Pratite nas

Kolumne

Mladen Pavković: O brojnim kulturnim aktivnostima u NDH nije se smjelo ni pisati

Objavljeno

na

S obzirom da se malo ili ništa ne govori i ne piše o prosvjetnim uspjesima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, mnogi misle da ih nije ni bilo. Ali, u NDH kulturni život bio je iznimno bogat.

Tako je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu dobila, 15. srpnja 1941., ispravno ime – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i nastavila je djelovati na prosvjetnom i znanstvenom polju, objavljujući nekoliko knjiga svojih radova. Do 1941. objavila je pod starim imenom razne zbirke kao „Izvori za najstariju povijest hrvatsku“ (Rački), „Spomenici iz doba hrvatskih vladara“ (Bulić i Jelić), „Hrvatska prije godine 1102.“(Rački), „Dubrovački povijesni i pravni spomenici, stari hrvatski pisci“ (20 knjiga), „Rječnik hrvatskog jezika“ (12 knjiga), itd.

Akademija je objavljivala svoje godišnje Ljetopise, a također i zbornike rasprava i članaka pod imenom „Rad“, kojih je izašlo do 1941. ukupno 271 knjiga, a za NDH još sedam. Uz Akademiju razvila se knjižnica (90.000 knjiga, 1942.) i Strossmayerova galerija slika (700 vrijednih slika i skulptura domaćih i stranih umjetnika). Orijentalna zbirka s oko 2.700 fermana, bereta i kodeksa iz turskog doba, zbirka glagoljskih isprava i Arheološki muzej. Izdavala je također međunarodni vjesnik na francuskom jeziku.

Osnovan je Hrvatski izdavački bibliografski zavod, koji je od 1941. do 1945. objavio preko 400 knjiga i daljnja 4 sveska Hrvatske enciklopedije (uništene 1945/46.). Matica hrvatska proslavila je u NDH svoju 100-godišnjicu i zajedno s Hrvatskom državnom tiskarom, Društvom sv. Jeronima i drugim nakladnim zavodima izdala daljnjih tisuću knjiga. Osobita pozornost posvećena je promicanju književnosti Hrvata (preko 50 djela), dok je sveučilišni profesor Hamdija Kreševljaković imenovan prvim hrvatskim akademikom muslimanske vjeroispovijesti.

Osnovano je više fakulteta, škola i pučkih sveučilišta, koja su prosvjetu, znanost i umjetnost približile narodnom mnoštvu. Tijekom NDH izlazilo je oko 100 časopisa i glasnika, uključujući desetak dnevnika i dvadesetak tjednika. Od kulturnih smotri naročito su se isticale: „ „Hrvatska revija“, „Hrvatska smotra“, „Hrvatska straža“, „Plava revija“ i druge, a od znanstvenih „Priroda“.

U to vrijeme iznimno su uspješno djelovali Društvo hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih novinara, čiji su članovi često sudjelovali u raznim europskim manifestacijama.
Osnovan je i Hrvatski slikopisni (filmski) zavod „Croatia“, koji je redovno objavljivao „hrvatski slikopisni tjednik“.

U studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu, 1. izložba hrvatskih likovnih umjetnika. Na III. izložbi (1943.) sudjelovala su 64 hrvatska umjetnika sa146 djela. Pri Predsjedništvu vlade osnovan je Ured za međunarodne izložbe, koji je organizirao vrlo uspjele izložbe: „Hrvatska kroz vjekove“ (Milan, Rim, Beč, Bratislava 1942.-1943.).

Likovna umjetnost bila je obrađena u zborniku „Naša Domovina“ i u Hrvatskoj enciklopediji. Jedanaest hrvatskih likovnih umjetnika, pod vodstvom Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića, uspješno su izlagali na Biennalu u Veneciji, 1942.

Hrvatski pjevački savez imao je 120 društava, a deset tisuća članova nastupalo je na brojnim koncertima. U to vrijeme uspješno su djelovali i Hrvatsko državno kazalište i Opera u Zagrebu, a otvorena su i nova državna kazališta u Sarajevu, Osijeku, Banjoj Luci i Dubrovniku. Hrvatsko državno kazalište i opera s 278 umjetnika doživjeli su veliki uspjeh 1942. u Italiji (Venecija, Firenca, Rim) te su nastupili i pred sv. Ocem Pijom XII. u Vatikanu.

Svakodnevnim koncertima isticali su se Zagrebačka filharmonija, razni orkestri, kvarteti, tamburaški zborovi i drugi.

U vrijeme NDH otvoreni su i mnogi muzeji i knjižnice. Godine 1943. Hrvatska je dobila europsko nogometno prvenstvo,a postigla je i brojne uspjehe u tenisu, boksu i drugim sportovima.

Dakako, bilo je još mnogo toga, ali dolaskom na vlast partizana i komunista, na čelu s Josipom Brozom Titom (koji je još i danas počasni član HAZU!) knjige i novine su morale biti bačene u smeće ili pak zapaljene, a većina onih koji su u to doba bili aktivni i na kulturnom planu, od likovnih, glazbenih i inih umjetnika, novinara, književnika i drugih bila je zatvarana, šikanirana, a ne mali broj njih bez suda i suđenja – ubijen. Spasili su se oni koji su uspjeli pobjeći u inozemstvo, ali neke je i tamo, na žalost, stigla krvava ruka maršala Tita.

Mediji, ali i povjesničari su sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća morali sakrivati istinu o NDH, odnosno pisati samo negativnosti, pa čak i u velikom broju lagati, za što primjerice nitko nije odgovarao, kao ni za zvjerstva koje su počinili partizani (KOS, OZNA…) nad nevinim hrvatskim pučanstvom.
Istina je bila samo jedna – Titova!

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)

10. travnja 1941. godine uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Objavljeno

na

Objavio

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako su se „Hrvatski“ filozofi Vojislav Šešelj, Gvozden Flego i Gajo Petrović skupa borili za „demokraciju“

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zločinac Vojislav Šešelj titulu „četničkog vojvode“ dobio je na Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine, upravo u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice Kosovskog boja na Gazimestanu, od najstarijeg „vojvode“ (s pravom dodjele naslova) četničkog koljača iz Drugog svjetskog rata, popa Momčila Đujića koji je tada poručio kako će se i on vratiti kad Šešelj uzmogne „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“.

U to vrijeme Šešelj je već šest godina punopravni član Hrvatskog društva filozofa i to ostaje sve do isključenja 1992. godine – unatoč tomu što su predsjednik HDF-a Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali jako dobro znali koga imaju u svojim redovima!

Neki od vodećih komunističkih „društveno angažiranih filozofa“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljeni u tadašnje Hrvatsko društvo filozofa drugovali su i s danas pravosnažno osuđenim četničkim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem. I po svemu sudeći, ni malo im nije smetalo što u svojim redovima imaju četničkog vojvodu.

Naime, četnički ratni zločinac Vojislav Šešelj bio je član HDF-a od 1983. do 1992. godine, dakle, punih 9 godina. U Društvo je primljen na osobnu zamolbu i isključen tek 1992. godine, uz objašnjenje tadašnjeg predsjednika ove institucije Gvozdena Flege, da se do tada (1992.) „nije znalo što Šešelj zastupa i kakvi su njegovi stavovi“(!?) (Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo).

Naravno da je riječ (u najmanju ruku) o tragikomičnoj tvrdnji, jer cijeloj Hrvatskoj i bivšoj SFRJ je već od 1988/89. godine bilo itekako jasno što Šešelj zastupa i kako to kani ostvariti.

On je to uostalom javno (i na sav glas, bez ikakvoga ustezanja) iznosio na mitinzima (od veljače 1989. godine i u sred Hrvatske – u Kninu, na Petrovoj Gori i drugdje), zagovarajući „Veliku Srbiju“, o tomu je pisao u istoimenom listu koji je javno (i pred TV kamerama raspačavao), a u ljeto 1989. godine već je bio i četnički vojvoda.

Titulu mu je dodijelio četnički zločinac iz Drugoga svjetskog rata i vođa zloglasne Dinarske divizije pop Momčilo Đujić (osobno odgovoran za smrt najmanje 1.500 osoba) što je sam Šešelj obznanio u vrijeme proslave 600-obljetnice Kosovskog boja, na srpski blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine.

Tom prigodom Đujić mu je poručio da „izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetog srpskog tla“, uz obećanje kako će se i on vratiti ako Šešelj uspije „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“. (Vidi: Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997.; str. 11.; istaknuo; Z.P.)

Zakletvu za četničkog vojvodu Šešelj je položio je 21. svibnja 1990. godine u nazočnosti Đujića i brojnih četničkih pristaša u hramu Svetog Save u Libertyville-u kod Chicaga (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=oFTn1kMw6nY)

Iste godine, u studenome, u izbornoj kampanji za predsjednika Srbije nastupa na RTV Beograd kao četnički vojvoda i promovira svoj Srpski četnički pokret, uz tvrdnju kako je „četništvo duboko ukorenjeno u tradiciju srpskog naroda“.

I sve to Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali „uvaženi hrvatski filozofi“ nisu znali iako je o svemu brujala cijela tadašnja Jugoslavija!?

I ne samo da „nisu znali“, nego neki od njih i danas pokušavaju opravdati svoje nečasno djelovanje iz komunističkog razdoblja i „oprati“ i sebe i vojvodu Šešelja!

Tako nadobudni filozof opće prakse Gvozden Flego koji ni danas ne propušta nabaciti se blatom na sve što je pozitivno i afirmativno za hrvatski narod i državu, daje jedno stupidno „objašnjenje“ upravo tog fenomena – da je HDF u svojim redovima godinama imao četničkog ekstremista i (danas) osuđenog ratnog zločinca.

Upravo audio-vizualna snimka koju je 28. veljače 2017. godine objavio Glas Srbije info donosi među ostalim i izjavu za ludnicu druga Gvozdena Flege, u kojoj on odgovara na pitanje novinara upravo vezano za neblagovremeno izbacivanje četnika Šešelja iz HDF-a u vrijeme njegovog predsjedanja ovom organizacijom.

Vjerovali ili ne, Gvozden Flego (filozof „od formata“ i nekadašnji suborac Gaje Petrovića i Vojislava Šešelja u bitkama za „demokraciju“), kaže:

 

„Hrvatsko filozofsko društvo nije vrlo usko gledalo na filozofiju, u Hrvatskom filozofskom društvu je bilo i onih koji su se na teorijski način bavili društvom i ekonomijom, tako da je nevažno da li je on bio filozof, ali se zasigurno bavio teorijski odgovarajućim pitanjima društva i politike i takvima je bilo mjesta i među nama.“

(Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo)

Ovdje dakle, doznajemo, da je svatko tko se bavio na teorijski način društvom i ekonomijommogao biti punopravnim članom HDF-a, te da je bilo potpuno nevažno da li je on bio filozof, a sve ovo bilo je rezultat toga što tadašnji HDF nije vrlo usko gledao na filozofiju“.

Još jedna potvrda da je u skučenim i ideološki omeđenim boljševičkim mozgovima sve moguće – pa i to da se ne-sloboda prikaže kao sloboda, a ideološka indoktrinacija kao nešto što „širi vidike“ filozofskih teorija i potvrđuje „širinu“ ontološkog pristupa bitnim egzistencijalnim temama!

Onima koji se (možda) čude ovakvom pristupu „našeg“ Gvozdena, možda treba malo pojasniti ambijent u kojem je on formirao svoj nakaradni „filozofski“ pogled na svijet kojega danas brani iz petnih žila, unatoč svemu.

Možda bi se ukratko i sažeto moglo reći sljedeće.

Flego je kao i njegov nešto stariji i mnogo poznatiji kolega Gajo Petrovićguru čitavog jednog naraštaja „naših filozofa“, potekao iz ideološki omeđenog, indoktriniranog kruga partijskih filozofa čija je zadaća bila filozofiju upregnuti u partijski stroj.

I za to ne treba boljeg dokaza od analize onoga što su radili, govorili i zastupali 60-ih i 70-ih godina kao tzv. praksisovci, pravdajući svoje sluganstvo režimu smišljanjem „novih pravaca“ u filozofiji.

Tako se njihov guru Gajo Petrović (u kojega se i danas kune sva ta bulumenta ljevičara, neokomunista, boljševika i kvaziliberala) zanosio bedastoćama poput „Mišljenja revolucije“ – u kojemu tobože pronalazi svrhu i cilj svoga „znanstvenog“ djelovanja.

Gajo je čini se, ipak (koliko god lucidan bio), izgubio iz vida jednu jedinu „sitnicu“: a to je da filozofija nije znanost koja se može strpati u bilo kakvu ladicu, omeđiti, ograničiti, odrediti ili uvjetovati ma kakvim ideološkim pogledom na svijet, pa makar i „revolucionarnim“ i da filozofija prestaje biti filozofijom onog trena kad počne robovati bilo kakvim klišejima i formama.

No, moguće je da je svoje „filozofske spoznaje“ proširio kao član SANU (u koju ulazi 1988. godine, u vrijeme kad Miloševićeva komunističko-četnička koalicija već „drma“ Srbijom i huška na rat protiv „vekovnih neprijatelja srpstva“), pa su „srpski koreni“ prevagnuli u odnosu na pripadnost „hrvatskom filozofskom krugu“ i teoriji „Mišljenja revolucije“ (koju, uzgred, ni sam nije znao objasniti).

Drug Gajo Petrović („hrvatski filozof“ srpskog podrijetla, vodeći praksisovac i tvorac „Mišljenja revolucije“), osim po inovacijama novih „filozofskih“ pravaca (s predumišljajem), ostao je zapamćen i po jednoj vrlo zanimljivoj izjavi koja bi mogla postati „zaštitnim znakom“ onog „filozofskog“ smjera kojega su zastupali on, Gvozden Flego, Milan Kangrga, Vojislav Šešelj i njima slični „filozofi“.

Demokracija nas je dovela na rub građanskog rata– reče i napisa „hrvatski filozof“ srpskih korijena i član SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti u kojoj tada sjede arhitekti „Velike Srbije“) Gajo Petrović u vrijeme kad bivšom SFRJ već uvelike odzvanjaju ratne trube iz Miloševićevog i Šešeljevog tabora.

I što je logičnije, nego da tvorac „Mišljenja revolucije“, praksisovac i komunistički „demokrat“ i „filozof“ tog formata OPTUŽI DEMOKRACIJU ZA IZAZIVANJE RATA?

U toj jednoj jedinoj rečenici sadržana je sva „mudrost“, „filozofija“, „ontologija“ i pogled na svijet defektnih boljševičkih mozgova kojima su sloboda i demokracija opasnost – a ne ono što ih satire i guši.

Uvjeren sam da bi se i danas nekadašnji suborci za „demokraciju“ i „slobodu“ iz HDF-a (Šešelj, Kangrga, Petrović, Flego i njima slični) vrlo lako složili oko ovog načela „Mišljenja revolucije“… samo da nije pao Berlinski zid i da su na okupu, kao nekad, u stara dobra vremena, kad su „drmali“ hrvatskom „filozofijom“…i društvenom scenom.

Ne ponovilo se!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati