Pratite nas

Reagiranja

Mladen Pavković: Ni do danas Marko Babić nema čin generala. Zašto?

Objavljeno

na

Neke teme se neprestano trebaju ponavljati, kao primjerice ova.

Hrvatski branitelj Marko Babić (Vukovar, 16. veljače 1965. – Zagreb, 5. srpnja 2007.) još je za života postao ( i ostao)  legenda, ali se nikada tako nije ponašao. Sada obilježavamo (skromno!?) još jednu obljetnicu njegove smrti. Prerano nas je napustio. No, ono što je najtragičnije o njemu se govori i piše samo (ponekad!) i isključivo nekom prigodom, a ovaj čovjek već je odavno zaslužio da i djeca u školi znaju tko je – Marko Babić, junak s Trpinjske ceste, najbliži suradnik general – bojnika Blage Zadre, neustrašivi ratnik koji je rušio srpske tenkove kao „kule od karata“, borac u kojeg su svi imali povjerenja, koji im je bio uzor nad uzorima. Nikada nije vikao „ja pa ja“, a još manje se poput bivšeg, žalosno ministra branitelja, bez branitelja, Predraga Matića „hvalio“ da ima PTSP-i, pa na osnovu i toga sakupljao političke bodove. Politika ga uostalom nikada nije zanimala. Zanimala ga je istina o hrvatskom oslobodilačkom Domovinskome ratu. Sanjao je o seriji dokumentarnih filmova na tu temu, što je djelomično i ostvario. Roditelje su mu sredinom rujna 1991. odveli iz Vukovara i ubili u jednom obližnjem selu. Mi koji smo ga poznavali, netko više, netko manje, sa sigurnošću možemo tvrditi da nije mrzio, ali nije ni zaboravljao.

Ova vukovarska legenda, čiji se posljednje počivalište nalazi na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru, samo je metar udaljen od počivališta Blage Zadre i njegova sina, također Junaka Domovinskog rata.

Zajedno u ratu, zajedno na – groblju! Je li to sudbina, ili je to tako naprosto trebalo biti?

Nu, ovaj velikan suvremene hrvatske povijesti nema ni (posthumno) čin generala HV-a. Nepravedno do – neba. Jer,  ako je tko zaslužio generalski čin, (što čeka Hrvatski generalski zbor, da ga ne predloži?), zaslužio ga je ovaj čovjek. Zašto mu ga ne udjele, makar i posthumno? Prije nekoliko godina na moju inicijativu (2012.) Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje Junak hrvatskog Domovinskoga rata. Tom svečanom činu, na Trpinjskoj cesti, bio je nazočan i bivši ministar Matić. Priznanje su primili njegovi najbliži, koji se nisu mogli načuditi da ga je i po tom pitanju država zaboravila. Matić je uz ostalo jedno vrijeme vikao da će uvesti odličje Junak Domovinskoga rata s nazivom „Blago Zadro“. Bila je to još jedna njegova „sapunica“, marginaliziranje istinskih junaka. A ako usporedimo (zašto ne?) sudjelovanje u Domovinskome ratu Marka Babića i Predraga Matića dolazimo i do ovih podataka: Babić je kao branitelj u  borbenom sektoru prikupio 1888 dana, a Matić 1127 u borbenom i 716 u neborbenom (ukupno 1843 dana). Babić se osim u Vukovaru borio i na drugim ratištima, a Matić isključivo (neki posprdno kažu i kao navodni dezerter) u Vukovaru. Babić je uništio tri puta više srpskih tenkova nego Matić, koji se time hvali i u svakoj radio emisiji, a da za ni jedan nema ni jedan dokaz. Matić je s mora (odmora) došao u Vukovar, a Babić iz Švicarske, gdje je bio na privremenom radu. Babić je bio zapovjednik (pukovnik), a Matić – vojnik. Nekako bi bilo i za očekivati da jedna od najvećih legendi Domovinskoga rata ima i barem nekoliko puta više ratnih odličja, od recimo Matića. Ali, vraga. Matić je dosad dobio (tko ga je predložio?). Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red hrvatskog Križa, Red hrvatskog trolista, Red hrvatskog pletera, Spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu Domovinske zahvalnosti, medalju „Oluja“ i još niz nagrada i priznanja. Ima ih daleko više i od Mile Dedakovića i Branka Borkovića!?

Što je od toga dobio Marko Babić? Malo (zahvaljujući ministru obrane) ili – ništa! A čovjek je bio pripadnik Hrvatske vojske, od prvih dana pa do 1997. Nije li i to omalovažavanje ljudi koji su bili prvi kad je trebalo? Zašto uostalom Ministarstvo hrvatskih branitelja ne nosi naziv – Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata „Marko Babić“?

Zvonko Milas jednom je  prigodom naglasio da je Babić ostavio izniman pečat u vremenu u kojem živimo. Nakon rata posvetio se očuvanju sjećanja na ljude koji su bili prvi kad je trebalo.

Ovaj je hrvatski vitez jedan od prvih povjesničara hrvatskog Domovinskoga rata. Sa skupinom branitelja stvorio je serijal „Heroji Vukovara“, jednu od najgledanijih dokumentarnih serija na Hrvatskoj radioteleviziji – kazao je Milas, a mi bismo pitali-zašto u tim emisijama nema notornog Matića?.

Ante Deur, savjetnik predsjednice Republike Hrvatska Kolinde Grabar – Kitarović, također je potvrdio da je Babić jedan od najvećih junaka Domovinskoga rata. S time se složio i slaže i gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava te župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić.

Dakle, svi govore da je naj, naj, ali…?

Do kada?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Karolina Vidović Krišto: Trebam žalovati u tišini..?

Objavljeno

na

Objavio

Danas se sjećamo viteza Blage Zadre. Heroj Vukovara, heroj Hrvatske. Žalujem u tišini. Suđenje Marijanu Živkoviću se nastavlja, vlasti i dalje krše članak 8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Trebam žalovati u tišini..?

Neetični novinari pišu u detalje o zadarskom slučaju silovanja. Nitko da postavi pitanje, a kamoli da ponudi odgovor kako je došlo do toga? Otkud im takav oblik ponašanja i takvi monstruozni porivi? Koga su ti klinci oponašali? Zašto nemaju osjećaj humanosti, zašto nemaju pijetet prema svetosti ljudskog tijela?

Mene boli kako naša djeca odrastaju, čemu su izložena. Pornografija je dostupna malim klikom na svakom koraku, bez ograničenja. Djeca su tomu izložena od najranije dobi. Davnih godina postavljala sam pitanja vezana uz zaključavanje pornografskog sadržaja radi zaštite djece. I dobila sam dva odgovora. Prvi je, „da, to se vrlo jednostavno može provesti kao što se i sve druge sadržaje na internetu mogu ograničiti ili cenzurirati (uostalom, zakonska podloga postoji jer su ti sadržaji 18+).” Drugi odgovor je bio, „unatoč tomu što je zaštita lako izvediva i što je ona po zakonu, ne može se ta odluka provesti jer je pornografski lobi utjecajan i financijski moćan.”

Djecu izlažemo od najranije dobi i na svim razinama svim vrstama brutalnosti, roditelji su sve nemoćniji i umorniji, obrazovni sustav je institucionalizirao pedofiliju i pornografiju. Što još mogu nego žalovati u tišini?

Hrvatski zakon kaže da je svaka osoba do svoje 18. godine maloljetno dijete.

Hrvatski zakon istodobno kaže da spolni odnos s djetetom starijim od 15 godina nije kazneno djelo.

Hrvatske (sudske) vlasti kažu kako se silovatelji, od Domovinskog rata do danas, mogu braniti sa slobode. Te iste vlasti progone 80-godišnjeg ratnog heroja i oca ubijenih ratnih heroja jer je štitio hrvatski ustavno-pravni poredak. Te iste vlasti kažu nam da trebamo žalovati u tišini.

Je li onda jednostavno na nama da prihvatimo to i takvo stanje? Ako su mi laž i nepravda neprihvatljive, a jesu, ako mi je institucionaliziranje pedofilije neprihvatljivo, a neprihvatljivo je, ako su mi progon pravednika i aboliranje zločinaca neprihvatljivi, a jesu, i ako meni takvoj sustav kaže, a okolina potvrđuje, da zbog toga trebam žalovati u tišini – je li onda vrijeme da to prihvatim i žalujem u tišini? Nije, i sigurno ne ću.

Herr dr. Štulhofer je u Hrvatskoj institucionalizirao i ozakonio pedofiliju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tako su radili ‘antifašisti’. Nisu ga mogli ušutkati, pa su ga ubili!

Objavljeno

na

Bruno Bušić je bio progonjen, zatvaran i na koncu ubijen po režimu koji se deklarira kao komunistički i koji je kao takav poznat u svijetu. Njegovo ime, ali i djela ne mogu se zaboraviti. Čak su i neke hrvatske vojne postrojbe u Domovinskome ratu nosile njegovo ime.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je 1995. dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Red Ante Starčevića i Red Stjepana Radića za njegove zasluge i borbu za hrvatsku samostalnost.

Bušić je bio i ostao hrvatski ponos i nadahnuće, poglavito mlađim generacijama. O sebi je uz ostalo napisao:
– „Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.

Kukavički i podmuklo ubili su ga Udbaši po nalogu iz Beograda 16. listopada 1978. u Parizu. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci iz glavnog grada Francuske preneseni u Hrvatsku, pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Priredio sam i uredio njegovu knjigu „Svjedok pomirbe“ (Zagreb, 1995.), prvu takvu u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, a za koju je proslov napisao o. dr. Vjekoslav Lasić.

U knjizi je objavljena i pjesma Brune Bušića „Hrvatska“ (dobivena od pariške policije, 15. XI. 1978.), a ide ovako:

„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“

Evo i tako je pisao stihove čovjek koji je također zapisao i ovo:

„Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu odsjecite mi ruku.“
Bušić je dao i život radi povezivanja emigracije s domovinom i boreći se protiv ideoloških zabluda, kojima se žrtvuje nacionalno oslobođenje Hrvatske.
Bio je uz ostalo i svjedok pomirbe, bitnog uvjeta obnavljanja nezavisne i slobodne hrvatske države.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari