Pratite nas

Kolumne

MLADEN PAVKOVIĆ: Hrvatski branitelji, ne bojte se!

Objavljeno

na

Hrvatski branitelji, ne bojte se! Sve što ste činili i sve što činite za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, za koju ste bili spremni i život dati, sve će vam to doći ili vam je došlo na – naplatu!

Naime, nema toliko država koje su doživjele i proživjele agresiju, a da su njezini branitelji tako malo ili nikako cijenjeni, kao što je to slučaj u Hrvatskoj (svaka čast iznimkama).

Za ljude koji su istinski bili prvi kad je trebalo – nema oprosta. Samo oni koji su na ili oko vlasti (svaka čast iznimkama) mogu računati da će biti pošteđeni. Branitelji u ovom i ovakvom pravom sustavu padaju kao – kruške. Jedan po jedan. (Sada je pao i teško bolestan legendarni Tomislav Merćep!).

Ako nisu oboljeli od PTSP-a, već će im oni, ako nisu, nešto pronaći, već će im nešto smisliti, jer manje-više sve najvažnije institucije u državi, od banaka, medija, pravosuđa, velikih tvrtki pa do dječjih vrtića nalaze se u njihovim rukama (svaka čast iznimkama).

Ovih dana u jednim novinama čitamo. „Je li ovo pravda?“. Mladiću kojem su u Rijeci prigodom rutinske operacije slijepog crijeva u riječkom KBC-u još 2006. „zabunom“  odrezali nogu (da ti pamet stane) još do danas nije dobio nikakvu odštetu, a slučaj je otišao u – zastaru. A znate li na koji su način kaznili kirurga koji je učinio ovaj zločin? Na uvjetnu kaznu (čujte sad ovo!) od osam mjeseci! (Kao da je ukrao „kokoš“!)

Zar smo se za to borili?

A što se tiče hrvatskih branitelja, o kojima je riječ, nema grada i županije u kojima nema „stradalih“ branitelja nakon hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Koliko je samo branitelja imalo problema s organima gonjenja koji su u vrijeme dok su bili u Haagu javno podržavali generale Gotovinu i Markača, zatim Darija Kordića, generala Branimira Glavaša, nevine hrvatske branitelje koji su i danas zatvoreni u splitskoj Lori, generala Đuru Brodarca, Veljka Marića…? Iznimno veliki broj branitelja, za koje više ne znamo ni kako se zovu, završilo je na ovaj ili onaj način u zatvorima ili su pak bili pod istragama.

Mladena Miloševića iz Knina koji je izmislio Braniteljski portal i usred ovog grada pokrenuo izgradnju nacionalnog spomenika hrvatske pobjede „Oluja 95“ i uspješno organizirao bezbroj akcija u svezi Domovinskoga rata ekspresno su uhitili, osudili i poslali na robiju te mu pritom uništili i cijelu obitelj! Badava je čovjek pričao o namještenim igrama, badava su za njega urgirali mnogi (čak i HHO).

Ne smije zaboraviti na koji su način teško optuživali generala Željka Sačića, a na koji sada Josipa Klemma!

A na koji način već godinama pokušavaju uništiti jednog od najboljih i najpopularnijih domoljubnih pjevača Marka Perkovića Thompsona, ali i neke druge koji su se u vrijeme agresije isticali hrvatskim pjesmama?

Samo tijekom jednog mjeseca, hrvatska policija je tražeći generala Gotovinu (hoće li i to biti u Vrdoljakovom filmu?) pretresla oko 2300 stanova, kuća, vikendica, samostana?

Što je sve prolazio častan i ugledan branitelj Roko Mijić kad su ga godinama neopravdano optuživali i proganjali poput psa za tzv. „topničke dnevnike“? Čovjek se od toga još danas nije oporavio.

Koliko puta su samo sudili karlovačkom branitelju Mihajlu Hrastovu? Kako je prošao ravnatelj jedne škole u Zagrebu, častan i ugledan, prof. Krešimir Mihajlović samo za to što se „drznuo“ u hodniku škole objesiti fotografije Gotovine i Markača? Ne da su mu uništili zdravlje, uništili su mu život!

Što su radili s onima koji su nosili majice s likovima hrvatskih junaka koji su bili u Haagu na robiji?

Za nedavno umrlog Predraga Matvejevića u Hrvatskom saboru odali su i minutu šutnje, a čovjek je izjavio „ne priznajem hrvatski sud“ (inače bio je dezerter).

Takvih i sličnih slučajeva ima ne na stotine, već na tisuće.

Što mislite, zbog čega je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja učinilo samoubojstvo? Većina od njih, vjerujte, nije mogla podnijeti da im policija ulazi u stanove ili kuće i da ih maltretira i ponižava (svaka čast iznimkama) po nalogu onih koji su početkom devedesetih godina samo promijenili kapute!

Ne znamo, je li vam poznato da su sve organizacije Saveza komunista (SK) 1989. pisale „karakteristike“ primjerice sucima i državnim odvjetnicima da se i dalje mogu baviti tim poslom, jer su to zaslužili marljivim radom služeći Titu, partiji i komunističkom sistemu? Stoga imamo to što imao. Kako su se bivši Udbaši preko noći preokrenuli, tako su se i ovi (svaka čast iznimkama).

Na taj i takav način mogli bismo nabrajati u nedogled.

Stoga, istinski hrvatski branitelji, ne bojte se! Ako niste – doći ćete na red.

Ovako ili onako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari