Pratite nas

Kolumne

MLADEN PAVKOVIĆ: Komemoraciju u šumi Brezovica partizani su iskoristili da se obračunaju s „narodnim neprijateljima“

Objavljeno

na

Bivši partizani su opet iskoristili 22. lipnja – tzv. Dan antifašističke borbe da se obračunaju sa svojim neprijateljima, odnosno svima onima koji ne misle kao oni.

Najdalje u tome i ove godine otišla je mlada „SKOJ-evka“, inače navodno „nitko i ništa“, gradonačelnica Grada Siska, jadna i umišljena – Kristina Ikić  Baniček. Lani je, ako se sjećate, na istom mjestu i sa iste govornice, održala bizarni govor u kojem je oplela po tadašnjem ministru kulture dr. Zlatku Hasanbegoviću, za kojeg je rekla ( i ostala živa!) da je „notorni neofašist čiji je zadatak da nam ubije kulturu“! O, Bože, pomozi! Ako tko ubija kulturu (govora) onda je to ova žalosna gradonačelnica, koja nema kulture ni srama.

Naime, kakve je imao veze  ministar Hasanbegović sa partizanskim dernekom u šumi Brezovica? S druge pak strane, sisačka partizanka također je i ove godine iskoristila (zlorabila) pozornicu u šumi i napala svog kolegu gradonačelnika Zagreba Milana Bandića (kojem nije u stanju ni cipele očistiti) i nikog drugoga nego časnog i uvaženog hrvatskog redatelja Jakova Sedlara.

Nigdje drugdje nego „u šumi“ (zar je to mjesto za ovakva prepucavanja i laži?) ponovno je potegnula pitanje – zbog čega je Bandić dodijelio Nagradu Grada Zagreba Sedlaru? Nije Bandić (koji je sjedio u publici!) dodijelio nikakvu nagradu, već su to učinili oni koji ovoj „pomozbog“ gradonačelnici nešto takvo nikada ne bi dali, jer kako netko lijepo reče nakon proslave – tko je uopće ona? Već smo rekli: „nitko i ništa“! I tu priča o toj i takvoj nadobudnoj provokatorici prestaje. (Do iduće godine!).

Inače, zanimljivo je kako bivši partizani – komunisti (iz godine u godinu sve ih je više!) iskorištavaju svaku prigodu da natjeraju vodu na svoj mlin. Oni neprestano ističu kako se pljuje po NOB-u, kako se o tome ne uči u školama, kako su oni stavljeni na marginu, a da nije bilo njih i prve puške koja je puknula u Sisku ne bi (zamislite) bilo ni današnje Hrvatske!?

O svom vođi, maršalu Titu, imaju samo najljepše riječi, a kako i ne bi kad su u njegovo vrijeme živjeli bolje nego „šeici“ u Kataru!

Također je interesantno da ti i takvi „ne priznaju“ hrvatski oslobodilački Domovinski rat te da nikada na ovakvim i sličnim skupovima ne kritiziraju srbijanskog i inog agresora ili bolje reći prave se da ne znaju tko je u ovom ratu bio žrtva a tko agresor.

No, koje se povijesno razdoblje najviše zamjera partizanima-komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu? Pa, u prvom redu ono nakon II. svjetskog rata kad su vodili politiku (koju je kasnije preuzeo Milanović) „mi ili oni“. To se čulo i ove godine u šumi Brezovica. Bivši i sadašnji Titovi sljedbenici gdje god mogu nastoje prikriti zločine od 1945., pa sve do 1989.! Čitava Slovenija i Hrvatska prekrivena je masovnim grobnicama u kojima su poput zvijeri, čak i žive nevine ljude, zatrpavali „osloboditelji“, a tim pretežno Hrvatima i Hrvaticama jedini je grijeh bio što nisu bili s njima, a poglavito to što bili – Hrvati. Tito je istina imao i dobrih strana, to nitko ne poriče, ali on je kriv (i samo on) za smrt na stotine tisuća nevinih ljudi, što će reći da se njemu ne sudi zbog dobrih već loših (zločinačkih) strana.

U vrijeme komunizma kakvu smo učili povijest? Pogledajte enciklopedije koje je uređivao Miroslav Krleža, pa nam nađite u njima o Titovim zločinima u poraću, o jamama poput Jazovke ili pak o iznimnom velikom broju masovnih grobnica koje su iza sebe ostavili partizani-komunisti, s potpisom maršala!

Zašto djeca u školi ne uče partizansku strategiju osvajanja vlasti, koju je najbolje ocrtao Moša Pijade na prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942.

„…potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod  uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…“ – kazao je Moša Pijade.

Osim toga, ne treba zaboraviti da je u razdoblju nakon rata, revolucionarni teror bio provođen  po načelu „prikloniti ili ukloniti“.

Nakon 1945. partizani su ubijali „narodne neprijatelje“, civile i zarobljene vojnike, kao muhe, što još danas, da ti pamet stane, predstavlja vojnu i državnu tajnu. Ni jedan krivac tih zločina nikada nije bio kažnjen, čak niti okrivljen, a o tim i takvim zločinima nikada se nisu ni provodile istrage, već su se sustavno prikrivale grobišta.

Zašto se i to ne kaže u šumi Brezovica ili prigodom nekih drugih sličnih komemoracija?

Komunisti su, baš kao i danas drugarica „nitko i ništa“ Kristina Ikić Baniček, sve svoje neistomišljenike jednostavno označavali pojmom narodni neprijatelji!

Sreća je što više nije 1945.-ta jer tada bi oni koji nisu „uz njih“ sigurno bili uz one koji leže bez imena u mnogim komunističkim grobnicama – Od Vardara pa do Triglava!

I kad sve to zbrojimo, čovjeku stane pamet da i danas najljepši zagrebački trg nosi ime po zločincu – maršalu Titu!

E, moj narode!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

VIDEO – Hasanbegović: ‘Naša je dužnost poništiti 22. lipnja 1941. kao državni blagdan’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bosanski problem, spomenik Otomanske okupacije

Objavljeno

na

Objavio

Ni jedan problem u svijetu nije proizveden u radionici u kojoj se zbiva, niti je djelo strana koje u njemu sudjeluju, i koje su pogođene njime. Gotovo uvijek to je uvozna roba, ostavština prošlosti i djelo sadašnjosti, ubačena kao neupotrebljivi materijal kod samog proizvođača. Uvijek je to, zapravo, proizvod smeće super sila sadašnjosti i kolonijalizatora iz prošlosti. Osvajačko kolonizatorske zemlje iz prošlosti veliki su nostalgičari za tim vremenom, te se nikako ne mire gubitkom oslobođenih zemalja, i ne prihvaćaju nikad u potpunosti njihov izabrani, skupo plaćeni, put u budućnost. Jednako tako ni imperije današnjeg vremena nisu sklone mirnom hodu oslobođenih zemalja, i uvijek im na putu prave probleme, uvjete, ucjene, i sve to s ciljem novog osvajanja. Prošle i sadašnje imperijalne države jednako se još uvijek osvajačko okupatorski ponašaju, željne stalnog ratovanja i osvajanja, ubijanja i porobljavanja, eksploatiranja i gaženja mali i nejaki naroda. One su, zapravo, i postale velike i moćne, carstva i imperije upravo kroz osvajanja i porobljavanja, eksploatiranja i siromašenja okupiranih naroda i zemalja.

I što su kolonizatorske, okupatorske i osvajačke zemlje bivale veće i jače, moćnije i bogatije porobljeni narodi i zemlje bivale su manje i nejače, slabije i siromašnije. Pustoš svakog predznaka ostavljala su imperija i carstva iza sebe u porobljenim zemljama. I dakako velike probleme, koji da, gotovo, zauvijek ostaju nerješivi, zbog čega te „oslobođene“ zemlje nikako da krenu u slobodnu i mirnu budućnost. Jer svi ti proizvedeni i ostavljeni problemi kasnije su prerastali u ratne sukobe na tim oslobođenim prostorima.

U nizu tih problema, kao ostavština i proizvod okupatora, najopasniji za budućnost oslobođene zemlje svakako je izvršena prisilna promjena nacije i vjere tijekom okupacije u porobljenoj državi. Zapravo, jedan, a možda i glavni, razlog okupacije, poglavito u prošlosti, je i bio u cilju prevođenja porobljenih naroda u vjeru okupatora. Poglavito je to bio cilj Otomanske imperije, koja je imala namjeru islamizirati cijeli svijet. U vrijeme njene krvavo zločinačke vladavine, i širenja na sve kontinente svijeta, islam se proširio u najvećoj mjeri, i gotovo da su svi porobljeni narodi morali prelaziti na islamsku vjeru.

Bosna i Hercegovina to najbolje potvrđuje, budući da u toj europskoj zemlji do turske okupacije nije bio zabilježen islam. I stoga, današnji problem u Bosni je zapravo problem iz prošlosti, kao ostavština turske polutisućljetne okupacije te zemlje i prisilne islamizacije kršćanskog naroda. To je problem koji u nekim vremenskim intervalima, poslije turskog povlačenja s europskih okupiranih prostora, prerasta u ratne sukobe. Taj problem stoga i nije bosanski proizvod, to je zlodjelo imperijalnog Otomanskog carstva. Zbog toga je to, gotovo, nerješiv problem, budući da na toj zemlji danas rastu plodovi koji nisu za tu europsku klimu i europsko podneblje, posijani turskim dankom u krvi, i zulumom kakav svijet nije poznavao do tada. Pa ni danas.

Tursko osvajanje i prisilno islamiziranje porobljenih kršćanskih naroda prvi je slučaj zločinačke globalizacije u novijoj svjetskoj povijesti. Bila je to globalizacija na turski način, a iz nje se mogu iščitati i posljedice ove današnje globalizacije. Iz tog turskog vremena ostali su mnogi problemi u nekad porobljenim zemljama, pogotovo u onim državama u kojima nisu, i usprkos zločinačkim metodama i prisilama, uspjeli cijeli narod prevesti na islam. Tu u takvim zemljama kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini gdje nisu uspjeli, zahvaljujući bosanskim ujacima, cijeli katolički narod prisiliti na islam, ostali su veliki problemi, sa stalnim opasnostima izbijanja ratnih sukoba. Na tako malom europskom prostoru prisilno su izmiješane velike nacionalne i vjerske razlike, koje gotovo da se više, posebno poslije građansko vjerskog rata devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, nigdje ne susreću i ne zbližuju. Dapače, razlike i udaljenosti postale su veće, i na neki način svako je svakome stranac.

Beha muslimanima koji su prihvatili islam Turska i Iran postali su bliži od svakog beha susjeda, i tako se udaljili se ne samo od Hrvata i Srba, već i od one izvorne, temeljne, europske Bosne i Hercegovine, zbog čega je i ne doživljavaju domovinom. Za njih je domovina Turska, jer „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“

I zato će bosanski problem, kao proizvod prošlosti, ostati još dugo nerješiv u budućnosti. Sve dotle dok beha muslimani ne prihvate druge beha narode i vjere, Bosnu kao europsku zemlju i nikako kao sredstvo muslimanskih zemalja u širenju islama.

Bosanskohercegovački problem današnjice, nažalost i budućnosti, zapravo je spomenik kojeg je sebi izgradilo Otomansko carstvo u svom zločinačko okupatorskom vremenu krvave vladavine na tim prostorima. Jednako tako taj spomenik danas Bošnjaci kipare za svoj ukus i imperije današnjice, kao nadograđeno zdanje za budućnost. Između tih kolonijalista iz prošlosti i sadašnjosti i nema razlika, jer ni jedni ni drugi ne daju da Bosnu po svom kiparskom znanju uređuju njeni narodi, ni Orijentalnim ni Bizantskim već europskim umijećem i kiparstvom. Samo takva Bosna ima budućnost.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari