Pratite nas

Razgovor

Mladen Pavković: Kad teško oboliš i kad umreš – ‘više nisi branitelj’!

Objavljeno

na

Razgovor s Mladenom Pavkovićem, hrvatskim braniteljem, novinarom i publicistom

Novinar i publicist i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91., Mladen Pavković, ponovno nas je iznenadio novom knjigom, koja nosi naslov – „Preveli nas žedne preko vode“, u kojoj se obračunava s orjunašima, jugonostalgičarima, bivšim udbašima, protivnicima svega što hrvatski diše…

Kako to da takve i slične knjige nisu „bestseler“ na našem tržištu, već su to one u kojima se blati hrvatska država i njezini branitelji, a čiji su autori ala Tomić i slični koji „svako malo“ budu zaliveni smrdljivim fekalijama?– pitamo ga.

  • Kao prvo, većina onih koji poput mene objavljuju knjige vezane uz hrvatski obrambeni Domovinski rat uglavnom su propali ili će propasti. Samo rijetki u tome uspiju. Te knjige, poput moje, objavljuju se u malim nakladama, tek toliko da se pokriju tiskarski troškovi. Ovu knjigu objavio sam kao „bibliofilsko“ izdanje u svega 99 primjeraka. U medijima se knjige na temu Domovinskoga rata više i ne spominju (svaka čast, recimo, pojedinim portalima i nekim tjednicima) tako da za njih zainteresirani, ako žele, ipak saznaju. Prolaze samo knjige u kojima se blati hrvatska država, a poglavito njezini branitelji i pojedini časni zapovjednici. Osim toga, malo je onih koji žele financirati takva i slična izdanja, pa je s tim u svezi uglavnom sve na autoru: od pisanja, objavljivanja pa do predstavljanja. Slično je i s dokumentarnim filmovima. Evo, jedan Jakov Sedlar sam mora sakupljati novce ako želi snimiti i predstaviti neki dokumentarni ili igrani  film, koji je od povijesne važnosti za Hrvate.

Nego, kakva je po vama, poglavito danas, uloga i značaj onih, kako vi često kažete, koji su bili prvi kad je trebalo, tj. kako se gleda na hrvatske branitelje?

  • Jedna djevojka je napisala za svojeg oca – branitelja, kad je umro, da nakon toga takvi „više nisu branitelji“. I „nisu“. Ostali su brojevi, kao što su i bili. A ja bih dodao da „više nisi branitelj“ ni kad teško oboliš, što se nažalost i meni dogodilo. Tko pomaže teško oboljele branitelje i članove njihovih obitelji? Meni se dogodilo da smo u isto vrijeme rak dobili supruga i ja! Kad im kažeš da imaš tumor „svi“ te žale, ali, kao što mi je jedan rekao: rado bismo vam pomogli, ali po ni jednom zakonu to ne možemo! Teško oboljelim braniteljima ostaju vjerni samo njihovi najbliži i poneki prijatelji. Hvala im. A u većini bolnica gdje se liječe oni od raka nema ni toaletnog papira! Veteranska bolnica u Zaboku žali se da su joj „skresana“ financijska sredstva za zbrinjavanje branitelja, a da je na liječenju njih sve više. Jadno i žalosno. Sva sreća da zdravstveni djelatnici još rade svoj posao kako treba. Eto, ja sam tijekom liječenja u koprivničkoj bolnici uspio organizirati humanitarnu akciju i urediti prostor tamošnje čekaonice, (gdje čekaju oboljeli od raka), od televizora, stolica, stola, knjiga, umjetničkih slika, pa do svega drugoga. U nas su, što je i u redu, najbolje zdravstveno zbrinuti – ratni vojni invalidi, osobito oni najteži. Ali, badava im sve kad nemaju ruke, noge, kad su ostali bez „pola tijela“. I njima su pojedinci zavidni, poglavito ako ih vide da se voze u nekom boljem automobilu. U Americi ljudi se klanjaju ratnim invalidima, a o poginulima da i ne govorim, a kod nas vele: gle ga, opet glumi! Ili kažu da se obogatio otkad je izgubio ruku ili nogu!U školama gotovo ni jedan učenik ne zna ime ni jednog ratnog zapovjednika brigade, a još manje ime nekog teško ranjenog junaka iz te postrojbe. A za Boška Buhu ili Nadu Dimić svi su znali! Čak su nosili i gaće s imenom Nade Dimić, jer tako se zvala i tvornica donjeg rublja!

No, nije vam to prva humanitarna akcija koju ste kao predsjednik jedne braniteljske udruge organizirali…

  • Ni govora. Organizirao sam, diljem Hrvatske, više od stotinjak humanitarnih akcija. Najviše za vukovarsku bolnicu, kad su legendarnu doktoricu Vesnu Bosanac, 2000-te godine, htjeli izbaciti na ulicu. Pomagao sam obiteljima nevinih haaških osuđenika: Markaču, Gotovini, Kordiću… Pa i Mili Dedakoviću – Jastrebu kad je trebalo! Mnogim oboljelim braniteljima, Caritasima i da ne nabrajam dalje. Čak i djeci u dječjim vrtićima, ali i Romima, o kojima sam objavio nekoliko knjiga. Na moju inicijativu podignuto je oko tridesetak spomen obilježja hrvatskim braniteljima, od kojih sam osobito ponosan na Križ koji sam postavio u krugu vukovarske bolnice, spomen ploču na rodnoj kući Josipa Jovića u Aržanu… Čak sam prvi (valjda i jedini) podigao spomenik branitelju koji je izvršio suicid. Eno ga u koprivničkom parku! O mojem radu je, na kraju krajeva, i HRT snimila dokumentarni film „Zlatno srce Mladena Pavkovića“, a objavljena je i moja monografija „Pobjednik ostaje sam“..

U Vukovaru se priprema i veliki prosvjed u svezi (ne)učinkovitosti procesuiranja i suđenja srpskim i inim agresorima, odnosno ratnim zločincima…

  • Dobro je da se i po tom pitanju nešto pokrenulo. Zločinci se moraju naći. Nije dovoljno reći – „nisu nam dostupni“. A kako su im dostupni hrvatski branitelji koji nisu pobjegli iz Hrvatske, poput Merćepa i drugih? Imam dojam, da se malo našalim, da „resor“ proganjanja ratnih zločinaca vodi netko poput pupovca, koji kaže- ovog hoćemo-ovog nećemo! Inače, Vukovar je već odavno trebao biti novi „hrvatski Pariz“. Ili ga je trebalo ostaviti onako razrušenog, a kraj njega izgraditi novi grad. Po meni  je i vukovarski vodotoranj, simbol otpora četnicima, trebao ostati netaknut, da se vidi što su nam radili oni koji su iz Beograda na taj grad slali tenkove, koje su ukrašavali s cvijećem! Moja malenkost je prva, u sklopu tradicionalne karavane „Da se ne zaboravi -2500 kilometara diljem Hrvatske“, nakon mirne reintegracije, organizirala prvi putnički vlak od Zagreba do Vukovara. Sve se može, ako ima volje. No, žalosno je da se tijekom godine o ovom gradu jedino piše kad se dogodi neki incident. Dobre stvari se prešućuju i marginaliziraju. Ni ja, primjerice, nisam znao da je u tom gradu obiteljsku kuću prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Ružičke, koja je u Domovinskome ratu potpuno razrušena, svojim novcem obnovio Tomislav Horvatinčić. Svaka mu čast!

Kako to da se tako veliki broj hrvatskih branitelja i civila još uvijek vode kao nestali? Kako to da nitko ne može ući u trag gdje su sahranjeni?

  • Ako mene pitate, onda nestale Hrvate iz ovoga rata treba tražiti u Srbiji! Okupatori su imali dovoljno vremena da ih otkopaju i pokopaju diljem Srbije, gdje ih nitko neće tražiti ni naći. Čudo je da se s tolikom silnom i suvremenom tehnikom ni nakon toliko godina od Domovinskog rata ne mogu pronaći masovne grobnice. Srbi, ovo je moj apel, recite – gdje ste sahranili naše najmilije?

Sve se više govori o ljudima koji napuštaju Hrvatsku. Branitelji se za to sigurno nisu borili!

  • Ljudi, poglavito mladi, bježe iz Hrvatske jer ovdje gotovo na svakom koraku vlada korupcija, lopovluk, bezbojni političari, uhljebi… Plaće su male ili nikakve. Pojedinci iz političkih stranaka koji su pobijedili na izborima ponašaju se poput „aga“ ili „kraljeva“. Samo mogu oni ili samo njihovi! Više nema ni jedna državne institucije, pa čak ni u malom većem selu, a da vas na ulazu ne dočeka zaštitar. Znate koga ti ljudi čuvaju? Uhljebe! Oni koji rade u državnim službama poput općina i županija ne bježe nikuda. Za njih je ovdje – „Amerika“!

A što kažete o hrvatskim medijima?

  • Da nema pojedinih portala, i tu i tamo nekih tjednika, bilo bi gore, da se malo našalim, nego u vrijeme Staljina. Većina zaposlenika u medijima se ponaša kao službenici DORH-a, policije  ili sudaca (svaka čast iznimkama). Čim nekoga optuže,  poglavito ako je desni, oni kao „domino“, dižu takvu dreku da ih se čuje sve do Moskve. Napadaju sve i sva samo da se ne napada njih. A većina medija, osobito lokalnih, koji su u privatnim rukama, rade po principu „ucjena“. Plati ili daj, pa ćemo o tebi pisati lijepo. U suprotnom stavit ćemo te na „vješala“, pa se peri! Kod nas ne postoji pravna presumpcija nevinosti. Ako tim i takvim, pretežno udbaškim sinovima, niste po volji, ako im stanete na žulj,  proglase vas desničarom, ustašom, pa čak i pedofilom. Najgore je što takvima ne možete javno odgovoriti, već vam jedino preostaje da ih tužite sudu. Mene su kao novinara relativno često tužili, čak i za rečenicu „za đurđevačku općinu učinio je veoma malo“, no sve pravomoćne presude sam dobio, ali i hrpu negativnih napisao o meni. Sedlar bi na to rekao: „J..e mi se, neka pišu!“. A najveće svinjarije u Hrvata najviše pišu sinovi  najvećih komunjara i udbaša, ali i deklariranih novinarskih pedera.

Nego, gdje su se „izgubili“ hrvatski generali…

  • Žalosno je što nitko ne zna ni koliko ih ima, odnosno gdje su pojedinci zaradili tako visoke činove. Rijetko se javljaju, a gotovo ih uopće nema (svaka čast iznimkama) na tribinama ili nekim drugim skupovima koji se relativno često organiziraju na temu Domovinskog rata. Uživaju u visokim mirovinama, dobro opremljenim stanovima i vilama… Što im fali? I među njima ima svašta, časnih i poštenih, ali i onih za koje nikad nismo čuli za vrijeme rata i koji su zaštićeni kao hrvatski akademici. Zašto se ne objavi knjiga o hrvatskim generalima, pa da vidimo gdje su bili u vrijeme Domovinskoga rata i što su radili? Žalosno je što djeca u školama ne poznaju gotovo ni jednog generala osim Gotovine, Markača, Rojsa, Krstičevića, Sačića, Medveda, Glasnovića i još njih najviše desetak. Da, svi znaju za generala Zadra, ali on, nažalost, već davno počiva na vukovarskom groblju.

Što vas još smeta?

– Dosta toga. Smeta me što Hrvatska vrlo malo ili gotovo ništa ne čini da se na stotine tisuća, odnosno nekoliko milijuna Hrvata koji godinama žive u inozemstvu, na svim kontinentima, ne vrate u Domovinu. Mnogi od njih, vjerujte,  misle da je ovdje i dalje „Tito na vlasti“ i da će imati problema ako se vrate, jer je dobar dio njih pobjegao od komunističkih zlotvora. Većina onih koji su suđeni u bivšoj Jugoslaviji kao politički protivnici Tita i njegovih satelita nikada nisu službeno rehabilitirani. A Srbi su rehabilitirali i Dražu Mihailovića! Još malo, pa će i Slobodana Miloševića!

Tko je, po vama, najzaslužniji za pobjedu u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu?

  • Tuđman, Gojko Šušak, Bobetko, Gotovina, Markač, Červenko…, ali ipak najviše „mali“, ali veliki hrvatski branitelji kojima se ne zna ni imena! Puna su groblja najzaslužnijih! Najzaslužniji su oni koji su puškom branili i obranili Hrvatsku, a koji su danas „nitko i ništa“, obične brojke. Zašto se u Vukovaru nikada ne čitaju imena poginulih? Kad sam to predložio, jedna me je tamošnja novinarka pitala: A koliko bi to trajalo? Neka traje, od jutra do sutra, odgovorio sam, ali ta se imena moraju čuti!

Razgovarao: Danijel Špehar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se politički ne slaže

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac bio je gost Intervjua tjedna Točke na tjedan N1 televizije.

Slažete li se da nema mira i pune reintegracije u Podunavlju?

Mi koji smo sudjelovali u stvaranju mira godinama smo stvarali pretpostavke za to. Mir i povjerenje su došli do određenog stupnja sve do prije pet godina, kad se to počelo narušavati. Od antićiriličnog prosvjeda do ovog zadnjeg tobože prosvjeda zbog neprocesuiranja zločina. Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se ne slaže politički, a to je moja stranka, i izlaže djecu golemom riziku i sukobima djece različitih nacionalnosti.

Gospodine Pupovac vi ste ovaj incident doveli u vezu s videom koji je objavio gospodin Penava gdje se vidi grupa učenika koji nisu stali na himnu. Policija kaže da to nije bio povod nego da je bila riječ o obračunu navijačkih skupina.

Tu izjavu policije demantiraju roditelji, direktor škole “Nikola Tesla”. Roditelji dječaka demantiraju da je on pripadnik bilo koje najvijačke skupine. S obzirom da se radi o vrlo uspješnoj i sređenoj obitelji, ne vjerujem da imaju išta za prikriti. Ne bih volio da itko koristi institucije države da promjeni karakter toga što se dogodilo. Dogodilo se da su petorica, od toga četvorica s fantomkama, napala dvojicu. Jedan je dobio udarac, pao na pod, pukla mu je arkada i bio je u opasnosti od ozbiljnijih ozljeda. Prebacivati krivnju na SDSS, kao što je to napravio gradonačelnik Penava, koji ne poštuje zakone i međunarodne konvencije o pravima djece, to prebacivati SDSS-u je tipičan način ljudi loših namjera, loših ciljeva i loše savjesti, kao što je očito slučaj kod gospodina Penave.

Hoćete li tražiti sankcije za Penavu od premijera Plenkovića

Mi nemamo tu vrstu međustranačkih odnosa da bismo jednoj stranci uvjetovali što činiti u politici. Ovdje su stvari jasne, povrijeđeni su zakoni i međunarodne konvencije. Čuli ste mišljenja pravobraniteljica, nadamo se da će DORH također istražiti je li povrijeđen Kazneni zakon. Naš Ustav sprječava poticanje mržnje i nasilja. Ustav sprječava da se dovode djeca u ovakve okolnosti u kakve ih je doveo gospodin Penava.

Plenkovićeva Vlada ne bi se dobro provela bez zastupnika manjina. Zašto ne biste tražili da se sankcionira takva politika? 

…Malobrojni su načelnici koji vode takvu politiku. S većinom u istočnoj Slavoniji imamo dobru suradnju. Znamo što je Vukovar. On pripada ni Hrvatima ni Srbima nego Penavi i njegovoj kliki. Otuđili su Vukovar. Premijer je svjestan što se događa i koliko je to usmjereno protiv djece, SDSS-a i koliko je upereno protiv HDZ-a i politike koju vodstvo vodi. Premijeru nećemo otežavati posao, a to je da oni koji dovode u pitanje njegovu politiku. Napadnute su tekovine mirne reintegracije..

Penava: SDSS je izašao s informacijama suprotnima policijskom izvješću

Nije li važnije da zaštitite maloljetne Srbe nego da otežavate posao Plenkoviću?

Što mislite da radimo, osim da štitimo maloljetnu djecu srpske nacionalnosti?

Može li Plenković na svojoj strani imati i Penavu Pupovca?

Što se tiče SDSS-a i mene, opredijelili smo se za politiku suradnje, a ne za politiku kakvu vode Penava i drugi ljudi. Opredijelili smo se za politiku koja želi sačuvati tekovine reintegracije zbog kojih je ova zemlja postala zemlja u punom smislu. Nije mi problem napisati pismo Europskoj komisiji da se vidi jesu li povrijeđene odredbe Pristupnog ugovora ili napisati pismo UN-u, Vijeću Europe, OESS-u da se krše prava manjina. Sasvim sigurno ćemo nešto od toga napraviti.

2019. je dvostruka izborna godina. Očito je da se planiraju dizati tenzije na međunacionalnoj osnovi. Vidjeli ste napad Mosta na premijera i inoministricu da zastupaju interese Srbije. Penava kaže da ste vi epicentar velikosrpske politike. Kako će premijer reagirati?

Umjesto da u Saboru raspravimo što smo postigli od ulaska u EU, kako smo se pozicionirali, kakav je naš utjecaj, koliko smo sredstava povukli, odjednom je jako važno da se sukobljavamo s predstavnicima Srba u Hrvatskoj koji su omogućili da postanemo članica… Umjesto da rješavamo pitanja sa Srbijom, odjednom nam ništa nije važno, ali ako imamo korist da blokiramo Srbiju, to nam je najvažnija stvar.

Treba li Hrvatska uvjetovati pristup rješavanjem pitanja nestalih?

Radi se na pitanju nestalih, ali ne rade Bulj i Grmoja, nego ozbiljni ljudi, jedan od njih je preko puta Vas… Postoje nestali Srbi i Hrvati, ponašamo se kao da su nestali samo pripadnici jednog naroda. Srbe, hrvatske državljane ne spominjemo.

Zašto ne uvjetujemo i to? To je dužnost države.

Nemojte meni govoriti to, ja želim da se to utvrdi, ali do sada je to bilo primarno političko sredstvo ucjene, a ne da se utvrdi sudbina nestalih. Postoje osobe srpske nacionalnosti koje su nestale, zašto se to ne spominje?… Gdje je priča o nestalim i ubijenim Srbima, protjeranim Srbima, unitšenim srpskim selima i naseljima, ja to nikome ne guram na nos, ali želim da se o tome zna. Ako ćemo gurati na nos, to će biti rat bez prestanka.

Nitko ne gura na nos. Radi se o bitnim procesima. Znate i sami koliko se zakona o pravima manjima uspjelo nametnuti političkim opcijama u Hrvatskoj koje tome nisu sklone, zašto to ne nametnuti i Srbiji?

Svaka zemlja pa i Srbija će morati ispuniti neophodne kreiterije. Neće inzistirati samo Hrvatska nego i EK te sve članice…. Srbija će sasvim sigurno morati ispunjavati uvjete. To nema sumnje i nitko ne može zaštititi nikoga.

Niste za to da se blokira put, ako nema pomaka na pitanju nestalih?

Osim tog pitanja postoji pitanje suđenja za ratne zločine, kulturnoga blaga, granice, prava izbjeglica, povratka, imovine. Sva pitanja čekaju da ih se riješi. Na tim stvarima se radi, vidjet ćete, uskoro će biti prvi susreti na visokom nivou predstavnika vlada koji će o tome raspravljati. Nije humano, ako postoje podaci o nestalima, moraju biti dostupni i razmijenjeni. Isto je i s ratnim zločinima, nitko ne smije nikoga skrivati.

Gospodin Penava vas optužuje da ste Vi taj koji sprječava istrage ratnih zločina i da posjećujete presuđene ratne zločince.

Ti ljudi koji su bili u istražnom zakonu u Osijeku, njima je bila izrečena sudska presuda, nije bila pravomoćna. Išao sam vidjeti u kakvim su zatvorskim uvjetima i na što se žale, dobili smo pritužbe. Nisam ni na koga vršio pritisak. Informacije koje sam dobio su relevantne za pitanje kako su prikupljani dokazi, kako su se neki iskazi isključivali, neki dokazi isključivali. Nikada SDSS nije dočekivao ratne zločince i iskazivao žaljenje zato što neki osuđeni zločinci, kao što je to činio Penava u slučaju Merčepa, nikada SDSS tako nije žalio. Ako je u pitanju pravo pritvorenika, moja obaveza kao zastupnika je da to radim. Radio sam to u Lepoglavi, Bilicama i to nikada nisam krio. Jeste li mene čuli da štitim ratne zločince, kao što je to činio Penava i njegova klika ili da sam nekoga proglašavao ratnim zločincem, kao što je činio Penava. Oni huškaju.

Još jednom vas upozoravam da držite Vladu Andreja Plenkovića

To kao što kažu desničarske stranke i gradonačelnici poput Penave. To je kao što oni kažu da Pupovac drži Vladu kako bi stvorili animozitet prema Pupovcu i Vladi. Mi podržavamo sve što vidimo da ima smisla podržavati, ako bi se mi povukli iz Vlade nastao bi kaos. Politička situuacija u zemlji je kaotična i svaki dan se doprinosi tome. Hoćete li nam suditi zato što želimo spriječiti da nastaje kaos i neredi? Možete. Koliko će trajati Vlada odlučit će Andrej Plenković i vladajuća većina. Ne postoji strah da se kaže nekima – Dosta je.

Pričate o prijevremenim izborima, velikoj koaliciji?

Ako se stvaraju okolnosti da se onemogućuje normalan rad Vlade, mi ćemo biti prvi koji će reći – Hvala, ali nećemo dalje.

Govorite o Bandiću?

Govorim općenito o situaciji u parlamentu.

Što je bio konkretan povod mladih da ne ustanu na himnu?

Ne znam. Ja sam za to da se njeguje ustavni patriotizam za sve građane, Hrvate, Srbe, Talijane. To je ustavni patriotizam koji neće samo biti pitanje himne, nego poštivanje zakona.

Čuli ste i predsjendika SAbora da se svi trebaju ustajati na himnu.

Sasvim je sigurno da se treba ustajati na himnu, ali ne treba se himna puštati svugdje. Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju među nacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu slika. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštivaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju.

Smirite se, jeste li OK?

Ja sam jako u redu, samo oko mene nije u redu. Ono što činim je pravedan gnjev. Ne dižem se samo ja, diže se moja kolegica Dragana Jeckov kojoj je otac ubijen, a nikoga ne proganja i ne hoda okolo i proziva tko je ubio moga oca i zašto nije kažnjen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari