Pratite nas

Reagiranja

MLADEN PAVKOVIĆ: Ne slažemo se da i branitelji pokrivaju enormne gubitke u zdravstvu

Objavljeno

na

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) iznimno je nezadovoljna i razočarana najavom ministra zdravstva Daria Nakića  da će se zbog velikih gubitaka u zdravstvu povećati izdvajanja građana za dopunsko zdravstveno osiguranje, kako bi se omogućilo da se naš zdravstveni sustav  i zdravstvene usluge kvalitetno pružaju svima, bez obzira na prihode koje imaju.

[ad id=”93788″]

Naime, smatramo da je dopunsko zdravstveno osiguranje već i sada „prešlo sve granice“, a poglavito nas smeta što većina hrvatskih branitelja nije oslobođena ove nameti. I sad umjesto da se ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, koji su tijekom hrvatskog Domovinskog rata oboljeli, omogući da se barem liječe kako treba, bez dodatnih troškova, i njih se  ovom mjerom želi „kazniti“, kao da je i za te ljude (koji „nisu imali sreće poginuti ni da budu ranjeni“) i ovakav zahtjev – privilegija. Zar nije dosta što jedan dobar dio branitelja koje ni metak nije okrznuo živi na rubu siromaštva, od socijalne i ine pomoći, što ne mogu dobiti zaposlenje i tome slično, sad još mora plaćati i ne male rate mjesečnog dopunskog zdravstvenog osiguranja?

Gubici u zdravstvu su stvarno enormni (iznose oko 2,5 milijarde kuna), a nigdje se ne kaže tko su krivci za takve promašaje, ili je očito da krivaca nema? Građani plaćaju i iznimno veliku pretplatu u svezi Hrvatske radiotelevizije (HRT), a program (na sva četiri kanala) je slab i nezadovoljavajući. Koliko oni mjesečno prikažu emisija o  problemima zdravstva ili hrvatskih branitelja? Možda ove dvije „stavke“ nisu za usporedbu, ali dosta nam je da se svi gubici političkih garnitura, kao u ovom slučaju bivše Vlade, prelamaju preko leđa i hrvatskih branitelja. Osim toga, u kojoj to zemlji ima da ratni veterani nemaju ni besplatno liječenje? Ti ljudi bili su spremni početkom devedesetih dati ne samo svoje zdravlje već i živote za stvaranje hrvatske države, pa je uistinu nepravedno da im se ne omogući ono najvažnije – besplatna zdravstvena skrb.

Ne, to nije privilegija!

Privilegija je da oni koji su tijekom rata stekli ogromno bogatstvo na krvi hrvatskih ratnika danas bezbrižno uživaju i da ih nitko ne pita – odakle im prvi milijun eura?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Zašto se ne istražuju zločini počinjeni u ime komunizma?

Objavljeno

na

Kakvo je ovo vrijeme došlo da se ama baš svatko i o bilo čemu usuđuje izreći svoje mišljenje, pa čak i o stručnim pitanjima o kojima prema stanju vlastita obrazovanja nema nikakve nadležnosti – pita se danas Igor Mandić, koji godinama piše o pripremanju jela, književnosti, seksu, pa i o aparatima za gašenje požara.

Tako se neki šmokljan na jednom zidu usudio napisati i ovo: „Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati nam Franju“. No nije prošlo dugo, a netko na sve to nadoda: „Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a vrati nam Tita“.

A baš oko Tita u Hrvatskoj se još uvijek lome koplja. Jedni viču da je heroj, a drugi ga svrstavaju u zločince. Međutim, u njegovo vrijeme (od 1945.-1980.) nije bilo rata, živjelo se u “blagostanju i slozi”, nosile su se štafete i pisalo voljenom vođi. Samo, na tisuće onih koji su ležali po zatvorima od Stare Gradiše do Golog otoka i Lepoglave imali su nešto drugačija razmišljanja, ali u odnosu na broj stanovnika, uvijek su bili u manjini, pa se njihov glas uopće nije uzimao u obzir, baš kao ni glas onih koji su se spasili Titovih logora odlaskom u inozemstvo.

A komunizam, željeli mi to priznati ili ne, bio je pravo čudo. Zapravo, jedan reče da je imao čak osam čuda! Vrijedno se na njih i podsjetiti:

  1. Svatko je bio zaposlen.
  2. Iako je svatko bio zaposlen, nitko ništa nije radio
  3. Iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunili najmanje 100 %
  4. Iako je plan ispunjen i preko 100 %, radnje su bile prazne
  5. Iako su radnje bile prazne, svi su sve imali
  6. 6.Iako su svi imali sve, svi su krali
  7. Iako su svi krali, nikada ništa nije nedostajalo
  8. Iako ništa nije nedostajalo, svi su se pobunili i srušili komunizam.

I eto ti ga sad! Ulje na vatru nadodao je njemački list „Bild“, negde oko 2003. godine. Objavio je popis najvećih ubojica 2o. stoljeća. Drug Tito i tu je bio na vrlo dobrom – desetom mjestu. Prvi, prema tim podacima, bio je Mao-Ce tung s 50 milijuna pobijenih ljudi. Iza njega plasirao se Staljin. On je smaknuo tek deset milijuna manje. Nacistički zločinac Adolf Hitler odgovoran je za ubijanje više od 20 milijuna ljudi, a četvrti Čang Kaj – šek za „tek“ deset milijuna. Lenjin je pobio četiri, Tujo Hideki tri, Pol Pot, Crveni Kmeri, Kambodža dva, etiopski marksist Mengitsu, ubojica cara Haile Selassieja dva, a Yahya Khan iz Pakistana milijun ljudi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica prošlog stoljeća je bivši doživotni predsjednik Jugoslavije, trostruki narodni heroj, maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon II. svjetskog rata. Tu su mu valjda pribrojili ona u Bleiburgu, Jazovkama, Golom otoku…

A da je Tito zaslužan za slamanje nacizma nitko ne osporava. Međutim, o komunističkoj diktaturi koju je uveo čim je došao na vlast, kao i za kontinuirane progone političkih neistomišljenika, gušenje i zatiranje bilo kakvog oblika višestranačja i demokracije u Jugoslaviji nije se smjelo govoriti, jer bi svatko takav vrlo brzo završio gdje mu je i mjesto – iza zatvorskih zidina, a njih je hvala Bogu bilo i na pretek.

– …“Velika je sreća kada je čovjek koji se nalazi na čelu, čovjek harmoničan i uzvišen nad sitnim ljudskim slabostima, kada je čovjek, koji upravlja sudbinama ljudskim, nadaren i sklon da njeguje najdragocjenija ljudska svojstva (a to su osjećaji za pravednost i ljepotu), a upravo to su oni elementi koji Tvoju ličnost čine za sve nas toliko dragom“, pisao je uz ostalo drugu Titu veliki Miroslav Krleža tijekom listopada 1954., dakle nakon što su tisuće Hrvata okončale život u Bleiburgu, na Križnim putovima, po tamnicama i logorima.

Neki smatraju kako ni današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i njegove borbe u II. svjetskom ratu. O tome svjedoče i riječi akademika Dušana Bilandžića: „Da nismo mi krenuli u borbu protiv fašizma i nacizma, da je Hrvatska, dakle, ostala uglavnom onakva kakva je bila – proustaška, danas Hrvatske ne bi ni bilo. Jer bi bila osuđena gore od Njemačke. Drugo, što je važnije, obnovila bi se Kraljevina Jugoslavija. Ta Kraljevina Jugoslavija, dakle četnici Draže Mihajlovića, bi Hrvatsku okupirali i ta bi okupacija, po njihovim dokumentima, trajala najmanje 2o godina. Hrvatski komunizam je zaslužan zato što je izveo industrijsku revoluciju, doveo Hrvatsku u rang srednje razvijenih industrijskih zemalja Europe, osigurao konfederalni Ustav 1974. godine, na osnovu kojega je Hrvatska dobila samostalnost. Prema tome, Tito i komunizam spasili su Hrvatsku“ – tvrdio je ovaj povjesničar, zaboravljajući gdje su danas i kako su, u odnosu na Hrvatsku i Jugoslaviju,  nakon II. svjetskog rata prošle Njemačka, Italija, Japan i druge zemlje.

No dok je nacizam istražen, međunarodno osuđen, a počinitelji izvedeni pred sud, slični zločini počinjeni u ime komunizma nisu ni istraženi, niti su doživjeli bilo kakvu međunarodnu osudu. Hrvatski i jugoslavenski povjesničari naprosto su se natjecali tko će više podilaziti Titu i partiji, tko će više lagati, marginalizirati i krivotvoriti, sve s ciljem da se zataškaju tamne strane ideologije koja je počivala na proširenom teroru, masovnom kršenju ljudskih prava, smrti milijuna ljudi i bijedi cijelih nacija.

Stoga, i dalje moramo voditi rasprave o onome što se događalo poslije II. svjetskog rata, nakon što su pobjednici, na čeli s maršalom Titom, preuzeli vlast na prostorima bivše Jugoslavije, jer se za to ne zna, jer je to zataškavano, prije svega iz razloga što je komunistička vlast, ogrezla u zločinu, sve do 1990. godine zabranjivala o tome govoriti. Tito i njegovi sljedbenici to su radili sistematski, namjerno, jer je u njihovu biću i toj komunističkoj ideologiji svojstveno uništavati, uklanjati, ubijati i eleminirati svoje ideološke protivnike, ljude koji drugačije misle(sjetite se samo Andrije Hebranga za kojega se još uvijek ne zna ni gdje mu je grob).

Smiješno je uz ostalo danas slušati i čitati kako Tito nije znao za ove ili one zločine, pa da zbog toga ne treba odgovarati. Pa, ni general Ante Gotovina nije znao za neke navodno počinjene zločine, pa je morao odgovarati, po zapovjednoj odgovornosti i to na Međunarodnom sudu u Haagu! No, za razliku od Gotovine i ostalih optuženih hrvatskih generala, Broz je i i te kako sve dobro znao i sve je zapravo i odobravao. Ustavom iz travnja 1963. taj čovjek, za razliku od drugih, nije imao vremenskih ograničenja za izbor na položaj Predsjednika Republike – to je i ostao do svoje smrti. Na taj način postao je ustavna kategorija i osigurao ovlaštenje monarha.

U tom režimu, u kojem smo živjeli pedeset godina, osobito sramnu ulogu odigrali su i brojni hrvatski povjesničari i akademici (od kojih većina i danas govori i piše kao da se nitko više i ne sjeća njihovih ranijih tekstova). Često su pretjerano hvalili i Titove knjige. A on je i po tome morao biti prvi. Jednom je list Borba objavila da su Titove knjige doživjele 900 izdanja i prodane u toliko primjeraka koliko Hrvatska ima stanovnika! A kad su pitali Tita što on čita, obično nije čitao ništa (pa čak ni crtane romane). No, sve te knjižurine odmah nakon njegove smrti počele su se kamionima odvoziti na otpad. Tko danas od tih silnih naših povjesničara uopće citira Tita, iako nekada nisu ni jedan svoj ozbiljniji tekst ili knjigu započinjali njegovim riječima?

Književnici su se natjecali tko će o njemu ljepše napisati, a glumci tko će prirediti bolji recital, od kojih su mnogi uz burano odobravanje izgovarali stihove:

„Tito, zemlje naše čedo milo,

Da te nije ne bi ni nas bilo“.

Već i po tim stihovima, jasno je da ga se moralo štovati kao Boga!

I dok Hrvatska danas nema (službeno) junaka Domovinskog rata, Tito je uzeo čak tri Ordena narodnog heroja, kao i sva znana i ne znana priznanja, od kojih su se mnoga izmišljala samo radi njega. Tako mu je svojedobno dodjeljena i Povelja naroda i narodnosti Jugoslavije u kojoj je neki „stihoklepac“ napisao i ovo:

– „… Dragi druže Tito, nitko nije svijesniji od nas

nemogućnosti da u ovoj povelji divljenja i ljubavi,

zahvalnosti i ponosa

nabrojimo glavne makar Tvoje pobjede,

niti da ukažemo na najbitnije vrline Tvoje revolucionarne ličnosti,

dosljednog i neustrašivog komuniste revolucionara i borca – komuniste,

niti da iznesemo primjere kojima si

i po tisuću puta, urezao svoje ime u povijesna zbivanja čija je pokretljivost isto što i

Tvoje nezaustavljivo kretanje napred ka slobodi…,

a neumoran, bez počinka, nikad zadržan postignutim, siguran da iza svakog ostvarenja i najboljeg,

pod izgledom nemogućeg blistaju Tebi već sve šanse za još ljudskije, plemenitije i

slobodnije moguće koje Ti svojim bićem i radom ovaploćuješ…“

I nakon svih tih silnih pjesmuljaka, priznanja i ordena, jugoslavenski diktator jedino nije dobio ono koje je najviše želio: Nobelovu nagradu za mir! (Ipak nisu svi bili glupi i zatupljeni!)

Nu, kako bilo da bilo, od komunizma i Tita ostala je samo sapunica, a i riječi mnogih  hrvatskih književnika i povjesničara na koje se povremeno moramo prisjetiti, tek iz razloga da ne kažu kako Hrvati baš sve (kao primjerice stvaranje hrvatske države i uloge njezina prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana) vrlo brzo zaboravljaju!

Mladen Pavković

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari