Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Nakon II. svjetskog rata presude su pisane kratko i jasno!

Objavljeno

na

Bivši partizani-komunisti često, poput vrana, „grakču“ na presude pojedinim hrvatskim braniteljima. Neki od njih najradije bi osudili sve koji su se, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Poglavito im nije bilo pravo kad je bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda RH dr. Milan Vuković (1933.-2018.) jednom izjavio da „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. To je istina. Naime, ni partizani u II. svjetskom ratu, a ni nakon njegova završetka, „nisu“ počinili ratne zločine, jer da jesu onda bi suci poput zloglasnog Milka Gajskog i sličnih imali pune ruke posla i s“pobjednicima“.

A kako su nakon završetka II. svjetskog rata sudili suci „narodnim neprijateljima“, najbolje nam ilustrira primjer presude Filipu Domazetu, koju je Vojni sud II. Jugoslavenske armije donio na svom zasjedanju u Zagrebu, 6. srpnja 1945., pod predsjedavanjem suca Nikole Lončara.

U presudi „U ime naroda Jugoslavije“ uz ostalo piše da je taj sud preispitao presudu Vojnog suda Oblasti za Dalmaciju, vijeća kod komande područja Južne Dalmacije, kojom je Domazet osuđen na kaznu doživotne robije. Međutim, samo mjesec dana (!) nakon toga viši sud donosi presudu da se ta kazna ne odobrava, nego da se dotičnog mora kazniti na smrt strijeljanjem!

Obrazloženje je također bilo napisano kratko i jasno:
„Za Domazet Filipa, bolje odgovara kazna smrti“.
Dolje su još dodali „Smrt fašizmu-sloboda narodu“.

Žalbe na tu i takvu presudu nije bilo! Ovo ističemo zbog toga što su takve i slične presude nakon II. svjetskog rata padale kao kruške, a da su pojedini suci, poput Gajskog, nastavili suditi sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kad je počelo oslobođenje Hrvatske od srpske i ine agresije većina tih sudaca otišla je u mirovinu, ili su se pak „prebacili“ u „ugledne“ odvjetnike, a bilo je i takvih koji su okrenuli kapute i (bez ikakvih provjera) našli zaposlenje u nekim od najviših državnih hrvatskih institucija.

I umjesto da smo mi sudili njima, neki od njih još i danas na ovaj ili onaj način „sude“ – nama! Ako ne oni, onda njihova djeca i unuci!

Eto, i na ovu jednu od tisuće priča ekstremni ljevičari i bivši partizani jednostavno će reći:
Što ćete, bilo je takvo vrijeme!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Thompson: O eventualnoj podršci nekom od predsjedničkih kandidata ću odlučiti ja, a nikako netko drugi!

Objavljeno

na

Objavio

Dragi prijatelji,

budući da se ovih dana u javnosti pojavljuju novinarski natpisi i špekulacije oko moguće Thompsonove potpore jednome od potencijalnih kandidata za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske, želimo Vam prenijeti razgovore na tu temu sa samim Thompsonom.

Naime, sam Thompson nam je rekao kako od njega nitko nije zatražio potporu niti je s bilo kim od potencijalnih kandidata ili kandidatkinja za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske o tome razgovarao.

Naglašava kako je spominjanje njegovog imena u medijima vezano za kampanju nadolazećih predsjedničkih izbora čista laž i manipulacija.

Hoće li kandidaturu objaviti netko koga Thompson zaista želi podržati i o svom mogućem angažmanu u vidu potpore takvom kandidatu ili kandidatkinji, kako nam je sam Thompson rekao, on će o tome sam odlučivati, a ne nikako netko drugi kako već sada pokušavaju raznim pritiscima i bombastičnim naslovima preko pojedinih medija.

Naravno, napominje Thompson, ako do toga i dođe, prvi koji će za to saznati ste upravo Vi, njegovi vjerni fanovi, i to preko njegovih web stranica i društvenih mreža, uostalom kao i uvijek do sada.

Management Marko Perković Thompson

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Šerbedžiji uručili nagradu za ‘hrvatsko životno kulturno dezerterstvo’!

Objavljeno

na

U Zagrebu su (i pred tv publikom) svečano uručene najviše hrvatske nagrade za kulturu i umjetnost – Vladimir Nazor, kojeg se „nitko“ više ne sjeća da je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora (u vrijeme kad su na tisuće ljudi i uz njegov blagoslov kao Titova vjernog političara!) završavali ni krivi ni dužni na Golom Otoku ili pak u Lepoglavi, a mnogi su i ubijeni, prije svih nevini – Hrvati.

U dvorani Arhiva RH, gdje se održavala svečanost, sjedili su brojni hrvatski kulturni djelatnici. Kad je ministrica kulture RH uručila ovu nagradu jugoslavenskom filmskom djelatniku Radi Šerbedžiji, i to za  „životno djelo“ dvorana kao da je „pala u trans“. Svi su gromoglasnim pljeskom pozdravili velikog umjetnika, koji je ovo priznanje „posvetio i svim svojim suradnicima u pokrajini“! (Ni ovog puta nije mogao izgovoriti riječ – Hrvatska.)

Obzirom da je na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata otišao (dezertirao) iz Hrvatske, nitko se od tamo „hrvatskih kulturnih veličina“ nije upitao: zbog čega je zapravo dobio ovo veliko hrvatsko priznanje?

Možda za „kulturnu okupaciju“ Brijuna?

Nu, ništa manje nazočni nisu pljeskali ni dobitnicima godišnjih nagrada Vladimir Nazor, kao primjerice redatelju Krešimiru Dolenčiću (valjda zato što je navodno svojedobno „isključio“ mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu na Trgu bana Jelačića?) i redatelju dokumentarnog filma „Srbenka“ Nebojši Slijepčeviću, u kojem se autor pita: Što znači danas odrasti u Hrvatskoj, a da nisi Hrvat? Inače, ovaj jadni filmski uradak prati sudbinu obitelji Zec, čiju mučnu sudbinu je na kazališne daske  postavio, (u  stilu- „svi“ Hrvati su zločinci!),  a tko drugi nego bivši dečko Danijele Trbović- Oliver Frljić.

Naravno da svi osuđujemo bilo kakav zločin, osobito nad djecom, ali ni taj redatelj ni taj Frljić nikada se nisu upitali- što je s preko 400 hrvatskih dječaka i djevojčica ubijenih od srpskih i inih agresora u Domovinskome ratu?

I ovom prilikom čula se kritika zašto do danas HRT nije prikazao „Srbenku“, ali ne i smrt nevine hrvatske djece.

Da je netko napravio dokumentarni film ili kazališnu predstavu o zločinima nad hrvatskom djecom u vrijeme rata, taj vjerojatno ne bi mogao ni u dvoranu, a kamoli dobiti neko veliko kulturno priznanje.

Jednom riječju, sramotno je što je najveća nagrada za kulturu i umjetnost ove godine (i to za životno djelo!) pripala Šerbedžiji, a još je sramotnije što su hrvatski kulturni djelatnici to priznanje umjesto kritikama popratili velikim pljeskom!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari