatski književni list“ (HKL), a potom i svi njegovi suradnici među kojima je bio i Bruno Bušić. Osim što je bio progonjen poput zvijeri i to na žalost gotovo do kraja života (sic!), zanimljivo je da ga zbog njegove prošlosti ni u vrijeme nakon Domovinskoga rata nisu željeli primiti natrag u Hrvatsko novinarsko društvo (HND).

Na svoj teški položaj žalio se na sve strane, ali kao što je moja malenkost objavila i u knjizi „Zlatno Tomičić – pisma na koja nisam nikada dobio odgovor“.za njih je ostao uskraćen do svoje smrti. I što? Nikome ništa! Zato jedan Đorđe Ličina slobodno i dalje može pisati i objavljivati knjige, a svakako mu je najbolja biografska s nazivom „Gnjida“. Protiv takvih koji su onda i danas unosili govor mržnje nitko se ne buni.

A u hrvatskoj državi, što se tiče medija, govor mržnje pokrenuli su novinari sramnog „Feral Tribuna“. Nakon što se jedan dio njegovih vlasnika i suradnika obogatio i nakon što su okrivili državu da im ne da pisati i objavljivati, okrenuli su se (ponovno) prema istoku, tamo gdje su pripadali i gdje pripadaju.

Njihove „Novosti“, koje izlaze usred Zagreba, pomno nalikuju „Feralu“., a kako i ne bi kad su u njemu svoje novo utočište našli većina iz starog, srbijanskog društva, koji i dalje svojim tekstovima šire mržnju među Hrvatima.

A tko najviše smeta onima koji se poput nekog „nadriliječnika“ Brune Šimleše zalažu protiv govora mržnje? U prvom redu oni koji te i takve najčešće pitaju: što si radio u ratu, tata? Taj u nekoj svojoj kolumni uz ostalo brani Aleksandra Stankovića, kao „borca za slobodu“ te kaže da nije posao novinara veličati Domovinu, odnosno da jeste, ali u – Sjevernoj Koreji! Nije li i to govor mržnje i uvreda svim onim novinarima koji su dali i živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu?

Sada se priprema i zakon kojim bi se suzbio govor mržnje pretežno na društvenim mrežama i internetu. Zatvarat će se prema svemu sudeći i vlasnici i urednici pojedinih portala. A o tome što jeste, a što nije netolerancija i govor mržnje te određivanje i izricanje globe trebalo bi biti povjereno sudovima.

Ako će to biti tako, a prema svemu sudeći bit će, onda ne treba prepisivati njemački ili neki drugi zakon o medijima, već je dovoljno ponovno razmotriti i primijeniti sličan zakon iz 1971. godine!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Uloga Dejana Jovića u Vučićevu pohodu na Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Dejan Jović nije, kako se to svojedobno smatralo, tek jedan od najmoćnijih Srbalja na svijetu. On je, naime, rabeći tu svoju moć, ugrađenu gotovo kao gonik za provedbu novoga velikosrpskog memoranduma, ostvario zavidan pa dosad gotovo i nezamisliv političko-diplomatski uspjeh u Hrvatskoj.

Svojedobno otpisani Josipovićev savjetnik pozicionirao se na nekoliko ključnih mjesta u Zagrebu. Na Fakultetu političkih znanosti odgaja mlade ljude – politologe, upućuje ih u tajne i umijeće vođenja politike na području međunarodnih odnošaja dok istodobno usmjerava i njihov budući rad.

S mjesta člana uredništva časopisa „Politička misao“ razvija i širi svoje neoboljševičke ideološke teorije o hrvatskom identitetu kao konstruktu nastalom tek u Domovinskom ratu, koji navodno onemogućuje afirmaciju srpskoga identiteta, iza čega se zapravo skriva pokušaj teoretskoga opravdavanja velikosrpske politike i svih zlosilja što su ih u ime te politike počinili Srbi tijekom 20. stoljeća u Hrvatskoj.

U inozemnim krugovima je poznati i kao savjetnik stanovite britanske obavještajne ustrojbe „Economist Intelligence Unit“, što  mu, uz doista stvarnu moć, pokadšto omogućuje i krinkom premazan utjecaj na političke događaje u Hrvatskoj.

Nedvojbeno je Dejan Jović sudjelovao i u nedavnoj diplomatskoj operaciji dovođenja srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatsku, što je javno demonstrirao u prostorima nekadašnje hrvatske grčko-iztoične crkve, koje je sebi danas prisvojila srbijanska državna crkvena organizacija – t. zv. Srpska pravoslavna crkva.

Zahvalan na sjajno odrađenom poslu i prigodi koju mu je pružio, srbijanski predsjednik je ubrzo iskoristio prigodu, a kao svojevrsnu zahvalu Joviću, na poprilično je vješt način, ovaj put tek u zagrebačkom okruženju, opetovao svoju velikosrpsku politiku na takav način da je ona, umjesto jedinstvena hrvatskoga otpora, proizvela nove i međusobne hrvatske prijepoe koji ne prestaje ni nakon Vučićeva odlaska iz Hrvatske.

Dok se taj dobro osmišljeni Jovićev učinak, nakon početnoga rasplamsavanja počeo polagano stišavati, hrvatsku je javnost zapljusnuo neugodan zahtjev Srbalja za autonomijom u Hrvatskoj, što ga je preko Pupovčeva t. zv. Srpskoga narodnog vijeća uputio Aleksandar Vučić Zagrebu.

U nešto više od desetak zahtjeva, a Dejan Jović zna da se radi o protuustavnim zahtjevima, Srbija pokušava od Hrvatske iznuditi ono što je velikosrpska politika na čelu s Miloševićem i JNA pokušavala ostvariti tijekom devedesetih godina agresijom i okupacijom trećine hrvatskoga državnog teritorija.

Neusklađene političke reakcije Pantovčaka i Markova trga na neumjesne i nezajažljive zahtjeve Srbalja rezultat su smišljene Jovićeve operacije, čiji je cilj podjelama oslabiti hrvatsku pregovaračku poziciju, a dugoročnim održavanjem kaosa i međusobnih napetosti postupno stvarati ozračje koje bi na vlast u Hrvatskoj trebalo dovesti poželjnu političku garnituru Srbiji ili kako to Jović voli kazati nove generacije identitetom neopterećenih Hrvata.

U oživljavanju velikosrpskih aspiracija bivši je Josipovićev savjetnik i „mudri“ profesor međunarodnih odnosa, pozicijom koju očito neizravno umije rabiti, mogao utjecati i na zamrzavanje odluke hrvatskih vlasti o nabavi borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, čime je polučio više političkih ciljeva – od dobivanja vremena za naoružavanje srbijanske vojske, preko odluka susjednih država da im u sklopu air-polica nebo nadziru Talijani i Grci, a ne Hrvati pa sve do složenijih političkih operacija, poput nastavka demonizacije hrvatskoga naroda, kako je to izložbom o Jasenovcu u UN-u, nedavno načinila aktualna srbijanska vlast.

Jovićev diplomatski uspjeh od sad će se mjeriti ubrzavanjem europskih koraka Srbije prema Bruxellesu, dominacijom nad Hrvatskom i pokušajima da se umjesto pozicioniranja na uspravnici Baltik Jadran Hrvatska sve više veže uz Balkan.

 Uostalom, premda manje razvidno pokazuje to i dovođenje turskoga predsjednika Erdogana u Zagreb te nespretni diplomatski pothvati u Teheranu i Sočiju, u kojima je, zbog velikosrpskih političkih ciljeva, savjetodavne prste mogao imati i profesor. Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović.

Ivan Svićušić

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac ultimativno zahtjeva i naglašava da se „moraju“ uvesti manjinske samouprave, odnosno novi teritorijalni ustroj.

Najnoviji medijski istupi Milorada Pupovca, a čiji se karakter može tumačiti i kao ucjenjivački, najbolje govore o nužnosti promjene izbornog zakona koji se odnosi na izbor manjinskih zastupnika, a koji, ovakav kakav je otvora prostor za ucjene većinskog naroda.

Jer notorni Pupovac, a to je postalo razvidno nakon posjeta srbijanskog predsjednika Vučića Hrvatskoj, po mišljenje ide u Beograd. „Ne moraš baš za svaki zakon da glasaš, Milorade” poručio je javno Vučić Pupovcu u Vrginmostu i pokazao da je Milorad obični potrčko.

Pred Vučićem šuti, a Hrvatima bi naređivao

No, koliko je god Pupovac jadan i mali pred srbijanskim predsjednikom, u kontaktu s hrvatskim političarima pretvara se u gramzivu goropadnicu. Njemu je sve dopušteno i on se sve usudi. Iako Hrvatska ima osigurana manjinska prava kao malo koja europska država, Pupovac mrtvo hladno traži još.

Zaključci koje je Srpsko narodno vijeće usvojilo na Velikoj skupštini, a koji su potom upućeni Vladi, idu prema stvaranju još većih podjela između manjinskog srpskog naroda i hrvatske većine. Oni, sasvim sigurno, nisu slučajni, posebno ako ih se promatra u kontekstu ranijih poteza i izjava čelnika srpske manjine, a koji se otvoreno stavljaju u ulogu produžene velikosrpske ekspoziture u Hrvatskoj. Skandalozna je i sramotna teza koju Pupovac gura da je položaj srpske manjine pogoršan posljednjih godina.

Pupovac u tom dokumentu traži elektrifikaciju sela u kojima živi srpsko stanovništvo, pravo na obnovu u ratu razorenih i uništenih kuća, kao i stambeno zbrinjavanje za one koji su ostali bez stanarskih prava. No, nije mu na pamet palo da milijunska sredstva koja traži i dobiva za Novosti kako bi vrijeđao većinu i politički djelovao, preusmjeri za elektrifikaciju ili obnovu kuća, koje su u agresiji na Hrvatsku srušili njegovi sunarodnjaci. Među kojima je, recimo i to, bilo i najbližih članova Pupovčeve obitelji.

Pupovčevi kadrovi

Pupovac ignorira krizu u državi i od Vlade dekretom traži da se “aktivno provodi politika zapošljavanja pripadnika srpske zajednice“, kao da je riječ o povlaštenoj kasti. Dnevno i veliki broj Hrvata iseljava iz Hrvatske, a Pupovac mrtvo-hladno traži uhljebljivanje svojih kadrova. Kako bi još niz godina vladao i manipulirao srpskom manjinom.

No, kad smo već kod toga, bilo bi zanimljivo analizirati koliki je broj svojih kadrova Pupovac uspio ugurati na funkcije po ministarstvima i javnim poduzećima?! Mnogi bi se jako iznenadili.

U zahtjevima ide Pupovac i na ideološke pozicije pa traži prestanak poricanja zločina nad Srbima u NDH. Vjerojatno se ne smiju ni poricati krivotvorene brojke kojima deklarirani četnici godinama mašu kako bi dokazali genocidnost Hrvata.

No, žrtve Srba i velikosrpske politike mudri Pupovac ne spominje, a nije mu pravo ni to da se napokon ekshumiraju jasenovačke žrtve jer po svim dosadašnjim materijalnim dokazima i svjedočanstvima, moglo bi se dogoditi da se k’o kula od karata uruši još jedan dobro smišljen srpski mit.

Ipak, u tim Pupovčevim zahtjevima najskandalozniji je onaj u kojem SNS zahtijeva da „institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina (ZVO), moraju dobiti status manjinskih samouprava, u skladu s njihovim posebnim osnivačkim izvorištima – dokumentima s međunarodnim karakterom, Erdutskim sporazumom i Pismom namjera”.

Erdustki sporazum prestao je vrijediti u siječnju 1996.

Dakle, iako je riječ o dokumentima s jasno ograničenim vremenskim trajanjem – u Erdutskom sporazumu se vrlo jasno navodi da postoji prijelazno razdoblje od dvanaest mjeseci za ostvarenje ciljeva koji su u njemu navedeni, a predviđena je i mogućnost produljenja za još dvanaest mjeseci ako to zatraži bilo koja strana u sporazumu, a prestao je vrijediti u siječnju 1996. – Pupovac ultimativno zahtijeva i naglašava da se „moraju“ uvesti manjinske samouprave, odnosno novi teritorijalni ustroj.

Koje bi onda Pupovac i klika tumačili kao temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

SNS-u očito nije dovoljno to što su Srbi zastupljeni u svim predstavničkim tijelima, lokalnim upravama i samoupravama gdje živi srpska manjina. Istodobno Hrvati u Srbiji nemaju ni minimum minimuma kada su u pitanju manjinska prava.

Opet mu smetaju Markač i Gotovina

Pupovac se naravno nije usudio svom šefu Vučiću reći da u tom smislu nešto poduzme. Ali zato je hrabro konstatirao kako je oslobađajuća presuda u Haagu generalima Gotovini i Markaču dovela do povećanja netolerancije prema Srbima i ugroze njihovih prava, antisrpskog sentimenta.

Iako je o odnosima srpske manjine i većinskoga hrvatskog naroda netolerantan, jedino Pupovac i ekipa oko njega i upravo oni – svojim etnobiznisom, opravdavanjem velikosrpske agresije na Hrvatsku i sadašnjom huškačkom retorikom – dovode do eventualnog antisrpskog sentimenta.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

UCJENA U TRINAEST TOČAKA

 

Mladen Pavković: Što to traže Pupovčevi Srbi?

facebook komentari

Nastavi čitati