Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Kolinda Grabar-Kitarović je u pravu, a vi mislite što god vas je volja!

Objavljeno

na

Nakon što je Predsjednica Republike Kolinda Grabar – Kitarović izjavila da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav neki su to odmah osporili!

Međutim, istina je da je taj pozdrav u prvoj emigraciji i u početku Nezavisne države Hrvatske (NDH) bio „Za dom spremni“. On nije izveden iz fašističkog pozdrava „Pronti!“, već iz povelje kralja Petra Krešimira IV. iz godine 1069. u kojoj stoji „spremna srca“ i pisma bana Petra groga Zrinskog iz 1670. , u kojem veli „spremni čekamo“. (Demokratski međunarodni skautski pokret upotrebljava također pozdrav „Budi spreman!“). Godine 1942. službeno je dodano „Za Poglavnika i dom spremni“.

Ustaški pokret i Ustaška vojnica preuzeli su rimski pozdrav (!) uzdignutom desnicom , koji su od 1932.-1941,. upotrebljavali svi nacionalisti u Europi nasuprot komunističko-boljševičkom pozdravu stisnute šake. Sam Ante Pavelić je jednom izjavio da u NDH im je rimski pozdrav nametnula ulica i da ga onda nisu mogli skinuti zbog Nijemaca i Talijana!

A kako je nastao naziv „antifašist“? Taj su naziv skovali Staljin i njegova okolina , da bi se pod njime krili komunisti koji su djelovali izvan Sovjetskog Saveza. Zbog jezovitih masovnih zločina , što su ih počinili pobornici diktature proletarijata u Sovjetskom Savezu počevši od 1917., i izvan njega (Madžarska 1919., Španjolska 1936.-1939. ) imena komunist, boljševik i marksist bila su toliko ozloglašena, da demokratski svijet ni u času, kad je bio najteže pritisnut od sila Osovine, nije htio ni prihvatio kao svoje saveznike ljude, koji su ispovijedali komunističku ideologiju . „Antifašisti“ su naprotiv za demokrate bili prihvatljivi. Nu, kako se pokazalo, vuci su i u janjećoj koži ostali krvoločni, jer „antifašist“ nije drugo nego – komunist!

A što znači – „ustaša“? To je također stara hrvatska riječ kojom se označuju ljudi, koji su u davnoj, manje davnoj ili nedavnoj prošlosti u s t a l i protiv nasilja. Tako su, primjerice, bili ustaše: u IX. stoljeću Ljudevit Posavski, u X. Grgur Ninski, u XVII, Petar Zrinski i Franjo K. Frankopan, u XIX Huseinbeg Gradaščević „Zmaj od Bosne“ i Eugen Kvaternik, u XX. stoljeću Ante Pavelić i njegove pristaše.

Spomenimo još riječ „četnici“. Riječ je o oružanoj snazi velikosrpskog imperijalizma. Odlikuju se od pamtivijeka nečovještvom prema nesrpskom stanovništvu hrvatskih krajeva. U razdoblju od 1941.-1945. poklali su i poubijali na najzvjerskiji način nebrojene tisuće Hrvata i Hrvatica i djece svih dobi. Ponovno su došli do izražaja u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

U vrijeme komunizma, ali nažalost još i danas, velikosrpska i jugokomunistička propaganda nekim je nazivima, koji se često upotrebljavaju, namjerno iskrivila izvorno značenje, pa je prijeko potrebno često ih razjasniti s ciljem da budu svakom razumljivi.

Vjerujemo da će to razjašnjenje biti poglavito korisno za mlađe čitatelje, koji izraze, o kojima je riječ, gotovo isključivo poznaju u značenju, koje su im pridavali i pridaju donedavni totalitarni vlastodršci Hrvatske, ali i drugi.

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Predsjednica: ”ZDS’ je stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran od ustaša’

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kaštelani štite homoseksulace od pedera

Objavljeno

na

Objavio

Kada se izrugujete s hrvatskom himnom u srpskim “Novostima”, onda je to satira. Kada palite hrvatsku zastavu onda je to umjetnost, performans. Kada Ivana Pavla II. prikažete kao pedofila koji siluje dijete, onda je to kazalište. Kada ljudima nataknete svinjske glave i pobijete ih, onda su to umjetničke slobode.

Ali kada u sklopu poklada, gdje se sprda svak sa svakim, gdje nema “povlaštenih”, gdje nema cenzure, gdje se po cijelom svijetu pale kao krnje političari, suci, vjerski službenici… i nitko se ne buni jer su to poklade, koje je kolega sa Filozofskog u Splitu prof. Marko Dragić definirao pučkim, “folklornim kazalištem”, pobunit će se jedino homoseksualci i podnijeti kaznenu prijavu protiv Kaštelana, jer su spalili slikovnicu za djecu koja vrtićkoj djeci nudi brak kao zajednicu dva tate i dvije mame s djetetom.
E to onda nije satira, to nisu umjetničke slobode, to nije, kako definicija kaže, “pučko kazalište”, to nije pučka umjetnost, to je “govor mržnje”.
Možete, dakle, kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande. Teror gay lobija ne odnosi se samo na pučki teatar, oni “s dvije tate i dvije mame” zlostavljaju i same homoseksualce koji to prikazuju kao nerazumno, licemjerno, protuprirodno.

Poruka Dolcea i Gabbane

Podsjećamo. Modni i poslovni duo Domenico Dolce i Stefano Gabbana, inače obojica homoseksualci koji su bili u vezi, izazvali su neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kada su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame i poručili kako “neke stvari nikada ne treba mijenjati… Obitelj nije nikakav hir.
U njoj postoji osjećaj pripadnosti koji je nadnaravne prirode”, rekao je Gabanna, a Dolce (Slatki) je dodao kako “prokreacija mora biti čin ljubavi… Djeca rođena metodom oplođivanja unajmljenih jajašaca, to su djeca kemije, sintetike. Maternice za iznajmljivanje, sperma odabrana iz kataloga…”, rekao je Dolce i zaključio: “Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica. Život ima svoj prirodan tijek i neke stvari ne treba mijenjati”.
Slično je u Francuskoj napravio Jean-Pier Delaume-Myard. I on je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku. On tako preispituje djelovanje LGBT udruga i kaže da one ne predstavljaju ni njegove interese niti interese većine homoseksualaca koje pozna. Jasno kaže kako obiteljski život, kamoli posvajanje djece, nije ideal ogromne većine homoseksualaca.
U Hrvatskoj, jedan od ponajboljih novinara u kulturi, pisac Dražen Ilinčić, također je jasan: “Gay zajednica ne može biti ista kao i heteroseksualna već po svojim biološkim datostima… Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.
Po tome ispada da se najveći broj gay ljudi želi oženiti, kupiti kućicu i imati dvoje posvojene djece. Pa to je glupost!” Dražen je prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac. I, da, on je gay. I što s tim?
Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder. Pederi su za mene svi oni, bili homo ili hetero, koji su agresivni, ideološki zagriženi i licemjerni. Peder nije spolna orijentacija već karakterna osobina.
Pederi sve to jesu, agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni.

“Bolesna institucija”

A kako su homoseksualci postali pederi? Na ovom mjestu već napisah kako su u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu su prvenstveno mislili na najodvratniju od svih: obitelj.
Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijki toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”
Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu “bolesnu instituciju”, kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće.
Što se dogodilo u Kaštelima? Ništa, ljudi su se počeli sprdati s tom vrstom agresivnosti koja ni djecu u vrtićima ne ostavlja na miru. Kaštelani su zapravo branili homoseksualce od pedera, kao i Dolce i Gabbana, a na karnevalu su pokazali i zavidnu modnu osviještenost.
A što se tiče prijave za “govor mržnje”, valjda će im suditi ovogodišnji krnjo, sutkinja zvana “Sinkopa”. Ona se nije uvrijedila, kao ova LGBTQWSGFD… bića. Ona zna što su to umjetničke slobode i satira. Ona ih primjenjuje u svojoj sudskoj praksi na veselje cijele nacije.

Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari