Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: Kolinda Grabar-Kitarović je u pravu, a vi mislite što god vas je volja!

Objavljeno

na

Nakon što je Predsjednica Republike Kolinda Grabar – Kitarović izjavila da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav neki su to odmah osporili!

Međutim, istina je da je taj pozdrav u prvoj emigraciji i u početku Nezavisne države Hrvatske (NDH) bio „Za dom spremni“. On nije izveden iz fašističkog pozdrava „Pronti!“, već iz povelje kralja Petra Krešimira IV. iz godine 1069. u kojoj stoji „spremna srca“ i pisma bana Petra groga Zrinskog iz 1670. , u kojem veli „spremni čekamo“. (Demokratski međunarodni skautski pokret upotrebljava također pozdrav „Budi spreman!“). Godine 1942. službeno je dodano „Za Poglavnika i dom spremni“.

Ustaški pokret i Ustaška vojnica preuzeli su rimski pozdrav (!) uzdignutom desnicom , koji su od 1932.-1941,. upotrebljavali svi nacionalisti u Europi nasuprot komunističko-boljševičkom pozdravu stisnute šake. Sam Ante Pavelić je jednom izjavio da u NDH im je rimski pozdrav nametnula ulica i da ga onda nisu mogli skinuti zbog Nijemaca i Talijana!

A kako je nastao naziv „antifašist“? Taj su naziv skovali Staljin i njegova okolina , da bi se pod njime krili komunisti koji su djelovali izvan Sovjetskog Saveza. Zbog jezovitih masovnih zločina , što su ih počinili pobornici diktature proletarijata u Sovjetskom Savezu počevši od 1917., i izvan njega (Madžarska 1919., Španjolska 1936.-1939. ) imena komunist, boljševik i marksist bila su toliko ozloglašena, da demokratski svijet ni u času, kad je bio najteže pritisnut od sila Osovine, nije htio ni prihvatio kao svoje saveznike ljude, koji su ispovijedali komunističku ideologiju . „Antifašisti“ su naprotiv za demokrate bili prihvatljivi. Nu, kako se pokazalo, vuci su i u janjećoj koži ostali krvoločni, jer „antifašist“ nije drugo nego – komunist!

A što znači – „ustaša“? To je također stara hrvatska riječ kojom se označuju ljudi, koji su u davnoj, manje davnoj ili nedavnoj prošlosti u s t a l i protiv nasilja. Tako su, primjerice, bili ustaše: u IX. stoljeću Ljudevit Posavski, u X. Grgur Ninski, u XVII, Petar Zrinski i Franjo K. Frankopan, u XIX Huseinbeg Gradaščević „Zmaj od Bosne“ i Eugen Kvaternik, u XX. stoljeću Ante Pavelić i njegove pristaše.

Spomenimo još riječ „četnici“. Riječ je o oružanoj snazi velikosrpskog imperijalizma. Odlikuju se od pamtivijeka nečovještvom prema nesrpskom stanovništvu hrvatskih krajeva. U razdoblju od 1941.-1945. poklali su i poubijali na najzvjerskiji način nebrojene tisuće Hrvata i Hrvatica i djece svih dobi. Ponovno su došli do izražaja u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

U vrijeme komunizma, ali nažalost još i danas, velikosrpska i jugokomunistička propaganda nekim je nazivima, koji se često upotrebljavaju, namjerno iskrivila izvorno značenje, pa je prijeko potrebno često ih razjasniti s ciljem da budu svakom razumljivi.

Vjerujemo da će to razjašnjenje biti poglavito korisno za mlađe čitatelje, koji izraze, o kojima je riječ, gotovo isključivo poznaju u značenju, koje su im pridavali i pridaju donedavni totalitarni vlastodršci Hrvatske, ali i drugi.

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Predsjednica: ”ZDS’ je stari hrvatski pozdrav, no nažalost kompromitiran od ustaša’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

Objavljeno

na

Objavio

Nema ravnopravnosti i jednakosti naroda u slojevitim zajednicama bez označenog nacionalnog teritorija, na kojem je ustrojena sva politička i vojna struktura dotične narodnosne skupine. Narod koji nema nacionali entitet ograđen granicama, isto je kad i čovjek nema kuće. Narod bez vlastitog entiteta je beskućnik. Narod koji nema svoj nacionalni entitet znači da je porobljen, da nije slobodan, da je okupiran. A narod bez slobode, narod u sužanjstvu ili u porobljenosti, ima neotuđivo pravo na stvaranje, ili ponovno oživljavanje svog ukinutog mu, ili nepriznatog entiteta.

Kao što svaki čovjek na svijetu ima neprikosnoveno pravo na dom, kao temelj svih drugih ljudskih prava i sloboda, na krov nad glavom, tako i svaki narod kao zajednica tih identitetsko istih jedinki ima neotuđivo, ničim oborivo, pravo na svoj entitet. Napose je to pravo veće i snažnije, dublje i legalnije, u nepravedno uređenim federalnim, ili kakva je Bosna i Hercegovina daytonskim zajednicama različitih naroda.

U tako neuređenim zajednicama različitih nacionalni i vjerski, kulturni i civilizacijskih identiteta, obično, zapravo uvijek vlada diktatura brojnijeg naroda, ili njome protektira tuđinac.A taj protektor tuđinac je, po nekom osvajačkom pravilu, uvijek pristran i na strani je brojnijeg naroda, koji mu pomaže u održavanju nepravde. Malobrojniji je narod u takvim zajednicama kunić za testiranje izdržljivosti u nepravdi i neslobodi.

Začuđujuće je bezobrazna, i prljava politika suvremenog slobodnog, demokratskog svijeta zapadne civilizacije u govoru o pravima i slobodama muslimanskih migranata, a u isto vrijeme to pravo ne priznaje i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Na temelju kojih Međunarodnih konvencija i asocijacija muslimanski migranti imaju veća ljudska prava i slobode u Europi, koju su gotovo okupirali, negoli Hrvati imaju pravo na svoj entitet u tronacionalnoj i trokulturnoj, trovjerskoj i trocivilizacijskoj beha zajednici.

Tim diskriminatorskim odnosom prema pravima Hrvata u BiH Europa pokazuje da je u velikom strahu pred muslimanskim ekstremizmom, te da je spremna žrtvovati jedan stari narod u svojoj obitelji, i dati neograničena prava islamskim migrantima samo da saćuva kakav takav mir na svojim prostorima.

Ono što Bosnu i Hercegovinu čini sve nesigirnijom i nemirnijom je demonstracija bahatosti, moći i apsolutizma prava pobjednika nad pobjeđenim u beha ratu. Osjećaj svemoći bošnjačkog pobjednika koji tim činom ponižava, pa gotovo ponovo ubija pobijeđenog, ne otvara mogućnost zaživljavanja pravde i pravednosti, jednakosti i slobode za sve.

Poglavito je prijeteča bahatost pobjednika, muslimanskih dobitnika u Daytona, izražena i vidljiva kada je pobjeđeni, u Daytonu pokradeni i obespravljeni, onaj druge vjere, hrvatski narod. Muslimansko bošnjačka pobjedničko dobitnička strana, koja se svijetu lažno uspjela pokazati kao najvećom i jedinom žrtvom u beha građansko vjerskom ratu, a zbog ratovanja na njihovoj strani mudžahedina iz islamskih zemalja sukob učinila i svjetskim, kroz šutnju i pristranost zbog nafte, Svjetske zajednice, veći beha dio u Daytonu nazvan Federacija Muslimana i Hrvata, uspjela je pozeleniti u svoju nacionalnu i vjersku boju, da se više ne vide ni kockice federalnog partnera, kao ni europske.

Čak ni Otomanski osvajački pohod nije uspjevao tako ubrzano Bosnu i Hercegovinu turcizirati, kao što to danas sa njom čine, ostatci prisilne turske islamizacije janjičari, nekad samozvani Turci, zatim Neopredjeljeni, pa Hrvati, Srbi, zatim Jugoslaveni, muslimani, Muslimani i danas Bošnjaci. U tako ubrzanom bošnjačkom procesu turciziranja i islamiziranja Bosne i Hercegovine, u kojoj čak i nogostupe bojaju u zelenu boju, sve je manje, gotovo i nema mjesta za drugu naciju, kulturu, napose nema mjesta za drugu vjeru.

Sve je to razlog, i pravo hrvatskog naroda na svoj nacionalni entitet, koji jedino može da im jamči opstanak na toj europskoj periferiji u svom nacionalnom hrvatskom i vjerničkom katoličkom identitetu. S velikim ponosom, zasigurno daleko većim negoli je to sada, hrvatski narod obilježio je 27. obljetnicu svoje Hrvatske Republike Herceg Bosna, bošnjačko muslimansko slavlje izbora Komšića, ratnika abih koji je pucao po hrvatskom narodu.

Hrvatski ponos obilježavanja Dana HRHB, i muslimansko bošnjačko slavlje izbora pripadnika svoje zločinačke armije za drugog svog člana beha Predsjedništva, Željka Komšića, opravdava osnivanje 18. studenoga 1991. godine i uspostavljanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina, Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac …

Prisilno građaniziranje Hrvata kroz centralizam demokracije na bošnjački način izbora članova beha Predsjedništva bez hrvatskog predstavnika, daje apsolutno pravo na ponovno oživljavanje Hrvatske Republike Herceg Bosna. Stoga, ova 27. obljetnica HRHB morala bi biti i prvi korak u, opravdanom i legalnom, oživljavanje, od strane radikalnih Bošnjaka i uzurpiranih visokih predstavnika, dokinute i nepriznavane Hrvatske Republike Herceg Bosna.

I kao što je osnivanje muslimanske Patriotske lige, kao vojske Muslimana, bio razlog osnivanja HRHB, tako je i bošnjački izbor pripadnika te muslimanske armije Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva, razlog oživljavanja HRHB. Muslimansko bošnjačka agresija na hrvatski narod i njegov teritorij ne prestaje, a to Hrvatima daje legitimno i legalnno pravo na svoj nacionalni entitet HRHB, kao jedinog i nezamijenjivog jamca ostanka i opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Objavio

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari