Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Reagiranja

Turski nobelovac Orhan Pamuk razočaran Erdoganovom odlukom o Aja Sofiji

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Turski nobelovac Orhan Pamuk oglasio se u nedjelju nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u petak potpisao dekret o vraćanju Aje Sofije u džamiju, nakon što je turski sud poništio vladinu uredbu iz 1934. godine kojom je nekoć istanbulska kršćanska crkva, a potom i džamija, pretvorena u muzej

‘Turci su ponosni što su sekularni. Ovaj potez će oduzeti taj ponos naciji’, izjavio je za britanski BBC poznati pisac vidno razočaran promjenom statusa Aje Sofije. Pamuk je naglasio da postoje milijuni Turaka koji misle poput njega, ali i da u Turskoj više nema demokracije. ‘Budući da je Aja Sofija znak modernog turskog sekularizma, vratiti je u džamiju znači nažalost reći da ne želimo više biti prijateljski raspoloženi prema zapadu. Jednostavno, više ne želimo biti sekularno društvo’, poručio je pisac ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost 2006. godine.

Globalno prepoznat po svojim djelima ‘Snijeg’, ‘Zovem se Crvena’ i ‘Istanbul: grad, sjećanja’, Pamuk je u domovini sudski progonjen zbog ‘vrijeđanja turskosti’, ali je taj slučaj prekinut. Turski nacionalisti su piscu zamjerili izjave u kojima je podsjećao na genocid Ankare nad Armencima i proganjanje Kurda, ali i o zabrani javnog govora o tome u turskom društvu. Turski predsjednik Erdogan je prošlog petka proglasio Aju Sofiju otvorenom za muslimanska bogoslužja, nakon što je sud odlučio da je pretvaranje te nekoć bizantske crkve u muzej 1934. godine bilo nezakonito.

Namjera turskih vlasti da Aju Sofiju ponovno pretvore u džamiju naišla je na oštre kritike u svijetu, uključujući Sjedinjene Države, a naročito pravoslavnih vjerskih vođa. Ruska pravoslavna crkva objavila je da žali što sud nije uzeo njezinu zabrinutost u obzir prilikom donošenja presude te je upozorila da bi odluka mogla dovesti do još većih podjela. Ekumenski patrijarh Bartolomej, duhovni vođa više od 300 milijuna pravoslavnih kršćana u svijetu čije je sjedište u Istanbulu, ocijenio je da će presuda ‘razočarati kršćane i dodatno podijeliti Istok i Zapad’.

Američki državni tajnik Mike Pompeo i Grčka također su pozvali Tursku da za Aju Sofiju zadrži status muzeja. No turske skupine predvođene Erdoganom dugo su vodile kampanju za prenamjenu muzeja tvrdeći da bi ona bolje odražavala status Turske kao većinski muslimanske zemlje.

Papa Franjo je ‘vrlo pogođen’ odlukom da se Aja Sofija pretvori u džamiju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U školama će gledati film o NDH, ali ne i o Domovinskome ratu. Zašto?

Objavljeno

na

O stvaranju hrvatske države, odnosno pravednom i legitimnom, obrambenom, osloboditeljskom i pobjedničkom Domovinskom ratu učenici u osnovnim i srednjim školama u okviru nastavnog programa ne moraju gledati ni jedan igrani ili dokumentarni film, ali zato od jeseni bit će prisiljeni gledati kontraverzni igrani film „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je nastao u hrvatsko-srpskoj produkciji. To je prvi i jedini film od stvaranja hrvatske države koji je ušao kao obvezni predmet u škole, što je potvrdilo i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, što je skandal nad skandalima.

Naime, nemamo ništa protiv da se i takvi filmovi gledaju u školama, ali odmah se postavlja pitanje: zašto samo taj i takav film (sic!), zašto učenici ne će i ne moraju gledati filmove, ako im već ne će i ne žele prikazivati o borbi hrvatskog naroda za slobodu, barem one koji su nastali po hrvatskim književnim djelima Ranka Marinkovića, Krleže, Aralice, Raosa, Marije Jurić-Zagorke, Šoljana, Ante Kovačića, Slavka Kolara i drugih velikih hrvatskih pisaca?

Dosad su u Hrvatskoj snimljeni i prikazani i brojni dokumentarni filmovi na temu Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog, ali ni za jednog nema mjesta u školama. Zašto, kako?

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ odlično je primljen i u Srbiji, a kako je nagrađen svim mogućim nagradama i priznanjima u Hrvatskoj i „tamo daleko“ stječe se dojam da je iznimno prihvatljiv jednima i drugima.

Riječ je o filmskoj priči o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata iz ustaških logora gotovo sama spasila (pišu Srbi!) na desetine tisuća srpske djece, što drugim riječima znači da je jako dobro surađivala s Ante Pavelićem i NDH. Drugačije taj humanitarni čin ne bi mogla ni izvesti.

U Izraelu iznimno cijene čovjeka koji je u vrijeme II. svjetskog rata spasio samo jedan ljudski život, a u bivšoj Jugoslaviji nitko nije ni spominjao, a kamoli dao neko priznanje ženi koja je ulazila i izlazila iz ustaških logora kako je i kada htjela, koja je odvozila i smještavala djecu koju su ustaše zatvarali.

Dakle, jedan dan su ih ustaše masovno odvodili i zatvarali, a već drugi dan dolazila je neka Diana Budisavljević i bez problema vraćala ih natrag kući, kao poštanske pakete!

E, toga dosad nije bilo ni u filmu!

Govoreći o važnosti Diane Budisavljević za srpsku zajednicu zamjenik gradonačelnika Grada Beograda Goran Vesić, koji je u Srbiji poznat i kao inicijator naziva ulica i trgova po istaknutim koljačima – četnicima, uz ostalo je rekao da je „ona spasila 15.336 uglavnom srpske dece iz ustaških logora smrti“ (U filmu se inače govori o deset tisuća!?). Zatim je dodao da se „sjećanjem na ovaj čin borimo protiv revizije istorije jer je sve više pokušaja u Hrvatskoj da se smanji broj žrtava u Jasenovcu kao i da se ovaj strašni logor smrti prikaže kao radni logor za zabavu“, poručio je Vesić.

Film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ od jeseni u školskom kurikulumu

Na to je redateljica filma Dana Budisavljević izjavila da je „za Hrvatsku vrlo bitno da na jedan neostrašćeni način prizna sistemske zločine NDH koji su imali za cilj istrebljenje Srba, Židova i Roma“.

Dakle, tu među stradalima nema Hrvata. Ni u Drugom, ni u Domovinskome ratu!? Kako će se to nekom učeniku protumačiti, ako pita?

Možda će nečija mama ili tata postaviti pitanje: zašto moje dijete mora gledati baš taj film, ali ne i onaj (barem dokumentarni) o masovnom progonu Hrvata iz Vukovara, 18. studenoga 1991.? Nakon obveznog gledanja filma o Diani, koja čak nije bila ni Hrvatica već Austrijanka, vjerojatno će se nizati pitanja o brojnim srpskim koncentracijskim logorima, masovnim grobnicama iz Drugog svjetskog rata, ali i onima od 1991., spaljenim hrvatskim selima, masovnom ubijanju Hrvata od Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Saborskog, Voćina, Siska, Petrinje, Zadra, Knina, Gospića, pa sve do Dubrovnika… Bit će i pitanja: zašto djeca ne gledaju filmove o iznimnim pothvatima hrvatskih liječnika i zdravstvenih djelatnika tijekom hrvatske borbe za slobodu, o Junacima Domovinskoga rata, od kojih su neke osudili (pa i oslobodili) u Haagu. Zašto ne gledaju filmove o Kati Šoljić ili tisućama drugih hrvatskih majki koje su zbog srpske i ine agresije ostale bez svojih sinova i kćeri, ali i brojnih drugih članova obitelji, koje su Srbi masakrirali? Ili o tragičnoj sudbini dr. Ivana Šretera? Učenici bi trebali vidjeti filmove i o srpskim zločinima u BiH, a poglavito o onom najstrašnijem u – Srebrenici.

Ne, to oni ne trebaju gledati. Ali ni čitati knjige o Domovinskome ratu.

Uvlačenjem filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ u škole opet se stvara razdor među Hrvatima, opet se vraćamo na početak, na borbu ustaša i partizana, na Mirka i Slavka, a s time će se i namjerno zanemariti junačka i pobjednička borba hrvatskog naroda za slobodu, za stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države.

Inače, najgledaniji hrvatski igrani film na temu Domovinskog rata je „General“ Antuna Vrdoljaka. Pojedini tzv. kritičari dočekali su ga „na nož“ jer u njemu uz ostalo nema nasilja Hrvatske vojske nad srpskih narodom! U tom grmu leži zec!

Ne, to ne može biti slučajno, to je – namjerno!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari