Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Je li Vukovar stvarno morao pasti?

Objavljeno

na

I nakon 25 godina od početka srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku još se uvijek vode polemike: je li ovaj grad trebao pasati, odnosno biti okupiran 18. studenoga 1991., tim više što je bio simbol obrane naše države?

Naime, sada se javljaju i ovi i oni, pišu, analiziraju, govore, slikaju se… Međutim, Branko Borković- Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara o tome je govorio, jasno, konkretno i otvoreno, još 1995.! Tu i tamo netko ga spominje, a još manje citira njegove riječi.

Mnogi se prave kao da su on i Mile Dedaković-  Jastreb bili tek epizoda u ovoj teškoj hrvatskoj tragediji, ali i junačkoj borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Jednom riječju, reklo bi se- kad nema mačaka, miševi kolo vode!

Nisam jednom rekao Borkoviću i Dedakoviću da javno demantiraju laži, marginaliziranja, prešućivanja i falsificiranja pojedinih tzv. hrvatskih i inih povjesničara, ali i današnjih „velikih“ branitelja ovoga grada. Na to bi samo odmahnuli i rekli: Neka im je, neka se i oni malo kite! Osim toga, baš od tih pojedinih tzv. „velikih“ branitelja  neće čuti ni riječi kako su nakon okupacije grada prošli Borković, Dedaković, Nikola Toth-Fenix, Ivo Šoljić i drugi koji su bili istinski junaci hrvatskog obrambenoga Domovinskoga rata.

Čak većina tzv. „uglednih“ vukovarskih branitelja ništa je ili malo  dosad napravila za jednog od istinskih najvećih vukovarskih boraca Marka Babića (posvećen mu je neki nogometni turnir!), iako bi Babić i Šoljić u Vukovaru  već odavno trebali imati spomenike, ili bi se neke ulice ili trgovi trebali zvati po njihovim imenima. Da ih Vukovarci ističu kako treba (i ne samo njih) to bi se i dogodilo.

U knjizi Branka Borkovića- Mladog Jastreba s nazivom „Rušitelj ustavnog poretka“ (Zagreb, 1995.), a koju sam uredio i priredio, a koja bez lažne skromnosti može biti i „školski udžbenik“, i koja je naravno prešućena, Borković (str. 24.-25.) među ostalim ovako opisuje što se događalo prije okupacije Grada – junaka – Vukovara:

-„Za Vukovar se moglo očekivati da će pasti od onog trenutka kad su prekinute pupčane veze sa Zagrebom, s ostalim dijelovima Hrvatske. (Slično bi se moglo reći i za bosansku Posavinu, tim prije što sam tamo bio na ratištu i o tome također objavio knjigu, op.a.). Često su mi telefonski znali  govoriti  da će nas osloboditi. Mi i nismo bili zarobljeni, trebalo nas je priključiti  Hrvatskoj, deblokirati. Ovako, Vukovar se mogao braniti nekoliko dana više ili manje. Ljudi su bili iscrpljeni, a oružja i streljiva nije bilo“.

Borković dalje ističe (što se inače „nigdje“ ne može čuti ni pročitati!) da je bilo „ključno u obrani grada da mi nismo znali  da je Zagreb digao ruke od nas. Stalno su govorili: „Mi dolazimo, izdrži još malo“. Mogli su nam reći da Hrvatska nema snage, da iznalazimo unutarnje rezerve, da se snalazimo kako najbolje znamo. To su, kao vojnici, bili dužni napraviti. Umjesto toga, u Zagrebu je procijenjeno  kako bi u proboju za Vukovar poginulo pet tisuća hrvatskih vojnika.  Za tu procjenu saznao sam nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara“.

Posljednji ratni zapovjednik obrane Vukovara potom nastavlja da je žalosno što je nešto takvoga urađeno.

  • „Kao prvo – veli on- procjena je rađena u Zagrebu, odakle se ne vidi dobro Vukovar.  Zatim u toj procjeni  nije uzeta u obzir moja prosudba iz Vukovara u kojoj su bili podaci o uništenim snagama protivnika, o njegovoj brojnosti , motivaciji i moralu. U to doba naš je protivnik bježao, bili su u panici, nisu bili u stanju osvojiti taj prostor. A u Zagrebu su računali da neprijatelj nije izgubio ni jednog vojnika, niti jedan oklop, da je potpuno spreman za borbu.  Procjena je donesena na temelju stanja neprijatelja iz kolovoza i početkom rujna, a ne na osnovu njegova stanja iz studenog 1991. A razlika je ogromna. Ta gospoda, naime, u svojoj procjeni nisu uzeli u obzir 300 do 500 uništenih oklopnjaka, 6000 do 7000 mrtvih neprijateljskih vojnika (moja tadašnja prosudba, a kasnije se pokazalo da su neprijateljski gubici znatno veći, negdje između 12 i 15 tisuća poginulih), 24 srušena zrakoplova, nisu uzeli u obzir niti opće stanje u Srbiji, pobunu rezervista u Pančevu, slične pobune u Valjevu i Kragujevcu…Čudim se kako su se uopće usudili donijeti bilo kakvu procjenu.“

Borković, inače Junak hrvatskog Domovinskoga rata, bez dlake na jeziku nastavlja, pa kaže:“Renomirani vojnici, koji su donosili procjenu o Vukovaru, morali su pravilno procijeniti situaciju, znati snagu naše vojske, ali i snagu i moć agresora. Da su samo objektivno procijenili situaciju sve bi danas drugačije izgledalo. Da su tada došli, ne u Vukovar, nego u Vinkovce, ocjena stvarnog stanja bila bi realna, a ni danas mi nije jasno jesu li ti ljudi uopće vidjeli bojište. Sa samo jednom brigadom  mogli smo pokupiti svu tehniku rasutu po slavonskim poljima i krenuti u protunapad kojim bismo dotukli srpsku vojsku i svesrpstvo, kao rušilački pokret, za sva vremena. Sa samo malo više htjenja  moglo se obraniti Vukovar, i stvarno i kao simbol. Vukovar je bio mobilizirajući faktor za hrvatsku naciju, a da smo taj grad spasili uništenja, riješili bismo probleme kompletne Hrvatske, a time i rata u BiH i probleme na širem prostoru. Bili bismo pobjednici!“ – govorio je i govori Borković, ali ga malo tko (namjerno) čuje.

Mladen Pavković

Evo zbog čega se mora demistificirati tzv. ‘Manolićeva komisija’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari