Pratite nas

Kolumne

MLADEN PAVKOVIĆ: Komemoraciju u šumi Brezovica partizani su iskoristili da se obračunaju s „narodnim neprijateljima“

Objavljeno

na

Bivši partizani su opet iskoristili 22. lipnja – tzv. Dan antifašističke borbe da se obračunaju sa svojim neprijateljima, odnosno svima onima koji ne misle kao oni.

Najdalje u tome i ove godine otišla je mlada „SKOJ-evka“, inače navodno „nitko i ništa“, gradonačelnica Grada Siska, jadna i umišljena – Kristina Ikić  Baniček. Lani je, ako se sjećate, na istom mjestu i sa iste govornice, održala bizarni govor u kojem je oplela po tadašnjem ministru kulture dr. Zlatku Hasanbegoviću, za kojeg je rekla ( i ostala živa!) da je „notorni neofašist čiji je zadatak da nam ubije kulturu“! O, Bože, pomozi! Ako tko ubija kulturu (govora) onda je to ova žalosna gradonačelnica, koja nema kulture ni srama.

Naime, kakve je imao veze  ministar Hasanbegović sa partizanskim dernekom u šumi Brezovica? S druge pak strane, sisačka partizanka također je i ove godine iskoristila (zlorabila) pozornicu u šumi i napala svog kolegu gradonačelnika Zagreba Milana Bandića (kojem nije u stanju ni cipele očistiti) i nikog drugoga nego časnog i uvaženog hrvatskog redatelja Jakova Sedlara.

Nigdje drugdje nego „u šumi“ (zar je to mjesto za ovakva prepucavanja i laži?) ponovno je potegnula pitanje – zbog čega je Bandić dodijelio Nagradu Grada Zagreba Sedlaru? Nije Bandić (koji je sjedio u publici!) dodijelio nikakvu nagradu, već su to učinili oni koji ovoj „pomozbog“ gradonačelnici nešto takvo nikada ne bi dali, jer kako netko lijepo reče nakon proslave – tko je uopće ona? Već smo rekli: „nitko i ništa“! I tu priča o toj i takvoj nadobudnoj provokatorici prestaje. (Do iduće godine!).

Inače, zanimljivo je kako bivši partizani – komunisti (iz godine u godinu sve ih je više!) iskorištavaju svaku prigodu da natjeraju vodu na svoj mlin. Oni neprestano ističu kako se pljuje po NOB-u, kako se o tome ne uči u školama, kako su oni stavljeni na marginu, a da nije bilo njih i prve puške koja je puknula u Sisku ne bi (zamislite) bilo ni današnje Hrvatske!?

O svom vođi, maršalu Titu, imaju samo najljepše riječi, a kako i ne bi kad su u njegovo vrijeme živjeli bolje nego „šeici“ u Kataru!

Također je interesantno da ti i takvi „ne priznaju“ hrvatski oslobodilački Domovinski rat te da nikada na ovakvim i sličnim skupovima ne kritiziraju srbijanskog i inog agresora ili bolje reći prave se da ne znaju tko je u ovom ratu bio žrtva a tko agresor.

No, koje se povijesno razdoblje najviše zamjera partizanima-komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu? Pa, u prvom redu ono nakon II. svjetskog rata kad su vodili politiku (koju je kasnije preuzeo Milanović) „mi ili oni“. To se čulo i ove godine u šumi Brezovica. Bivši i sadašnji Titovi sljedbenici gdje god mogu nastoje prikriti zločine od 1945., pa sve do 1989.! Čitava Slovenija i Hrvatska prekrivena je masovnim grobnicama u kojima su poput zvijeri, čak i žive nevine ljude, zatrpavali „osloboditelji“, a tim pretežno Hrvatima i Hrvaticama jedini je grijeh bio što nisu bili s njima, a poglavito to što bili – Hrvati. Tito je istina imao i dobrih strana, to nitko ne poriče, ali on je kriv (i samo on) za smrt na stotine tisuća nevinih ljudi, što će reći da se njemu ne sudi zbog dobrih već loših (zločinačkih) strana.

U vrijeme komunizma kakvu smo učili povijest? Pogledajte enciklopedije koje je uređivao Miroslav Krleža, pa nam nađite u njima o Titovim zločinima u poraću, o jamama poput Jazovke ili pak o iznimnom velikom broju masovnih grobnica koje su iza sebe ostavili partizani-komunisti, s potpisom maršala!

Zašto djeca u školi ne uče partizansku strategiju osvajanja vlasti, koju je najbolje ocrtao Moša Pijade na prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942.

„…potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod  uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…“ – kazao je Moša Pijade.

Osim toga, ne treba zaboraviti da je u razdoblju nakon rata, revolucionarni teror bio provođen  po načelu „prikloniti ili ukloniti“.

Nakon 1945. partizani su ubijali „narodne neprijatelje“, civile i zarobljene vojnike, kao muhe, što još danas, da ti pamet stane, predstavlja vojnu i državnu tajnu. Ni jedan krivac tih zločina nikada nije bio kažnjen, čak niti okrivljen, a o tim i takvim zločinima nikada se nisu ni provodile istrage, već su se sustavno prikrivale grobišta.

Zašto se i to ne kaže u šumi Brezovica ili prigodom nekih drugih sličnih komemoracija?

Komunisti su, baš kao i danas drugarica „nitko i ništa“ Kristina Ikić Baniček, sve svoje neistomišljenike jednostavno označavali pojmom narodni neprijatelji!

Sreća je što više nije 1945.-ta jer tada bi oni koji nisu „uz njih“ sigurno bili uz one koji leže bez imena u mnogim komunističkim grobnicama – Od Vardara pa do Triglava!

I kad sve to zbrojimo, čovjeku stane pamet da i danas najljepši zagrebački trg nosi ime po zločincu – maršalu Titu!

E, moj narode!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

VIDEO – Hasanbegović: ‘Naša je dužnost poništiti 22. lipnja 1941. kao državni blagdan’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari